Mrzim ‘snažne ženske likove’

Sherlock Holmes može biti pametan, usamljenik, abrazivan, boem, hirovit, hrabar, tužan, manipulativan, neurotičan, tašt, neuredan, izbirljiv, umjetnik, uglađen, nepristojan, matematički genij. Ženski likovi moraju biti snažni.

Mrzim ‘snažne ženske likove’.

Budući da mnogi provode velik dio vremena žaleći se na internetu da ne postoji dovoljno ženskih heroina, ovo što tvrdim moglo bi izgledati prilično neobično.

Naravno, volim različite ženske likove koji su otporni i hrabri. Sviđa mi se kada Angel pita Buffy što joj je ostalo nakon što joj je oduzeo oružje i prijatelje, a ona uzme njegov mač i kaže ‘ja’. U Crouching Tiger, Hidden Dragonu sviđa mi se kada Zhang Ziyiova Jen kaže: “On je moj pokoreni neprijatelj”, kada je pitaju je li povezana s Chow Yun-Fat’s Li Mu Bai. Sviđa mi se kada Jane Eyre tvrdi da ‘brine za sebe’ unatoč tome što joj je svijet htio oduzeti samopoštovanje. Moje očajavanje zbog toga što filmska industrija smatra da je svijet spremniji na superheroja kojeg predstavlja rakun nego što je spreman na film u kojem bi žena bila glavna superjunakinja je glasno i neumorno.

Ali fraza ‘snažni ženski lik’ mi oduvijek diže kosu na glavi, kao i mnogi likovi koji su osmišljeni kako bi se uklopili u taj predložak.

Sjećam se dok sam gledala Shreka sa svojom majkom.

“Princeza zna kung-fu! To je zgodno”, rekla sam. No, ipak sam imala osjećaj da sam to rekla samo zato što se očekuje da to kažem.

Preokrenula je očima. “Sve princeze sada znaju kung-fu”.

Nitko nikad ne dovodi u pitanje to je li muški lik ‘snažan’. Niti je li borben ili žilav.

Očigledno je da je tako zato što se pretpostavlja da je muški lik “snažan” sam po sebi. Dio tvrdnje o snažnim ženskim likovima jest da one predstavljaju anomaliju. “Naravno da su normalne žene dosadne i slabe i ne mogu učiniti ništa vrijedno spomena. No, ova je drugačija. Ona je snažna! Vidiš, ona udara ljude u facu.” Ponekad će biti upotrebljena i fraza ‘ne tako tipična dama u nevolji’, kao da se popularna kultura nije pomaknula dalje od Disneyeve Snjeguljice i kao da dobar postotak snažnih ženskih likova nije završio tako da zapravo trebaju spašavanje.

To je istina, ali nije cijela.

Jesu li naši najvoljeniji muški heroji snažni muški likovi? Je li, recimo, Sherlock Holmes, snažan? U jednom smislu, jest, naravno. Suočava se s opasnošću i smrću kako bi istjerao pravdu.  No, s druge strane, na njegovu se fizičku snagu često ne možemo osloniti – dovoljno je snažan da savije željezni žarač, no svejedno mu je potrebna Watsonova pomoć da odbije svoje napadače, barem jednom jer se doveo u položaj u kojem ne može ni pokušati uzvratiti udarac. Njegovi mentalni i emocionalni resursi su također promjenjivi. Ovisan i depresivan, tvrdi da je čak i njegova borba protiv zločina vrsta vlastitog lijeka. Gledano na taj način, njegova voljnost da se dovodi u fizičku opasnost možda uopće nije “snaga” – može biti još jedan oblik autodestrukcije. S druge strane, možda ga njegove slabosti čine snažnijim, budući da preživljava unatoč prijetnjama, kao i bez njih.
Je li Sherlock snažan? Nije stvar u tome da je odgovor ‘naravno’, već se radi o pogrešnom pitanju.

Što se događa kada bismo pokušali ugurati nekog drugog muškog heroja u zamišljenu ‘snažni muški lik’ kutiju? Nekoliko njih se dobro uklapaju, ali mnogi izgledaju zatočeno. Nisu navikli na takvu vrstu ograničavanja, jadni. Navikli su da su zanimljivi na više razina i u više od dvije dimenzije.

“Naravno da sam snažan, ja sam idealizirana fantazija, ali najzanimljivija stvar o meni jest to što sam, iznutra, mali umjetnički šmokljan”, kaže Captain America tužno, uvlačeći svoj trbuh.

“Računa li se kao snaga ako sam praktički psihopat?”, pita James Bond, naslanjajući se na zid.

Batmanovo inzistiranje na tome da može, mora i ući će u ‘snažni muški likovi’ kutiju blizu je histeriji, ali tamo nema mjesta za njegove šišmišje uši i plašt, koje ne želi skinuti.

Doctor Who, kada je shvatio da je kutija još manja iznutra nego što je izvana, počeo je brbljati nešto nerazumljivo i pobjegao.

Oni koji se najbolje uklapaju su najčešće najdosadniji. He-Man, Superman (žao mi je) ili The Lone Ranger. Jack Ryan, možda. Kada bi snažni muški likovi bili jedini kriterij za heroje, naša bi fikcija bila znatno siromašnija. Ipak, za naše heroine očekujemo da će živjeti unutar te male klaustrofobične kutije.

{slika}

Vratimo se na Sherlocka Holmsa. Bolje bi pitanje bilo – “kakav je Sherlock Holmes?”

On je pametan, usamljenik, abrazivan, boem, hirovit, hrabar, tužan, manipulativan, neurotičan, tašt, neuredan, izbirljiv, umjetnik, uglađen, nepristojan, matematički genij.

To što bismo dodali riječ ‘snažan’ tom popisu ne bi puno promijenilo stvar.

A što se dogodi kada govorimo o likovima koji se čak ne uklapaju ni u kutiju ‘heroji’? Je li Hamlet ‘snažan’? Do kraja predstave, možda u nekom smislu i jest, ali je to vrlo specifična i konfliktna forma snage koja mu donosi mir samo pod cijenu njegova života. Richard II, s druge strane, ne samo da nije ‘snažan’, on je izrazito slab, i kao ljudsko biće i kao kralj. Pa opet, dio najljepše engleske poezije i razmišljanja o monarhiji proizlaze iz tih slabih usta. Nema snage, ali zato ima dovoljno podrške. Radnja predstave vrti se oko njegovih (često jako loših) odluka. U narativnim terminima, podrška je daleko važnija od ‘snage’ – to je ono što određuje hoće li lik zaista postati dio priče ili samo dodatak.

To je primjer gdje mitovi o snazi ne samo da propadaju, već mogu izazvati i štetu – i to ne uzimajući u obzir mjesta na kojima se “snaži ženski likovi” preklapaju sa stereotipom o ‘snažnoj crnkinji’.

Chuck Wendig ovdje kaže da ne bismo trebali ‘snagu’ razumjevati kao, pa, ‘snagu’, već radije kao nešto dobro napisano. Ja jednostavno ne mislim da većina pisaca ili čitatelja/ica taj termin tako razumije. Kako drugačije objasniti činjenicu da, kada su scenaristi Lord of the rignsa odlučili proširiti Arweninu ulogu iz knjige, napravili to tako da luta po ekranu, stavi mač pod dečkov vrat i hvali se kako mu se prišuljala? (Liv Tyler je kasnije shvatila da nije potrebno staviti joj mač u ruke kako bi je učinili snažnom).

I da se podrazumijeva ovo drugo značenje, nije li onda još tužnije i manje shvatljivo da, kada se radi o karakterizaciji polovice svjetske populacije, dobro pisanje se tretira kao nešto prilično impresivno, ali i dalje nepotrebno?

Naravno, postoje likovi koji su očigledno bili pisani u skladu s odlikama snažnih ženskih likova i koji su kao takvi barem djelomično oživjeli. Peggy Carter iz Captain Americe, zajedno s Pepper Potts iz Iron Mana, najbolji su primjeri Marvelove ljubavi prema takvim likovima. Peggy ubija naciste. Nikada ne mora biti spašena ili zaštićena od strane Kapetana Amerike ili bilo koga drugoga. Zauzima velik dio scenskog prostora. Njen zanimljiv status kao ženske britanske vojnikinje u Drugom svjetskom ratu nije baš istražen, ali implicira neodoljivu pozadinsku priču i impresivnu dubinu uvjerljivosti i gipkosti, a njena romansa s Kapetanom Amerikom nikada to ne zasjenjuje. Iako je njena uloga podređena muškom heroju, to ne znači da je definirana njegovom ulogom; moguće je zamisliti film samo o njoj – žena odlučna u tome da prijeđe sve što joj se nađe na putu kako bi se borila protiv zla nacizma. Najvažnije za uspjeh lika, glumi je divna Hayley Atwell.

Ona predstavlja određenom broju potencijalnih novaka supervojnički program. Ta je scena očigledno napisana kako bi se uspostavio njen ‘snažni ženski lik’ kredibilitet, a prikazuje se ovako: jedan od novaka odmah počne govoriti loše o njoj, najprije vrijeđajući njen naglasak, a potom, kada ga ona pozove da istupi, nadoda uvredljivi, seksistički komentar.

Ona ga obori udarcem na tlo.

Kasnije Kapetana Ameriku poljubi jedina druga žena u filmu koja ima ulogu u kojoj govori, i čija uloga nije ništa više osim toga da poljubi Kapetana. Peggy uspijeva ostati pribrana dok Kapetan Amerika ne podigne svoj slavni štit po prvi put, kada ispaljuje nekoliko metaka u njega, no štit ga ipak uspijeva zaštititi.

Obje scene su opisane kao zabavne i impresivne.

{slika}

Udarac je moguće opravdati, pretpostavljam – ratno je vrijeme, ona nema vremena natezati se sa šovinističkim idiotima, mora uspostaviti autoritet brzo i efikasno – no, svejedno, verbalni konflikt dosta brzo eskalira u ozbiljno fizičko nasilje, i teško je zamisliti muškog lika koji bi nam se trebao sviđati da je tako predstavljen. Druga scena, ako izuzmemo haha-kakav-mali-živac priču, je poprilično nečuvena. Pucanje bez upozorenja u predmet svoj ljubavnog interesa koji ima štit za koji još uvijek ne znaš može li zaustaviti metke zato što si ljubomorna? Ili iz bilo kojeg drugog razloga? Koji vrag, Peggy?

To što je ženskim likovima dopušteno takvo ponašanje koje bi se, kod muških likova, smatralo nasilničkim, može se činiti kao nepoštena neravnoteža u njenu korist. Ali takve scene zapravo otkrivaju nedostatak poštovanja koji ženski likovi imaju otpočetka i koji onda moraju nadoknaditi putem nekakih očajnih, preuveličanih poteza. Scenarij pokazuje kako se suočava sa seksizmom u svojoj prvoj sceni – no, neće pobiti uvjerenje seksisičkog vojnika da žene tu ne pripadaju tako što će ubaciti još žena u priču.  Barem ne žena s imenom i ulogom u kojoj govore.

Sigurna sam da će netko tvrditi da bi ovo bilo nemoguće jer svi znaju da nije bilo žena u Drugom svjetskom ratu, pa zato, kao prvo – oh, molim vas. Drugo, Njemice su dosta dobro napredovale u znanosti prije Hitlerovog uspona. Zašto nije mogao Erskine, tužni njemački znanstvenih čiji je serum preobrazio Steve Rogersa, postati žena zbog potreba filma? Howard Stark, otac Tonyja/Iron Mana, dobije nakit od lave – nije li se onda mogla pojaviti njegova buduća žena Maria? Što sa zaštitarom koji je čuvao Cosmic Cube – zar je morao biti muškarac? Nije li Red Skull mogao regrutirati nekoliko zlih žena za Hydru? S obzirom na sve to, kada shvatimo da odgovornost za predstavljanje svog roda i borba protiv seksizma počiva na Peggyinim leđima, da sve što radi vrijedi i za druge žene koje nisu prisutne, neka pretjerivanja u karakterizaciji njenog lika postanu razumljivija.

Snažni ženski likovi se moraju dokazati. U obrambenom je položaju prije nego što uopće počne išta raditi. Ona je odrasli George iz The Famous Five i još uvijek mora dokazivati da je ‘jednako dobra kao i dječak’.

Kada govorim o tome, ljudi nude sinonime; ili bolje, manje ograničavajuće načine da kažu istu stvar. Što s “‘efektivnim ženskim likovima’, naprimjer? Ali nije dovoljno samo redefinirati pojam. Potreban nam je potpuno novi pristup problemu, što znači da moramo znati da je problem puno više od tendencije da se ženski likovi prikažu kao pomalo sentimentalni. Moramo se odmaknuti od ideje da se seksizam u fikciji može riješiti tako da se napravi jedan ispravan ženski lik.

Prebacivanje između Kapetana Amerike i Richarda II moglo bi biti neobično, ali želim to još jednom učiniti kako bi ukazala na dvije stvari koje Richard ima, koje Bond, Kapetan Amerika i Batman također imaju, ali Peggy, bez obzira koliko je snažna, ipak nema. To su dvije jednostavne stvari:

1) Richard je u središtu pažnje. Koliko je god slab ili tužan ili pasivan, on je i dalje glavni prokleti lik.

2) Richard ima popriličan broj drugih muških likova oko sebe, tako da nikada ne mora biti ambasador za svoj rod. Čak i kad ga zbace s trona ili zatvore, i dalje može biti jedinstven.

Vrlo je rijetko da ženski lik postigne prvo, a još rjeđe da postigne drugo. Pogledajte samo listu glumaca za Salt iz 2010. godine, recimo. Angelina Jolie plus muški.

Danas sve princeze znaju kung fu, pa ipak ostaju iste princeze. I dalje su u središtu ljubavne priče, i dalje je jedna cura u timu od pet dečki, i sve su više-manje iste. Marširaju po ekranu, udare nekoga da bi pokazale da neće trpjeti ničija sranja, kažu tu i tamo koju rečenicu ili na silu poljube nekoga jer je pristanak za slabiće i onda se s damskom diskrecijom izgube iz glavne priče.

Na posterima stoje daleko iza muškaraca, u trailerima se nasmiju ili razbiju nešto, ali uvijek ostaju tiho. Njihova im snaga dopušta da, nakratko, dominiraju gledateljima, ali nikada radnjom. To je svojevrsni Trojanski konj – tu je da vam odvuče pažnju i da vas zbuni, pa da zaboravite tražiti više.

Podsjetimo se da stvarni cilj nije nekakav čudan lik koji je snažan, efektivan ili bilo što drugo. Vrlo je jednostavno zapravo, ali bi tražilo i puno veću promjenu koju individualni snagatori ne mogu postići i značilo bi puno manje postera poput ovih iznad.

Jednakost.

Što želim umjesto Snažnih Ženskih Likova? Želim omjer muških i ženskih likova 1:1, a ne 3:1. Želim više ženskih protagonistkinja koje mogu biti i snažne i slabe i oboje i nijedno od toga, jer su one više od snage ili slabosti. Opake ratnice s borilačkim vještinama također, ali isto tako i zanimljive žene koje koje su sramežljive i tihe i ponekad trpe tuđa sranja jer u stvarnom životu često nema alternative. I osim heroina, želim vidjeti žene u svim mogućim ulogama kao i muškarce: suputnice, mentorice, suparnice, zločinke. I kada pokušavam prodati knjigu o dvije cure, dva dečka i robotu koji nema rod, ne želim da me pitaju možemo li promijeniti jednu od tih cura u dečka.

Konačno, kada razmišljam o tome što želim za ženske likove, sjetim se što pjesnik Guante želi za sebe, u pjesmi u kojoj odbacuje ograničenja koja nameće uvredljiva naredba ‘budi muško‘. Pa ako smijem to posuditi i parafrazirati…

Želim da se može slobodno izraziti.

Želim da ima važne, emocionalne veze s drugim ženama.

Želim da ponekad bude slaba.

Želim da bude jaka na način koji se ne tiče fizičke snage ili dominacije.

Želim da plače ako želi plakati.

Želim da traži pomoć.

Želim da bude ono što jest.

Pisati snažne ženske likove?

Ne.

Prevela i prilagodila Tea Stipan

Kampanja protiv nasilja nad ženama u Saudijskoj Arabiji

Kraljevina Saudijska Arabija, koja je zauzela 131. mjesto od 134 zemlje u odnosu na ravnopravnost spolova u Svjetskom ekonomskom forumu 2012 Global Gender Gap Reportu, objavila je svoju prvu reklamnu kampanju kojom se osuđuje nasilje nad ženama.

Na plakatu je žena u burki s podljevom ispod oka uz slogan ‘Neke stvari ne mogu biti pokrivene. Borimo se protiv zlostavljanja žena zajedno’.

To je prvi oglas Zaklade kralja Khalida No More Abuse kampanje, koja potiče Saudijke da prijave nasilje u obitelji.

Žene u Saudijskoj Arabiji još uvijek tretiraju kao maloljetne osobe koje žive pod skrbništvom muškaraca – oca, brata ili muža – tako da većina zlostavljanja ostane ne prijavljena. Nasilje nad djecom, osobito ženskom djecom, također ostaje ne prijavljeno.

Zbog ovakvog tretmana žene moraju zahtijevati od muških skrbnika dozvolu kako bi mogle putovati, studirati ili raditi.

Iz Zaklade kažu: “Fenomen zlostavljanja žena u Saudijskoj Arabiji mnogo je veći nego što se čini na površni. To je fenomen snalaženja u mraku. Želimo postići pravdu za sve žene i djecu izložene zlostavljanju u svim dijelovima Kraljevine”.

U zadnje dvije godine kralj Abdulah napravio je mali pomak u reformama ženskih prava, te je ženama dao pravo glasa i kandidiranja na sliedećim izborima (2015. godine), kao i odobrenje za prve dvije sportašice koje su se natjecale na posljednjim Olimpijskim igrama

U Velikoj Britaniji homofobija je i dalje snažna

Mnoge lezbijke, gejevi i biseksualne osobe i dalje žive u strahu od predrasuda, unatoč značajnom napretku i naporima kojima bi se se poboljšala jednakost u posljednjih nekoliko godina, piše Guardian.

Gay in Britain – izvješće grupe Stonewall sugerira da se oko 3, 7 milijuna gej osoba u Velikoj Britaniji i dalje boje da će biti diskriminirani/e. Tri od pet ispitanika/ca izrazilo je strah da će njihovo dijete biti zlostavljano u školi ako bi njihovi vršnjaci/inje znali da ima gej roditelje. Sedam od deset ispitanika/ica pak smatra da bi se suočili s barijerama zbog svoje seksualne orijentacije prilikom razgovora za mjesto ravnatelja u školi.

Smatra se da obe koalicijske vlade u Velikoj Britaniji čine mnogu za unaprjeđivanje jednakosti za gej osobe, ali se također strahuje da neki od zahtjeva parlamentu ipak nisu toliko važni.  

Izvješće navodi i da je jedan od pet ispitanika/ca izjavilo da su zbog seksualne orijentacije u svojoj poslovnoj zajednici doživjeli verbalno vrijeđanje od svojih kolega ili korisnika u proteklih 5 godina. Četvrtina ispitanika/ca tvrdi da ne razgovara otvoreno sa svojim kolegama/icama o vlastitoj seksualnoj orijentaciji.

Znakovito, izvješće je ukazalo na to da je sport, koji ima značajnu ulogu u britanskom društvu, vrlo neugodan prostor za gej osobe. Ako otvoreno pokazuju svoju seksualnost, šest od deset gej i biseksualnih muškaraca i četiri od deset lezbijki i biseksualnih žena može očekivati da će doživjeti homofobiju prilikom sudjelovanja u timskom sportu.

Što se prikaza LGBT zajednice u medijima tiče, gotovo polovica ispitanika/ca smatra su prikazi lezbijki, gejeva i biseksualnih osoba nerealni. 

‘Ne doživljavam se kao žrtvu, ja sam preživjela’

Modrice su nestale i kosti su zacijelile, no bol je ostala.

Prošlo je pet godina otkada je Nicole pobjegla čovjeku koji je, kada je bila tinejdžerica, iskoristio ljubav da je uvuče u prostituciju i koristio batine da bi ju kontrolirao pune četiri godine. Ipak, njezina je priča relativno pozitivna u tamnom svijetu trgovine ljudima.

“Ne doživljavam se kao žrtvu. Ja sam preživjela”, rekla je Nicole.

Nakon svega, Nicole je nastavila studiranje, ima posao i posjeduje vlastiti automobil. No, unatoč neprestanoj borbi, ne može pobjeći vlastitoj prošlosti. Potencijalni poslodavci odmahuju glavom kada saznaju za njena uhićenja zbog prostitucije. U nezavidnoj je financijskoj situaciji jer otplaćuje bolničke račune zbog ozljeda koje joj je nanio njen zlostavljač. Teško joj je izgraditi duboke odnose, čak i sa članovima obitelji. Ne vjeruje ljudima koji tvrde da je vole.

Policajci i federalni tužitelji koji su njenog zlostavljača stavili iza rešetaka opisuju Nicole kao jaku i hrabru ženu. Pomalo i ona u to počinje vjerovati. To ju je potaknulo da ispriča svoju priču, da bude glas mnoštva maloljetnih djevojaka koje su prisiljene prodavati svoje tijelo.

Bez potpore teško je pronaći izlaz

Nicole želi osvijestiti ljude da postoji mnogo usamljenih, uplašenih djevojaka koje u potrazi za ljubavlju nalete na kriminalce kojima su one dobra prilika za posao. Jednom kada se nađu u raljama svodnika te djevojke nemaju izbora.

“Svaki put kad bih pobjegla, nisam imala kamo. Moj zlostavljač bio je veoma manipulativna osoba. Čak me uvjerio da smo nas dvoje u stvarnoj vezi”, nalasila je.

Juana Vianeza je upoznala kada je navršila 17 godina, on je imao 26 godina. Počeli su izlaziti. Kako bi je namamio u prostituciju prijetio joj je da će raznijeti kuću njene majke. Ona je, pak, vjerovala da je voli te da će izgraditi zajedničku budućnost. U prva tri sata na ulici Nicole je zaradila 750 dolara, kojih mu je predala. U početku ju je tretirao kao princezu, govorio joj je što je htjela čuti i vodio ju je u velike kupovine. Čak je i tetovirala njegovo ulično ime, što je tada smatrala povlasticom. Mislila je da je posebna. Ubrzo je uvidjela da su i ostale djevojke jednako tetovirane. Putovala je diljem zemlje, no većinu vremena je provodila u Tacomi, Las Vegasu i Hawaiima. Godinu dana nakon postala je njegova glavna djevojka i bila je odgovorna za četiri maloljetne djevojke koje su također radile za njega. Njen je posao bio objavljivati online oglase i držati distancu između djevojaka i Vianeza.

{slika}Kada je navršila 18 godina pokušala je pobjeći. Našla je posao, no nakon mjesec dana Vianez ju je pronašao i vratio u prostituciju. Bez mjesta za stanovanje i oslonca nije imala drugog izbora nego se vratiti njemu. Premlaćivanja su postala sve češća, ponekad je čak razlog bio i loše složen sendvič. Tukao ju je, udarao, zaključavao u ormar te je tjerao da stoji pod hladnim tušem i do osam sati.

“Bilo je veoma teško, tako sam željela otići”, kazala je Nicole.

Nakon nekog vremena Vianez ju je počeo slati samu na put, što je njoj odgovaralo jer je to značilo odmor od njegovih šaka. Posjećivala ga je tjedno te mu je donosila 4.000 do 5.000 dolara.

U tami trgovine ljudima ponekad osvane malo svijetla

Obrat se dogodio u kolovozu 2007.  godine dok je boravila u kući Vianezova oca u Tacomi. Vianez se naljutio na nju te ju je napao, udarao i gušio. Udario ju je snažno u leđa i više puta je zaprijetio da će je ubiti. Ipak, ona ga ni nakon toga nije prijavila. Još dva puta toga tjedna on ju je zlostavljao te je njena prijateljica inzistirala da ode liječniku. Nicole je bila prekrivena modricama, lice joj je bilo natečeno, jedno oko je bilo zatvoreno. Imala je slomljen nos, slomljenu kost, ruku, rebra i oštećen bubnjić.

“Ne znam znate li kako izgleda Quasimodo, ali ja sam izgledala gore od njega. Vjerojatno imam više željeza u tijelu nego Iron Man”, istaknula je.

Operirala je lice te nosi naočale jer joj je oko ozlijeđeno. Ipak, kada su je policajci ispitivali u bolnici, ona je navela Vianeza kao svog dečka. On je optužen za napad prvog stupnja, no napustio je zatvor i pronašao je Nicole u Portlandu. Natjerao ju je da pobjegne te su optužbe protiv njega odbačene. U listopadu 2008. godine  vratila se u Washington. Postala je ključni svjedok u suđenju Vianezu i dobila je zaštitu. On je isti dan uhićen. Savezni tužitelji optužili su ga za prodaju žena sa svrhom prostitucije, međudržavni transport maloljetnica s ciljem prostitucije i utjecaj na svjedoke. Osuđen je na čak 20 godina zatvora jer je okružni sudac Robert Bryan ustanovio da zaslužuje veliku kaznu zbog užasnog zlostavljanja.

Nicole lakše spava noću, ali još uvijek živi u strahu. Vianezovi kolege svodnici i dalje joj pišu prijeteća pisma. Ima napadaje depresije i bori se da je ogromna mržnja prema Vianezu potpuno ne preuzme. On sjedi u ćeliji, ima tri obroka dnevno, oblače ga i ima krov nad glavom. Ona se, s druge strane, bori za normalan život, trudi zaboraviti bol i zlostavljana koja je godinama trpjela.

“Ponekad  mislim da nije ispalo pošteno. Još uvijek postoje stvari u kojima me moja prošlost neprestano slijedi, u tim situacijama zaista želim odustati”, dodala je.

Tada priziva svu moguću snagu i nastoji koračati naprijed. Nakon svega, ona ima život.

Prevela i prilagodila: Iva Zelić 

Silovanja i rodno uvjetovano nasilje bijesne u Somaliji

Ujedinjeni narodi izvještavaju o porastu i raširenosti seksualnog zlostavljanja na području Somalije, bez obzira na relativno mali broj službenih prijava. U posljednjem izvještaju stoji kako je u prvoj polovici 2013. prijavljeno preko 800 slučajeva rodno uvjetovanog i seksualnog nasilja samo u glavnome gradu Mogadishu.

Seksualno i rodno uvjetovano nasilje već je godinama rašireno u čitavoj Somaliji, a sada se broj zlostavljanih žena povećava. Glasnogovornik UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova Jens Laerke kaže kako se povećanje odnosi poglavito na žene i djevojke izbjeglice unutar zemlje.

“Silovatelji su većinom naoružani muškarci i vojnici. Seksualno i rodno uvjetovano nasilje uključuje nasilje u obitelji, opasne tradicije poput genitalnog sakaćenja žena i dogovorene rane brakove. Žrtve su u prosjeku žene od 18 i više godina”, rekao je Laerke.

Broj izbjeglica unutar zemlje UN procjenjuje na 1.1 milijun, s 1.700 zabilježenih slučajeva silovanja 2012. u 500 izbjegličkih kampova u Mogadishu. Grupe za zaštitu ljudskih prava objašnjavaju da su glavni razlozi neprijavljivanja zlostavljanja strah od stigmatiziranja i osvete.

Opravdanost takvog straha najbolje je vidljiv u primjeru koji se odigrao početkom ove godine kada je jedna od žrtava uhićena jer je optužila snage osiguranja za silovanje. Novinar koji je tu priču objavio također je osuđen na zatvorsku kaznu, i to u trajanju od godinu dana.  Oboje su oslobođeni dva mjeseca poslije, nakon oštrih prosvjeda međunarodne zajednice.

U tijeku je istraga o navodnim grupnim silovanjima Somalijki od strane trupa Afričke unije u Mogadishu.

Prema Fondu Ujedinjenih naroda za djecu trećinu žrtava čine djeca. Glasnogovornica UNICEF-a Marixie Mercado izjavila je da je njezina agencija u suradnji s partnerima  pružila pomoć više od 2.200 žrtava rodno uvjetovanog nasilja u središnjoj i južnoj Somaliji.

“Silovanja se najčešće događaju dok žrtve u šumi sakupljaju drva za potpalu. Tom se problemu priskočilo osiguravanjem štedljivih peći, uz financijsku pomoć Japanske vlade, za tisuće obitelji,  izbjegle djevojke i žene”, rekla je Mercado.

UN izvještava kako glavni oslonac žrtvama čine grupe za zaštitu ljudskih prava koje im pružaju medicinsku, psihološku i pravnu pomoć. 

Prevela i prilagodila Ana Begić 

Kada žrtvu silovanja optuže da se ‘samo želi osvetiti’

U kanadskom gradu Edmontonu se od 2010. godine uspješno provodi kampanja protiv silovanja pod nazivom Don’t be THAT guy ili prevedeno Nemoj bit ONAJ dečko. Kampanja već više od dvije godine kroz postere podiže svjesnost o bilo kojem nekonsenzualnom seksualnom činu kao silovanju sa sloganima poput: ‘Samo zato što ne govorim ‘ne’, ne znači da govorim ‘da” i ‘Nije seks ako je ona u nesvijesti’, kao i gej varijantu postera ‘Nije seks ako se predomislio’.

Kampanja je nedavno naišla na svoju svojevrsnu anti-kampanju kada su po gradu osvanuli posteri koji parodiraju slogan Don’t be THAT girl odnosno Nemoj biti ONA cura. S posterima veoma sličnima ili čak istima koje koristi navedena kampanja protiv silovanja, anti-kampanja se oglasila sa sloganima poput ‘Samo zato što žališ zbog seksa na jednu noć, ne znači da nije bio konsenzualan. Nemoj biti ONA cura’ implicirajući tako da žene prijavljuju silovanje kao čin osvete i kako su same krive za silovanje.

Posteri koji su se proširili po gradu i kampusu Sveučilišta u Edmontonu izazvali su jake reakcije javnosti i vladajućih, koji su ocijenili da su posteri i pokušaj anti-kampanje tužni, te kako je gradski vijećnik Don Iveson napisao na svom Twitter profilu: “Moralno neodrživi, osuđujući i vrijedni prezira”.

Odgovornost za postere je preuzela grupa pod nazivom Muška prava Edmonton. Jedan od članova grupe koji se nije želio identificirati je objasnio kako su postavili postere zato što je po njihovom mišljenju silovanje postalo rodno vezano pitanje – isključivo za muškarce, a na njihovoj stranici kao obrazloženje navode slučajeve kada su muškarci lažno optuženi za silovanje osuđeni od strane društva, uništenih života, pa čak i ubijeni, a nisu bili krivi.

{slika}

Problematično je što ova parodija kampanje izjednačava žrtve i krivce. Postoje velike mentalne i emocionalne barijere koje žrtve silovanja prvo moraju premašiti da bi prijavile svoje napadače i to je cilj Edmontonove kampanje, olakšati žrtvama i pomoći im da lakše podnesu suđenje i situaciju za koju nisu nikako same krive.

Calgari zajednica protiv seksualnog zlostavljanja (CCASA) također je odgovorila na postere putem svog bloga: “Poster koji je pokušao imitirati postojeću Nemoj biti ONAJ dečko kampanju je prešao granicu koristeći netočne informacije u pokušaju da prenese način gledanja na silovanje koji je apsolutno lažan, netočan i 100 posto nekorektan”.

Karen Smith, izvršna direktorica Centra za seksualno napastovanje u Edmontonu je naglasila da se lažne prijave događaju iznimno rijetko. Slično bilo kojem zločinu prijavljenom policiji samo jedan do dva posto prijavljenih silovanja bilo je lažno. Vršitelj dužnosti inspektora Sean Armstrong je potvrdio te iste brojke u svom radu sa optužbama za silovanje. U četiri i pol godine kako se bavi tim poslom, Armstrong je naišao na jedan slučaj lažne prijave.

Iako je problem silovanja kompleksan i potrebno je od društva i institucija zahtijevati i dobiti dostatnu zaštitu žrtvama što se tiče apsolutno svih područja, od lakšeg prijavljivanja, psihološke pomoći i emocionalne podrške, potrebno je i zaštititi nevine osobe od lažnih prijava i pokušaja osvete. Ali, kampanja koju su pokušali provesti anonimci iz Muških prava je neprimjerena i nepotrebna jer se lažne prijave događaju iznimno rijetko. Među brojkama smo govorili samo o prijavljenim slučajevima, a što je s višestrukom brojkom neprijavljenih slučajeva? U društvu koje je već ionako sumnjičavo prema žrtvi napastovanja i silovanja ovi posteri su sramotni i nepotrebni, te ih treba maknuti, što je policija Edmontona već i učinila.

Podsjetimo, seksualno nasilje, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu spada u najteže zločine s najmanjim brojem prijava. Stalno se govori da na otprilike jedno prijavljeno silovanje dolazi između 15 do 20 neprijavljenih, a za neke malo drastičnije oblike seksualnog nasilja je još je više tamnih brojki.

Kako nam je objasnila osnivačica i koordinatorica Ženske sobe Maja Mamula u intervjuu: “Žrtve ne prijavljuju seksualno nasilje iz čitavog niza razloga. Između ostalog, neki od njih su upravo usko vezani uz prvi dio pitanja, a to je postojanje čitavog niza mitova i predrasuda o seksualnom nasilju. S jedne strane jedna od najtežih stvari je postojanje takozvanog mita o pravom silovanju. Od malih nogu nas uče da je silovanje nešto što se događa u mračnoj ulici, u napuštenom dijelu grada, usred noći, počinitelj je nekako nevidljiv, odmah ga prepoznate da je počinitelj, obavezno ima oružje kojim prijeti žrtvi, posljedice su teške tjelesne ozljede i ne znam što sve ne, i tako nas uče da je to silovanje. Nemojte hodati sami po noći, nemojte ići s nepoznatima, itd. S druge strane realitet je bitno drugačiji. Pokazuje se da je jedno od tri silovanja po danu, najčešće se ne zna gdje se događa silovanje – u domu žrtve, domu počinitelja, u zajedničkom domu, u kući ili vikendici prijatelja, u počiniteljevom autu.  Najčešće nema oružja. Postoje prijetnje pri fizičkom silovanju zbog razlike u snazi, zapravo se te prijetnje događaju jer se žrtva potpuno ukoči i izbezumi. Najčešće se radi o poznatom počinitelju, više od 70 posto slučajeva žrtva zna počinitelja, ili joj je partner, bivši partner, poznanik ili prijatelj ili jednostavno nešto drugo. Vrlo rijetko se radi o nepoznatom počinitelju. Kao što sam rekla, nema oružja jer je prijetnja snagom dostatna. I samim tim kako je vrlo često zbog šoka i užasa nema ni velikog otpora, nema ni teških posljedica. Dakle, to je realitet. A onda se događa da žene vrlo često nazovu i kažu ‘ali ja nisam sigurna da je to bilo pravo silovanje’. Recimo, odu na spoj koji nema fizičkih posljedica, koji ima psihičke posljedice i vrlo često je to užasna muka da li je to stvarno bilo silovanje, da li to treba prijaviti, kako će završiti u zatvoru i slično. Još su najčešće žene koje su u većini slučajeva žrtve seksualnog nasilja sustavno učene ne prepoznavati takve stvari, siluje ju muž onda to nije silovanje jer je to neki sastavni dio bračne dužnosti, ako siluje partner ili dečko na spoju onda opet je najčešće to optuživanje žrtve. Osobno stvarno mislim, i to je jedan od razloga zašto radim ovaj posao, da je seksualno nasilje jedno od najvećih nepravdi u svemiru koje postoji. Ni za jedan drugi zločin, uključujući i nasilje u obitelji, nećemo imati situaciju da se žrtvi toliko neće vjerovati, da će se toliko preispitivati sve vezano uz nju, da će se preispitivati njeno ponašanje, njene odluke, njeni izbori. Konstantno će fokus pažnje biti na njoj a ne na počinitelju. Stalno će se tražiti na koji je način ona sama doprinijela tome što joj se dogodilo. Sama izazvala, sama htjela, poslije se predomislila. I vrlo često se to vidi upravo u obradi počinitelja, ide se u diskvalifikaciju žene kao svjedokinje, ili da laže – htjela je pa se poslije predomislila ili ne može zbog dečka, ili je teška kurva koja to radi sa svima pa je evo sad nešto drugo očekivala ili nije dobila novce ili ono što se također vrlo često koristi a to je da je luda, histerična, ovakva, onakva, neuračunljiva pa evo sad tu izmišlja nekakvu priču. Nažalost s time je okruženo seksualno nasilje, i to se u smislu mitova i predrasuda preslikava u sudski postupak. Jer svi ti ljudi koji rade u državnom odvjetništvu i drugim institucijama su naravno kao i mi socijalizirani u ovom istom društvu i samo sustavno prenose te predrasude. Nažalost još uvijek ih na matičnim fakultetima, na mjestima gdje se educiraju ljudi koji će danas sutra raditi sa žrtvama seksualnog nasilja ne educira o tome što je sve seksualno nasilje, koji su oblici, koje su posljedice, zašto žrtve teške traume uključujući silovanje mijenjaju iskaz danas na sutra upravo kao posljedica traume. Dakle, čitav taj niz stvari koje će onda oni kasnije koristiti protiv te žrtve”.

Svakoga dana u Hrvatskoj se prijavi minimalno jedno, a najčešće dva kaznena djela seksualnog nasilja. Žrtve su većinom djeca i malodobne osobe, pokazalo je istraživanje Seksualno nasilje u Hrvatskoj 2000. – 2010., koje je provela udruga Ženska soba.

Od 2000. do 2010. godine prijavljeno je ukupno 6.625 kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa čije su žrtve bile 6.685 osobe. Broj prijava po godinama varira od 461, koliko ih je primjerice bilo 2002., do 761 registrirane 2008. godine. U analiziranom desetljeću nije zabilježen značajan rast ni pad prijava. Ova stagnacija, međutim, nije dobar znak jer valja imati na umu da sva domaća i strana istraživanja pokazuju kako se seksualno nasilje rijetko prijavljuje.