Prošli petak održala se 12. dodjela nagrade Lez Of The Year (LOTY) koju dodjeljuje udruga Zbeletron. Njome se odaje priznanje pojedinkama, udrugama i inicijativama koje se ističu u promicanju prava i pružanju vidljivosti lezbijki, biseksualnih, trans žena i nebinarnih osoba na područjima sporta, kulture i aktivizma.
“Ova godina pokazala je nevjerojatnu snagu naše zajednice. Drum ‘n’ bijes, LORI i Espi Tomičić, ali i sve nominirane, predstavljaju sve ono najljepše u našoj borbi, upornost, solidarnost i hrabrost da mijenjamo svijet na bolje. Svaki bubanj, svaka radionica, svaka predstava je korak prema boljem društvu”, izjavile su organizatorice.
Tko su glavne dobitnice?
Ovogodišnje dobitnice prve nagrade suDrum ‘n’ bijes. Ovaj feministički bubnjarsko-aktivistički kolektiv ove godine slavi 10 godina postojanja i djelovanja. Počevši od Povorki ponosa, danas su nezaobilazni dio svih progresivnih prosvjeda. Od borbe za Palestinu, prava radnica, klimatsku pravdu do LGBTIQ+ prava. Svake prve subote u mjesecu svojim ritmovima ispunjavaju zagrebački trg, suprotstavljajući se mržnji i nametanju tradicionalizma. U desetljeću djelovanja bubnjale su na više od 200 akcija diljem Hrvatske i regije, organizirale radionice te pomogle osnivanju sličnih kolektiva u Rijeci, Puli i susjednim zemljama. Posebno su ponosne na Bubnjarsku aktivističku mrežu (BAM) koja povezuje kolektive iz Hrvatske, BiH i Srbije.
Na drugom mjestu je LORI, Lezbijska organizacija Rijeka koja je ove godine proslavila 25. rođendan. Kao prva registrirana lezbijska udruga u Hrvatskoj, LORI je četvrt stoljeća neumorno radila na vidljivosti i pravima kvir zajednice. Od legendarne kampanje iz 2002. kada su se lezbijke javno autale na jumbo plakatima, preko sustavnih edukacija u školama, do organizacije Smoque festivala koji je Rijeku etablirao kao regionalni centar kvir umjetnosti. Njihov dokumentarni film “25 godina LORI” redatelja Noaha Kraljevića prikazan na ovogodišnjoj Smoqui svjedoči o njihovoj bogatoj povijesti borbe za ravnopravnost.
Na trećem mjestu jeEspi Tomičić, koji je kao bivši dobitnik LOTY nagrade iz 2016. godine nastavio neumorno raditi na brojnim aktivističkim i umjetničkim projektima. Nakon što se autao kao trans muškarac, Espi je postao jedno od najvidljivijih lica trans zajednice u Hrvatskoj. Ove godine okrunio je svoj rad postavljanjem drama “Your Love is King” u Gavelli i “Budi uvijek kao zmaj” u zagrebačkom HNK-u, čime je trans lik po prvi puta zaigrao na daskama Hrvatskog narodnog kazališta.
Kome je dodijeljena nagrada Sunčana Lezba?
U spomen na aktivistkinju Sunčanu Špriovan, Zbeletron je dodijelio nagradu Sunčana Lezba, namijenjenu osobama iz zajednice koje su kroz dugogodišnji angažman na polju aktivizma utjecale na oblikovanje čitave queer scene u Hrvatskoj. Ovogodišnja nagrada dodijeljena je Danijeli Almesberger, osnivačici i dugogodišnjoj voditeljici LORI.
“Danijela je 2000. godine osnovala prvu registriranu lezbijsku udrugu u Hrvatskoj, preuzevši odgovornost koju nitko prije nje nije imao mogućnosti ni hrabrosti preuzeti. Generacijama je bila prva adresa za informacije, zaštitu ili jasnu misao koja razbija maglu predrasuda, dosljedna i ustrajna u svom aktivizmu”, poručuju iz Zbeletrona.
Naglašavaju i da je simbolično što je upravo Sunčana Špriovan radila dizajn spomenute LORI kampanje “Ljubav je ljubav”.
Nastavljamo stvarati sigurne i inkluzivne prostore
Udruga Zbeletron, osnovana 2009. godine, nastavlja svoju misiju stvaranja sigurnih i inkluzivnih prostora za lezbijke, biseksualke i trans žene. Kroz protekle dvije godine organizirali su impresivan niz programa koji pokazuje raznolikost i bogatstvo kvir zajednice. “Zbeletron nije samo udruga, mi smo zajednica koja već 16 godina stvara prostor gdje lezbijke, biseksualke, trans žene i nebinarne osobe mogu biti ono što jesu. Svaka radionica, svaki koncert, svako okupljanje je prilika da ojačamo veze među nama i pokažemo da zajedno možemo sve”, kažu iz Zbeletrona.
“LOTY nagrada također je prilika da se prisjetimo bogatog nasljeđa, brojnih aktivistica, umjetnica i inicijativa koje su kroz godine prepoznate za svoj rad. Svaka od njih doprinijela je tome da danas živimo u društvu koje je, unatoč svim izazovima, otvorenije i sigurnije za LGBTIQ+ osobe nego ikad prije”, zaključuju.
„Pravo na zdravstvenu skrb za prekid trudnoće osnovno je ljudsko pravo svake žene, neovisno o mjestu stanovanja ili visini prihoda“, ističu iz Inicijative „My Voice, My Choice“.
Radi se o europskoj građanskoj inicijativi koja je imala za cilj prikupiti milijun potpisa podrške za siguran, legalan i dostupan pobačaj u Europskoj uniji, što je i učinila.„My Voice, My Choice“ od EU traži uspostavu financijskog mehanizma na razini cijele Unije kojim bi se ženama kojima pobačaj nije dostupan u njihovoj zemlji omogućilo putovanje u države koje tu zdravstvenu uslugu osiguravaju, dok bi trošak zahvata u potpunosti pokrivala Europska komisija.
Nakon što je prikupljen potreban broj potpisa, već nekoliko mjeseci traje institucionalni proces kojim se nastoji osigurati da Europska komisija razmotri i prihvati prijedlog inicijative. Prije mjesec dana Europski Parlament je usvojio izvješće o novoj Strategiju za rodnu ravnopravnost Europske komisije, u sklopu kojeg je podržana i inicijativa „My Voice, My Choice.“
Pred inicijativom je sada završni korak – glasanje u Europskom parlamentu koje je predviđeno za srijedu, 17. prosinca. Tim smo povodom razgovarale s Tinom Tomšić, jednom od ključnih aktivistkinja inicijative, koja je sudjelovala i u samoj izgradnji ovog najvećeg feminističkog pokreta za reproduktivna prava u Europi. Od rujna ove godine aktivno lobira u Europskom parlamentu, razgovarajući sa zastupnicama i zastupnicima te ih pozivajući da podrže pravo žena na siguran i dostupan pobačaj.
Ako inicijativa bude izglasana, kako će ona utjecati na dostupnost sigurnog pobačaja za građanke u zemljama EU kao što su Poljska i/ili Malta? Obvezuje li prihvaćanje inicijative države članice EU na omogućavanje dostupnosti prekida trudnoće na zahtjev i na dekriminalizaciju pobačaja (tamo gdje ona postoji)?
Ako inicijativa My Voice, My Choice dobije punu političku potporu, značajno bi promijenila pristup pobačaju za žene u zemljama poput Poljske ili Malte. Inicijativa je osmišljena da bi se uspostavio europski financijski mehanizam koji ženama osigurava pristup sigurnoj skrbi za prekid trudnoće čak i kada je on nedostupan ili nepristupačan u njihovoj vlastitoj zemlji. U praksi to znači da se žene više ne bi morale oslanjati na vlastitu financijsku situaciju kako bi platile zahvat. Istodobno, važno je biti precizan u vezi s onim što inicijativa čini, a što ne čini.
Ona ne prisiljava države članice da uvedu pobačaj na zahtjev niti izravno mijenja nacionalno kazneno zakonodavstvo. Umjesto toga, djeluje unutar postojećih nadležnosti Europske unije, usredotočujući se na jednakost, javno zdravstvo i slobodu kretanja. Cilj je osigurati da prava žena ne ovise o mjestu stanovanja ili visini prihoda te da pristup zdravstvenoj skrbi bude stvaran, a ne samo teorijski.
Ukratko, inicijativa se odnosi na osiguravanje dostupnosti i dostojanstva preko granica država u Europskoj uniji, nije zamjena za nacionalno zakonodavstvo, već nastoji osigurati da nijedna žena u EU ne ostane bez skrbi kada joj je ona potrebna.
Kako građanke i građani mogu svojim aktivnostima pomoći inicijativi i izglasavanju 17. prosinca?
Trenutačno je najvažniji kontinuirani pritisak javnosti. Ovo glasanje nije simbolično. Ono će odlučiti je li Europska unija spremna djelovati kada su životi i zdravlje žena ugroženi. Za milijune žena diljem Europe, osobito za one koje žive pod restriktivnim režimima kada govorimo o pobačaju, pitanje je hoće li pristup zdravstvenoj skrbi ovisiti o sreći i novcu ili će postati zajednička europska odgovornost.
Građani_ke mogu pomoći na vrlo konkretne načine. Mogu dijeliti točne informacije o inicijativi „My Voice, My Choice“, proširiti sadržaje kampanje na društvenim mrežama i, što je najvažnije, kontaktirati svoje zastupnike u Europskom parlamentu te ih zamoliti da podrže inicijativu na glasovanju 17. prosinca. Nalazimo se u najkritičnijem trenutku, kada vidljivost i politički pritisak doista određuju ishod.
U isto vrijeme, građani_ke mogu pomoći i aktivnim suzbijanjem dezinformacija. Protivnici_e pobačaja šire lažne tvrdnje da My Voice, My Choice krši pravo EU-a ili se miješa u nacionalne zakone o pobačaju. To jednostavno nije točno. Inicijativa ne mijenja nacionalne zakone o pobačaju, ne nadjačava nacionalne zdravstvene sustave i ne prisiljava nijednu državu članicu na sudjelovanje. Sudjelovanje bi bilo dobrovoljno, unutar postojećeg pravnog okvira svake zemlje. Ono što inicijativa predlaže jest europski mehanizam za potporu pristupu sigurnim uslugama pobačaja ondje gdje je pristup trenutačno uskraćen.
Upravo je to način na koji EU može djelovati unutar svojih nadležnosti da bi zaštitila zdravlje, jednakost i slobodu kretanja. Dijeljenje točnih informacija, razotkrivanje netočnih informacija i održavanje ove rasprave vidljivom – načini su na koje svi_e mogu pomoći u zaštiti života žena i osigurati da strah i dezinformacije ne odluče o rezultatu.
Foto: Črt Piksi
Vidljivost same inicijative i cilja u značajnoj se mjeri oslanja na aktivnost na društvenim mrežama. Koliko vas u informiranju javnosti i provođenju kampanje cenzuriraju politike društvenih mreža na kojima je inicijativa aktivna? Imate li primjere u kojima su vam navedene politike otežale distribuciju sadržaja?
Društvene mreže jedan su od glavnih alata koji inicijativi „My Voice, My Choice“ omogućuju da postoji kao istinski europski pokret. One su način na koji dopiremo do ljudi preko granica, objašnjavamo što inicijativa zapravo radi i suprotstavljamo se dezinformacijama. Istodobno, sve smo svjesniji koliko je ta vidljivost krhka.
Meta je ugasila ili ograničila desetke globalnih profila povezanih sa savjetima o pobačaju i queer sadržajem, uključujući organizacije koje pružaju zakonite i ključne zdravstvene informacije.
Mnogi od tih profila bili su ograničeni bez jasnih objašnjenja, čak i u zemljama u kojima je pobačaj zakonit. Promatrajući što se događa drugima, postaje jasno da se pokreti poput našega kreću u prostoru u kojem dostupnost javnosti nikada nije zajamčena. Zabrinuti_e smo da bismo mi mogli_e biti sljedeći_e.
Već smo iskusili_e nagle padove dosega i vidljivosti koji su u skladu s takozvanim shadow-banningom, kada sadržaj tehnički ostaje na mreži, ali se prikazuje znatno manjem broju ljudi. Uz to, suočavamo se s koordiniranim pokušajima protivnika_ica pobačaja da masovno prijavljuju naše objave, tvrdeći da je naš sadržaj štetan ili da krši pravila platformi. Te prijave nisu spontane. Riječ je o organiziranim naporima da nas se ušutka, iako je naš sadržaj činjeničan, zakonit i usmjeren na zdravlje i ljudska prava.
To znači da se stalno moramo prilagođavati. Do nas možete doći ne samo na Instagramu (gdje imamo 800 tisuća pratitelja i mjesečni doseg veći od 350 milijuna ljudi!), već i na platformama kao što su Facebook, Tik-Tok, WhatsApp, X, LinkedIn i/ili Bluesky. Potičemo ljude da nas prate izravno da važne informacije ne bi bile izgubljene zbog algoritama ili kampanja prijavljivanja.To, također, pokazuje da digitalne platforme nisu neutralni prostori. Način na koji se moderira sadržaj vezan uz pobačaj sve više oblikuje to koga se čuje, a koga se miče iz javne rasprave.
Za nas to nije samo tehničko pitanje. Kada se točne informacije o reproduktivnom zdravlju mogu potisnuti koordiniranim prijavama ili netransparentnim moderiranjem, digitalni prostor sam po sebi postaje još jedno bojište u borbi za prava žena.
Protiv inicijative su organizirane i različite akcije i od strane političkih aktera, možete li nam ispričati više o tome?
Da, postoje organizirani napori da se inicijativu „My Voice, My Choice“ blokira i diskreditira, a oni su se pojačali upravo zato što inicijativa napreduje. Tijekom proteklih tjedana krajnje desni politički akteri i s njima povezane organizacije postali su vidljiviji unutar Europskog parlamenta. Jedan jasan primjer bila je koordinirana konferencija za medije koju je organizirala španjolska krajnje desna stranka Vox zajedno s Europskim centrom za pravo i pravdu, europskim ogrankom američkog American Center for Law and Justice. Taj je događaj bio temeljen na lažnim tvrdnjama da je naša inicijativa pravno neizvediva ili da krši nadležnosti EU-a, unatoč činjenici da ju je Europska komisija službeno registrirala. Ti napadi nisu usmjereni na pravne argumente, već im je cilj zaustaviti politički zamah.
Istodobno, u Europskom parlamentu podneseno je nekoliko protu rezolucija od strane krajnje desnih i konzervativnih skupina. Smatramo da je njihov cilj oslabiti ili blokirati političku potporu inicijativi preoblikovanjem rasprave, odgađanjem glasovanja ili skretanjem pozornosti s pristupa žena zdravstvenoj skrbi. To je poznata taktika: kada protivnici_e ne mogu izravno zaustaviti inicijativu, pokušavaju je proceduralno zakopati.
Važno je razumjeti da ti napori nisu izolirani. Oni su dio koordinirane, dobro financirane međunarodne mreže koja se već dugo protivi pravima na pobačaj, pravima LGBTIQ+ osoba te odvojenosti crkve i države, kako unutar Europe tako i izvan nje. Te skupine otvoreno koriste dezinformacije, oštar govor i osobne napade da bi delegitimirale feminističke pokrete. Tijekom parlamentarnih rasprava neki su se njihovi predstavnici_e čak služili otvoreno govorom mržnje, što pokazuje razinu neprijateljstva s kojom se suočavamo.
Ove napade doživljavamo kao znak da se inicijativa shvaća ozbiljno. Da je „My Voice, My Choice“ nevažna, ne bi izazvala ovakvu razinu organiziranog otpora. Naš je odgovor dosljedan: ne preuzimamo njihov stil govora, ne širimo strah i ne personaliziramo sukob.
Ostajemo usmjereni_e na ono što je srž inicijative — osigurati da nijedna žena u Europskoj uniji ne ostane bez pristupa sigurnoj i legalnoj zdravstvenoj skrbi prekida trudnoće zbog toga gdje živi ili kolika su joj primanja.
Što simboliziraju džepovi i kako su oni povezani s rodnom ravnopravnošću?
Na našem Instagramu i u našem javnom djelovanju govorimo (i živimo) feminizam. Mi smo pokret prijatelja_ica, aktivistkinja, zagovarateljica i organizacija koje zajedno rade na zaštiti i unapređenju reproduktivnih prava žena diljem Europske unije. Da, govorimo o pristupu pobačaju, ali govorimo i o tome da je današnji svijet još uvijek uvelike oblikovan prema muškarcima te kako se potrebe žena iznova tretiraju kao sporedne. Često koristimo svakodnevne primjere kako bismo to učinile vidljivim. Govorimo o menopauzi, koja pogađa svaku ženu, a koja je i dalje daleko manje istražena i ozbiljno shvaćena od, primjerice, stanja poput erektilne disfunkcije. Govorimo ženskoj boli te o tome kako se ona u zdravstvenom sustavu sustavno podcjenjuje ili negira. Govorimo o neplaćenom radu vezano uz skrb i njegu, sigurnosti u javnim prostorima i ekonomskoj nejednakosti. To nisu odvojena pitanja. Sve su to odrazi istog strukturnog problema.
Džepovi se u taj razgovor uklapaju na isti način. Oni su mali, ali vrlo konkretan primjer kako su se potrebe žena dugo smatrale manje važnima. Muška je odjeća osmišljena za funkcionalnost i neovisnost. Ženska je odjeća osmišljena za izgled, često nauštrb praktičnosti. Ta se razlika može činiti neznatnom, ali ona odražava dublju pretpostavku o tome od koga se očekuje autonomija, a tko se treba prilagoditi.
My Voice My Choice vizual (Instagram)
Ako inicijativa „My Voice, My Choice“ dobije potrebnu podršku, koji proceduralni i politički koraci slijede u institucijama EU? Što će se događati tijekom 2026. godine?
Prošli tjedan Odbor Europskog parlamenta za prava žena i rodnu ravnopravnost (FEMM) dao je potporu inicijativi. Odbor je inicijativu već podržao u studenome, ali je zbog proceduralne promjene koju su pokrenuli protivnici_e inicijative morao ponovno glasovati. U ponovljenom glasovanju FEMM je ponovno potvrdio rezoluciju, s 26 glasova za i 12 protiv.
Kao što je već spomenuto, rezolucija poziva Europsku komisiju da uspostavi europski financijski mehanizam i omogući državama članicama pružanje sigurne zdravstvene skrbi za pobačaj ženama u EU-u koje joj ne mogu pristupiti zbog nacionalnog zakonodavstva. Riječ je o jasnoj političkoj poruci da pristup pobačaju ne bi smio ovisiti o tome gdje žena živi ili kolika su joj primanja.
Sljedeći ključni korak je plenarno zasjedanje Europskog parlamenta. Očekuje se da će Parlament raspravljati i glasovati o rezoluciji u Strasbourgu 17. prosinca. To će glasovanje pokazati postoji li većina spremna politički podržati inicijativu.
Nakon plenarne sjednice, postupak prelazi na Europsku komisiju. U sklopu postupka Europske građanske inicijative, Komisija se sastaje s organizatorima i do 2. ožujka 2026. godine mora donijeti svoj službeni odgovor, u kojem će objasniti koje korake namjerava poduzeti. Time iduća godina postaje ključna godina za daljnje djelovanje. Odgovor Komisije odredit će smjer budućih koraka, a fokus će se potom usmjeriti na pretvaranje političke potpore u konkretne mjere, kako bi zahtjev kojeg je podržalo više od milijun građana_ki doveo do stvarnih poboljšanja u pristupu sigurnoj i pristupačnoj skrbi za pobačaj diljem Europske unije.
Ako ne sakupite dovoljan broj glasova, kako planirate nastaviti borbu za siguran i dostupan pobačaj u EU? Postoje li alternativni pravni, politički ili aktivistički smjerovi?
Ako ne dobijemo potrebne glasove, nećemo šutjeti. Izaći ćemo masovno na europske ulice, jer nećemo dopustiti da se ignorira glas više od milijun ljudi.
U ovom smo trenutku, međutim, usmjereni_e na pobjedu, jer smo tijekom posljednje dvije godine naučili nešto iznimno važno: čak i kada se izazovi čine nepremostivima, napredak je moguć. Iznova su nam govorili da će vrata ostati zatvorena, da institucije neće slušati, da je ova rasprava preteška ili previše polarizirajuća. A ipak, ta su se vrata otvorila. Ljudi su progovorili. Zajednice su se organizirale. Korak po korak, stvari su se pokrenule.
To iskustvo danas nam daje samopouzdanje. Ono što vidimo diljem Europe jest da pobačaj nije tema koja dijeli ljude na način na koji to tvrde neki politički akteri_ice.Naprotiv, to je tema koja ih ujedinjuje. Iznova i iznova europski građani i građanke podsjećaju nas da je pristup sigurnom pobačaju pitanje zdravlja, dostojanstva i pravednosti, a ne ideologije. Upravo zato je više od 1,2 milijuna ljudi odlučilo stati imenom i prezimenom iza ove inicijative.
Naravno, na tom putu bilo je neočekivanih prepreka i znamo da ih možda bude još. No, jedno se nikada nije promijenilo i neće se promijeniti ni sada. Naše je uvjerenje jasno i dijele ga milijuni: pravo na siguran i dostupan pobačaj je ljudsko pravo. To je uvjerenje nosilo ovaj pokret kroz najteže trenutke dosad i ono će ga nositi dalje.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Udruga B.a.B.e. provodi kampanju„Ravnopravnost bez izgovora“čiji je cilj učiniti nevidljivi rad žena vidljivim, mjerljivim i društveno prepoznatim.
Kampanja se temelji na istraživanju provedenom 2022. godine, čiji rezultati nedvosmisleno pokazuju da je podjela kućanskih i mentalnih obaveza u hrvatskim kućanstvima i dalje duboko rodno obilježena. Kako se često „ne znam ja to raditi“ koristi kao izgovor pri obavljanju kućanskih poslova, slogan kampanje je „Ako ne znaš, nauči. Podijelimo poslove u kući!“
Mentalni rad: ono što se ne vidi, ali određuje živote obitelji
Dok se o kućanskim poslovima barem povremeno govori, mentalni rad odnosno planiranje, koordinacija, anticipacija problema, emocionalni rad i organizacija kućanstva uglavnom ostaje neprepoznat dio ženske svakodnevice. No, upravo ta vrsta rada u velikoj mjeri oblikuje kvalitetu života u obiteljima, utječe na mentalno zdravlje, raspoloženje i svakodnevnu dinamiku odnosa.
Kampanja je dio projekta u kojem se B.a.B.e. fokusiraju na istraživanje kognitivno-emocionalnog upravljanja kućanstvom (KEUK) i njegovo prevođenje u alate koji mogu potaknuti društvenu promjenu. Tako je u sklopu kampanje razvijena je i platformaVirtualno kućanstvo. Ona je zamišljena kao jednostavan i pristupačan alat koji korisnike_ice vodi korak-po-korak kroz svakodnevne kućanske poslove i istovremeno prikazuje tko te poslove u stvarnosti najčešće obavlja.
„U pitanju nije samo edukativni alat, nego i svojevrsno ogledalo: interaktivni sadržaji i vizualizacije podataka omogućuju korisnicima prepoznavanje vlastitih obrazaca i dinamike u domaćinstvu. Prvi rezultati pokazuju da platforma bilježi stabilan rast, kao i veliki broj anonimnih komentara koji potvrđuju koliko je ovo područje opterećeno stereotipima, tišinom i često neizrečenim frustracijama“, poručuju iz udruge B.a.B.e.
Reakcije javnosti: od oduševljenja do otpora
Kampanja je na društvenim mrežama izazvala snažne reakcije. Dok su žene prepoznale vlastita iskustva i izrazile osjećaj olakšanja jer je napokon imenovano ono što svakodnevno proživljavaju, dio muškaraca reagirao je negativno, najčešće ponavljajući argumente o „tradicionalnim ulogama“ ili uspoređujući kućanski rad s fizički teškim zanimanjima poput rudara ili građevinara.
„Takve reakcije samo potvrđuju ono što istraživanja već godinama pokazuju: kućanski rad nije povremeni napor, nego stalna, svakodnevna obaveza koja se ponavlja u pravilnim ciklusima, za razliku od poslova koji se stereotipno smatraju „muškima“, a koji se u kućanstvu pojavljuju rijetko; ponekad jednom godišnje ili tek u slučaju kvara“, poručuju iz udruge B.a.B.e.
Sociološka tumačenja ovakvih reakcija jasna su: kad se dovede u pitanje ustaljeni obrazac rodnih uloga, javlja se otpor. No on nije znak da kampanja promašuje, smatraju provoditeljice, već da je pogodila samu srž problema. Kako feministička teorija godinama upozorava, privatna sfera nije apolitična – ona je mjesto gdje se rodne nejednakosti reproduciraju iz dana u dan.
Ravnopravnost počinje u domu
Kampanja „Ravnopravnost bez izgovora“ ističe da promjena kreće od svakodnevnih odluka unutar obitelji.
Mentalni rad i kućanski poslovi ne smiju ostati „ženski posao“ niti teret koji se podrazumijeva.
Vrijeme je da se obiteljski rad prepozna kao stvaran rad, neplaćen, ali ključan za funkcioniranje društva, a vrijeme je i da se prestanemo skrivati iza izgovora poput „ne znam kako“. Virtualno kućanstvo osmišljeno je kao alat koji ne osuđuje, nego pomaže. Jednostavan je, dostupan i praktičan, i može biti prvi korak prema ravnopravnijem životu u hrvatskim obiteljima.
Ovu srijedu Odboru za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora dostavljena je peticija koju je pokrenula Sanja Sarnavka kojom se traži micanje molitelja s glavnih gradskih trgova (1,2,3). Peticija je u trenutku pisanja teksta imala 75.682 tisuće potpisa. Predavanje peticije prokomentirao je i predsjednik Domovinskog pokreta, Ivan Penava. Kazao je da, za razliku od tih (pod navodnicima) progresivnih inicijativa i stranaka, Domovinski pokret je protiv svih zabrana te da smatra prijedlog inicijative totalitarnim i neshvatljivim. Osvrnuo se i na prijedlog mladih svoje stranke za „micanje Povorke ponosa i antifa marševa iz središta hrvatskih gradova“. Kazao je da on izazvan ovakvom reakcijom, a ne na tragu njihovih razmišljanja.
“Ukoliko smetaju ljudi koji mole bilo gdje na javnim mjestima, onda ok, ako tako gospoda inicijatori razmišljaju, idemo onda i Gej Prajd i sve što diže i promiče woke ideologiju, idemo ih maknuti negdje po šumama i gorama na periferiju da ne iritiraju većinu hrvatskog naroda i hrvatskih građana”, rekao je Penava.
U nastavku je govori da se kroz Gej Prajdzlostavlja i iritira cjelokupna hrvatska javnost deset godina. “Ne zbog načina kako ljudi žive, neka rade što god hoće u četiri zida, ali da to agresivno namećete putem medija, okupacije javnih prostora, ulica gdje staje praktično život u središtima gradova, da bi promovirali nešto što je po nama i većini ljudi poprilično diskutabilno na način koji to radite..”, rekao je Penava (1,2,3).
Koliko dugo Povorka ponosa prolazi ulicama Zagreba?
Na tu objavu reagirao je i Zagreb Pride na svojim društvenim mrežama kazavši da niti jedan završni skup Povorke nije, dosada, održan na Trgu bana Josipa Jelačića. Završni skupovi su održani na javnim prostorima raznih gradskih četvrti, poručuju iz organizacije.
„Skrećemo mu, također, pozornost da je Zagreb Pride tek malo mlađi od Republike Hrvatske i da će se iduće godine održati 25. zagrebačka Povorka ponosa koja je sastavni dio nacionalne tradicije i jedna od najdugovječnijih godišnjih manifestacija u suverenoj i nezavisnoj Republici Hrvatskoj“, stoji u priopćenju Zagreb Pride-a.
To bi značilo da se ove godine održala 24. Povorka ponosa u Zagrebu, koju smo najavile na Libeli, a o njoj je pisalo i nekoliko medija (1,2,3). Održavala se 14. lipnja ove godine.
Prva Povorka ponosa u Zagrebu se održala 2002. godine (1,2,3) pod nazivom „Gay Pride Zagreb – Iskorak KONTRA predrasuda“. Povorku je organizirao organizacijski odbor sačinjen od članova i članica udruga Iskorak i Kontra. Na stranicama Zagreb Pridea, koji organizira službeno povorke od 2003. godine, piše da je na njoj sudjelovalo oko 300 osoba. Čuvao ju je velik broj policijskih službenika i službenica, no pratilo ju je nasilje, suzavci, vrijeđanje i prijetnje (1,2,3).
Foto: Zagreb Pride arhiva – prva Povorka ponosa u ZagrebuFoto: Zagreb Pride i CESI arhiva – prva Povorka ponosa u Zagrebu
„Ovo je prilika da pokažemo da smo civilizirana demokratska zemlja i da poštujemo razlike“, kazala je tada Đurđa Adlešić, koja je došla podržati Povorku. U istom arhivskom snimku HRT-a, kazano je i da su nakon Povorke napadnuta dvojica novinara koji su je pratili.
U kojim se još gradovima održava Povorka ponosa u Hrvatskoj?
Uz zagrebačku Povorku, aktivno ih se održava još nekoliko. Povorka u Karlovcu se ove godine održavala treću godinu za redom, Povorka u Puli se održavala drugu godinu za redom, a povorka u Splitu se održava već 14 godina (1,2,3).
Sukladno navedenome, izjava Ivana Penave u kojoj spominje da Pride traje desetak godina nije točna. Iduće godine se očekuje održavanje 25. Povorke ponosa u Zagrebu, kao i 15. Povorke u Splitu. Obje najdugovječnije Povorke u našoj zemlji već godinama ne bilježe veće incidente te u njima sudjeluju brojni građani i građanke koji_e podržavaju borbu za LGBTIQ+ prava i ravnopravnost (1,2,3).
Panel rasprava o nasilju nad ženama, s naglaskom na nasilje nad novinarkama i u medijskim redakcijama održala se unutar treće Feminističke konferencije koju je od 4. do 6. prosinca organizirala Udruga Domino. Na panelu su sudjelovale Kristina Turčin iz Jutarnjeg lista, Ana Brakus iz Faktografa i Maja Štrbac s N1, a moderirala ga Milena Zajović iz Večernjeg lista.
Medijsko izvještavanje o femicidu
S obzirom na recentna događanja zahvaljujući kojima potencijalno idemo ka rekordnom broju femicida u našoj zemlji, na samom početku panela sudionice su se osvrnule na medijsko izvještavanje o femicidu.
Kristina Turčin je kazala da se, unatoč manjkavostima medijskog izvještavanja (koje još postoje), vidi napredak kroz godine, posebice u samom prihvaćanju izraza femicid koji je danas prisutan u opremi članaka mainstream medija. Naglasila je da joj je trebalo deset godina bavljenja temom nasilja nad ženama da bi ljudi prihvatili izraz kao što je femicid bez okretanja očima. Rezultat napretka, smatra Turčin, je i činjenica da njen medij danas ima pravilnik/smjernice o izvještavanju koje jasno definiraju što je (ne)prihvatljivo kada govorimo o nasilju nad ženama.
Smatra da su se ipak počeli pisati ozbiljniji tekstovi o toj temi koji uključuju policijske statistike, problematiku slučaja, a ne samo iskaze susjeda i ostale medijske prakse koje su se radile kada se izvještavalo o femicidu. Maja Štrbac se složila da postoji napredak pohvalivši ranije spomenute smjernice/pravilnik. Dodala je da nacionalnost i ine karakteristike počinitelja, odnosno žrtve, u većini slučajeva nemaju direktne veze sa samim femicidom i da se tako što ne bi trebalo dodatno isticati.
„Ključ toga da se osjećaš uspješno je da su ti očekivanja jako niska“, kazala je Ana Brakus i dodala da iako se vide pomaci u izvještavanju oni su i dalje minimalni. „Ne osporavam napredak, ali ga smatram minimumom minimuma“, kazala je Brakus.
Nasilje nad ženama u medijima– napredujemo li?
Milena Zajović se osvrnula i na recentno istraživanje Sindikata novinara Hrvatske koje pokazuje porazne uvjete rada novinarki u Hrvatskoj i visoku razinu rodno uvjetovanog nasilja nad novinarkama. Nalazi istraživanja pokazuju da je svaka druga medijska djelatnica bila žrtva seksualnog ili drugog tipa zlostavljanja na radnom mjestu, u medijskim redakcijama.
Iako je neosporivo da je nasilje i dalje velik problem, Turčin naglašava da je i na tom području vidljiv pomak u odnosu na početak njene karijere u novinarstvu. Smatra progresom da si današnje djevojke i žene ne dopuštaju iskustva kakva su žene i djevojke njene generacije trpjele kada su počinjale rad u medijima. Prisjetila se i postratne situacije rada s urednikom koji je bio ozbiljan zlostavljač, a otkaz je dobio tek nakon što je jednoj mladoj djevojci rekao: „ako mi još jednom pošalješ ovakav tekst, stavit ću ti pištolj na glavu kao što su tvoji prljavi muslimani radili nama u ratu.“
Kako bi pokazala da takve stvari danas ipak nisu moguće, kazala je da se nedavno dogodilo da je sedam djevojaka u jednom mediju dalo otkaz jer je profesionalni pritisak jednog od urednika bio prevelik. Također, smatra pozitivnim napretkom da novinarke danas mare za radne uvjete, plaću, slobodne dane – postavljaju pitanja koje se nekada nisu smjela postaviti ili se smatralo da se ne bi trebala postaviti.
Štrbac se prisjetila situacije u kojoj joj je jedan političar kazao da je vrijeme da dobije djecu te joj je objašnjavao što se događa s njenim tijelom. Ona ga je tada upitala: „pričamo li zaista o mom reproduktivnom zdravlju“ te je on zastao. Smatra da je napredak što ona tako što može danas kazati iz svoje pozicije, no da je to puno lakše u situacijama poput ove, a značajno teže kada se radi o neprimjerenim komentarima ili nasilju od strane kolega unutar radnog kolektiva.
Je li napredak vrlo ograničen?
Zajović je dodala da, unatoč osnaživanju žena, ona zna jako puno žena koje rade u medijskim redakcijama i izložene su izravnom seksualnom nasilju koje se boje prijaviti, što pokazuje i recentno – već spomenuto – istraživanje.
Brakus je kazala da može razumjeti da postoji napredak u odnosu na nekadašnje redakcije, no da se ne slaže da je situacija puno bolja i da se nasilje i dalje događa. Dodaje i da nije nužno bolja situacija niti kada je nadređena osoba žena, ako je ujedno i nositeljica patrijarhata. Osvrnula se i na vlastito iskustvo neprimjerenog i seksističkog komentara koji je doživjela od jednog kolege. Prijavila je situaciju svom tadašnjem uredniku, taj kolega je dobio „jezikovu juhu“ i to je bilo to. Dodaje da nije bila zadovoljna tim raspletom situacije, ali s druge strane je i svjesna da je prije 20 godina i taj minimum reakcije u novinarstvu bio gotovo nemoguć. „Tada bi ti bila kriva jer nemaš smisla za humor“, kazala je Brakus.
Ipak, dodaje da je važno naglasiti da, kad govorimo o napretku, uglavnom govorimo o velikim prostorima koji se nalaze u Zagrebu.
„Baviti se lokalnim novinarstvom ili bilo kojim tipom novinarstva u manjoj sredini za žene je daleko teže“, kazala je Brakus i dodala da kad govorimo o progresu, to govorimo iz pozicija koje su na neki način privilegirane, bilo zbog iskustva, veličine redakcije i sličnih prednosti. S time se složila i Turčin.
Vrijeđanje, nasilje i prijetnje kao realnost novinarskog posla
Komentari koji uključuju vrijeđanje, nasilje i/ili prijetnje nasiljem, seksizam, kao i osobne napade – nažalost – realnost su svih osoba koje se bave novinarstvom, a posebice žena. Zajović je rekla da se teško s time nosi.
„Ne znam se zaštiti. Trebala bih imate te alate, 20 godina sam u novinarstvu i po struci sam psihologinja, no koža mi nikad nije postala dovoljno debela. Pogotovo u situaciji kada si stalno izložena zaista ozbiljnim prijetnjama“, kazala je Zajović.
Osvrnula se na vlastita iskustva, da su je ispred zgrade dočekivali nepoznati ljudi, da je primala prijetnje smrću, silovanjima te da se godinama ne javlja na nepoznate brojeve. Posebice se ugroženo osjećala nakon slučaja Matanić te je dodala da takve situacije značajno utječu i na obitelji i bliske ljude. „Strašno mi je da se to podrazumijeva, strašno mi je da je to dio našeg posla, da to nosimo kao oznaku počasti, da se natječemo koga su više gazili“, zaključuje Zajović.
Brakus se, također, osvrnula na utjecaj koji to ima na obitelji i bliske ljude. Kazala je da se ona s komentarima nosi zapanjujuće dobro, no da je i to problematično jer to pokazuje koliko je nasilje često i rašireno, svakodnevno. „Nasilje je u mom životu prisutno toliko dugo da sam našla način da se s njime nosim“,kazala je. Dodala je da je Faktograf, zbog niza prijetnji, na tajnoj adresi i da vjeruje da nitko tko radi u Faktografu neće nepoznatoj osobi reći gdje radi.
Štrbac je, također, kazala da je „oguglala“ na vrijeđanja koja joj se upute. Problematizira takvu realnost kazavši da je nasilje toliko normalizirano (na društvenim mrežama, u javnom prostoru, u Hrvatskom saboru) da smo sad već i ponosne „što imamo deblju kožu i što nas ne dotiče“. Za sebe kaže da je do tog stadija došla nakon godina živciranja te da je vrijeđanje toliko normalizirala da ponekad pomisli „napravim li dobro ili loše – bit će isto – jednako će me hejtati – nije bitno“.
Turčin smatra da je zbog prirode posla zaštićenija od tolike količine vrijeđanja, no kazala je da je to pogađa na nekoj drugoj razini – posebice kada je usmjereno ka njenim kolegicama. Stava je da nasilje stalno treba prijavljivati, o njemu pisati i na njega reagirati.„Ja sam ekstremni fan procedure, mislim da kad stvari ne valjaju – nemaš ništa drugo – nazovi policiju, piši tekst, piši na društvenim mrežama, donosi smjernice, zovi dokle god treba“, kazala je i dodala da jednostavno nema drugi alat u ovom trenutku. Osvrnula se i na nedopustivo seksističko vrijeđanje Borisa Havela o kojem smo pisale i na našem stupu srama kazavši da takve stvari jednostavno nisu ispravne i da moramo zahtijevati bolje.
Minimalan napredak, izazova je i dalje puno
Unatoč napretku po pitanju zauzimanja za sebe, smanjenju seksističkog „smisla za humor“ te drugačijem odnosu starijih kolega prema mlađim kolegicama, Turčin dodaje da postoje pitanja po kojima i nakon nekoliko desetljeća rada u medijima ne vidi napredak.
„Dobre smo radnice, ali kad bi trebale imati odgovornost i moć – onda je bolje da se to da frajeru“, kazala je i dodala da je taj stakleni strop vidljiv iz aviona te da po tom pitanju nema većih promjena.
Zajović se složila kazavši da su urednici i dalje uglavnom muškarci, dok su njihove zamjenice – ona radnička uloga – žene.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Sve smo zasigurno bile u prilici čuti za sindrom dobre djevojke, a većina žena ga je sasvim sigurno i iskusila.
Riječ je o obrascu ponašanja u kojem žene internaliziraju brojna nametnuta društvena očekivanja. Od njih se očekuje da budu dobre, ugodne, nesebične, poslušne, tihe, sve to nauštrb vlastitih potreba i vlastitog zdravlja.
Autorice su se i same borile sa sindromom dobre djevojke, a osim vlastitih primjera, u knjigama donose i mnoštvo primjera iz dugogodišnjeg rada s brojnim klijenticama. Bave se uzrocima, korijenima, mitovima i posljedicama sindroma, ali i načinima na koje se od njega može osloboditi.
Biti ‘dobra djevojka’ nije sigurno
Prema Marti Martinez Novoi ‘sindrom dobre djevojke’ karakterizira stavljanje potreba drugih ispred vlastitih, prilagođavanje i udovoljavanje drugima, poteškoće u postavljanju granica, žrtvovanje za druge, perfekcionizam, briga da se ne povrijedi druge, kao i briga o tome što će drugi misliti ili reći, strah od konflikta i nepokazivanje ljutnje. Svi ti nametnuti zahtjevi izuzetno su ograničavajući i ženama nameću sporednu ulogu u njihovim vlastitim životima.
Beverly Engel piše: “Iskorištavaju li ljudi često tvoje strpljenje, suosjećanje i velikodušnost? Jesi li konstantno iznevjerena jer drugi tebe ne tretiraju jednako kao što ti tretiraš njih? Daješ li drugima previše prilika? Postaje li ti previše biti dobra teretom? Ako je odgovor na ova pitanja potvrdan, ne samo da nisi sama, nego si u većini. “
Engel smatra da su žene koje pate od ovog sindroma izloženije nasilju i zlostavljačkim odnosima. Njeno iskustvo pokazalo je da žene često trpe neprihvatljivo ponašanje i zlostavljanje od strane drugih, pogotovo muškaraca, iz straha, iz osjećaja da su dužne žrtvovati se zbog obitelji. Ponašanje dobre djevojke, smatra Engel, dovodi žene u poziciju da budu iskorištavane i zlostavljane.
Posebno ističe da to ne znači da žene uzrokuju da muškarci budu nasilni, niti znači da su žene mazohisti. Engel smatra da si žene ne mogu više priuštiti da budu dobre djevojke, jednostavno zato što to nije sigurno. Mnogo je onih koji iskorištavaju slabost u drugima, a na dobrotu se često gleda kao na slabost, a dobre djevojke sklonije su trpjeti neprikladno i nasilničko ponašanje. Ona, također, želi ohrabriti žene da prestanu preuzimati svu krivnju na sebe za probleme u odnosima, te da počnu prepoznavati da je ono čemu su izložene ponašanje koje je nedopustivo.
Gdje leže uzroci ‘sindroma dobre djevojke’?
Prije svega, Martinez Novoa smatra da pažnju valja obratiti na obiteljske i društvene uzroke, a Engel navodi i biološke predispozicije i vlastita doživljena iskustava.
Prema Martinez Novoi jedan od uzroka svakako može biti pretjerana obiteljska zahtjevnost usmjerena prema ”vrijednosti”, pretjerana zahtjevnost roditelja koji sebe definiraju kroz uspjeh svoje djece, roditelji koji su pretjerano zahtjevni u pogledu onoga što oni sami nisu mogli/imali, koji djecu vide kao vlastiti produžetak ili svoju kopiju ili oni koji potencijal svoje djece vide kao izuzetan i gaje velike ambicije.
Posljedice navedenog mogu biti preuzimanje roditeljske kritike kao unutarnjeg glasa, stres zbog velikih očekivanja, nesigurnost u pogledu ispunjenja očekivanja, pretjerana zaštita i moguć nedostatak društvenih vještina. Jedan od razloga nastanka ‘sindroma dobre djevojke’ je i zahtjevnost u pogledu ‘’vanjske slike’’. Radi se o okruženju u kojem je bilo mnogo kontrole, vrednovanja i zahtjevnosti. To dovodi do toga da se osoba definira kroz tuđe vrednovanje, što vodi odbacivanju vlastitog identiteta kako bi se bilo sve ono što okolina i društvo zahtjeva od nas.
Ono što također pogoduje stvaranju sindroma dobre djevojke je tradicionalno okruženje i dogmatizam, religija koja podržava vrlo tradicionalne i konzervativne ideje o ženama, gdje valja posebno istaknuti nametanje krivnje.
Tradicionalističke ideje poput krivnje, mačizma, žrtvovanja i nedostatak kritičkog mišljenja veliki su faktori koji pogoduju razvoju sindroma dobre djevojke. Društveni uzroci nastanka sindroma dobre djevojke mogu se podijeliti na uzroke povezane s rodom, te mitove koji povezuju dobrotu s podređenošću.
Je li ‘sindrom dobre djevojke’ patrijarhalna lekcija?
Novoa postavlja pitanje zašto ima više “dobrih djevojaka” nego “dobrih dječaka”. Koncept ženskosti takav je da se uz njega vežu obilježja kao što su blagost, podređenost, krhkost, empatija, brižnost, pasivnost, ovisnost o drugome i ranjivost. Upravo zbog toga Novoa se pita je li sindrom dobre djevojke psihološki obrazac ili patrijarhalna lekcija.
Mnogo je rečenica koje tu zvuče poznato, poput: ljepša si kad šutiš, zrela si za svoje godine, sjedi kao gospođica, dobre djevojke idu u raj, itd.
Dobrota se povezuje s pokoravanjem, umanjivanjem, nevidljivosti, nesmetanjem, nezauzimanjem prostora. Žene se uči da brinu za druge, za potrebe drugih, da budu njegujuće, ali ih se ne uči da brinu za sebe, da brinu za svoje potrebe, a kamoli da svoje potrebe stave ispred potreba drugih. Žene su također odgajane sa zabranom na ljutnju, od najranijeg djetinjstva (npr. ružna si kad si ljuta), pa potiskuju osjećaj ljutnje jer nije bilo poželjno ni prihvatljivo da je pokažu.
Za sindrom dobre djevojka karakterističan je problem u postavljanju granica. Ono naprosto nije ohrabrivano, već je smatrano sebičnošću, nedostatkom empatije, takta i poštovanja.
Uloga dobre djevojke je zahtjevna, i one žene koje su je iskusile često imaju osjećaj da ih život kontrolira, a ne da one kontroliraju njega.
Engel smatra da, među razlozima nastanka ‘sindroma dobre djevojke’, posebno treba istaknuti nisko samopouzdanje, strah od sukoba, strah od odbačenosti i strah od samoće.
Štetna uvjerenja koja utječu na stvaranje ‘sindroma dobre djevojke’
Mnogo je iskrivljenih uvjerenja na kojima se sindrom temelji, a Beverly Engel u svojoj knjizi navodi deset najštetnijih uvjerenja koja utječu na stvaranje sindroma dobre djevojke:
Potrebe drugih mnogo su važnije od mojih vlastitih potreba
Ako sam dobra i pravedna prema drugima i oni će biti dobri i pravedni prema meni
Ono što drugi misle o meni važnije je od mog samopouzdanja, zdravlja i moje sigurnosti
Ako sam dobra i savršena, bit ću prihvaćena i voljena
Ako se ponašam naivno i nevino, ljudi će se pobrinuti za mene i neću morati odrasti
Nemam se pravo zalagati za sebe
Ljutnja je destruktivna i ne bi se trebala izražavati, posebice ne direktno onima na koje smo ljuti
Najbolje je izbjeći konflikt po svaku cijenu
Postoji dobro u svima i ako nekome date dovoljno šansi, to će se pokazati
Žene trebaju muškarce da ih zaštite i financijski pomognu
Za svako od tih pogrešnih uvjerenja, Beverly nudi nova, osnažujuća uvjerenja:
Prestani tuđe potrebe stavljati ispred vlastitih
Prestani vjerovati da će te to što si dobra zaštititi
Prestani brinuti o tome što drugi misle o tebi
Prestani pokušavati biti savršena
Prestani biti lakovjerna i naivna
Počni se zauzimati za svoja prava
Počni izražavati svoju ljutnju
Nauči upravljati konfliktom
Počni se suočavati s istinom vezanom uz ljude
Počni sama podupirati i štititi sebe
Posljedice ‘sindroma dobre djevojke’
Engel, također, govori o problemu iskazivanja ljutnje. Napominje da ljutnja nije ni pozitivna ni negativna emocija. Ona je neutralna, a način na koji je izražavamo može biti pozitivan ili negativan. Ono što je još teško kod ‘sindroma dobre djevojke’ je toksičan sram i krivnja, emocije koje su nametnute.
Mnogo je posljedica koje sindrom dobre djevojke ostavlja, mnoge kognitivne distorzije karakteristične su za ‘sindrom dobre djevojke’, poput polariziranog mišljenja, pretjeranog generaliziranja, personalizacije, katastrofiziranja, uveličavanja ili umanjivanja, strogih i nerealnih očekivanja i zahtjeva.
Od ispunjavanja očekivanja, ponašanja za koje su kondicionirane i prevelikog tereta koji uloga dobre djevojke nosi gubi se autentičnost, ona nije dopuštena, gubi se stvarna povezanost sa samom sobom. Osoba se pita tko je uopće izvan te uloge, koja je njena istinska svrha, što je njena esencija.
Na kraju Engel posebno ističe važnost rada na jačanju samopouzdanja, sposobnosti, uvjerenja i hrabrosti.
Put ka upoznavanju sebe vodi kroz odbacivanje pogrešnih društvenih uvjerenja
Autorice u knjigama donose primjere brojnih svojih klijentica. Premda se njihove priče razlikuju, one pokazuju koliko je sličnosti u iskustvu sindroma. Zvuče kao zamka iz koje nema izlaza. No, dobra vijest je da se izlaz može pronaći i što je najvažnije, žene same mogu mnogo toga učiniti. Imaju tu moć da iz uloge dobre djevojke zakorače u slobodu, postanu slobodne žene, autentične, ono što zaista jesu kad otklone sve zahtjeve koje su im nametnuli okolina i društvo, kad se izmaknu svim očekivanjima.
Put ka toj slobodi i izgradnji vlastite budućnosti vodi kroz upoznavanje sebe, toga tko smo, koje su naše potrebe, želje i vrijednosti. Put je u prihvaćanju sebe, onakvima kakve jesmo, slobodne od perfekcionističkih zahtjeva. Važno je naučiti pratiti sebe, otkriti svoju esenciju i svrhu, povezati se sa sobom i s onim što želimo biti. Pitati se što je ono što volimo i u čemu uživamo, a što stalno odgađamo? Što je ono što nas pokreće, kad imamo osjećaj da napredujemo? Što je to što nam daje osjećaj da rastemo i da smo žive?
Beverly Engel smatra da je biti previše dobra navika koju je teško slomiti. Odustajanje od potrebe da nas vide kao pravedne, pune razumijevanje, nesebične može biti bolan proces. Smatra da je važno postati asertivnija i naučiti postavljati granice, ali da je još važnije razumjeti i odbaciti duboko pogrešna uvjerenja koja nosimo.
Put ka slobodi je u promjeni unutrašnjeg glasa, zamijeniti glas unutrašnjeg kritičara podržavajućim i nježnim glasom, biti sebi prijateljica i dobro društvo, tako da se počnemo brinuti za sebe, da se povežemo sa svijetom svojih emocija i da same donosimo svoje odluke u skladu s vlastitim potreba i vrijednostima.
Briga o sebi uključuje brigu o fizičkom zdravlju, vlastitim emocijama, mentalnom zdravlju, o društvenom životu i o duhovnom životu. Važno je naučiti postaviti granice i konačno staviti sebe na prvo mjesto. Posjedujemo toliko sposobnosti i snaga, vrijeme je da ih iskoristimo i postanemo glavni lik u vlastitom životu.
Kao što i Beverly Engel piše: „Počnite sebi davati ono što ste davali drugima.“
U slučaju potrebe za podrškom i stručnom pomoći, zainteresirane se mogu javiti na neku od sljedećih adresa:
Ženska pomoć sada – (dostupnu 0-24) psihološko i pravno savjetovanje. Besplatan broj telefona 0800 655 222 ili na 01 4655 222
Ženska Soba – +385 1 6119 174, zenska.soba@zenskasoba.hr
Autonomna ženska kuća Zagreb – broj telefona 116 016
Odjel za promicanje mentalnog zdravlja – telefon za informacije: 01 4863 363, emai: savjetovalista@hzjz.hr
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
