sdadmin

Nisam tvoja žena, sestra ili kćer. Ja sam osoba.

Posted on by sdadmin

Slučaj Steubenville neko je vrijeme bio posvuda u medijima. Ne moram vam govoriti da je činjenica da su Trent Mays i Ma’lik Richmond, tinejdžeri osuđeni za silovanje šesnaestogodišnje djevojke, osuđeni zajedno na tri godine u maloljetničkom zatvoru jebeni vic. Svaki od njih će odslužiti godinu dana za silovanje; Mays će odslužiti još dodatnu godinu za “ilegalno iskorištavanje maloljetnice u pornografskom materijalu”.

Vjerojatno vam ne moram govoriti ni da je medijski prikaz ovog suđenja bio savršen i krajnje odvratan primjer kulture silovanja, s naglaskom na to kako je težak i bolan taj događaj bio za silovatelje koji su silovali šesnaestogodišnju djevojku i potom se time hvalili na društvenim mrežama.

I gotovo sigurno vam ne moram govoriti da je svijet pun naizgled dragih, normalnih ljudi koji bi palicom krenuli na osuđene silovatelje. I prilično sam sigurna da već znate o prebacivanju krivnje na žrtvu što se događa otkako je prvi takav slučaj izašao u javnost. Poznata vam je činjenica da su ljudi zapravo rekli da je prava lekcija koju moramo naučiti da trebamo biti oprezniji s društvenim mrežama (tj. slobodno siluj nekoga, ali pazi da te ne uhvate). Već znate da ljudi očito misle da ako si sportska zvijezda i imaš dobar akademski prosjek da će to nekako nadoknaditi činjenicu da si silovatelj.

Ne moram vam govoriti ništa od toga jer je sve to dio uobičajene prakse.

Ono što vam želim reći jest da prestanete koristiti “žene, sestre, kćeri” argument kada razgovarate s ljudima koji brane Steubenville silovatelje. Ili bilo koje silovatelje. Ili bilo koga tko počini bilo kakav zločin, nasilni ili neki drugi, protiv žena.

Ako niste upoznati sa spominjanom retorikom, ona glasi ovako:

Trebali biste prestati braniti silovatelje i početi brinuti o žrtvi. Zamislite da je ona bila vaša sestra, kćer ili žena. Zamislite kako bi ste se užasno osjećali da se to dogodi ženi koja vam je draga.

Takvo oblikovanje problema za one koji opravdavaju silovatelje može se činiti koristan. U potpunosti to razumijem. Izgleda kao da žrtvu nastojite učiniti više ljudskom, a time i više se povezati sa samim događajem, kako bi osoba s kojom se prepirete to shvatila.

Ipak, znate što? Govorenje takvih stvari nije korisno; zapravo, ne pomaže čak ni to što nastojite žrtvu učiniti stvarnijom. Ono što zapravo radite jest to da učvršćujete kulturu silovanja poticanjem ideje da je žena vrijedna jedino ako je voljena ili cijenjena od strane muškarca.

Žrtva silovanja iz Steubenvillea je svakako bila nečija kćer. Možda je bila i nečija sestra. Jednog dana je mogla biti i nečija žena. Ali to nisu razlozi zbog kojih je silovanje pogrešno. Ovo silovanje i bilo koje drugo silovanje je pogrešno jer su žene ljudi. Žene su ljudi, silovanje je pogrešno i nitko nikad ne bi trebao biti silovan. Kraj priče.

“Žene, sestre, kćeri” argument pojavi se svaki jebeni put. Predsjednik Obama ga je čak upotrijebio u svom obraćanju, rekavši da “znamo da je naša ekonomija snažnija kada naše žene, majke i kćeri mogu živjeti svoje živote bez diskriminacije na radnom mjestu i slobodne od straha od obiteljskog nasilja”.

Ovaj način, koji je Obama upotrijebio više nego jednom, nevjerojatno je reduktivan. Definira žene samo putem njihovog odnosa s drugim ljudima, umjesto da ih definira jednostavno kao ljude. Govori da su žene vrijedne jedino kada su udane, kada rode ili kada su čuvane od strane drugih ljudi. Govori da su žene važne jedino zbog onoga kome pripadaju.

Žene nisu vlasništvo.

Žene su ljudi.

I stvarno ne mogu vjerovati da to moram naglašavati 2013. godine.

Uz sve to, želim da razmislite o još par implikacija koje podrazumijeva ova linija razmišljanja. Kao prvo, što to govori o ženama koje nisu nečija žena, majka ili kćer? Što to govori o djeci koja su zapela u sistemu udomljavanja, djeci koja su prebacivana od jedne udomiteljske obitelji do druge ili žive u grupnim domovima? Što to govori o djevojčicama čije su ih majke dale, svojevoljno ili ne, na brigu državi? Što to govori o ljudima koji okrenu svoja leđa svojim biološkim obiteljima, iz bilo kojeg razloga?

{slika}

Da oni zaslužuju biti silovani? Da nisu vrijedni zaštite? Da ne zaslužuju sućut, empatiju ili ljubav? I kada definiramo sve žene kao nečiju ženu, majku ili kćer, što poručujemo mladim djevojkama?

Učimo ih da, ako žele imati zakon na svojoj strani, moraju biti voljene od strane muškarca. Da moraju biti privlačne muškarcima kako bi bile vrijedne zaštite. Da su njihovi životi i tjelesni integritet bezvrijedni ako nemaju muškarca na kojeg će se odnositi.

Ja jesam nečija žena. Također sam i nečija majka. Isto tako i nečija kćer i sestra. Ali to nisu stvari koje mene definiraju niti mi daju vrijednost. To nisu razlozi zbog kojih bi trebala moći živjeti slobodno od straha da budem silovana, seksualno napadnuta ili žrtva bilo kakvog nasilnog zločina.

Vrijedna sam jer sam osoba. Gotovo. Kraj priče. To čak nije ni rasprava koju bi trebali imati.

Zato vas molim, počnimo to učiti mlade žene u svojim životima. Učite ih da ih volite, cijenite i poštujete zbog onoga što jesu. Učite ih da trebaju očekivati da se prema njima ponašanju s intergritetom jer je to osnovno ljudsko pravo. Naučite ih da ne zaslužuju biti silovane jer nitko nikada ne zaslužuje biti silovan/na.

I prije svega, naučite ih da su i one ljudi.

Prevela i prilagodila Tea Stipan 

Novinarske junakinje u 2013.

Posted on by sdadmin

Dvije novinarke, Amerikanka Marie Colvin i japanska fotoreporterka Mika Yamamoto postumno su nagrađene IPI-jevom nagradom za junakinje slobode tiska u svijetu, jer su hrabro i profesionalno izvještavale o sukobu u Siriji, kao i o drugim sukobima prije toga, kaže se u IPI-jevu obrazloženju nagrade za 2013.

Marie Colvin i Mika Yamamoto bile su među 39 novinara i novinarki ubijenih tijekom izvještavanja o sirijskome sukobu 2012. Većina ostalih stradalih lokalni su novinari i novinarke.

{slika}Colvin je bila izvjestiteljica veteranka, radila je za londonski Sunday Times, a ubijena je 22. veljače 2012. u napadu na priručni press centar u sirijskome gradu Homsu. Prije Sirije izvještavala je s Bliskoga istoka, s Balkana, iz Čečenije te iz Istočnog Timora, a zbog ranjavanja šrapnelom 2001. u Šri Lanki ostala je bez lijevoga oka.

U počast Marie Colvin njezin je prijatelj i izdavač britanskoga lista Couriera Christopher Thomson rekao da je “ona predstavljala ono nešto vrijedno poštovanja što svi mi u novinarstvu prepoznajemo i trudimo se ponoviti – istinito izvještavanje bez strasti koje nekako, u njezinu slučaju i u najstrašnijim okolnostima, uspijeva sve nas ostale zaštititi od tiranije”.

Mika Yamamoto bila je iskusna ratna fotoreporterka koja je izvještavala iz Afganistana i Iraka, a radila je za Japan Press, nezavisnu televizijsku novinsku agenciju koja se bavi ratnim izvještavanjem. Poginula je 20. kolovoza u Alepu u kojem su tjednima trajale borbe pobunjenika i vladinih snaga. Očevici tvrde da su ona i ostali bili očite mete vladinih vojnika.

IPI-jevom nagradom za junaka i junakinju slobode tiska u svijetu odaje se počast onim pojedincima i pojedinkama koji su dali znatan doprinos obrani i unapređivanju novinarskih sloboda, osobito, iako ne i jedino, ako je to uključivalo i čin otpora ili hrabrosti u teškim uvjetima. 

10 feministkinja na ekranu

Posted on by sdadmin

Od Maye u Zero Dark Thirty do Thelme i Louise  pa do Amelie,možda  postoji neka nada o novom načinu na koji se žene portretiraju na filmskom platnu.

Filmovi se često čine jako depresivnim mjestom za feministkinje. Gdje god da se okrenete prožvakane su bajke, remakeovi Legally Blonde (“Plavuša s Hrvarda”) ili katastrofalan neuspjeh Bechdel Testa. Kako bi unijeli malo optimizma, odlučili smo napraviti listu naših najdražih Vagenda – etabliranih ženskih likova. Možda se ne mogu u potpunosti dovesti u ravnotežu, ali sigurno mogu pokazati kako postoje primjeri prikazivanja žena postaje manje uniformirano. Govorimo o Hollywoodu, ali i šire.

Katharine Watson, Mona Lisa Smile (Osmijeh Mona Lise)

Možda malo kontroverzniji prvi izbor. Julia Roberts igra ulogu boemske profesorice umjetnosti – Katherine Watson, koja nakon što dobije posao na Wellesley College –u, se zavjetuje kako će ovaj konzervativni fakultet pretvoriti u feminističku utopiju. Usput se naravno razočara kada otkrije da ova institucija nije ništa više od završne škole za brak. Malo nekonvencionalno za 1950-e, ona očajnički pokušava uvjeriti djevojke kako bi mogle biti nove voditeljice sutrašnjice (a ne njihove supruge), s različitim rezultatima.

{slika}

Najbolja izjava: “Stojite tu pred nama i govorite nad da gledamo izvan slike, ali vi to ne činite. Za vas, domaćica je osoba koja se prodala za dobru kuću. Nema dubine, pameti ni interesa. Vi se mi rekli da mogu biti što god poželim. Ovo želim.”

Thelma i Louise

Ne trebate nas da vam kažemo kako je ovaj film iz 1991. godine sa Susan Sarandon i Geenom Davis u glavnim ulogama feministički klasik.  Odlučivši krenuti na put i pobjeći od muževa propalica, njihovo putovanje pretvori se u bijeg kada Louise ubije silovatelja koji je napao Thelmu. Usprkos činjenici da je njihova misija prelaska meksičke granice otežana policijskom pratnjom, njihov pothvat na kraju ispadne veoma oslobađajući, ali najbolji dio je urnebesan, ali dirljiv način na koji se slavi prijateljstvo dviju bjegunki.

Najbolja izjava: “Pazi, ako razneseš glavu frajeru kada su mu hlače spuštene, vjeruj mi da Teksas nije mjesto na kojem želiš da te uhite.”

Doralee Rhodes, Nine to Five

U ovom filmu koji je iznjedrio klasik istog imena plesnih podija na vjenčanjima, Dolly Parton glumi Doraleen Rhodes, jednu od tri asistentice Franka Harta. Umorne od njegovog seksističkog ponašanja, zatvore ga u njegovu kuću i preuzmu kontrolu nad uredom. Rhodes i njezine dvije prijateljice s lakoćom krivotvore šefov potpis i iskoriste njegovu “odsutnost” kako bi uvele fleksibilno radno vrijeme i maksimizirale produktivnost kompanije.

Najbolja izjava: “Slušaj, imam pištolj u svojoj torbici. Do sada sam sve opraštala i zaboravljala zbog načina na koji sam odgojena, ali reći ću vam ovo. Ako još jednom kažete riječ o meni ili predložite nešto nepristojno uzeti ću svoj pištolj i promijenit ću vas iz pijetla u kokoš samo jednim metkom! I nemojte misliti da neću!”

Alice, Alice Doesn’t Live Here Anymore

Nakon što joj suprug pogine u nesreći, 35-ogodišnja Alice Hyatt (koju glumi Ellen Burstyn) sa svojim sinom odlazi na putovanje kako bi ostvarila svoj san da postane pjevačica. Napokon pronađe posao kao barska pjevačica u Phoenixu, upoznaje Bena, ali nakon što spava s njim otkrije da je ne samo oženjen, već i zlostavlja svoju suprugu. Zbog nužnosti prihvaća posao konobarice i upoznaje Davida. Povrijeđena prijašnjom vezom i neovisna, Alice pokušava otkriti  da li joj je muškarac zaista potreban za sreću. Da li je Alice oslobođena žena? Pa, ne u potpunosti, ali evolucija njenog lika od potlačene kućanice do neovisne žene je poticajna koliko i teška.

Najbolja izjava: “Okreni se, zašto? Gledaj me u lice, ne pjevam s _____”

Mildred Pierce

Nakon što ju napusti suprug, Mildred (Joan Crawford) odluči dokazati kako može preživjeti sama otvorivši mali restoran usprkos protestima njene razmažene, sociopatske kćeri kojoj opsesivno želi ugoditi. Nakon što se ljigavi Monte uključi u posao, stvari krenu naopako. Remake iz 2011. s Kate Winslet  je isto odličan, ali ništa se ne može usporediti s ovim film noirom iz 1945. sa žestokom i odlučnom protagonisticom.

{slika}

Najbolja izjava: “Izlazi prije nego izbacim tvoje stvari i tebe na ulicu. Izlazi prije nego li te ubijem.”

Princeza Merida, Brave (Merida Hrabra)

Tvrdoglava princeza Merida (Kelly MacDonald) nadoknađuje za sve disneyeve princeze čijim životima upravljaju supruzi i slični. Merida nas osvaja s težnjom streličarstvu umjesto ljubavi u ovom feminističkom animiranom filmu. Ima jako dobre argumente o braku tek nakon što stvori karijeru, okrene očekivanja žena u svom društvu, ne ispričava se za svoje buntovničko ponašanje, niti je kažnjena ili prikazana naivnom. Naprotiv, radnja je usmjerena na njen pokušaj obnavljanja odnosa s majkom koji je narušen zbog majčinog inzistiranja na tradicionalnim ženskim ulogama.

Najbolja izjava: “Ja sam Merida i ja ću se boriti za svoju ruku!”

Beatrix Kiddo ili “Nevjesta”, Kill Bill

Ovaj akcijski film od dva dijela, koji prati Umu Thurman na pohodu osvete za njenim zločinačkim bivšim i potrazi za kćeri, ostavila je feminističku zajednicu podijeljenom. No, nema pogovora da je lik “Nevjeste” izazov. Radnja koja prati njen lik ima odgovarajući narativni luk, njene emocije ju automatski ne ocrtavaju kao slabu. Na koncu, ona pobjeđuje čovjeka koji je bio najbolji u svom poslu. Beatrix, koja je za Billa obavljala njegov prljavi posao, umalo je ubijena jer je odlučila izaći iz posla i biti majka – i pobijedivši Billa u poslu koji su nekada skupa radili, njena pobjeda se očituje i u tome da živi kako ona odluči.

Najbolja izjava: “Prije nego što je test poplavio… Bila sam tvoja. Ubijala sam za tebe. Ali, kad je test poplavio, više to nisam mogla raditi. Više ne… Izabrala sam nju.”

Jane, It’s Complicated (Previše je složeno)

Jane ostavi muž koji ju je varao i nakon toga se oženio mlađom ženom. Ne zadugo, njen muž Jake počinje žaliti za svojom odlukom – i u preokretu, Jane postaje “druga žena” u njegovom novom braku. Meryl Streep portretira Jane kao sposobnu zbunjenu ženu, koja na kraju shvaća da Jake nije dobar izbor, te je dovoljno zrela da prekine tu vezu i nastavi sa svojim životom.  Također, odlično prikazuje osobu kojoj se Hollywood još uvijek protivi: seksualno aktivnu ženu iznad 25 godina koja se toga ne srami.

Najbolja izjava: “Preferiram više sjemena, oduvijek jesam.”

Maya, Zero Dark Thirty

U ovom filmu koji se u nekim trenutcima može shvatiti i kao isprika za mučenja, Jessica Chastain kao Maya – operativka CIA-e koja je glavna u pronalaženju i egzekuciji Osama bin Ladena – je snažna protagonistica koja donosi humanost u priču koja je mogla postati hladnokrvna i propagandistička. Njena inteligencija, upornost i liderske vještine su prikazane kao razlog pronalaženja mete. U međuvremenu, njen odgovor na pobjedu – usamljeni trenutak tihih suza u vojnom zrakoplovu – ukazuje da je pobjeda  gorko slatka. Maya je stručnjakinja i radoholičarka koja se ističe po viđenju ubojstva onakvim kakvo je, a ne kroz patriotsku retoriku.

Najbolja izjava: “Sredit ću sve one koji su sudjelovali u ovoj operaciji, a onda ću ubiti Bin Ladena.”

{slika}

Amelie

Na mnogo načina Amelie je “manična pixie djevojka iz snova” koja stvarno dobije glavnu ulogu. Umjesto da postoji kako bi pomogla mladiću na njegovom putu samootkrivanja, ona obogaćuje svoj život s duhovitim djelima ljubaznosti koji će je na kraju odvesti do njenog bajkovitog sretnog završetka i savršene druge polovice. Možda počinje s romantikom, ali Amelie nije ljubavna priča; umjesto toga, to je priča koja portretira glavni lik kao višeznačan, često dosjetljiv, i dosljedno podcijenjen od strane drugih.

Najbolja izjava: “Nisam ničija mala lasica.”

{slika}

Prevela i prilagodila Ana-Marija Špehar 

U Finskoj najviše medijske slobode

Posted on by sdadmin

Hrvatska je u izvješću udruge “Reporteri bez granica” za 2012-2013. po medijskim slobodama na 64. mjestu, što je za četiri mjesta bolje u odnosu na lanjsku ljestvicu

Hrvatska je u izvješću udruge Reporteri bez granica – Indeks medijskih sloboda u svijetu 2012-2013., na 64. mjestu, što je za četiri mjesta bolje u odnosu na lanjsku ljestvicu, no Hrvatsku se upozorava da se bez obzira na napredak u zakonodavstvu mora riješiti štetnih navika iz prošlosti.

Izvješće je objavljeno uoči Svjetskog dana slobode medija koji se obilježava 3. svibnja.

“Slika za Hrvatsku koja se nalazi na 64. mjestu, a u srpnju ulazi u EU, i Srbiju, na 63. mjestu, je šarolika. Zakonodavne reforme su donijele napredak, ali se ne smije zaboraviti da još uvijek ima brojnih zapreka za prevladati, a stare navike koje su štetne po nezavisno novinarstvo su i dalje prisutne”, kaže se u izvješću Reportera bez granica (RSF).

Od Hrvatskoj bližih zemalja, Austrija je na 12. mjestu, Slovenija na 35., Mađarska na 56., Italija na 57., Srbija na 63., BiH na 68., Crna Gora na 113., a Makedonija na 116.

Od zemalja bivše Jugoslavije, uz Hrvatsku, koja je napravila pomak od četiri mjesta, a Slovenija je bolja za jedno mjesto, Srbija je jedina koja je znakovitije napredovala i to za 17 mjesta.

U ostalim zemljama stanje medijskih sloboda se pogoršalo.

U dijelu izvješća za Europu i bivši SSSR, upozorava se na katastrofalno stanje medija u zemljama izvan EU-a.

“Izvan Europske unije sloboda informiranja je u stanju kolapsa”, navodi se i ocjenjuje da je “Balkan ostao ukorijenjen u represivnoj praksi iz prošlosti”.

Unutar granica Europske unije izvješće izdvaja stanje u Mađarskoj koja je pala za 16 mjesta te u Grčkoj, koja je pala za 14 mjesta i svrstana je na 84. mjesto.

Prva tri mjesta u izvješću o indeksu medijskih sloboda zauzele su kao i lani Finska, Nizozemska, i Norveška, a na začelju su Kina, Iran, Somalija, Sirija, Turkmenistan, Sjeverna Koreja i Eritreja.

SAD se u najnovijem izvješću nalazi na 32. mjestu dok je prošle godine bio na 47. mjestu, zabilježivši pad za čak 27 mjesta, “zahvaljujući” prvenstveno uhićenjima novinara i novinarki koji su pratili pokret Occupy Wall Street.

Rusija je 148. zemlja svijeta po slobodi medija i pala je šest mjesta jer se povratkom Vladimira Putina na mjesto predsjednika na val prosvjeda bez presedana odgovorilo povećanom represijom. Rusija također propušta kazniti počinitelje napada na novinare/ke i ubojice novinara/ki, navodi se u izvješću.

Od velikih sila dramatičan pad doživio je Japan, svrstan na 53. mjestu (-31) zbog cenzure u izvještavanju o nuklearnoj industriji.

Reporteri bez granica su međunarodna nevladina organizacija sa sjedištem u Parizu koja se zalaže za slobodu medija i slobodu informacija. Organizacija je osnovana 1985. i svake godine objavljuje Indeks medijskih sloboda u svijetu. Izvješće se temelji djelomično na upitniku partnerskim organizacijama, 18 nevladinih udruga za slobodu izražavanja na svih pet kontinenata, mreži od 150 dopisnika i dopisnica, novinara i novinarki, stručnjaka i stručnjakinja, pravnika i pravnica i aktivista i aktivistkinja za ljudska prava.

Nisam jedna od… i slični načini procjenjivanja

Posted on by sdadmin

Gledala sam poprilično televiziju dok sam odrastala – puno više nego je gledam sada (isto tako sam se puno više igrala vani i puno više čitala nego sada, pa pretpostavljam da je tada jednostavno bilo više sati u jednom danu). Kad sam bila dovoljno stara da mogu ostati doma sama – pogotovo preko ljeta – gledala sam što god se našlo na televiziji dok bih pekla ili jela ručak ili pak razmišljala koju ću knjigu čitati to popodne. Upravo u to doba otkrila sam kanale na kojima su cijeli dan emitirani nastupi stand-up komičara. I gledala sam ih. Gledala sam ih sve. Poznati ili ne, deseci su se izmjenjivali preko ekrana, najčešće u tri seta, na nečemu kao Premium Blend.

Često su se nastupi ponavljali, pa bih ih pogledala i po nekoliko puta te sam tijekom vremena shvatila da nekoliko komičara ima zajedničku temu – žalili su se o ženama. Jako puno. Žene su napravile ovo, žene su napravile ono i zar ne mrziš kad žene naprave to? “Oh”, pomislila sam tada u sebi. “Ovo je nešto poput… vodiča. To su stvari koje ja ne bih trebala raditi.” To je bio prvi put – ali ne i posljednji – da sam si pomislila, “Pa, ja ne želim biti jedna od tih djevojaka.”

Jedna od tih djevojaka. Sa svojih – skromnih – dvanaest godina, nisam htjela biti jedna od tih gubitnica, mlakonja, koje vole cipele i shopping i ružičasto i vrpce… jer te su djevojke bile dosadne. Te djevojke su bile problematične. Muškarcima. Bile su dosadne muškarcima. I s dvanaest, nisam baš imala kapaciteta shvatiti da ti ljudi na pozornici nisu predstavnici svih muškaraca svugdje. Moje kućanstvo se sastojalo od moje mame, tate i mene – nisam imala braće i nisam znala način na koji odmjeriti koliko to što ti komičari govore ima veze sa stvarnim svijetom. Koliko sam ja znala, to su bili važni savjeti koje sam trebala zapamtiti za doba kad ću biti dovoljno stara da mi te stvari budu važne.

Završila sam internalizirajući mnogo toga, i u ovom trenutku ne volim shopping… jer stvarno ne volim shopping. Ne mogu stajati u gužvama, a isprobavati gomilu stvari je iscrpljujuće… dovoljno razloga koji nemaju nikakve veze s nekim nasumičnim komičarem kojeg sam gledala kad mi je bilo dvanaest. No tada je ipak puno toga krenulo. Kad sam počela izlaziti na spojeve imala sam listu stvari na umu o tome tko ja ne mogu biti ili o tome tko ne bih trebala biti. I kao što sam rekla, sada jednostavno jesam tko jesam, svim predrasudama unatoč, ali i dalje mislim kako je važno istražiti kako sam do toga došla. Nisam htjela biti jedna od tih djevojaka. (Iskreno, još uvijek mrzim ružičasto, ali bez ikakvog svjesnog razloga. To bi mogli biti ostaci iz doba o kojem pričam, pošto mi ništa od te boje nije uvredljivo, ali moje izbjegavanje ružičaste graniči s prisilom).

Imam prijateljicu koja se žestoko protivi ljudima koji kažu kako nisu jedni od tih feminista/kinja. Guranje sebe daleko od riječi i uzroka iza njih, kaže, služi samo da oslabi bazu feminizma i što ona predstavlja, umjesto da je ojača. Mislim da je ona u pravu, ali sama sam u više navrata bila kriva jer sam oklijevala koristiti riječ “feministkinja” kako bih se opisala. Ta riječ je toliko stigmatizirana – i bez obzira na to što se slažem sa “zajebi stigmu, feminizam nije ružna riječ”, znam da sam više puta pokušala postaviti ogradu između sebe i riječi “feminizam” jer sam željela da moja publika na osobnoj razini shvati što pokušavam reći, a ne da si to filtriraju kroz “oh, ona samo priča o ženskim stvarima” leće.

Je li je to loše? Ili je samo taktično? Iskreno, nisam sigurna, i ako to znači da me se može kritizirati, prihvatit ću to. Kako god bilo, ostaje činjenica da osjećam kako moram uokvirivati svoje riječi kako bih taknula nekoga i to je dio problema – ako ne i njegova bit.

Moj cimer ima teoriju da problem s riječima eng. “feminist” i eng. “feminism” su njihovi sufiksi “-ist” i “-ism”. U našem kolokvijalnom govoru, predlaže, taj sufiks se skoro isključivo povezuje s negativnim stvarima ili formama vrhovne vlasti. “Rasist” i “supremacist”, konkretno. Radi toga, sama riječ radi sebi štetu, pošto izaziva defenzivu. Ovo je fascinantan pristup, i premda se baš i ne slažem s njime (posebice nakon brze Google pretrage koja odmah pobija dokaze o teoriji da je “većina riječi koja završava na –ist negativna”), ako ništa drugo čini interesantan misleni eksperiment – da li bi imali bolju reakciju kad bi se feminizam zvao nekako drugačije? Da li bi bilo jednostavnije razgovarati s ljudima i objasniti im jednostavne ideje? Da li bi se tada naše ideje manje odbacivale bivajući opisane kao “ženske stvari” i “ljute stvari”?

Kako god okrenuli, odvajanjem od drugih žena kako bismo bolje izgledale muškarcima, zapravo škodimo sebi. Da je to izvrstan plan pokazuje vrsta muškaraca koja će nas pokušati udaljiti od naše samostalnosti i postaviti u zamišljene uloge. Ako tako nastave, dobit će rezultate koje žele, jer gle, ova djevojka se potpuno slaže s nama.

Kad sam početkom svojih dvadesetih bila u svom rodnom gradu, razgovarala sam s prijateljem iz srednje škole. On je ulazio u poduzetničke vode i govorio mi je, s još dva frenda, kako njihova tvrtka ima samo jedno tvrdo i brzo pravilo – neće ulaziti u posao sa ženama poduzetnicama. “Žene su lude”, objasnio je jednakim tonom glasa kojim bi objasnio i da je trava zelena i da je vatra vruća. Naravno, ja sam imala instantnu i glasnu reakciju na to.

“Da, jesu! Točno znam na što misliš!”

Uh…

Jer ja nisam jedna od onih djevojaka, sjećate se? Ja sam bila kul. Osvojila sam ga jer sam bila fenomenalna. Ili je moje samopouzdanje tada bilo u stanju u kojem se nisam mogla prepirati, jer tada ne bih bila toliko kul (i on bi mogao pomisliti kako sam i ja ipak jedna od onih djevojaka).

Taj razgovor mi se urezao u pamćenje, ne zato što je to bio prvi put da sam tako nešto rekla, nego se sjećam “Šališ se?” osjećaja ispod svoje verbalne reakcije, i to je za mene bilo nešto novo. Čak i dok sam se slagala s onime što je on govorio, odjednom sam bila jako sigurna da ne želim biti u njegovoj blizini. Moguće da je to bio i zadnji put da sam ga vidjela.

Ne mislim da je moj srednjoškolski prijatelj htio mene ili bilo koga udaljiti od naše samostalnosti – iskreno govoreći, kladila bih se da je on samo ponavljao nešto što je netko na poslu iznio – ali ipak je, namjerno ili ne, podržao stav koji promiče nasilničko ponašanje stavljajući određeni princip na prijestolje: žene su manje vrijedne. Ako se kreće od toga, lako je zaključivati da bi se one trebale ponašati kako se muškarcima sprdne. Jer su one manje vrijedne od njih.

Ograđujući se (kao ne jedna od tih djevojaka), ono što zapravo govoriš je “Ali ja nisam manje vrijedna”, kad ono što zapravo želiš reći je da niti jedna od nas nije manje vrijedna.

Jedna od tih djevojaka, jedna od tih feministkinja, jedna od tih bilo kojih – nitko sebe ne identificira tako. Stoga tko god da jesi i što god da predstavljaš, sjeti se da odvajanje od grupe može biti brz način samoobrane, ali fokusiranje na grupu kao cjelinu – i naglašavanje da nitko nije manje vrijedan – je jedini način da se postigne bilo kakav trajni napredak.

Prevela i prilagodila Nataša Vajagić 

Irska omogućuje ograničeni pristup pobačajima

Posted on by sdadmin

Irska vlada usuglasila je u utorak prijedlog zakona prema kojemu će se omogućiti ograničen pristup pobačaju u slučajevima kada postoji stvaran rizik po život žene, u što se ubraja i mogućnost njezina samoubojstva.

Riječ je o prijedlogu oko kojega se unutar vladajuće irske koalicije vode rasprave i “lome koplja” već dva desetljeća. Nakon što je odbijanje pobačaja umirućeg zametka uzrokovalo smrt 31-godišnje trudnice Savite Halappanavar, problem legalnog obavljanja pobačaja ponovno muči irsku javnost. Mlada stomatologinja umrla je od posljedica trovanja krvi. Feministkinje i pro-choice političari/ke tada su pozivali na hitnu promjenu irskog zakona o pobačaju. 

Po ustavnom amandmanu iz 1983. u Irskoj je pobačaj zabranjen u svim okolnostima, no devet godina kasnije, u takozvanom “slučaju X” silovane 14-godišnjakinje, Vrhovni sud presudio je da je prekid trudnoće dopušten kada je život žene u pitanju, uključujući i mogućnost njezina samoubojstva.

Zakon o pobačaju u Republici Irskoj zadnji put je bio pod povećalom kad je Europski sud za ljudska prava presudio da taj zakon krši prava žena koje su prisiljene putovati u Englesku kako bi obavile pobačaj. Sud je ustvrdio da takvo postupanje prema ženi krši njezino pravo na privatnost i obiteljski život – slično pravnoj osnovi u slučaju Roe protiv Wade-a. Međutim, promjene se tada nisu dogodile.

Irska je jedina članica EU-a koja zabranjuje pobačaj, korak naprijed moglo bi donijeti uvođenje novog zakona kojim će se omogućiti ograničeni pristup pobačaju kada postoji stvaran rizik po život trudnice. 

Nakon sastanka proširenog sastava irske vlade održanog u utorak, objavljen je nacrt zakona o zaštiti života tijekom trudnoće za 2013., čiji je sadržaj dominirao političkim raspravama u Irskoj u posljednjih nekoliko tjedana.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org