sdadmin

Novinarske junakinje u 2013.

Posted on by sdadmin

Dvije novinarke, Amerikanka Marie Colvin i japanska fotoreporterka Mika Yamamoto postumno su nagrađene IPI-jevom nagradom za junakinje slobode tiska u svijetu, jer su hrabro i profesionalno izvještavale o sukobu u Siriji, kao i o drugim sukobima prije toga, kaže se u IPI-jevu obrazloženju nagrade za 2013.

Marie Colvin i Mika Yamamoto bile su među 39 novinara i novinarki ubijenih tijekom izvještavanja o sirijskome sukobu 2012. Većina ostalih stradalih lokalni su novinari i novinarke.

{slika}Colvin je bila izvjestiteljica veteranka, radila je za londonski Sunday Times, a ubijena je 22. veljače 2012. u napadu na priručni press centar u sirijskome gradu Homsu. Prije Sirije izvještavala je s Bliskoga istoka, s Balkana, iz Čečenije te iz Istočnog Timora, a zbog ranjavanja šrapnelom 2001. u Šri Lanki ostala je bez lijevoga oka.

U počast Marie Colvin njezin je prijatelj i izdavač britanskoga lista Couriera Christopher Thomson rekao da je “ona predstavljala ono nešto vrijedno poštovanja što svi mi u novinarstvu prepoznajemo i trudimo se ponoviti – istinito izvještavanje bez strasti koje nekako, u njezinu slučaju i u najstrašnijim okolnostima, uspijeva sve nas ostale zaštititi od tiranije”.

Mika Yamamoto bila je iskusna ratna fotoreporterka koja je izvještavala iz Afganistana i Iraka, a radila je za Japan Press, nezavisnu televizijsku novinsku agenciju koja se bavi ratnim izvještavanjem. Poginula je 20. kolovoza u Alepu u kojem su tjednima trajale borbe pobunjenika i vladinih snaga. Očevici tvrde da su ona i ostali bili očite mete vladinih vojnika.

IPI-jevom nagradom za junaka i junakinju slobode tiska u svijetu odaje se počast onim pojedincima i pojedinkama koji su dali znatan doprinos obrani i unapređivanju novinarskih sloboda, osobito, iako ne i jedino, ako je to uključivalo i čin otpora ili hrabrosti u teškim uvjetima. 

10 feministkinja na ekranu

Posted on by sdadmin

Od Maye u Zero Dark Thirty do Thelme i Louise  pa do Amelie,možda  postoji neka nada o novom načinu na koji se žene portretiraju na filmskom platnu.

Filmovi se često čine jako depresivnim mjestom za feministkinje. Gdje god da se okrenete prožvakane su bajke, remakeovi Legally Blonde (“Plavuša s Hrvarda”) ili katastrofalan neuspjeh Bechdel Testa. Kako bi unijeli malo optimizma, odlučili smo napraviti listu naših najdražih Vagenda – etabliranih ženskih likova. Možda se ne mogu u potpunosti dovesti u ravnotežu, ali sigurno mogu pokazati kako postoje primjeri prikazivanja žena postaje manje uniformirano. Govorimo o Hollywoodu, ali i šire.

Katharine Watson, Mona Lisa Smile (Osmijeh Mona Lise)

Možda malo kontroverzniji prvi izbor. Julia Roberts igra ulogu boemske profesorice umjetnosti – Katherine Watson, koja nakon što dobije posao na Wellesley College –u, se zavjetuje kako će ovaj konzervativni fakultet pretvoriti u feminističku utopiju. Usput se naravno razočara kada otkrije da ova institucija nije ništa više od završne škole za brak. Malo nekonvencionalno za 1950-e, ona očajnički pokušava uvjeriti djevojke kako bi mogle biti nove voditeljice sutrašnjice (a ne njihove supruge), s različitim rezultatima.

{slika}

Najbolja izjava: “Stojite tu pred nama i govorite nad da gledamo izvan slike, ali vi to ne činite. Za vas, domaćica je osoba koja se prodala za dobru kuću. Nema dubine, pameti ni interesa. Vi se mi rekli da mogu biti što god poželim. Ovo želim.”

Thelma i Louise

Ne trebate nas da vam kažemo kako je ovaj film iz 1991. godine sa Susan Sarandon i Geenom Davis u glavnim ulogama feministički klasik.  Odlučivši krenuti na put i pobjeći od muževa propalica, njihovo putovanje pretvori se u bijeg kada Louise ubije silovatelja koji je napao Thelmu. Usprkos činjenici da je njihova misija prelaska meksičke granice otežana policijskom pratnjom, njihov pothvat na kraju ispadne veoma oslobađajući, ali najbolji dio je urnebesan, ali dirljiv način na koji se slavi prijateljstvo dviju bjegunki.

Najbolja izjava: “Pazi, ako razneseš glavu frajeru kada su mu hlače spuštene, vjeruj mi da Teksas nije mjesto na kojem želiš da te uhite.”

Doralee Rhodes, Nine to Five

U ovom filmu koji je iznjedrio klasik istog imena plesnih podija na vjenčanjima, Dolly Parton glumi Doraleen Rhodes, jednu od tri asistentice Franka Harta. Umorne od njegovog seksističkog ponašanja, zatvore ga u njegovu kuću i preuzmu kontrolu nad uredom. Rhodes i njezine dvije prijateljice s lakoćom krivotvore šefov potpis i iskoriste njegovu “odsutnost” kako bi uvele fleksibilno radno vrijeme i maksimizirale produktivnost kompanije.

Najbolja izjava: “Slušaj, imam pištolj u svojoj torbici. Do sada sam sve opraštala i zaboravljala zbog načina na koji sam odgojena, ali reći ću vam ovo. Ako još jednom kažete riječ o meni ili predložite nešto nepristojno uzeti ću svoj pištolj i promijenit ću vas iz pijetla u kokoš samo jednim metkom! I nemojte misliti da neću!”

Alice, Alice Doesn’t Live Here Anymore

Nakon što joj suprug pogine u nesreći, 35-ogodišnja Alice Hyatt (koju glumi Ellen Burstyn) sa svojim sinom odlazi na putovanje kako bi ostvarila svoj san da postane pjevačica. Napokon pronađe posao kao barska pjevačica u Phoenixu, upoznaje Bena, ali nakon što spava s njim otkrije da je ne samo oženjen, već i zlostavlja svoju suprugu. Zbog nužnosti prihvaća posao konobarice i upoznaje Davida. Povrijeđena prijašnjom vezom i neovisna, Alice pokušava otkriti  da li joj je muškarac zaista potreban za sreću. Da li je Alice oslobođena žena? Pa, ne u potpunosti, ali evolucija njenog lika od potlačene kućanice do neovisne žene je poticajna koliko i teška.

Najbolja izjava: “Okreni se, zašto? Gledaj me u lice, ne pjevam s _____”

Mildred Pierce

Nakon što ju napusti suprug, Mildred (Joan Crawford) odluči dokazati kako može preživjeti sama otvorivši mali restoran usprkos protestima njene razmažene, sociopatske kćeri kojoj opsesivno želi ugoditi. Nakon što se ljigavi Monte uključi u posao, stvari krenu naopako. Remake iz 2011. s Kate Winslet  je isto odličan, ali ništa se ne može usporediti s ovim film noirom iz 1945. sa žestokom i odlučnom protagonisticom.

{slika}

Najbolja izjava: “Izlazi prije nego izbacim tvoje stvari i tebe na ulicu. Izlazi prije nego li te ubijem.”

Princeza Merida, Brave (Merida Hrabra)

Tvrdoglava princeza Merida (Kelly MacDonald) nadoknađuje za sve disneyeve princeze čijim životima upravljaju supruzi i slični. Merida nas osvaja s težnjom streličarstvu umjesto ljubavi u ovom feminističkom animiranom filmu. Ima jako dobre argumente o braku tek nakon što stvori karijeru, okrene očekivanja žena u svom društvu, ne ispričava se za svoje buntovničko ponašanje, niti je kažnjena ili prikazana naivnom. Naprotiv, radnja je usmjerena na njen pokušaj obnavljanja odnosa s majkom koji je narušen zbog majčinog inzistiranja na tradicionalnim ženskim ulogama.

Najbolja izjava: “Ja sam Merida i ja ću se boriti za svoju ruku!”

Beatrix Kiddo ili “Nevjesta”, Kill Bill

Ovaj akcijski film od dva dijela, koji prati Umu Thurman na pohodu osvete za njenim zločinačkim bivšim i potrazi za kćeri, ostavila je feminističku zajednicu podijeljenom. No, nema pogovora da je lik “Nevjeste” izazov. Radnja koja prati njen lik ima odgovarajući narativni luk, njene emocije ju automatski ne ocrtavaju kao slabu. Na koncu, ona pobjeđuje čovjeka koji je bio najbolji u svom poslu. Beatrix, koja je za Billa obavljala njegov prljavi posao, umalo je ubijena jer je odlučila izaći iz posla i biti majka – i pobijedivši Billa u poslu koji su nekada skupa radili, njena pobjeda se očituje i u tome da živi kako ona odluči.

Najbolja izjava: “Prije nego što je test poplavio… Bila sam tvoja. Ubijala sam za tebe. Ali, kad je test poplavio, više to nisam mogla raditi. Više ne… Izabrala sam nju.”

Jane, It’s Complicated (Previše je složeno)

Jane ostavi muž koji ju je varao i nakon toga se oženio mlađom ženom. Ne zadugo, njen muž Jake počinje žaliti za svojom odlukom – i u preokretu, Jane postaje “druga žena” u njegovom novom braku. Meryl Streep portretira Jane kao sposobnu zbunjenu ženu, koja na kraju shvaća da Jake nije dobar izbor, te je dovoljno zrela da prekine tu vezu i nastavi sa svojim životom.  Također, odlično prikazuje osobu kojoj se Hollywood još uvijek protivi: seksualno aktivnu ženu iznad 25 godina koja se toga ne srami.

Najbolja izjava: “Preferiram više sjemena, oduvijek jesam.”

Maya, Zero Dark Thirty

U ovom filmu koji se u nekim trenutcima može shvatiti i kao isprika za mučenja, Jessica Chastain kao Maya – operativka CIA-e koja je glavna u pronalaženju i egzekuciji Osama bin Ladena – je snažna protagonistica koja donosi humanost u priču koja je mogla postati hladnokrvna i propagandistička. Njena inteligencija, upornost i liderske vještine su prikazane kao razlog pronalaženja mete. U međuvremenu, njen odgovor na pobjedu – usamljeni trenutak tihih suza u vojnom zrakoplovu – ukazuje da je pobjeda  gorko slatka. Maya je stručnjakinja i radoholičarka koja se ističe po viđenju ubojstva onakvim kakvo je, a ne kroz patriotsku retoriku.

Najbolja izjava: “Sredit ću sve one koji su sudjelovali u ovoj operaciji, a onda ću ubiti Bin Ladena.”

{slika}

Amelie

Na mnogo načina Amelie je “manična pixie djevojka iz snova” koja stvarno dobije glavnu ulogu. Umjesto da postoji kako bi pomogla mladiću na njegovom putu samootkrivanja, ona obogaćuje svoj život s duhovitim djelima ljubaznosti koji će je na kraju odvesti do njenog bajkovitog sretnog završetka i savršene druge polovice. Možda počinje s romantikom, ali Amelie nije ljubavna priča; umjesto toga, to je priča koja portretira glavni lik kao višeznačan, često dosjetljiv, i dosljedno podcijenjen od strane drugih.

Najbolja izjava: “Nisam ničija mala lasica.”

{slika}

Prevela i prilagodila Ana-Marija Špehar 

U Finskoj najviše medijske slobode

Posted on by sdadmin

Hrvatska je u izvješću udruge “Reporteri bez granica” za 2012-2013. po medijskim slobodama na 64. mjestu, što je za četiri mjesta bolje u odnosu na lanjsku ljestvicu

Hrvatska je u izvješću udruge Reporteri bez granica – Indeks medijskih sloboda u svijetu 2012-2013., na 64. mjestu, što je za četiri mjesta bolje u odnosu na lanjsku ljestvicu, no Hrvatsku se upozorava da se bez obzira na napredak u zakonodavstvu mora riješiti štetnih navika iz prošlosti.

Izvješće je objavljeno uoči Svjetskog dana slobode medija koji se obilježava 3. svibnja.

“Slika za Hrvatsku koja se nalazi na 64. mjestu, a u srpnju ulazi u EU, i Srbiju, na 63. mjestu, je šarolika. Zakonodavne reforme su donijele napredak, ali se ne smije zaboraviti da još uvijek ima brojnih zapreka za prevladati, a stare navike koje su štetne po nezavisno novinarstvo su i dalje prisutne”, kaže se u izvješću Reportera bez granica (RSF).

Od Hrvatskoj bližih zemalja, Austrija je na 12. mjestu, Slovenija na 35., Mađarska na 56., Italija na 57., Srbija na 63., BiH na 68., Crna Gora na 113., a Makedonija na 116.

Od zemalja bivše Jugoslavije, uz Hrvatsku, koja je napravila pomak od četiri mjesta, a Slovenija je bolja za jedno mjesto, Srbija je jedina koja je znakovitije napredovala i to za 17 mjesta.

U ostalim zemljama stanje medijskih sloboda se pogoršalo.

U dijelu izvješća za Europu i bivši SSSR, upozorava se na katastrofalno stanje medija u zemljama izvan EU-a.

“Izvan Europske unije sloboda informiranja je u stanju kolapsa”, navodi se i ocjenjuje da je “Balkan ostao ukorijenjen u represivnoj praksi iz prošlosti”.

Unutar granica Europske unije izvješće izdvaja stanje u Mađarskoj koja je pala za 16 mjesta te u Grčkoj, koja je pala za 14 mjesta i svrstana je na 84. mjesto.

Prva tri mjesta u izvješću o indeksu medijskih sloboda zauzele su kao i lani Finska, Nizozemska, i Norveška, a na začelju su Kina, Iran, Somalija, Sirija, Turkmenistan, Sjeverna Koreja i Eritreja.

SAD se u najnovijem izvješću nalazi na 32. mjestu dok je prošle godine bio na 47. mjestu, zabilježivši pad za čak 27 mjesta, “zahvaljujući” prvenstveno uhićenjima novinara i novinarki koji su pratili pokret Occupy Wall Street.

Rusija je 148. zemlja svijeta po slobodi medija i pala je šest mjesta jer se povratkom Vladimira Putina na mjesto predsjednika na val prosvjeda bez presedana odgovorilo povećanom represijom. Rusija također propušta kazniti počinitelje napada na novinare/ke i ubojice novinara/ki, navodi se u izvješću.

Od velikih sila dramatičan pad doživio je Japan, svrstan na 53. mjestu (-31) zbog cenzure u izvještavanju o nuklearnoj industriji.

Reporteri bez granica su međunarodna nevladina organizacija sa sjedištem u Parizu koja se zalaže za slobodu medija i slobodu informacija. Organizacija je osnovana 1985. i svake godine objavljuje Indeks medijskih sloboda u svijetu. Izvješće se temelji djelomično na upitniku partnerskim organizacijama, 18 nevladinih udruga za slobodu izražavanja na svih pet kontinenata, mreži od 150 dopisnika i dopisnica, novinara i novinarki, stručnjaka i stručnjakinja, pravnika i pravnica i aktivista i aktivistkinja za ljudska prava.

Nisam jedna od… i slični načini procjenjivanja

Posted on by sdadmin

Gledala sam poprilično televiziju dok sam odrastala – puno više nego je gledam sada (isto tako sam se puno više igrala vani i puno više čitala nego sada, pa pretpostavljam da je tada jednostavno bilo više sati u jednom danu). Kad sam bila dovoljno stara da mogu ostati doma sama – pogotovo preko ljeta – gledala sam što god se našlo na televiziji dok bih pekla ili jela ručak ili pak razmišljala koju ću knjigu čitati to popodne. Upravo u to doba otkrila sam kanale na kojima su cijeli dan emitirani nastupi stand-up komičara. I gledala sam ih. Gledala sam ih sve. Poznati ili ne, deseci su se izmjenjivali preko ekrana, najčešće u tri seta, na nečemu kao Premium Blend.

Često su se nastupi ponavljali, pa bih ih pogledala i po nekoliko puta te sam tijekom vremena shvatila da nekoliko komičara ima zajedničku temu – žalili su se o ženama. Jako puno. Žene su napravile ovo, žene su napravile ono i zar ne mrziš kad žene naprave to? “Oh”, pomislila sam tada u sebi. “Ovo je nešto poput… vodiča. To su stvari koje ja ne bih trebala raditi.” To je bio prvi put – ali ne i posljednji – da sam si pomislila, “Pa, ja ne želim biti jedna od tih djevojaka.”

Jedna od tih djevojaka. Sa svojih – skromnih – dvanaest godina, nisam htjela biti jedna od tih gubitnica, mlakonja, koje vole cipele i shopping i ružičasto i vrpce… jer te su djevojke bile dosadne. Te djevojke su bile problematične. Muškarcima. Bile su dosadne muškarcima. I s dvanaest, nisam baš imala kapaciteta shvatiti da ti ljudi na pozornici nisu predstavnici svih muškaraca svugdje. Moje kućanstvo se sastojalo od moje mame, tate i mene – nisam imala braće i nisam znala način na koji odmjeriti koliko to što ti komičari govore ima veze sa stvarnim svijetom. Koliko sam ja znala, to su bili važni savjeti koje sam trebala zapamtiti za doba kad ću biti dovoljno stara da mi te stvari budu važne.

Završila sam internalizirajući mnogo toga, i u ovom trenutku ne volim shopping… jer stvarno ne volim shopping. Ne mogu stajati u gužvama, a isprobavati gomilu stvari je iscrpljujuće… dovoljno razloga koji nemaju nikakve veze s nekim nasumičnim komičarem kojeg sam gledala kad mi je bilo dvanaest. No tada je ipak puno toga krenulo. Kad sam počela izlaziti na spojeve imala sam listu stvari na umu o tome tko ja ne mogu biti ili o tome tko ne bih trebala biti. I kao što sam rekla, sada jednostavno jesam tko jesam, svim predrasudama unatoč, ali i dalje mislim kako je važno istražiti kako sam do toga došla. Nisam htjela biti jedna od tih djevojaka. (Iskreno, još uvijek mrzim ružičasto, ali bez ikakvog svjesnog razloga. To bi mogli biti ostaci iz doba o kojem pričam, pošto mi ništa od te boje nije uvredljivo, ali moje izbjegavanje ružičaste graniči s prisilom).

Imam prijateljicu koja se žestoko protivi ljudima koji kažu kako nisu jedni od tih feminista/kinja. Guranje sebe daleko od riječi i uzroka iza njih, kaže, služi samo da oslabi bazu feminizma i što ona predstavlja, umjesto da je ojača. Mislim da je ona u pravu, ali sama sam u više navrata bila kriva jer sam oklijevala koristiti riječ “feministkinja” kako bih se opisala. Ta riječ je toliko stigmatizirana – i bez obzira na to što se slažem sa “zajebi stigmu, feminizam nije ružna riječ”, znam da sam više puta pokušala postaviti ogradu između sebe i riječi “feminizam” jer sam željela da moja publika na osobnoj razini shvati što pokušavam reći, a ne da si to filtriraju kroz “oh, ona samo priča o ženskim stvarima” leće.

Je li je to loše? Ili je samo taktično? Iskreno, nisam sigurna, i ako to znači da me se može kritizirati, prihvatit ću to. Kako god bilo, ostaje činjenica da osjećam kako moram uokvirivati svoje riječi kako bih taknula nekoga i to je dio problema – ako ne i njegova bit.

Moj cimer ima teoriju da problem s riječima eng. “feminist” i eng. “feminism” su njihovi sufiksi “-ist” i “-ism”. U našem kolokvijalnom govoru, predlaže, taj sufiks se skoro isključivo povezuje s negativnim stvarima ili formama vrhovne vlasti. “Rasist” i “supremacist”, konkretno. Radi toga, sama riječ radi sebi štetu, pošto izaziva defenzivu. Ovo je fascinantan pristup, i premda se baš i ne slažem s njime (posebice nakon brze Google pretrage koja odmah pobija dokaze o teoriji da je “većina riječi koja završava na –ist negativna”), ako ništa drugo čini interesantan misleni eksperiment – da li bi imali bolju reakciju kad bi se feminizam zvao nekako drugačije? Da li bi bilo jednostavnije razgovarati s ljudima i objasniti im jednostavne ideje? Da li bi se tada naše ideje manje odbacivale bivajući opisane kao “ženske stvari” i “ljute stvari”?

Kako god okrenuli, odvajanjem od drugih žena kako bismo bolje izgledale muškarcima, zapravo škodimo sebi. Da je to izvrstan plan pokazuje vrsta muškaraca koja će nas pokušati udaljiti od naše samostalnosti i postaviti u zamišljene uloge. Ako tako nastave, dobit će rezultate koje žele, jer gle, ova djevojka se potpuno slaže s nama.

Kad sam početkom svojih dvadesetih bila u svom rodnom gradu, razgovarala sam s prijateljem iz srednje škole. On je ulazio u poduzetničke vode i govorio mi je, s još dva frenda, kako njihova tvrtka ima samo jedno tvrdo i brzo pravilo – neće ulaziti u posao sa ženama poduzetnicama. “Žene su lude”, objasnio je jednakim tonom glasa kojim bi objasnio i da je trava zelena i da je vatra vruća. Naravno, ja sam imala instantnu i glasnu reakciju na to.

“Da, jesu! Točno znam na što misliš!”

Uh…

Jer ja nisam jedna od onih djevojaka, sjećate se? Ja sam bila kul. Osvojila sam ga jer sam bila fenomenalna. Ili je moje samopouzdanje tada bilo u stanju u kojem se nisam mogla prepirati, jer tada ne bih bila toliko kul (i on bi mogao pomisliti kako sam i ja ipak jedna od onih djevojaka).

Taj razgovor mi se urezao u pamćenje, ne zato što je to bio prvi put da sam tako nešto rekla, nego se sjećam “Šališ se?” osjećaja ispod svoje verbalne reakcije, i to je za mene bilo nešto novo. Čak i dok sam se slagala s onime što je on govorio, odjednom sam bila jako sigurna da ne želim biti u njegovoj blizini. Moguće da je to bio i zadnji put da sam ga vidjela.

Ne mislim da je moj srednjoškolski prijatelj htio mene ili bilo koga udaljiti od naše samostalnosti – iskreno govoreći, kladila bih se da je on samo ponavljao nešto što je netko na poslu iznio – ali ipak je, namjerno ili ne, podržao stav koji promiče nasilničko ponašanje stavljajući određeni princip na prijestolje: žene su manje vrijedne. Ako se kreće od toga, lako je zaključivati da bi se one trebale ponašati kako se muškarcima sprdne. Jer su one manje vrijedne od njih.

Ograđujući se (kao ne jedna od tih djevojaka), ono što zapravo govoriš je “Ali ja nisam manje vrijedna”, kad ono što zapravo želiš reći je da niti jedna od nas nije manje vrijedna.

Jedna od tih djevojaka, jedna od tih feministkinja, jedna od tih bilo kojih – nitko sebe ne identificira tako. Stoga tko god da jesi i što god da predstavljaš, sjeti se da odvajanje od grupe može biti brz način samoobrane, ali fokusiranje na grupu kao cjelinu – i naglašavanje da nitko nije manje vrijedan – je jedini način da se postigne bilo kakav trajni napredak.

Prevela i prilagodila Nataša Vajagić 

Irska omogućuje ograničeni pristup pobačajima

Posted on by sdadmin

Irska vlada usuglasila je u utorak prijedlog zakona prema kojemu će se omogućiti ograničen pristup pobačaju u slučajevima kada postoji stvaran rizik po život žene, u što se ubraja i mogućnost njezina samoubojstva.

Riječ je o prijedlogu oko kojega se unutar vladajuće irske koalicije vode rasprave i “lome koplja” već dva desetljeća. Nakon što je odbijanje pobačaja umirućeg zametka uzrokovalo smrt 31-godišnje trudnice Savite Halappanavar, problem legalnog obavljanja pobačaja ponovno muči irsku javnost. Mlada stomatologinja umrla je od posljedica trovanja krvi. Feministkinje i pro-choice političari/ke tada su pozivali na hitnu promjenu irskog zakona o pobačaju. 

Po ustavnom amandmanu iz 1983. u Irskoj je pobačaj zabranjen u svim okolnostima, no devet godina kasnije, u takozvanom “slučaju X” silovane 14-godišnjakinje, Vrhovni sud presudio je da je prekid trudnoće dopušten kada je život žene u pitanju, uključujući i mogućnost njezina samoubojstva.

Zakon o pobačaju u Republici Irskoj zadnji put je bio pod povećalom kad je Europski sud za ljudska prava presudio da taj zakon krši prava žena koje su prisiljene putovati u Englesku kako bi obavile pobačaj. Sud je ustvrdio da takvo postupanje prema ženi krši njezino pravo na privatnost i obiteljski život – slično pravnoj osnovi u slučaju Roe protiv Wade-a. Međutim, promjene se tada nisu dogodile.

Irska je jedina članica EU-a koja zabranjuje pobačaj, korak naprijed moglo bi donijeti uvođenje novog zakona kojim će se omogućiti ograničeni pristup pobačaju kada postoji stvaran rizik po život trudnice. 

Nakon sastanka proširenog sastava irske vlade održanog u utorak, objavljen je nacrt zakona o zaštiti života tijekom trudnoće za 2013., čiji je sadržaj dominirao političkim raspravama u Irskoj u posljednjih nekoliko tjedana.

‘Mijenjajte smjer ili će građani i građanke promijeniti vas!’

Posted on by sdadmin

Na Dan rada oko  25 000 građana i građanki nezadovoljnih aktualnom politikom poručilo je vladajućim sa zagrebačkih ulica: “Mijenjajte smjer ili će građani i građanke promijeniti vas!” Od vladajućih u toj ‘promjeni smjera’ traže potpuno novu ekonomsku politiku i pravo na rad, očuvanje socijalne države te pravednost, jednakost i solidarnost.

Prosvjed je započeo okupljanjem na Trgu Francuske Republike i Trgu Republike Austrije oko  10 sati ujutro, odakle je povorka krenula Ilicom prema Trgu bana Jelačića predvođena kamionom s razglasom i transparentima poput ‘Dosta nam je zaduživanja radi preživljavanja’, ‘Narod vas je izabrao, narod će vas i maknuti’, ‘Kuda nas vodite?’, ‘S Markova trga ne vidi se Spičkovina’…

Organizatorima prosvjeda, Hrvatskoj udruzi sindikata, Matici hrvatskih sindikata, Nezavisnim hrvatskim sindikatima, Savezu samostalnih sindikata Hrvatske te Udruzi radničkih sindikata Hrvatske pridružile su se i organizacije civilnog društva među kojima su BaBe, Centar za mirovne studije, Documenta, Pravo na grad, Subversive forum, Zagreb Pride, udruge branitelja, Occupy Croatia, udruga Franak i druge, ističući kako su mjere štednje dovele do ugroženosti radnika te da je to jedan od glavnih razloga zašto su danas na ulicama. Uz njih, na prosvjedu su se pojavile i stranke opozicije te Crkva.  

{slika}

Ovog puta sindikalna organizacija uspjela je okupiti radnike i radnice iz gotovo svih hrvatskih gradova, a prosvjedu su se priključili i brojni građani i građanke.

Aktivisti i aktivistkinje Antikapitalističkog bloka M31 upozorili su kako velika većina pripadnika radničke klase još uvijek nije ni svjesna radikalnog konteksta u kojem je nastao ovaj praznik. “Na taj dan radnici i radnice su izborili jednu od najvećih pobjeda, pobjedu čije se posljedice i rezultati i dan danas osjete i koji su ozbiljno ugroženi pritiskom države u službi kapitala. Prvi maj je dan radnika i radnica cijeloga svijeta, dan kada su radnici i radnice pokazali da imaju dostojanstvo i ponos, dan kad i mi moramo pokazati da smo sposobni boriti se za svoja prava!”, poručili su.

Oko 13:30 prosvjed je završio na Trgu bana Jelačića. Autobusi iz svih dijelova Hrvatske vraćaju prosvjednike i prosvjednice svojim kućama.

 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org