info@libela.org, Author at Libela

Rodne dezinformacije tijekom izbornih kampanja 2024. i 2025. godine

Posted on October 31, 2025October 31, 2025 by info@libela.org

Jedan od ciljeva projekta GenderFacts bila je analiza rodnih dezinformacija i rodno dezinformacijskih narativa tijekom izbornih kampanja. Naime, u našoj zemlji su se tijekom protekle dvije godine održala čak četiri izborna procesa u kojima smo analizirale navedeno – parlamentarni izbori (1,2), izbori za Europski parlament, izbori za predsjednika/predsjednicu RH i lokalni izbori.

Završno izvješće predstavlja finalni korak istraživanja o rodnim dezinformacijama tijekom navedenih izbornih kampanja koje je provedeno u suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci.

Cilj je bio dobiti nove spoznaje o rasprostranjenosti, modalitetima i karakteristikama narativa koji se izgrađuju u hrvatskom političkom i medijskom prostoru korištenjem rodnih dezinformacija i ostalih oblika informacijskog poremećaja u rodnom ključu.

Osnovni narativni okviri rodnih dezinformacija

Analize su pratile objave s deset online portala koji su, prema izvješću Reuters instituta, bili najčitaniji mediji u Hrvatskoj. Uz njih, pratile su se objave relevantnih nacionalnih provjeravatelja točnosti informacija kojima su se razotkrivale dezinformacije i različite manipulativne izjave i objave uočene tijekom izbornih kampanja.

Kroz analize uočili smo sustavno i raznovrsno korištenje rodnih dezinformacija ili drugih aspekata rodno uvjetovanog informacijskog poremećaja koji su služili izgradnji četiriju ključnih narativnih okvira: narativa o nekompetentnosti žena za obavljanje visokih političkih funkcija, narativa o „rodnoj ideologiji“ kao društvenoj ugrozi, narativa o migrantima kao ugrozi za žene i djecu te narativa diskreditacije politika rodne ravnopravnosti (1,2,3,4).

Oni su se izgrađivali različitim intenzitetom kroz izborne cikluse te njihova prisutnost nije bila postojana u svim izbornim ciklusima. Najviše objava koje odgovaraju nekom obliku rodno uvjetovanog informacijskog poremećaja zabilježeno je tijekom parlamentarnih izbora i izbora za predsjednika/icu RH. Najčešći narativni okviri, od navedenih, su bili oni o nekompetentnosti žena za obavljanje visokih političkih funkcija te oni o „rodnoj ideologiji“ kao društvenoj ugrozi.

Neadekvatnost žena za obavljanje visokih političkih funkcija

Ovaj narativ je sustavno i raznovrsno korišten u svim izbornim ciklusima, osim izbora zastupnika i zastupnica u Europskom parlamentu. Najzastupljeniji je bio za vrijeme predsjedničkih izbora, možda i zbog velikog broja kandidatkinja na istima, kao i za vrijeme kampanje za lokalne izbore kada su se žene kandidirale za visoke funkcije.

Dezinformacije koje se odnose na političarke najčešće su utemeljene na postojećim stereotipnim okvirima o ženama u politici. Prikazuje ih se kao nepouzdane, nedovoljno pametne, previše emocionalne, nemoralne, pretjerano seksualizirane i/ili ljute. Stereotipizacija političarki kao neadekvatnih za ravnopravno sudjelovanje u politici s muškarcima jedna je od glavnih karakteristika hrvatske političke kulture i medijskih prikaza godinama, stoga zastupljenost ovog narativa ne iznenađuje.

Mete tih narativa su bile brojne političarke u ovim „super izbornim“ godinama. Sandra Benčić predstavljana je kao nekompetentna za bavljenje politikom – problematizirala se duljina njenog studija, insinuiralo da potencijalno koristi opijate, da je histerična i da „ne zna voditi ni vlastiti obrt, a vodila bi državu“. Također, u ovom je slučaju važno napomenuti da postojeća literatura kaže da takvi narativi mogu eskalirati u rodno uvjetovano nasilje. U slučaju Benčić do verbalnog napada došlo je na predstavljanju kandidata/kinja stranke Možemo! u 7. izbornoj jedinici. Napadnuta je od strane muškarca koji se predstavio kao hrvatski branitelj, a u verbalnom napadu koristio je upravo navedene narative.

Katarina Peović bila je meta dezinformacija kroz lažni foto – kolaž na službenoj stranici hip-hop dvojca Tram 11. Sugeriralo se da je pristaša nacionalističko – huškačkog pjevača Marka Pajčina, poznatijeg kao Baja Mali Knindža. Uz to, u kampanji su je pratili razni seksistički narativi kao „stara kanta“ (1,2).

Marija Selak Raspudić, tijekom kampanje za predsjednicu RH, prikazivana je kao nedorasla za bavljenje politikom te nedovoljno samostalna za isto. Odnosno, kao marioneta snažnih muškaraca – akademskih mentora, predsjednika Zorana Milanovića i/ili njenog supruga Nina Raspudića.

Možda i najveća meta ovog tipa narativa bila je Ivana Kekin tijekom njene kampanje za predsjednicu RH. Opisivalo ju se kao inherentno nepouzdanu, nekompetentnu i suviše emotivnu za bavljenje politikom. Kampanje usmjerene ka njoj išle su kroz tri smjera – manipulacije vezane za podrijetlo vlasništva nekretnina obitelji Kekin, netočne tvrdnje o donatorima i izvorima financiranja kampanje te kroz medijski intenzivno praćenje događaja i reakcija vezanih uz susret Nikice Jelavića i Milana Kekina, supruga Ivane Kekin (1,2,3).

Kroz kampanju za lokalne izbore, propitkivala se moralnost i kompetencije Sanje Radolović, kandidatkinje za županicu Istre. Pokušavalo je se diskreditirati kroz muške figure u njenom životu te kroz seksualizaciju nje kao političarke. Naime, prije početka službene kampanje pojavila se snimka na društvenim mrežama na kojoj se ona navodno šeće u bikiniju kroz neki bar. Iako se na početku smatralo da se radi o AI generiranom sadržaju, ispostavilo se da je snimka vjerojatno stvarna. Ipak, osoba na njoj nije Sanja Radolović, već djevojka koja svoje profile ima i na OnlyFansu – Autumn Renae. Ovo je rijedak primjer korištenja navedenog u kampanjama za diskreditaciju političarki u našoj zemlji, no radi se o obliku diskreditacije javnih žena koji je jedna od standardnih praksi u svijetu.

Iva Rinčić, trenutna gradonačelnica Rijeke prikazivana je kao marioneta HDZ-a, desnice i/ili svog nevjenčanog supruga Amira Muzura, bivšeg gradonačelnika Opatije iz 2005. godine.

„Rodna ideologija“ kao društvena ugroza

Ovaj se narativ sustavno izgrađivao u svim kampanjama, ali su se tijekom kampanje za lokalne izbore samo sporadično pojavljivale rodne dezinformacije koje se mogu staviti u ovaj narativni okvir. Najčešće prije početka službene izborne kampanje ili na društvenim mrežama.

Najvažnija karakteristika narativa o „rodnoj ideologiji“ kao društvenoj ugrozi je da se sastoji od više potkategorija koje se, iako različite, međusobno isprepliću i nadopunjuju. To su narativni okviri prikaza tog praznog označitelja kao ugroze tradicionalne obitelji, opasnosti za naciju, ugroze djece i ekonomske ugroze. Uz samu sintagmu „rodne ideologije“ koristile su se i njene bliskoznačnice kao što su „transrodna ideologija“ i/ili „woke ideologija“. Najkarakterističnije su bile za diskurs političkih akterki i aktera koji/e pripadaju (populističko) radikalnoj desnici. Najzastupljenije potkategorije u kampanjama su bile one vezane za tradicionalnu obitelj i ugrozu djece (1,2).

Najčešće se govorilo o postupku promjene rodnog identiteta kod djece i/ili mladih kao i o obrani obitelji kao zajednice (biološkog) majčinstva i očinstva. Manipuliralo se brojkama maloljetne djece koja prolaze kroz tranziciju, govorilo se da se „nad djecom obavljaju operativni zahvati promjene spola ili genitalnog sakaćenja“. Uz to, problematiziralo se „nametanje rodne ideologije“ u odgojno – obrazovni sustav, termini „roditelj 1 i roditelj 2“ kao i neograničena „proliferacija rodova“ u suvremenom društvu (1,2,3).

Zanimljivo je bilo da se pojavila i potkategorija u kojoj „rodna ideologija“ predstavlja ekonomsku opasnost za društvo. Tako se, primjerice, upozoravalo na posljedice u vidu bankrota gospodarstva jer se podčinjava „woke agendi“, govorilo se da se „rodna ideologija“ gura nauštrb kvalitete poslovanja poduzeća na razini EU (1,2).

„Rodna ideologija“ se predstavljala i kao ugroza naciji nametnuta izvana. Tu se prvenstveno problematizirala Istanbulska konvencija kao „zloćudna tvorba u hrvatskom društvu“, „proizvod globalističke agende“, „Bruxellesa“ ili „globalne ljevice“(1,2).

Konačno, navedenu sintagmu kao nešto što ima sadržaj te je društveno i politički relevantna, nisu samo spominjali kandidati i kandidatkinje u političkom nadmetanju. Na značaju su joj davali i sami mediji kroz postavljanje pitanja o „rodnoj ideologiji“ u javnim sučeljavanjima kandidata, implicirajući da taj pojam posjeduje stvaran značenjski sadržaj.

Migranti kao ugroza za žene i djece

Izgradnja ovog narativa zabilježena je u dva izborna ciklusa – parlamentarnom i predsjedničkom. Nije bila toliko intenzivna, složena i raznovrsna kao prethodna dva narativa.

Narativi o migrantima kao prijetnji uglavnom su imali cilj stvaranja atmosfere straha, ugroze i širenja ksenofobije pričama o (i)regularnim migracijama. Ipak, povremeno su se isprepletali s rodnim temama. Rodni aspekt ovog narativa se očitavao u ponavljanju informacija o tome da granicu prelaze isključivo vojno sposobni muškarci te da je riječ o osobama muslimanske vjeroispovijesti. Time su se stvarale asocijacije na militaristički kontekst, kao i na prijetnje ženama zbog nametanja specifičnih vrijednosti, potencijalnih seksualnih napada i/ili silovanja (1,2,3).

Rodne dezinformacije vezane za pitanje migracija u najvećoj su mjeri plasirali/e predstavnici/e konzervativnih i radikalno desnih stranaka, no njima se u kampanji koristio i aktualni predsjednik koji je slovio kao neformalni premijerski kandidat platforme lijevog centra „Rijeke pravde“.

Diskreditacija politika rodne ravnopravnosti

Ovaj je narativ bio najmanje zastupljen, a zabilježen je tijekom parlamentarnih i euro parlamentarnih izbora. Predstavljao je izravan napad na rodne politike koje je država donijela kao temeljne mehanizme ostvarivanja rodne ravnopravnosti u hrvatskom društvu – kao što su već spomenuta Istanbulska konvencija i politike rodnih kvota (1,2).

Obrasci rodno dezinformacijskih kampanja su vidljivi i u Hrvatskoj

Intenzivno jednogodišnje praćenje analiziranih izbornih kampanja pokazalo je da se u hrvatskom političkom i medijskom prostoru ponavljaju već identificirani obrasci rodno dezinformacijskih kampanja. Rodne dezinformacije i drugi oblici informacijskog poremećaja koriste se dominantnim društvenim i medijskim stereotipima o ženama, LGBTIQ+ osobama i drugim društvenim manjinama kao oruđem za ostvarivanje različitih političkih, društvenih i ekonomskih ciljeva.

Rodno dezinformacijske kampanje usmjerene su ponajviše protiv žena istaknutih u javnosti (posebice političarki) s ciljem utišavanja njihovih glasova i djelovanja (1,2). Uz žene, LGBTIQ+ osobe i njihova prava kao i prava drugih društvenih manjina (poput npr., migranata) također su mete dezinformacijskih kampanja (1,2).

One se vode na svim informacijskim kanalima, a sve više se koriste i umjetno generiranim sadržajem. Na koncu, one osnažuju i u fokus javnosti stavljaju antirodne diskurse karakteristične za aktere/ke, stranke i organizacije konzervativne i radikalne desnice (1,2).

*Završno izvješće kao i izvješća sa svih izbornih ciklusa nalaze se u našoj bazi znanja.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Pravda na dugom putu: žrtve nasilja godinama čekaju sudske presude

Posted on October 31, 2025November 3, 2025 by info@libela.org

Sudski postupci u Hrvatskoj često traju godinama, što nije nikakva novost. No, za žrtve nasilja to stvara dodatnu traumu jer ne mogu započeti samostalan život udaljen od nasilja. Institucionalni procesi koji bi trebali štititi žrtvu – uključujući kaznene i obiteljske postupke – vode se predugo, često uz brojna odgađanja, nedostatak koordinacije između institucija i zanemarivanje dinamike obiteljskog nasilja (1,2,3).

Takva neefikasnost pravnog sustava dodatno produbljuje osjećaj nesigurnosti, straha i otežava žrtvi donošenje važnih životnih odluka, uključujući pronalazak stabilnog smještaja, zapošljavanje i ostvarenje financijske neovisnosti. To u svakodnevnici, također, znači da žrtva nerijetko ostaje bez pravomoćne presude, bez adekvatne zaštite, dok počinitelj nasilja i dalje ostvaruje kontakt s djecom, sudjeluje u postupcima ili koristi sustav za daljnju kontrolu i manipulaciju.

Nerijetko se presude ne donesu za vrijeme boravka žena u sigurnim kućama

Adela Pece mag. soc. rada, predsjednica zadarske udruge “Duga”, u čijem je sklopu i sklonište za žrtve obiteljskog nasilja “Mala kuća” ističe: „Sporost institucionalnog sistema nam je veliki problem, naročito neučinkovitost pravosudnog sustava. Naime, korisnice se kod nas smještavaju rješenjem nadležnog PU HZSR, te mogu boraviti u skloništu od šest mjeseci do godinu dana. Vrlo je čest slučaj da se u tom periodu ne donese privremena odluka o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti (što je vrlo bitno), ne razvede se brak, niti se privede kraju kazneni postupak.“ Dodaje da to ima velike posljedice.

„Ako korisnica mora napustiti sklonište, a nema riješeno ni jedno od ovih pitanja, to ostavlja mogućnost za daljnju izloženost nasilju, kako odrasle korisnice, tako i maloljetne djece“, kazala je Pece.

Objasnila je i da postoji mogućnost stambenog zbrinjavanja korisnica žrtava obiteljskog nasilja putem Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Uprave za stambeno zbrinjavanje – no za to moraju biti ispunjeni određeni uvjeti. „Jedan od uvjeta je pravomoćna sudska presuda o počinjenom nasilju u obitelji prema podnositelju zahtjeva, a u godinu dana boravka korisnice u našem skloništu, presuda ne bude donesena. Isto tako s HZSR je problem u velikoj fluktuaciji djelatnika, te se često mijenjaju socijalni/e radnici/e na predmetu, što također usporava postupke koje centar provodi (davanje stručnog mišljenja sudu kod donošenja privremene mjere ili razvoda braka itd.)“, dodaje Pece.

Mirjana Duduković, predsjednica ženske udruge “Korak” iz Karlovca napominje da cijeli sustav slabo reagira da bi se taj veliki problem nasilja riješio, odnosno svaki dan se događa sve više nasilja a sporost institucija je iritantna. Navodi primjere kad žena s dvoje djece završi u Skloništu, prijavi nasilje, traži razvod braka i skrbništvo za djecu i provede godinu dana u Skloništu koliko ima pravo, a njezin status za to vrijeme nije riješen, nije razvedena i nije riješeno skrbništvo.

„Po izlasku žene žrtve iz Skloništa počinitelj nasilja ima isto pravo na djecu, naime može doći u školu ili vrtić i odvesti dijete i ne želi ga vratiti. Imali smo takvih slučajeva.“, ističe predsjednica Duduković.

Dugotrajnost procesa dodatan je problem za žene s invaliditetom koje su žrtve nasilja

Problematičnu situaciju u slučaju osiguravanja smještaja ženi s invaliditetom koja je žrtva nasilja, komentirao je pristiglim odgovorom Darijo Jurišić, Pravobranitelj za osobe s invaliditetom.

„Svaka žrtva nasilja pa i žena s invaliditetom ima mogućnost zatražiti stambeno zbrinjavanje na temelju članka 45. Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima ili može postaviti općenito zahtjev jedinici lokalne samouprave za dodjelom stana. Međutim, prisutan je nedostatak odgovarajućih nekretnina koje su pristupačne osobama s invaliditetom, dok za priznavanje prava na stambeno zbrinjavanje na temelju navedene zakonske odredbe čl. 45. Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima potrebno je priložiti pravomoćnu presudu o nasilju – što je rijetko moguće budući da postupci na sudu traju dulje od priznatog prava na smještaj u kriznim situacijama kao žrtvama nasilja“, kazao je Jurišić.

Ističe i da je, prema spomenutom Zakonu, jedan od uvjeta za priznavanje prava na smještaj pravomoćna sudska presuda.

„U praksi sudski postupci traju dulje od vremena trajanja smještaja u skloništu (u pravilu godinu dana) te žena s invaliditetom nakon izlaska ne može postaviti zahtjev za takvim smještajem jer nema pravomoćnu presudu o počinjenom nasilju. Pozdravljamo izmjene navedenog Zakona kojim se produžuje korištenja stanova s jedne godine na dvije uz mogućnost produženja korištenja stana za još dvije godine. Međutim, i nadalje ostaje problem uvjeta postojanja pravomoćne presude o nasilju u trenutku podnošenja zahtjeva budući da sudski postupci traju dulje od trajanja smještaja u skloništu“, zaključuje Pravobranitelj.

Uvođenje obiteljskih odjela na nekim sudovima – pokušaj rješenja?

Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o područjima i sjedištima sudova, 2022. godine, pokušalo se smanjiti preopterećenje općinskih sudova i ubrzati sudski postupci. U Hrvatskoj, na određenim sudovima, osnovani su obiteljski odjeli kojima je cilj učinkovitije rješavanje predmeta vezanih uz obiteljsko pravo i zaštitu žrtava nasilja. Trenutno ne postoje dostupne službene statistike koje bi jasno pokazale utjecaj uvođenja obiteljskih odjela na brzinu rješavanja obiteljskih sporova u Hrvatskoj.

Iz ženske udruge „Korak“ Karlovac predsjednica Duduković smatra kako bi na sudovima trebalo uspostaviti Odjel za hitne slučajeve obiteljskog nasilja, koji bi trebali procesuirati postupke unutar par mjeseci. Naime, ako žrtva provede zakonom dozvoljenu godinu dana u skloništu, a pravno njezin status nije riješen, to joj onemogućava da se osamostali i započne život bez nasilja.

Sve naše sugovornice u ovom serijalu (1,2) iskazale su veliku zabrinutost, pa i ogorčenje sporošću općinskih sudova u rješavanju postupaka koji uključuje žrtve obiteljskog ili partnerskog nasilja, a vrlo često i maloljetnu djecu.

Netko tko je (pre)dugo trpio nasilje, ne bi smio biti dodatno traumatiziran i lišen mogućnosti uspostave sigurnosti življenja zbog sporosti i neučinkovitosti institucija. Na žalost, to je tako u Hrvatskoj u kojoj se prema ovogodišnjem Izvješću Europske komisije o vladavini prava svih država članica, ističu zaostaci i duljina postupaka, pogotovo u parničnim građanskim i trgovačkim predmetima, gdje su zaostali neriješeni predmeti najdulji u EU-u.

Postupci pred sudovima u Hrvatskoj traju najdulje u EU. Za trgovačke parnice u prosjeku je potrebno 1147 dana, a za građanske 764 dana. U kaznenim predmetima pred općinskim sudovima postupci traju do 752 dana i pred županijskim sudovima 779 dana (1,2,3).

Nakon sigurnih kuća – nigdje: žene izlaze, ali nemaju kamo

Za ženu koja izlazi iz sigurne kuće, a nema vlastitu nekretninu ili podršku obitelji i prijatelja gdje se može smjestiti, iznimno je teško pronaći smještaj ili unajmiti stan – sigurno mjesto gdje neće biti izložena riziku od ponovnog nasilja. Žene koje napuštaju sigurne kuće često pokušavaju započeti novi život izvan svog primarnog mjesta stanovanja gdje su bile izložene nasilju, ponekad upravo u sredini u kojoj su bile smještene tijekom boravka u skloništu. To uglavnom podrazumijeva podstanarstvo, koje je, s obzirom na današnje visoke cijene najma i troškova života, teško dostupno čak i financijski stabilnim parovima, a kamoli samcima ili jednoroditeljskim obiteljima.

Sve vrste organizacija (javne, civilne, vjerske) koje pružaju sklonište žrtvama nasilja dobro su svjesne problema nedostatka dostupnih alternativa za sklonište nakon napuštanja skloništa. Na temelju dugogodišnjeg iskustva, svjesne su da mnoge žene nemaju kamo otići i da postoji rizik od povratka zlostavljaču zbog nedostatka ekonomske i socijalne podrške. Stoga je podrška nakon sigurne kuće neophodna i mnoge organizacije je pružaju.

Pomoć kroz organizirano stanovanje

Putem EU projekta „Siguran put ka neovisnom življenju“ Grad Karlovac kao pridruženi partner ustupio je 2017. godine stan na korištenje ženama i njihovoj djeci žrtvama nasilja u obitelji nakon izlaska iz tajnog skloništa ženske udruge „Korak“. Udruga je stan opremila, a smještaj u stanu smatra se međufazom između života u skloništu te samostalnog života. Ugovorom o korištenju usluge privremenog prijelaznog smještaja, dvije žene s djecom slobodne su koristiti osigurani smještaj bez plaćanja najamnine, samo podmirujući režijske troškove. Stan se može koristiti u razdoblju od godinu dana ili dok ne nastupe uvjeti za samostalno življenje.

Korištenje gradskog stana veliki je napredak u zbrinjavanju žrtava nasilja, navodi predsjednica ženske udruge „Korak“ Duduković, no dodaje da je jedan stan nedostatan s obzirom koliki broj žena nema mogućnost (nezaposlene, s malom djecom) realizirati svoje osamostaljenje nakon napuštanja nasilne zajednice i izlaskom iz skloništa.

Od srpnja ove godine, Dom za djecu i odrasle žrtve nasilja u obitelji „Duga – Zagreb“ ustanovio je Odjel organiziranog stanovanja. Ženama koje se nakon boravka u skloništu smještaju u stanove koje je osigurao Grad Zagreb, na raspolaganju je vanjska podrška prema potrebi. Socijalna radnica i psihologinja koje inače rade u skloništu terenski se uključuju kada je potrebno pružiti psihološko savjetovanje i/ili potporu ženi i/ili djeci u stanu. U tom tipu stanovanja može boraviti tri do pet žena i četiri do sedam djece istovremeno, u tri dostupna stana. Važno je istaknuti da korisnice i djeca stana najam ne plaćaju, ali podmiruju režije, troškove hrane, odjeće, obuće, školske obaveze djece i druge životne potrebe u cilju pripreme za potpuno osamostaljenje.

Ravnateljica dr. sc. Željka Barić dodala je da Dom surađuje sa Zakladom „Solidarna“ koja omogućuje plaćanje podstanarstva ženama nakon izlaska iz skloništa prva tri mjeseca kad je to potrebno u drugom gradu. Iz Zaklade su nam odgovorili da se s njihovim Fondom za žene uključuju u trenutku kada se korisnicama približava izlazak iz skloništa Doma Duga – Zagreb, a suočavaju se s izazovima samostalnog stanovanja. Na temelju zaprimljenih zamolbi i u skladu s mogućnostima, preko Fonda osigurava se pokrivanje troškova najamnine za naredna tri mjeseca. Sredstva se uplaćuju izravno na račun najmodavca, temeljem važećeg ugovora o najmu i ugovora o dodjeli financijske potpore, svakog mjeseca do 5. dana u mjesecu. Ova podrška omogućuje korisnicama sigurniji i stabilniji prijelaz u samostalan život nakon izlaska iz skloništa.

Potrebno je razvijati modele prijelaznog smještaja

Na području osiguravanja stanovanja za žene koje su preživjele nasilje, Zaklada Solidarna kroz Fond za žene aktivno surađuje s brojnim organizacijama civilnog društva i ustanovama diljem Republike Hrvatske. Fond aktivno djeluje od 2019. godine, prvotno pokrenut kao inicijativa #SPASIME.

U razdoblju od 2019. do kraja 2022. godine, 60 žena koje su proživjele nasilje su ostvarile pravo na financijsku potporu za podmirenje troškova najamnine. Od početka 2023. godine do danas, pravo na potporu je ostvarilo ukupno 115 žena sa 75 djece.

U Zakladi smatraju da je stanovanje nakon izlaska iz skloništa jedno je od većih izazova za žene koje su preživjele nasilje. Iako im boravak u skloništu pruža nužnu sigurnost u kriznim trenucima, izlazak iz tog sustava često znači suočavanje s brojnim preprekama – od financijske nesigurnosti do nemogućnosti pronalaska odgovarajućeg smještaja, osobito ako nemaju podršku obitelji ni stabilna primanja. Zato je važno da sustav prepozna stanovanje kao ključni dio podrške ženama koje su preživjele i proživjele nasilje.

„Potrebno je razvijati modele prijelaznog smještaja koji omogućuju ženama dulji i sigurniji boravak nakon izlaska iz skloništa, osigurati dostupne subvencije za najam ili pristup socijalnim i gradskim stanovima, te osnažiti suradnju između institucija, lokalne samouprave i organizacija civilnog društva“, smatraju u Zakladi.

Kako još pomoći žrtvama nasilja u samostalnom životu?

Prestanak boravka u skloništu za ženu žrtvu nasilja ne znači kraj izazova – osamostaljenje je često težak i nesiguran proces. Upravo zato važno je nastaviti pružati podršku kroz savjetovanje, pomoć pri zapošljavanju i uključivanje u mrežu pomoći, kako bi mogla izgraditi siguran i dostojanstven život.

Naše sugovornice to potvrđuju, navodeći da primjerice u Šibeniku, Caritasovo Prihvatilište za žene i djecu – žrtve obiteljskog nasilja, nastavlja (su)financirati smještaj ženama koje se odlučuju za samostalan život u gradu. Iz Zadarskog skloništa za žrtve nasilja u obitelji „Mala kuća“ kažu kako ostaju u kontaktu sa ženama kojima je istekao boravak u skloništu. Žene im se često obraćaju vezano za izazove s kojima se susreću u daljnjem životu, naročito kada nisu riješeni svi postupci za vrijeme boravka u skloništu. Nastoje riješiti probleme s upisom djece u vrtiće, naročito u jasličke skupine, zbog nedostatka vrtića u Gradu Zadru. Problem je i pronalaženje stana nakon izlaska iz skloništa, jer su cijene najma stana u Zadru jako visoke, a teško je naći stan za dugoročni najam.

U Domu „Duga – Zagreb“ nakon prestanka boravka u skloništu korisnicama/ima se uručuje napisan sigurnosni plan koji obuhvaća dvije mogućnosti. Prva se odnosi na situaciju kada žrtva ide u samostalno stanovanje bez počinitelja nasilja. Ona tada dobiva upute što treba uvijek imati pripremljeno izvan prostora (kod osobe od povjerenja npr. dokumente, lijekove, odjeću, obuću, higijenske potrepštine, ključeve i sl, popis brojeva telefona za pomoć, rezervni mobitel). Dobiva i uputstva kako pripremiti djecu u slučaju da se pojavi počinitelj nasilja u blizini ili na vratima stana, na ulazu u školu ili vrtić – o istome obavijestiti tete u vrtiću ili učiteljice/učitelje i dati im kontakt iz bliže obitelji ako ne mogu doći do majke (žrtve nasilja). Drugi sigurnosni plan odnosi se na situaciju kada se žena vraća počinitelju nasilja. On, također, uključuje pohranu gore navedenih bitnih stvari kod osobe od povjerenja, a izvan prostora suživota.

Izazova nakon napuštanja skloništa je još mnogo

U okolnostima predugih sudskih postupaka (postupci na našim sudovima traju najdulje u EU) i dugotrajnog čekanja rješenja Centara za socijalnu skrb, žrtva nasilja je prisiljena živjeti u stanju neizvjesnosti, bez pravne zaštite koja bi joj omogućila normalan život, financijsku i psihološku stabilnost, kao i sigurno roditeljstvo. Sporost i neučinkovitost pravosudnog sustava u slučajevima obiteljskog nasilja ima izravne posljedice na kvalitetu života žena i djece, te predstavljaju ozbiljnu prepreku u procesu oporavka i reintegracije.

Započeti život ispočetka nikada nije lako – čak ni mladim, neopterećenim ljudima kojima su sve opcije otvorene. A izazov je puno veći ženi koja iza sebe nosi traumatsko iskustvo, često je prisiljena napustiti sve što poznaje, mijenjati sredinu, susretati se s predrasudama i nerijetko se sama brinuti za svoju djecu. To najbolje znaju one hrabre žene koje su to proživjele.

*Prvi tekst progovara o nastanku sigurnih kuća kakve danas imamo, drugi tekst objašnjava različite modele smještaja žrtava obiteljskog nasilja, a treći tekst govori o problemima u zaštiti žrtava nasilja vezano uz financiranja skloništa i osiguravanje njegove sigurnosti za žrtve nasilja.

*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

Sve što jesmo, naučile smo volontirajući: žene koje pomažu izbjeglicama

Posted on October 28, 2025October 28, 2025 by info@libela.org

U prostorijama zagrebačke udruge Are You Syrious dan rijetko prolazi mirno. Između polica s donacijama i djecom koja se igraju dok svoje roditelje čekaju da pokupe potrepštine u Free Shopu, u malenom, drvenim daskama obloženom uredu, sjedile su žene koje odaju dojam da im ništa nije teško. Ni borba s birokracijom, jezičnom barijerom, azilnim ili zdravstvenim sustavom. Žene koje kao ljepilo drže udrugu koja pomaže izbjeglicama.

Iako dolaze iz potpuno različitih smjerova, Laru Andrić, Antoniju Potočki i Vanessu Kotlar spojio je jedan mali ured u Travnom iz kojeg su, u različitim trenucima, njegovale solidarnost, vrijednost koja je duboko usađena u njima. Lara je diplomirana psihologinja i jedna od finalistica Volonterskog Oskara. Antonija je završila studij teologije, a nakon toga je, uz Are You Syrious, iskustvo skupljala u Centru za mirovne studije i granici Hrvatske i BiH. Vanessa, iako je magistra geodezije, svoj je život posvetila “ljudskijem” pozivu, pomaganju ljudima u pokretu. Za Libelu su progovorile o svom volonterskom putu, motivaciji, osobama koje pamte i smislu volontiranja.

Vratimo se u vrijeme kad ste počele volontirati… Kad je to bilo i što vas je potaknulo na volontiranje?

Lara: Počela sam volontirati meni već davne 2019 godine. Bila sam studentica koja je upisivala drugu godinu psihologije i tražila sam volonterske prilike rada s djecom zato što me već tada podučavanje vuklo kao smjer kojim se želim baviti. U Volonterskom centru Zagreb nabasala sam na oglas za pomoć u učenju djeci izbjeglicama. O migracijama i izbjeglištvu u tom trenutku znala sam vrlo malo. Vukla me želja da se više upoznam s temom i da krenem raditi s djecom.

Antonija: Počet ću od toga u kakvoj sam obitelji odrasla, što je velikim dijelom utjecalo na moju odluku da volontiram i kasnije da se bavim aktivizmom, humanitarnim radom i zaštitom ljudskih prava. Moja obiteljska povijest počinje za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su moj pradjed i moja prabaka bili u pokretu otpora i živjeli uz rub tadašnje granice. U svojoj su kući skrivali ljude koji su bježali od režima i one koji su se željeli pridružiti Partizanima. To je priča koju mi je tata ispričao i zapravo mi je objasnila, praktički, moje postojanje.

U moju su kuću svi uvijek bili dobrodošli. Čak i za vrijeme rata, kad su ljudi dolazili u Zagreb i išli po kućama tražeći hranu. Moja mama je svaki dan kuhala i očekivala da će doći ljudi. Dijelila je odjeću, dijelila je igračke, zapravo sve što je bilo potrebno i što smo imali doma.

Sjećam se da je i baka primila jednog izbjeglicu iz Osijeka koji je dugo godina bio s nama. Moj tata je uvijek svima pomagao dok je bio živ. Stvarno sam odrasla u obitelji koja njeguje solidarnost prema drugima. Počela sam volontirati kao studentica, 2017. godine. Vidjela sam na Facebooku oglas od udruge Are You Syrious gdje su tražili volontere/ke koji će raditi s djecom izbjeglicama u prihvatilištu Porin.

Javila sam se zato što sam cijelu 2015. godinu promatrala situaciju koja se odvijala i htjela sam dati svoj doprinos, ali i zato što su nas na studiju teologije poticali da se uključimo u društveno korisni rad. Nikad neću zaboraviti prvi dan svog volontiranja. Kad sam došla u Porin, nisam imala nikakva očekivanja. Dočekalo nas je puno djece u jednoj maloj učionici, bio je totalni kaos, ali meni je u tom kaosu bilo lijepo. Tada sam se povezala s djecom i odlučila dalje volontirati. Nakon toga sam se uključila u program “Braco i seka” u AYS. U sklopu tog programa radilo se isključivo s djecom izbjeglicama koja su u Porinu. Pisali smo zadaće, pomagale im oko škole, s učenjem jezika, organizirale smo rođendane, proslave Bajrama. Jednostavno sam kroz rad s tom djecom shvatila da se želim tome posvetiti u životu i da je to moj poziv. Rekla bih da je to bila ljubav na prvi pogled.

Vanessa: Prije četiri godine na faksu sam počela imati više slobodnog vremena i htjela sam naći nešto gdje mogu biti korisna. Na Volonteci sam pronašla Are You Syrious program “Braco i seka”, ali mi se učinilo da bi, prije rada s djecom s izbjegličkom iskustvom, trebala steći neko znanje o radu s odraslima, pa sam se javila za volontiranje u Free Shopu. Dotad sam bila okružena poprilično negativnim narativima vezanim uz izbjeglištvo i strance i zbog toga sam imala potrebu, na neki način vidjeti to vlastitim očima, pokušati steći neko iskustvo i razumijevanje iz prve ruke. To volontiranje mi je potvrdilo da je, to nešto u meni što je odbijalo prihvatiti takve narative, bilo u pravu. Kasnije sam prešla i u program “Braca i seka”, aktivirala se kroz neke druge organizacije, inicijative i tako se uključila u temu. Od tada sam se i zaposlila i prestala raditi, ali nadam se da ću još dugo ostati u krugu volonterskih tema.

Što vas pokreće da i danas, nakon svega što ste vidjele i prošle, pomažete ljudima u pokretu?

Lara: Rekla bih da je to vrijednost koja se nalazi duboko u meni, a koja se želi boriti da svi budu viđeni te da svi, bez obzira na bilo kakve kategorije i termine u koje se volimo stavljati, budu jednako viđeni i da dobiju priliku da se čuje njihov glas, da ih se vidi kao jednako važnima. Želim da svi mi koji na neki način imamo neke privilegije, vidimo načine kako da ih iskoristimo i kako da pojačamo glasove koji se možda ne čuju.

Antonija: Mislim da jednom kad počneš, teško da ćeš stati. Mene je volontiranje oblikovalo u osobu koja sam danas. To su bili počeci svega što radim danas. Priče koje sam slušala i situacije koje sam doživjela su me oblikovale i pokazale su mi da ne postoji ni jedan drugi način osim da jedni drugima pomažemo i da živimo u zajednici.

To što netko nije iz naše države ili ne priča jezik koji razumijemo ne znači da osoba nije vrijedna moje pažnje ili moje podrške. Ne promatram ljude kroz boju kože, kroz religiju, ja vidim ljude kao ljude. Nikad nisam prestala zato što sam ja dobila puno više od tih ljudi, nego što su oni dobili od mene.

Volontiramo i iz sebičnih razloga, osjećamo se bolje, radimo nešto pozitivno za ovo društvo, ali uvijek ću to reći i stvarno jest definitivno istina, ja sam zaista više dobila od tih ljudi nego što su oni od mene. Oni se možda ne bi složili sa mnom, ali osoba koja sam danas sam zahvaljujući tim ljudima i radu s njima. To me potiče da i dalje radim. Vidiš osobu koja se u trenutku kad te upoznala nije smijala, preživjela je strahote, da bi kasnije vidjela njen osmijeh. Najveća je nagrada pomoći osobi da iz pozicije kad se osjeća najgore, dođe do trenutka kada se smije i postiže nešto pozitivno u svom životu. Takve situacije ti daju povratnu informaciju da radiš ispravno.

Vanessa: Ponekad me pokreće ljutnja i frustracija koju mi izaziva svjedočenje nepravdi, na primjer kad vidim koliko za neke banalne i osnovne stvari u životu tražitelji/ce azila i azilanti/ce moraju prelaziti svakakve prepreke. A ne pričamo o kvantnoj fizici. Radi se upisu u školu, pronalasku liječnika opće prakse ili mogućnosti opskrbljivanja dovoljnom količinom potrebnih stvari. Osim toga, pokreće me iskustvo dijeljenja trenutaka s ljudima kad se nešto uspjelo riješiti. Čak i ako se nije uspjelo riješiti, usrećuje me da su ljudi osjetili barem neku podršku na koju često u okviru samog sustava neće naići. Jako me potiče i zajednica koja se okuplja oko organizacija koje se bave pravima izbjeglica i drugih migranata.

Postoji li neka osoba, događaj ili susret koji vam je ostao u pamćenju, netko tko ili što vam je pokazao da sve to ima smisla?

Lara: Rekla bih da se nije dogodila jedna stvar, nego puno različitih razgovora, događaja, situacija koje su mi to pokazale. Tijekom rada u udruzi, slavili smo svačiju malu pobjedu, ali i dijelili teret u teškim trenucima. Drago mi je da se ljudi s kojima surađujemo osjećaju sigurno u našem (figurativnom i doslovnom) prostoru. S druge strane, moje volontiranje najviše je obilježio rad u jednoj obitelji, gdje sam pružala podršku djevojčici koja je na početku našeg rada nedavno stigla u Hrvatsku. To me oblikovalo na puno načina kao osobu jer sam u to krenula dosta mlada, bez puno iskustva. Kroz tu komunikaciju sam učila što znači biti stvarna podrška, što znači biti nečiji navijač i u trenucima otpora i teških pubertetskih briga.

Na neki način sam dobila iskustvo toga što znači stvoriti odnos s nekim koji nije uvjetan, u smislu moraš se ponašati ovako da ja budem tvoja podrška, nego stvarno dijete s kojim radim vidjeti kao osobu koja prolazi kroz puno stvari i tako učiti o sebi i vidjeti kako biti tu za nju, kako pružiti podršku i kako istovremeno čuvati sebe. Možda zvuči apstraktno, ali rekla bih kako me taj višegodišnji volonterski rad naučio puno.

Antonija: Puno ljudi. Dosta ljudi s kojima sam radila sam susretala i kasnije u životu. Kada gledam unazad, već deset godina ovo radim, tako da je zaista teško nabrojati sve osobe i situacije, ali postoji jedna osoba koja mi je posebno draga. Počela sam volontirati s izbjeglicama 2018. godine u BiH u Velikoj Kladuši sa svojom prijateljicom. Kad je 2020. godine započela pandemija koronavirusa, krenulo je zatvaranje granica. Zbog toga smo svi koji smo volontirali u Kladuši morali izaći iz BIH. U to vrijeme smo pokušale napraviti sve što možemo na daljinu za ljude koji su ostali bez direktne pomoći na terenu.

Jedno jutro za vrijeme Ramadana nas je kontaktirao jedan gospodin iz Slovenije koji je htio donirati neke novce za jednu trudnicu iz Maroka koja je tada živjela na cesti u Velikoj Kladuši. Nemam pojma kako je on znao za tu ženu i kako je došao do nas, ali mi smo odlučile napraviti sve da ta žena dobije te novce. Pokušale smo prvo preko svojih kontakata u Kladuši pronaći tu ženu. Ta je potraga sigurno trajala oko mjesec dana i činila se bezuspješnom. Jednog dana smo saznale da je hrvatska policija protjerala natrag u Kladušu jednu trudnicu iz Maroka i da je žena u groznom stanju. Zbog cijelog tog stresa je odvedena u Bihać u bolnicu gdje je rodila dječaka. Nakon poroda je bila smještena u kamp iz kojeg se za vrijeme korone nije moglo izlaziti van. Preko naših kontakata u kampu smo uspjele saznati da je to žena koju tražimo i pokušale smo poslati novac, ali bezuspješno. Novci su ostali kod mene na čuvanju dok ne pronađemo neki drugi način. Kad se pandemija malo smirila mogle smo ponovno u Kladušu. Pokušale smo ju pronaći, ali bezuspješno.

U to vrijeme sam koordinirala Free Shop u Are You Syriousu i sretala puno ljudi koje sam upoznala u Bosni, a koji su uspjeli doći do Hrvatske. Jedan dan se tako pojavila žena s malom bebom u rukama. Kad sam uzela njezinu iskaznicu iz prihvatilišta, shvatila sam da je to žena koju tražimo mjesecima. Izgrlile smo se kao da se znamo cijeli život i postale bliske prijateljice. Postala sam kuma tom djetetu, jako sam ih zavoljela, međutim ona je nakon nekog vremena odlučila otići iz Hrvatske. Kad je odlazila povjerila mi je sve djetetove dokumente jer nije znala kako će njezin put završiti. Kad je konačno stigla do Francuske našla se u situaciji gdje su joj htjeli oduzeti dijete jer nije mogla dokazati da je njezino bez dokumenata. S obzirom na to da moj partner živi u Francuskoj i u to vrijeme je bio u posjeti u Zagrebu, zamolila sam ga da se po povratku u Francusku nađe s mojom prijateljicom i preda joj dokumente koje sam čuvala. Tako je napokon uspjela dokazati da je dijete njezino.

Pričam ovu priču zato što je meni jako važna i dokazuje da su neke situacije izvanserijske i ne možeš ni pretpostaviti da će se dogoditi, a jako utječu na tvoj život i život drugih osoba. Još uvijek smo u kontaktu. Njoj je jako važno da to dijete zna tko sam ja jer sam joj jako važna osoba u životu. Priča je nevjerojatna zato što je ona iznimno jaka, a ja uporna. Nikad ju neću zaboraviti. Čak i ako izgubimo kontakt, ja ću svojoj djeci pričati o njoj. Nadam se da ću ih jednog dana opet sresti uživo i izgrliti se jako.

Vanessa: U ovom volontiranju i radu postoji jako puno trenutaka koji te podsjete zašto si tamo. Nerijetko se u ovom sustavu počne događati da se ljude prestane smatrati ljudima. Najviše mi snagu vraća kada pojedinci uz nas ne pronađu samo podršku, već nađu prijatelje, društvo i stvarne ljudske odnose. Kada uspiju ući u naš svijet i počnu uspješno i samostalno savladavati prepreke, ali i živjeti uz i s tobom kao prijatelji. Napune me i uspjesi poput završavanja razreda, ali i svakodnevni trenuci razbibrige koji ljudima u teškim trenucima nekad jako trebaju. I igranje kartama na podu kolodvora nekad nekome znači puno kad u tom trenutku i nije bilo ničega drugog što si mogla napraviti, samo tretirati ljude kao ljude.

Kako je volontiranje utjecalo na vaš pogled na svijet, granice, dom, sigurnost ili na pojam solidarnosti?

Lara: Rekla bih da me volontiranje konkretno u Are You Syriousu formiralo kao osobu, kroz taj sam se proces informirala o temama koje nisu toliko dostupne u javnosti i medijima na kvalitetan način. Što se tiče perspektive doma, naučila sam da je dom tamo gdje su ljudi, tamo gdje se stvori zajednica. Dom nije nužno vezan za mjesto. Što se tiče svijeta, bolje sam upoznala koliko može biti okrutan, ali sam jednako tako bolje upoznala koliko može biti divan. Pomiješale su mi se te dvije krajnosti.

Antonija: Smatram da svatko treba volontirati. To je iskustvo koje svatko treba proći u životu i koje te nauči kako vidjeti svijet drugim očima. Izvan vlastite privilegirane pozicije i onoga što nas društvo uči. Razvijaš se kao osoba, bez obzira volontiraš li s izbjeglicama ili negdje drugdje. Razvijaš razne kompetencije. Dosta mojih prijateljica koje rade u ovom sektoru su počele volontirajući.

Shvatila sam da smo mi dio istog svijeta i da sam ja zato što mi zajedno jesmo. Volontiranje me naučilo životu u zajednici i sve što sam vidjela pokazalo mi je da je granica konstrukt koji su ljudi stvorili. Granice nam onemogućavaju da živimo u zajednici. Jako mi je žao da i dalje živimo u svijetu u kojem zajedništvo nije primarno. Voljela bih da je drugačije, ali nije. Ono što ja pokušavam jest svima ispričati svoje iskustvo i nadati se da će moje iskustvo potaknuti ljude da volontiraju i rade društvene promjene.

Neki možda neće imati vremena volontirati, ali će na drugi način raditi promjene. Svatko može pronaći način kako da sudjeluje u zajednici. Jednako tako, mi možemo sutra biti na tom mjestu, nitko nam ne garantira da nećemo jer ništa na ovom svijetu nije zagarantirano. Upravo zato što nam ništa nije zagarantirano, trebamo tražiti način kako da budemo ljudi ljudima.

Vanessa: S obzirom na to da sam došla iz totalno drugačijeg svijeta, definitivno mi je promijenilo pogled na sreću koju, bez ikakvog razloga, imam samo time što sam se rodila u ovom trenutku, na ovom mjestu. Dodatno mi je otvorilo oči koliko je sve krhko, koliko se lako može izgubiti i koliko svi možemo bar nešto napraviti da svijet bude nešto solidarniji. Slučajna sreća gdje si se rodio ne bi trebala utjecati na mogućnosti u životu. Otkrilo mi je zajednicu i koliko malim stvarima možemo doprinijeti. Volontiranje mi je promijenilo život – od prelaska iz volontiranja u rad, do toga da mi to čini jedan veliki dio života.

Kad pogledate unazad, što vam je iskustvo volontiranja donijelo, a što vam ni jedno drugo ne bi moglo?

Lara: Donijelo mi je puno poznanstava s različitih dijelova svijeta koje nekako u svojem malom krugu, da se nisam odlučila na to volontiranje, nikad ne bih imala prilike imati. Svačija je priča oblikovala moj pogled na svijet i dala mi širinu iskustava, puno znanja, puno dijeljenih vrijednosti. Naučila sam kako raditi s jezičnom barijerom i što zapravo znači uvažavati jezičnu barijeru i uvažavati svaku osobu koja se obrati za podršku ili s nekim upitom. Kako svakoj osobi pristupiti dostojanstveno uvažavajući potrebe koje proizlaze iz specifičnosti životnog iskustva. U velikoj mjeri me oblikovalo i u profesionalnom smislu kao psihologinju. Volontiranje smatram neprocjenjivim iskustvom za svoj budući rad.

Antonija: Volontiranje mi je donijelo sve životno i profesionalno iskustvo koje danas imam i od kojeg živim. Da se 2017. godine nisam javila na oglas za volontiranje s izbjeglicama, ne znam gdje bih danas bila i što bih radila. Sve što ja jesam mi je donijelo volontiranje.

Vanessa: Donijelo mi je ljude, ljude koje sam upoznala i s kojima sam mogla provoditi vrijeme. Sve ljude okupljene oko ovoga, od ljudi koji su korisnici/ice, do onih koji su donatori/ice, preko volontera i volonterki. Da nisam krenula volontirati, u životu nikad ne bih imala toliko dobrih ljudi oko sebe. Mislim da mi ništa drugo u životu ne bi pomoglo naći neki smisao u neredu oko nas. Također mi je donijelo znanje koje je posebno vrijedno jer ti daje mogućnost da ga koristiš ondje gdje tvojih malo informacija i malo vremena može napraviti nekome veliku razliku.

*Prvi tekst serijala nalazi se ovdje, drugi ovdje, a treći ovdje.

*U petom tekstu serijala bavimo se protjerivanjima s granica. O krvavom režimu koji se nad izbjeglicama provodi, a koji državne institucije opovrgavaju, govorit će stručnjaci i stručnjakinje za migracije i nacionalnu sigurnost.

*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

Jesu li točni podaci vezani za ravnopravnost spolova koje navodi Sanja Radolović?

Posted on October 23, 2025October 23, 2025 by info@libela.org

Prošli se tjedan na Odboru za ravnopravnost spolova u Saboru raspravljalo o prijedlogu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o ravnopravnosti spolova. Naime, predmet sjednice je bio prijedlogu zastupnica Dalije Orešković i Anke Mrak Taritaš o uvođenju tzv. „zip sustava“ prema kojem je svaka druga osoba na izbornim listama suprotnog spola te prijedlogu da se propiše da liste koje nemaju 40 posto podzastupljenog spola i „zip sustav“ nisu pravovaljane. Time bi se, smatraju predlagateljice, omogućila veća zastupljenost žena u predstavničkim tijelima. Iako prijedlog nije prihvaćen, istarski mediji pisali su o govoru saborske zastupnice SDP-a i bivše kandidatkinje za županicu Istre, Sanje Radolović (1,2).

„Ravnopravnost nije ni muško ni žensko pitanje. To je pitanje ekonomskog razvoja, pravednosti i zdravog društva. Zemlje koje ulažu u ravnopravnost spolova imaju više zaposlenih, veći BDP I manje siromaštva. To su činjenice, a činjenice su najbolji argumenti”, kazala je Radolović.

Vođena time, kazala je nekoliko podataka vezanih za ravnopravnost spolova u našoj zemlji. To su redom – da žene čine više od 51 posto stanovništva, no da su u Saboru zastupljene s tek 33 posto, a u upravama velikih tvrtki manje od 20 posto. Uz to, kazala je da žene i dalje zarađuju od 11 do 17 posto manje od muškaraca za isti posao, a u financijskom sektoru i do 18 posto manje. Odlučile smo provjeriti jesu li svi ti podaci utemeljeni na činjenicama.

Čine li žene u Hrvatskoj 51 posto stanovništva?

Kao što smo već pisale u tekstu vezanom za utjecaj (peri)menopauze na rad žena, prema Državnom zavodu za statistiku, u Hrvatskoj živi 1 983 669 žena, što čini 51,3 posto stanovništva. Muškaraca ima 1 882 564, odnosno čine 48,7 posto stanovništva naše zemlje. Najveći udio žena čini populaciju Grada Zagreba (52,5 posto), a najmanji Lično – senjske županije (50,2 posto).

Također, u publikaciji za 2024. godinu piše da je prosječna dob žena u Hrvatskoj 46,2 godine, a muškaraca 42,8 godina. Prosječna starost populacije Hrvatske je 44,5 godina što nas svrstava među starije nacije Europe.

Sjedi li u Saboru tek 33 posto žena?

Prošle su godine održani Parlamentarni izbori te smo radile vlastitu analizu „Položaj žena u parlamentarnom izbornom procesu 2024.“ Na osnovu nje pisale smo i o ženama na listama, kao i o ženama koje su izabrane u Hrvatski Sabor (1,2).

Što se tiče samih lista, službene statistike DIP-a pokazale su da je ukupno na svim listama, u svim izbornim jedinicama bilo kandidirano 57,91 posto muškaraca i 42,09 posto žena. Ipak nalazi CESI analize koju je radila Lana Kučer pokazali su da žene nisu imale jednake šanse kao muškarci u navedenom izbornom procesu – prvenstveno jer nisu bile na višim pozicijama na listama ili na pozicijama na kojima imaju šanse ući u Sabor. Također, pokazalo se da se liste uglavnom ne slažu koristeći „zip sustav“ i rodni paritet kao principe ravnopravnosti.

U postizbornoj analizi, Lana je pisala o postotku žena izabranih direktno s izbornih lista u Hrvatski Sabor. Nakon izbora, direktno je u Sabor izabrano 37 žena, što je predstavljalo 24,5 posto od ukupnog broja izabranih zastupnika/ica. Unatoč tom malom postotku, to je bio najveći broj izabranih žena od prvog saziva Hrvatskog sabora.

Najmanje žena u Sabor je izabrano s lista Domovinskog pokreta i partnera – 7,14 posto od ukupno osvojenih mandata. Potom slijedi relativni izborni pobjednik – HDZ i partneri s 11,48 posto žena. Najveći broj žena izabran je s lista Možemo! i partnera, odnosno 60 posto žena. Ipak, brojčano najviše žena (s obzirom na broj osvojenih mandata) u Sabor je ušlo s koalicijske liste „Rijeke pravde“, njih 19. Na toj listi to je iznosilo 45,24 posto.

Ipak, nakon što nekolicina zastupnika stavi svoje mandate u mirovanje, odnosno dođe do zamjena zbog obnašanja dužnosti nespojivih sa zastupničkom dužnosti – u pravilu veći broj žena ulazi u saborske klupe. Tako je bilo i nakon ovih parlamentarnih izbora. Trenutno, prema stranicama Hrvatskog sabora, u njemu aktivan mandat ima 50 žena (33,33 posto) i 100 muškaraca (66,66 posto).

Na nedavnom okruglom stolu koji je organizirao Klub zastupnika SDP-a predstavljena je analiza „Demokracije nejednakosti: Tko (ni)je zastupljen u Saboru?“ koja je provedena nakon zadnji parlamentarnih izbora (1,2). Prema njoj, Saboru nedostaje 28 zastupnica za postizanje rodne ravnopravnosti. Odnosno, trenutačni saziv Sabora čini 102 zastupnika (68 posto) i 48 zastupnica (32 posto).

Kako se radi o manjem odstupanju u brojevima, on se može objasniti vremenom provjere aktivnih mandata i zamjenama u klupama Sabora.

Čine li žene tek 20 posto uprava velikih tvrtki?

U medijskim napisima početkom ove godine pojavljivao se podatak od 22,5 posto udjela žena u upravama društava u sastavu indeksa CROBEX (1,2). Radi se o SELECTIO indeks žena – pokazatelju koji mjeri zastupljenost žena na vodećim pozicijama u hrvatskim kompanijama. Obuhvaća sve tvrtke čije su dionice uvrštene u glavni dionički indeks Zagrebačke burze – CROBEX.

Nešto manji udio zabilježen je u izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz prethodne, 2024. godine.

U njemu stoji: „Podaci HANFA-e (2024.) ukazuju da je udio žene u upravama dioničkih društva čije su dionice odnosno korporativne obveznice bile uvrštene na uređeno tržište Zagrebačke burze iznosio 20,3 posto što predstavlja značajan porast u odnosu na prethodno razdoblje, dok je udio žena u nadzornim odborima navedenih društava iznosio 23,7 posto, što predstavlja smanjenje udjela žena u nadzornim odborima već treću godinu zaredom.“

Uvidom u konačan izvještaj HANFE, objavljen nakon izvještaja PRS, vidljivo je da taj postotak iznosi 20 posto udjela žena u upravama.

Izdavatelji dionica u kontekstu izvještaja HANFE su tvrtke čije su dionice uvrštene na Zagrebačku burzu. Nadalje, u izvještaju stoji: “Struktura uprave prema spolu nije se značajnije mijenjala u promatranom razdoblju. Zastupljenost žena u upravama izdavatelja dionica na kraju 2024. godine blago se povećala u odnosu na 2023. godinu”.

Zarađuju li žene 11 do 17 posto manje od muškaraca?

Nakon tri točna ili približno točna podatka, dolazimo do problema. Naime, rodni jaz u plaćama je tema koju smo već nekoliko puta problematizirale i provjeravale u ovoj rubrici (1,2).

Polovicom prošle godine provjeravale smo izjavu Marka Pavića, zastupnika HDZ-a koji je tvrdio da je rodni jaz u plaćama u Hrvatskoj 11 posto, a u Europskoj uniji 16 do 17 posto. Podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) ukazivali su na rodni jaz u plaćama od 6,8 posto za 2023. godinu, dok su posljednji (tadašnji) podaci Eurostata iznosili 12,5 posto. Istovremeno, rodni jaz u plaćama u EU za 2022. godinu, za koju je postojalo posljednje privremeno izvješće, iznosili su 12.7 posto.

Jedno od objašnjenja razlike je tada bila činjenica da se podaci Eurostata izbode iz Ankete o strukturi zarada koja se provodi svake četiri godine i kroz taj se vremenski period podaci prilagođavaju. Novi podaci obrađivali su se krajem prošle godine pa su se, u skladu s navedenim, podaci Eurostata u 2024. godini značajno približili podacima DZS-a. Naime, prema DZS-u rodni jaz u plaćama je bio 3,9 posto, a prema revidiranim Eurostatovim podacima on je u 2023. godini iznosio 7,4 posto. Na razini EU bruto satnica žena bila je u prosjeku 12 posto niža od stanice muškaraca.

„Podaci Eurostata-a o prosječnim bruto satnicama za 2023., ukazuje da rodni jaz po toj metodologiji praćenja rodnog jaza u plaćama iznosi 7,4 posto (korigirani podaci Eurostat-a i za ranije godine konačno podupiru tezu Pravobraniteljice o smanjenju rodnog jaza u plaćama nakon 2020. gotovo u svim članicama EU)“, stoji u izvještaju PRS za 2024. godinu.

Izvješća pravobraniteljice posljednjih godina pokazuju da je rodni jaz u plaćama najizraženiji u korist muškaraca u područjima financijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja, zdravstvene zaštite i socijalne skrbi te trgovini na veliko i malo (1,2). S obzirom na to da se Radolović poziva na financijski sektor u kojem navodi da žene zarađuju i do 18 posto manje od muškaraca – izvještaj PRS ukazuje da je u 2024. godini jaz u plaćama u području financijska djelatnost i djelatnost osiguranja bio 24,5 posto. Godinu dana ranije iznosio je 25,7 posto.

Podaci na koje se poziva Sanja Radolović su uglavnom točni, ali…

Podaci koje je na raspravi iznijela zastupnica Radolović su u velikoj mjeri utemeljeni na činjeničnim podacima ili su blizu njih. U Hrvatskoj žene čine 51,3 posto stanovništva, a u Saboru – u trenutku pisanja teksta – aktivan mandat imalo je 33,3 posto žena. Što se tiče žena u upravama tvrtki – postotak se kreće oko 20ak posto. Iako je podatak koji Radolović navodi brojčano blizu, trenutni udio žena nije ispod 20 posto nego – upravo – oko 20 posto.

Na problem nailazimo kada govorimo o rodnom jazu u plaćama. Valja napomenuti da se kroz naše praćenje navedenih podataka u medije izlazilo s različitim postocima (1,2,3) pa je moguće da je izjava SDP-ove zastupnice od 11 do 17 posto kompilacija tih različitih podataka. Ipak, posljednji službeni podaci – i po metodologiji Državnog zavoda za statistiku i po metodologiji Eurostata – pokazuju manji jaz u plaćama. Iako i dalje postoji, on iznosi 3,9 posto (DZS), odnosno 7,4 posto (Eurostat). Dodatno, u financijskom sektoru taj je jaz značajno veći od 18 posto – u posljednje dvije godine se kreće oko 25 posto.

Dok Petrova provodi upitnik, žene ne mogu ostvariti pravo na pobačaj?

Posted on October 22, 2025October 22, 2025 by info@libela.org

Jučer su društvenim mrežama krenule kružiti objave da se u Petrovoj bolnici u Zagrebu više ne izvode pobačaji na zahtjev (1,2).

Prema riječima Romane Jakše iz Hrabrih sestara njihova volonterka je u ponedjeljak ujutro nazvala Petrovu i pitala može li se naručiti za pobačaj. „Rečeno joj je da ultrazvuk do daljnjeg neće obavljati usluge s ciljem pobačaja na zahtjev“, kazala je Jakša za večernji.hr

Kasnije su ponovno zvale tražeći termin prekida trudnoće. Rečeno im je da ne rade prekid trudnoće na zahtjev jer nemaju medicinske sestre koje obavljaju dio posla vezan za prekid trudnoće – izdavanje tableta i upute za uzimanje te su preusmjerene u druge bolnice. Naime, u Petrovoj je dostupan medikamentozni pobačaj na zahtjev, kao dijelu KBC-a Zagreb.

Što se dogodilo u Petrovoj bolnici?

Pokušale smo dobiti informaciju od Petrove o tome rade li i dalje pobačaj na zahtjev i razlozima zašto trenutno nije moguće dobiti uslugu – no, nismo došle do informacija. Ipak, u medijima je izašlo objašnjenje prof. dr. sc. Slavka Oreškovića, predstojnika Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb. Kazao je da nije točno da se pobačaj na zahtjev u Petrovoj uskraćuje.

„Nitko tko je tražio pobačaj danas nije vraćen s Klinike, ali imamo problem s velikom većinom medicinskih sestara, s mladima koji su došli raditi i koje su se vratile s rodiljnog dopusta. Prizivaju se na savjest i odbijaju dati tablete za medikamentozni pobačaj. Zato provodimo upitnik da vidimo koliko ih se priziva na savjest i to bismo trebali utvrditi ovog tjedna”, kazao je Orešković.

Priziv savjesti je problem – koga?

Inače, problem priziva savjesti u KBC-u Zagreb nije novina. U istraživanju Jasenke Grujić, koje smo prošle godine objavile na našim stranicama, stajalo je – prema tadašnjim podacima – da u KBC-u Zagreb 81 posto ginekologa/inja odbija vršiti pobačaje iskazivanjem prigovora savjesti.

I tako dolazimo do ovog famoznog objašnjenja etiketirajući medicinske sestre – adresirajući ionako skupine koje su u nepovoljnijim pozicijama – mlade i žene koje su se vratile s rodiljnog dopusta – kao krivce za neizvršavanje zakonom zajamčene usluge. Kako je moguće da rukovodstvo KBC-a ne zna koga je zaposlilo na mjestima pružanja usluge medikamentoznog pobačaja? Odnosno, kako je moguće da ne znaju da osobe zaposlene na takvoj poziciji iskazuju prigovor savjesti? Kako prikupljaju podatke i imaju li ih? I kako je moguće da nisu osigurali dostatan broj osoba koji/e mogu pružiti tu uslugu?

Kako i Hrabra sestra u svojoj objavi piše, Petrova bolnica ima status Središnje nacionalne bolnice koji joj je dodijeljen od Ministarstva zdravstva. Takva bolnica bi trebala osigurati da žene dobiju – ponavljamo – zakonom zajamčenu uslugu i osigurati da imaju dovoljno kvalificiranog osoblja da je pruži.

No, oni će evo sad – kad je problem izašao u javnost – provoditi upitnik da vide koji su stavovi osoblja koje su zaposlili. A dok rukovodstvo provodi upitnike, žene su ostavljene u panici, strahu i nesigurnosti.

* HRT je netom nakon objave teksta objavio članak u kojem predstojnik Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb Slavko Orešković ponovno demantira medijske napise o tome da se u Petrovoj bolnici više ne obavljaju pobačaji na zahtjev. Istaknuo je da se svi postupci provode i da nijedna žena nije odbijena. “Trenutačno smo u fazi preseljenja iz starog dijela bolnice u novi, pa postoje određeni organizacijski problemi dok se sve ne uhodamo, ali sve žene koje su se ovaj tjedan javile u kliniku postupak su obavile”, rekao je Orešković i dodao da liječnici, medicinske sestre i primalje imaju zakonsko pravo na priziv savjesti, no i da se rad unatoč tome organizira tako da pacijentice mogu ostvariti zakonom zajamčeno pravo. Navodi da od ukupno 49 ginekologa, 12 nije potpisalo izjavu o prizivu savjesti, dok među 116 medicinskih sestara i primalja koje rade na odjelima povezanima s trudnoćom i reproduktivnim postupcima njih oko 60 koristi to pravo.

Prijavi se na program za buduće liderice!

Posted on October 21, 2025October 21, 2025 by info@libela.org

Udruga Domine, u suradnji s Britanskim veleposlanstvom u Zagrebu, organizira trodnevni program Futu(H)er Leaders, namijenjen mladim ženama – budućim lidericama i aktivistkinjama s ciljem stjecanja znanja i vještina te dobivanja potrebne podrške za aktivno sudjelovanje u procesima donošenja odluka. Edukacija će se održati od 28. do 30. studenog u Splitu.

28. studenoga:

Okrugli stol „Mlade žene – predvodnice društvenih promjena“ – razgovor s iskusnim lidericama, stručnjakinjama i aktivistkinjama

29. i 30. studenog:
Interaktivne radionice i predavanja kroz koja će sudionice:

upoznati žene koje su uspješno pokrenule svoje zajednice
raspravljati o izazovima i zajednički tražiti rješenja
razvijati prijedloge za unapređenje lokalnih politika
naučiti kako mapirati probleme, donositi odluke i kreirati strategije
aktivno sudjelovati u izradi prijedloga za lokalne inicijative
povezati se s mrežom inspirativnih žena

Program je namijenjen mladim ženama od 18 do 25 godina s područja šest županija: Dubrovačko–neretvanske, Splitsko–dalmatinske, Šibensko–kninske, Zadarske, Primorsko–goranske i Istarske županije. Troškovi puta i smještaja su pokriveni.

Prijaviti za sudjelovanje se možete OVDJE, do kraja dana – 31. listopada.