sdadmin

‘U zdravstvenom sustavu postoji sistemska pogreška kada se radi o reproduktivnom zdravlju žena’

Posted on by sdadmin

S Brankom Mrzić Jagatić iz udruge Roda – Roditelji u akciji razgovarale smo o položaju žena unutar zdravstvenog sustava kad je riječ o njihovom reproduktivnom zdravlju. Udruga Roda već gotovo 20 godina ukazuju na loše prakse na odjelima ginekologije, a nedavno je u hrvatskoj javnosti ta tema ponovno dobila i širi medijski odjek.

Rodina je preporuka da u središtu zdravstvene skrbi trebaju biti pacijentice i pacijenti koji su aktivni protagonisti u sustavu i zato je važno da struka počne surađivati s njima. Sustav je potrebno otvoriti prema pacijenticama i pacijentima, učiniti ga transparentnim, a sve zakučaste procedure pojednostaviti i ubrzati. Tako će se razviti povjerenje koje će pridonijeti unaprjeđenju cjelokupnog sustava, poručila je, između ostaloga, Mrzić Jagatić.

Istup zastupnice Ivane Ninčević Lesardić pokrenuo je lavinu reakcija u politici i medijima. Kako komentirate zanimanje javnosti oko pitanja tretmana žena u hrvatskim bolnicama, opstretičarskog nasilja i drugih problema povezanih s time?

Javnost je već ranije pokazala veliko zanimanje za pitanje položaja pacijentica unutar hrvatskog zdravstvenog sustava kada se radi o reproduktivnom zdravlju žena. Roda je prvi puta javno progovorila o nasilju u porodu nad ženama još 2012. godine u Hrvatskom saboru. Tada je konačno pravim imenom nazvano ono što žene trpe već desetljećima. Od tada se nije puno promijenilo, sustav je i dalje zastario, nije unaprijeđen, pacijentice nemaju pravo aktivnog uključivanja u promjene. Pa ipak, čini se da je sa svakom novom akcijom sve više pacijentica koje odlučuju javno progovoriti i iznijeti svoju bolnu intimu. To je možda najveći napredak otkako smo imale prvu akciju #Prekinimošutnju 2014. godine. Pacijentice su sve manje spremne šutjeti, trpjeti poniženje i različite suptilne i manje suptilne oblike verbalnog i fizičkog nasilja koje je duboko ukorijenjeno u sustav i struka ga smatra dijelom standardne procedure.    

Koji je, ovako na prvu, najveći benefit svega što se u posljednje vrijeme događalo u javnom prostoru? Pretpostavljam da je senzibilizacija jedna od popratnih pozitivnih promjena.

U zdravstvenom sustavu koji skrbi za reproduktivno zdravlje žena ne primjećujemo pomake na bolje. Mislimo prvenstveno na iznimnu krutost, zatvorenost i netransparentnost sustava koji nije u stanju zadobiti povjerenje pacijentica. Neobjavljivanje inspekcijskih nalaza, tajnost radnih skupina, kontinuirane prijetnje ministra zdravstva o tome da će se kažnjavati one koji su prijavljivali tamo gdje nije bilo pogrešaka i sl. su iznimno štetne prakse kojima se krše ljudskih prava i prava pacijenata. Postojeći sustav nema potrebne mehanizme za zaštitu prava pacijenata, a to pacijentice primjećuju i zato ne prijavljuju nepravilnosti službenim kanalima. Za sada se najveći pomak dogodio u svijesti šire javnosti iako je i sve veći broj stručnjaka koji podržavaju akciju #Prekinimošutnju. Svijest o pravima pacijenata sve je veća iako je senzibilizacija za prava pacijenata proces koji će još potrajati pogotovo među stručnim krugovima koji teško prihvaćaju promjene. To je nasljeđe staro desetljećima još iz vremena dok je većina stanovništva bila nepismena i bez propitivanja dizala struku na pijedestal što je možda bilo razumljivo u kontekstu izgradnje javnozdravstvenog sustava. U demokratskom društvu aktivnih građana i građanki propitivanje je jedan od osnovnih alata koji jamči unaprjeđenje sustava i napredak. Srećom, pacijentice to sve više prepoznaju kao svoje legitimno pravo i same pronalaze učinkovite načine za promjene unutar sustava.

Značajan broj žena je opisujući svoja iskustva iz hrvatskih bolnica istaknuo da zbog toga ili ne planiraju imati više djece ili su imale veliki razmak između tog i sljedećeg poroda. Kako iskustva rađanja u takvim uvjetima uklapaju u odluku pojedinog para da danas ima djecu u Hrvatskoj?

Žene koje su imale traumatično iskustvo poroda, koje su ponižavane ili su doživjele neki oblik nasilja tijekom poroda teško se odlučuju za novu trudnoću. To svoje iskustvo nose sa sobom cijeli život i tijekom vremena ono ne postaje manje bolno. Takvim je ženama zaista teško razmišljati o novoj trudnoći. Više od samog poroda žene se boje onog što će doživjeti tijekom poroda, boje se nasilnih postupaka, grubih riječi, nedostatka suosjećanja. Niti jedna žena ne želi svjesno rađati u takvim uvjetima, a to je teško izbjeći u našim rodilištima. Zato neke žene odgađaju trudnoću, odlučuju roditi u drugom gradu ili izvan granica Hrvatske nadajući se da će tamo naići na poštivanje svojih želja. Neki parovi zato odlučuju svoje dijete donijeti na svijet u svojem domu. Odgovornost struke ali i političara je da osiguraju dostojanstvenu trudnoću i majčinstvo kako bi žene mogle slobodno odlučivati o tome kada će i koliko djece roditi. 

Koji su neki od najčešćih problema vezanih za trudnoću i majčinstvo s kojima se kroz rad vaše udruge susrećete u posljednje vrijeme u Hrvatskoj?

Problema je puno jer se predugo gomilaju. Zato možemo slobodno reći da u zdravstvenom sustavu postoji sistemska pogreška u području skrbi za reproduktivno zdravlje žena. To su pokazale obje akcije #Prekinimošutnju jer su se tijekom akcija javljale žene iz svih krajeva Hrvatske i različitih generacija. Jedan od problema je taj što zdravstveni sustav nije jednako dostupan i kvalitetan za sve žene. Dok u jednoj ustanovi sve žene dobivaju anesteziju tijekom bolnih ginekoloških zahvata, u drugim ustanovama to nije slučaj. Negdje postoji anesteziološka služba, negdje je nema, u dvije se ustanove radi tzv. medikamentozno čišćenje materišta, a u drugima se radi isključivo kiretaža, tj. struganje maternice nakon spontanog pobačaja. Pojedini nasilni postupci tijekom poroda, poput prokidanja vodenjaka, ubrzavanja poroda dripom, ureza međice i nalijeganja na trbuh su u nekim ustanovama vrlo česti, u nekima se sve manje koriste. Dio struke spreman je odbaciti takve štetne postupke i staviti u središte potrebe pacijentica, ali veliki dio još se opire i nastavlja koristiti zastarjele prakse. Jedan od velikih problema je nepoznavanje prava pacijenata u teoriji i praksi ali i potpuni izostanak svijesti struke o tome da je veliki dio odgovornosti edukacije pacijentica upravo na struci. Međutim, da bi mogli educirati pacijentice moraju najprije educirati sebe. 

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Od djeteta iz skloništa do feminističke akademkinje i obnoviteljice Kobanea

Posted on by sdadmin

Hawzhin Azeez je intersekcionalna feministkinja, aktivistkinja i pjesnikinja iz južnog Kurdistana (sjeverni Irak). Doktorirala je 2014. godine u Australiji iz područja političke znanosti i međunarodnih odnosa na temu poslije konfliktne rekonstrukcije i izgradnje države-nacije. Pokrenula je stranicu The Middle Eastern Feminist koju prati više od 76,700 ljudi putem Facebooka. Nedavno je pokrenula i vlastiti blog na kojem redovito objavljuje tekstove na temu demokratskog konfederalizma (prema Abdullah Öcalanu), kurdskog oslobođenja, Narodnih obrambenih snaga (YPG–Yekîneyên Parastina Gel‎) u Siriji i Ženskih obrambenih jedinica (YPJ–Yekîneyên Parastina Jin) u Sirijskom Kurdistanu, te feminizmom. Njezini anti-kolonijalistički i ne-eurocentrični tekstovi često nadilaze specifični geopolitički kontekst te predstavljaju temelj internacionalne feminističke solidarnosti koja je jedna od bitnih odrednice Ženskog revolucionarnog pokreta u Rojavi. Prisjetimo se podrške kampanji #Prekinimošutnju i ženama u Hrvatskoj od strane kurdskih aktivistkinja Rojave. Jedan od njezinih brojnih tekstova prevele smo i na Libeli, o transformativnom bijesu potlačenih.

Hawzhinino osobno iskustvo izbjeglištva uvelike je oblikovalo njezin politički identitet. Rođena je tijekom Prvog Zaljevskog rata između Iraka i Irana (1980-1988) te je preživjela državni teror protiv Kurda od strane Sadamovog režima kao i novo osnovane Islamske republike Iran. Njezina obitelj pobjegla je iz južnog Kurdistana u Iran, bježeći pred kemijskim oružjem kojim su bili bombardirani Kurdi u to vrijeme, pronalazeći zaklon u planinama i špiljama, kao i tisuće ostalih izbjeglica na teškom putu do Irana. Stara kurdska izreka kaže “planine su nam jedine prijateljice” oslikavajući geografsko-povijesni kontekst terora nad Kurdima koji su se našli uhvaćeni između turskog i arapskog nacionalizma, ali i metaforičko značenje kako su tijekom sukoba bili prepušteni sami sebi, bez značajnijih saveznika koji bi im priskočili u pomoć. Hawzhinina politička perspektiva i ideologija utemeljena je upravo na njezinim iskustvima dječjeg izbjeglištva, beskućništva, siromaštva, bez državljanstva i velikih gubitaka unutar njezine obitelji i zajednice zbog njihovog otpora kroz kurdsku Peshmergu (vojne snage savezne regije iračkog Kurdistana. Budući da je iračkoj vojsci zabranjeno ući u irački Kurdistan, Peshmerga, zajedno sa svojim sigurnosnim podružnicama, odgovorne su za sigurnost regije u iračkom Kurdistanu).  

Nakon gotovo osam godina života u Iranu kao građani drugog reda, uskraćeni za pristup zdravstvenoj skrbi, obrazovanju i službenom priznavanju izbjegličkog statusa, Hawzhinina obitelj migrirala je u Australiju kao politički izbjeglice 1994. godine, gdje su pokušali započeti novi život. Te su godine za Hawzhin definirale kompleksnost usklađivanja njezinog dvojnog identitetu, kao kurdska izbjeglica bez državljanstva, i nekoga tko živi u dijaspori. Također, boravila je u tradicionalnoj, konzervativnoj i patrijarhalnoj kurdskoj zajednici – u suprotnosti s blještavilom bijelog australskog društva – što se smatralo tabuom kao oblikom kulturne samozaštite za novo pridošlu izbjegličku zajednicu. Napetosti uzrokovane ovim hibridnim identitetom stvorile su u njoj snažan osjećaj društvene osviještenosti prema stanju drugih manjina i ugroženih naroda kao što su Aboridžini i drugi autohtoni i starosjedilački narodi.

Potaknuta željom za promicanjem mira i stabilnosti, Hawzhin je željela pronaći alternativu neoliberalnim, kapitalističkim državnim intervencijama u izgradnji mira. Odgovor je pronašla u demokratskom konfederalizmu Abdullaha Öcalana kojeg je napisao na udaljenom otoku u Turskoj pod teškim zatvorskim uvjetima. Demokratski konfederalizam je oblik političkog sustava direktne demokracije koja nadilazi državu-naciju, on se prakticira kroz demokratsku autonomiju utemeljenu na tri glavna stupa: ekologiji, ženskom oslobođenju i grass-roots demokraciji ili radikalnoj demokraciji.

Krajem 2014.godine, kada je Hawzhin razmišljala o paradoksima neoliberalizma, kurdski grad Kobane napadnut je u Rojavi (zapadni Kurdistan), na sjeveru Sirije. To se dogodilo dvije godine nakon što su Kurdi u Rojavi započeli revoluciju, kao ljudi u Siriji inspirirani slavnim arapskim proljeće podigli su se protiv brutalnog Assadovog režima. Kao rezultat toga, zapanjujuće slike mladih žena i muškaraca koji se bore u kurdskim Narodnim obrambenim jedinicama (YPG) i Ženskim obrambenim jedinicama (YPJ) protiv islamske države (ISIS) predstavljaju monumentalni trenutak za Hawzhin. Kontrast između briljantnosti YPJ-a u Rojavi u odnosu na tragediju Yazida na svetim planinama Shengal u Južnom Kurdistanu, osobito mladih žena otetih i prodanih u seksualno ropstvo pod islamskim kalifatima bio je duboko bolan, informativan i definirajući trenutak za nju. To je motiviralo Hawzhin da sudjeluje u masovnim prosvjedima i pozivima na podršku Kurdima u Rojavi i Yazidima, budući da su se Kurdi ujedinili u jedinstvenom trenutku svoje povijesti oslobođenja i izišli na ulice diljem Europe, Amerike, Kanade, Australije, i kroz sva četiri područja okupiranog Kurdistana. 26. siječnja 2015. godine Kobane je oslobođen i njegov je otpor protiv ISIS-a ovjekovječen u povijest kao monumentalan trenutak. Do 29. siječnja uspostavljena je Obnova za obnovu Kobanea kako bi se grad odmah obnovio i kako bi se potaknulo preko 350.000 ljudi raseljenih u Turskoj, Iraku, Libanonu i drugim mjestima diljem regije da se vrate kući. Hawzhin je zamoljena da sudjeluje u Odbora za obnovu te se preselila iz Australije u Belgiju gdje su ona i skupina drugih kurdskih aktivista_kinja, inženjera_ki, arhitekata_ica, feministkinja i podražavatelja_ica započeli_e proces obnove.

Kao dio procesa obnove, Hawzhin se preselila u Kobane 2015. i ostala tamo do početka 2018. godine. U rubrici “Ratni dnevnici” na njezinoj stranici možete pročitati njezina dnevna iskustva života u Rojavi i obnovi Kobanea. Dok je radila na obnovi Kobanea uslijed ponovljenih napada i pokolja ISIS-a nad Kobaneom i susjednim selima i gradovima, svjedočila je ponovnom rođenju Kobanea i usponu demokratskog konfederalizma i Rojava revolucije. Veći dio njezine poezije obojan je tim godinama i iskustvima upozoravajući na traumu potlačenih i onih bez državljanstva, s posebnim naglaskom na feminističko prepričavanje.

I dok Erdogan prijeti novom invazijom na sjevernu Siriju potrebne su nam više nego ikada kritičke analize i tekstovi poput Hawzhininih koji idu uz bok progresivnih ljevičarskih pokreta čiju okosnicu čini antikapitalistički, intersekcionalni feminizam. “Ako tvoj pokret ne vidi isprepletenost svih vrsti opresija, on nikada, nikada ne može biti emancipirajući,” napominje Hawzhin u svojoj pjesmi  “Nije revolucionarno ako.”

Za sigurnu školu!

Posted on by sdadmin

U subotu, 15. prosinca u 11:00 sati ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, započet će prosvjedni skup pod nazivom ‘Za sigurnu školu‘. Središnje događanje skupa očekuje se na Trgu bana Jelačića u 12:05 sati. 

“Škola mora biti mjesto nulte tolerancije na nasilje bilo koje vrste. Nedavni istupi nastavnika/ica o nasilnim događanjima u školama jasno pokazuju kako trebamo velike, sustavne promjene. Okupljamo se kako bismo apelirali na vladajuće da omoguće sigurne škole za sve, i učenike/ice i učitelje/ice i ostale zaposlenike/ice škola“, poručuju organizatori/ice. 

Skup organiziraju učiteljske grupe ‘Nastavnici organizirano’ i ‘Školska zbornica’ te Sindikat Preporod. 

Analiza 1/2: Je li trudno tijelo predmet žudnje ili stroj za rađanje?

Posted on by sdadmin

U javnome prostoru već se neko vrijeme u Hrvatskoj i drugim zemljama vode rasprave o reproduktivnim pravima žena, s posebnim naglaskom na pravo na pobačaj. Kao posljedica klerikalizacije i retradicionalizacije društva, u fokusu rasprave nalazi se pravo na abortus kao vrijednosno najjače obojeno pitanje. Iako je to pravo u Hrvatskoj zakonski zajamčeno od 1978. godine, jačanje političke desnice i Katoličke crkve dovelo je do izravne ugroze dostupnosti spomenutog prava. I dok se po tom pitanju vode javne debate (nerijetko isključivo s glavnim muškim akterima), te dok udruge povezane s Katoličkom crkvom u agendi za zabranu ili ograničavanje pristupa abortusu koriste resurse nemjerivo veće nego što na raspolaganju ima suprotna strana, diskurs se sve više odmiče od temelja i uzroka tog pitanja. Radi se, dakako, o patrijarhatu, odnosno društvenom uređenju i prevladavajućem svjetonazoru prema kojemu se žensko tijelo svodi na objekt, odnosno alat u službi društvene reprodukcije. Budući da je patrijarhat neodvojiv od kapitalizma i od nacionalizma, ne čudi njegovo jačanje i perpetuiranje u migracijama iznova promijenjenoj Europi.

Upravo iz patrijarhata, njegove ukorijenjenosti u društvo, i perpetuiranja istoga od strane onih koji posjeduju moć, proizlazi i percepcija trudnog tijela. Unatoč trenutno važećoj legislativi s jedne, i pritiscima klerikalnih grupa s druge strane, bazična percepcija ženskog, odnosno trudnog tijela ostaje nepromijenjena – ono se i danas smatra javnom stvari.

Svijet kroz “žute” naočale

Govorimo li danas o medijima i medijskom diskursu, ne možemo ga izdvojiti od svakodnevne uronjenosti u društvene mreže. Privatno i javno danas je u tolikoj mjeri isprepleteno da je gotovo nemoguće govoriti o medijima, osobito o tzv. “žutom tisku”, izvan konteksta društvenih mreža, i obratno. Moglo bi se reći da je intima više nego ikad izložena javnosti, te da izvrsnost ili postignuće bilo koje vrste više nisu nužan preduvjet izlaska iz anonimnosti. U tom smislu ne čudi zanimanje medija za živote poznatih osoba te svojevrsna tabloidizacija javnog prostora koja omogućuje uvid u privatnost – pomno kreiranu i samim time upitno privatnu – poznatih i slavnih. Celebrity kultura pojavom je društvenih mreža dobila jednu sasvim novu dimenziju, no iako su se obrasci promijenili na manifestnoj razini, način na koji se javno prikazuju, a onda i vrednuju, žene, ostao je nepromijenjeno patrijarhalan i ugnjetavački.

Ženski časopisi, kao najviše konzumirani medij za žene, istovremeno podržavaju tradicionalnu sliku majčinstva i perpetuiraju negativne mitove povezane s tradicionalnim majčinstvom. Prikazi majki i majčinstva u časopisima u službi je podrivanje samopouzdanja žena, iako ih ne prikazuju u nužno negativnom svjetlu. Časopisi prikazuju majke domaćice u sferi doma, a sve majke, generalno, vrlo ograničeno uključene u javnu sferu.

Kontrola medija nad tijelima poznatih žena nakon poroda u skladu je s kulturom koja objektificira ženska tijela. Objektifikacija se događa kad god se ljudsko tijelo, njegovi dijelovi ili seksualne funkcije doživljavaju odvojeno od svog identiteta i svode na status instrumenta. Tabloidi koji ocjenjuju sposobnost poznatih osoba da povrate vitkost nakon poroda, dakle, objektificiraju žene. Međutim, nije svaka objektifikacija ženskoga tijela nužno seksualne naravi, nego je svako promatranje ženskog tijela i njegova izgleda kroz njegove atribute i svojstva, bez obzira na to idealizira li se tijelo iz seksualnih ili društvenih razloga, opća objektifikacija. Objektificirajući ženska tijela, mediji, dakle, negiraju njihove druge karakteristike, predstavljajući tijelo kao prizor za gledanje.

Mijenja li se diskurs?

Pojava koja zorno prikazuje promjenu površinskog diskursa unazad nekoliko desetaka godina trudnička je moda. Moderna industrija odjeće za trudnice pojavila se početkom 20. stoljeća, kada je 1904. pokrenut jedan od prvih brendova odjeće za trudnice, Lane Bryant. Od tada su trudnice obično nosile prevelike košulje i prikrivale siluetu. No, od devedesetih, s povećanjem medijske pažnje prema slavnim trudnicama, kao i broja zaposlenih majki, te s promjenom društvenih očekivanja, trudnička je odjeća postala više stilizirana i prikladna za javna mjesta, prešavši iz “odjeće za trudnice” u “trudničku modu”.

Još u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, odjeća za trudnice sadržavala je, dakle, mnogo tkanine, pokrivala većinu tijela, i služila je prvenstveno prikrivanju siluete. Naime, trudno je tijelo, osobito prije razvoja postupaka medicinski potpomognute oplodnje, izravno signaliziralo snošaj kao uzrok trudnoće, te se evociranje te asocijacije smatralo neprimjerenim. Na primjer, prije donošenja zakona o diskriminaciji trudnica 1978., žene u Sjedinjenim američkim državama bile su primorane skrivati trudnoću na radnim mjestima kako ne bi dobile otkaz.

Usporede li se u svojim izborima trudničke odjeće, primjerice, princeza Diana i vojvotkinja Kate – kao nositeljice iste uloge, svaka u svom historijskom kontekstu – vidljivo je kako Diana za vrijeme trudnoća nosi široku odjeću s mnogo volumena, dok se Kate ne libi pokazati siluetu. Ipak, unatoč tabloidima koji danas promoviraju slike “seksi trudnica” i medijima koji naglašavaju ljepotu trudnog ženskoga tijela, istovremeno se šalje jasna poruka da je i trudno tijelo javno i objekt pogleda, komentara i kritika, te poruka o tome kako to tijelo treba izgledati i ponašati se. Objektifikacija je, dakle, konstantna, unatoč promjenama u prikazima.

{slika}

Otkako se 1991. godine fotografirala trudna i bez odjeće za naslovnicu Vanity Faira, Demi Moore otvorila je put mnogim slavnim trudnicama da pokažu svoje nago trudno tijelo na naslovnicama i stranicama raznih medija. Primjerice, 1999. slijedila ju je supermodel Cindy Crawford na naslovnici časopisa”W”, 2006. Britney Spears na naslovnici Harper’s Bazaar, 2008. Christina Aguilera na naslovnici časopisa Marie Claire, 2010. Claudia Schiffer na naslovnici njemačkog Voguea, 2012. Jessica Simpson na naslovnici časopisa Elle,  2013. odbojkašica Kerri Walsh Jennings na naslovnici sportskog časopisa ESPN The Magazine, a 2017. tenisačica Serena Williams, koju je, baš kao i Moore, fotografirala Annie Lebovitz za naslovnicu časopisa Vanity Fair. Iako je danas fotografija na naslovnici za slavne trudnice gotovo neizostavan potez, kritike nage i trudne Demi Moore na naslovnici bile su usmjerene upravo navodnoj hiperseksualizaciji trudnog tijela kao nevjerojatno otvoren i slikovit prikaz “svetica-kurva” dihotomije u poimanju žena. Trudno je tijelo uvijek u procjepu između deseksualiziranja i hiperseksualiziranja, ono je s jedne strane “neupotrebljivo” kao seksualni objekt jer je u procesu ispunjavanja svoje reproduktivne uloge, a s druge strane, trudno je tijelo posve vidljiv marker spolnosti. Osim toga, upravo sablazan nad navodno seksualiziranim trudnim tijelom prikazuje koliko je društveno normativno promatrati i prikazivati žensko tijelo kao seksualni objekt – osim kada se radi o periodu trudnoće. U momentu kada žena počne na bilo koji način signalizirati trudnoću, doživljaj njezina tijela kroz prizmu seksualnosti postaje neprimjeren, sve do poroda, kada se tijelo vraća u stanje seksualnog objekta. Vraćanje u to stanje, najčešće kroz proces mršavljenja, također se odvija pod budnim okom medija, odnosno javnosti.

{slika}

Ipak, mediji nisu oduvijek bili tako otvoreni seciranju trudnog tijela; dapače, prvi prikazi trudnica datiraju tek iz pedesetih godina prošlog stoljeća, iako postoje oprečni podaci oko godine kada se to prvi put dogodilo i programa koji je prvi zakoračio na tada nepoznat teren. Jedni izvori navode da je to bilo 1952. u seriji “I love Lucy”, dok drugi tvrde da se prva televizijska trudnoća dogodila 1948., u seriji “Mary Kay and Johnny”. U obje verzije, televizijska je trudnoća upisana u scenarij zbog trudnoća glavnih glumica, no u seriji “I love Lucy” umjesto “trudna” (engl. pregnant) za glavnu je junakinju na inzistiranje televizijske kuće korišten eufemizam “u drugom stanju” (engl. expecting).

Iako je danas medijski diskurs ponešto drugačiji, i umjesto da se skriva i tabuizira, trudnoća se pripisuje i poznatim osobama koje nisu trudne. Tako je 2002. Bonnie Fuller, urednica tabloida Us Weekly, skovala izraz “bump watch”, koji označava spekuliranje o trudnoćama poznatih osoba na temelju paparazzo fotografija. Iz te prakse proizašao je i izraz “beba ili burrito” (engl. “baby or burrito”), koji prikazuje proglašavanje bilo kakve promjene na ženskome tijelu kao suspektne – jer, možda je trudna, a možda se samo dobro najela. Osim nagađanja o mogućoj trudnoći putem fotografija, tabloidi i konzumenti njihova sadržaja kreću u dodatna preispitivanja i spekulacije o ocu potencijalnog djeteta, o tome je li žena udana, je li premlada, prestara, radi li se možda o aferi, skriva li trudnoću, i sl. Jednom kada se glasine potvrde, u novije vrijeme ne nužno u intervjuima i medijskim istupima, kao u prethodnim desetljećima, nego putem društvenih mreža koje poznatima pružaju nešto veću kontrolu nad sadržajem, raste zanimanje za privatnost, osobne navike, zdravstveno stanje, ali prvenstveno – izgled. Težina i drugi fizički, odnosno fiziološki parametri poznatih trudnica koji izazivaju pozornost tabloida i obožavatelja_ica ukazuju upravo na već spomenutu kontrolu ženskoga tijela i poruku da to tijelo ne pripada samo trudnoj osobi, nego da manifestacija trudnoće služi kao poziv na praćenje, mjerenje i komentiranje. U velikoj se mjeri, dakako, secira i izgled poznatih žena koje nisu trudne, no opsesija trudnicama koja u posljednjih desetak godina vlada ne samo “žutim”, nego i mainstream medijima, itekako perpetuira ideju da trudno tijelo ne pripada samo i isključivo ženi i da ona nije jedina koja o svome tijelu može i treba odlučivati. Osim toga, za trudne se poznate žene u naslovima “žutih” novina i portala često koriste izrazi poput “pokazivanja”, pa čak i “šetanja” trbuha, dok sadržaj, umjesto žena koje doista poziraju, često otkriva tek paparazzo fotografije trudnica koje naprosto idu svojim poslom. Narativ o trudnoći kao o “pokazivanju trbuščića” toliko je sveprisutan, da internetska tražilica Google za traženi pojam “pokazala trudnički” pokazuje oko 85 tisuća rezultata, dok za traženi izraz “shows off baby bump” pokazuje preko milijun i pol rezultata. Izlazak u javnost za vrijeme trudnoće za poznate je (ali i anonimne) žene dvosjekli mač; ili će biti prozvana da se pokazuje i šepuri (iako možda samo šeta psa ili odlazi u nabavku), ili će, ne udovolji li zadanim estetskim i ponašajnim standardima, biti okarakterizirana kao loša majka.

Domaći mediji u tom pogledu nastoje ne zaostajati za svjetskima Takvi članci, ne samo da istovremeno odvajaju pojedine segmente žena, svodeći ih na instrument i tijelo za gledanje (objektifikacija), nego ih prikazuju bliskima čitateljima_cama, dajući mogućnost identifikacije i kvazi-afilijacije. Sve su one, pojednostavljeno rečeno, podjednako “naše” – za gledanje, komentiranje, raspravljanje i savjetovanje. Članci nerijetko nude i kvazi-ekskluzivne informacije o prehrani i životnim navikama poznatih žena, reakcijama na trudnoću i liječničkim uputama. Naslovi su vrlo često senzacionalistički, a domaćim je medijima omiljeno naglasiti dob žene, ili neku eventualnu strašnu bolest ili drugu nedaću zbog koje je trudnoća potencijalno rizična. “Neposlušnima” se najčešće opisuju žene u trudnoći nose visoke potpetice i izazovnu odjeću, što pokazuje kako mediji i konzumenti_ce istih od žena očekuju seksepil i privlačan izgled – osim u trudnoći, gdje više gotovo da i ne smiju biti autonomne, nositi i jesti što žele, nego moraju biti u službi sustava za održanje života. Osobito je gnjusan način na koji se prikazuje trudnoća konvencionalno manje atraktivnih žena, čiji uspjeh nije posljedica njihova izgleda, i prateći komentari o seksualnim preferencijama očeva njihove djece. Još su jedan uočljiv fenomen najave tobožnjeg “baby booma”, iza kojih se kriju članci o poznatim ženama koje su rodile, koje su potvrđeno trudne, te spekulacije o ponekom “sumnjivom” trbuhu. Također nisu rijetki članci u kojima poznata osoba ili netko njoj blizak demantiraju trudnoću podjednako “sramotnim” priznanjem da se “samo udebljala”. Trudna se i netrudna tijela, po uzoru, dakle, na strane medije – osobito zato što su takvi instant-tekstovi većinom tek prijevod ili sažetak sa stranih portala – i u domaćim varijantama budno motre i formatiraju u jednokratno zabavni sadržaj.

*Tekst sadrži i drugi dio koji ćemo objaviti uskoro.

 *Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Najava nacionalnog istraživanja o uvjetima rada u dječjim vrtićima

Posted on by sdadmin

Sindikat obrazovanja, medija i kulture Hrvatske (SOMK) i Baza za radničku inicijativu u demokratizaciju (BRID) danas su održali press konferenciju na kojoj su najavili provedbu nacionalnog istraživanja uvjeta rada u vrtićima. Sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja uređen je relativno dobrim zakonodavnim okvirom, ali unatoč tome postoje problemi vezani za uvjete rada i materijalna prava zaposlenih.

Decentraliziranost sustava u kombinaciji s razlikama u financijskim mogućnostima jedinica lokalne samouprave dovodi do velikih regionalnih razlika po pitanju ostvarivanja standarda propisanih Državnim pedagoškim standardom, ali i po pitanju prava zaposlenih u sustavu koji su pod velikim fizičkim i psihičkim opterećenjem. “Svi se slažemo da je ulaganje u odgoj i obrazovanje jedno od ključnih prioriteta za razvoj našeg društva, no bez ulaganja u one koji posredno ili neposredno rade s našom djecom, u odgajatelje i odgajateljice, stručne suradnike i suradnice, pomoćno osoblje u vrtićima, teško je dostići ciljeve koje smo si kao društvo zajedno postavili. Bez zadovoljnih odgajateljica i svih ostalih koji rade u vrtićima, teško ćemo moći omogućiti svoj djeci pravo na kvalitetan odgoj i obrazovanje u najranijoj dobi kakvog svi želimo“, izjavila je Božica Žilić, predsjednica Sindikata obrazovanja, medija i kulture Hrvatske (SOMK).

U Hrvatskoj još uvijek ne postoje obuhvatni i usporedivi nalazi o stanju u sektoru niti konkretne brojke vezano za navedene probleme, a koje bi bile od velike pomoći Ministarstvu znanosti i obrazovanja i jedinicama lokalne samouprave u strateškom planiranju razvoja sustava. Ana Vračar, članica Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) naglašava kako “većina sindikata u Hrvatskoj danas nema razvijene istraživačke kapacitete koji bi im omogućili zagovaranje radničkih prava u javnosti, kao što je to praksa u Europi i svijetu. Povezivanje sindikata i drugih organizacija civilnog društva predstavlja potencijal za jačanje međusektorske suradnje te oblikovanje prijedloga i sadržaja koji u obzir uzimaju perspektive različitih društvenih dionika, čime se ujedno jačaju odnosi u zajednici”.

 Upravo su zato SOMK i BRID uspostavili suradnju te su se odlučili za partnerstvo na projektu “Unapređenje kvalitete socijalnog dijalog kroz razvoj i jačanje administrativnih i stručnih kapaciteta” koji financira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Aktivnosti na projektu usmjerene su na jačanje kapaciteta SOMK-a kroz program sindikalnih edukacija i uspostavljanje međunarodne suradnje. Ipak, središnja  aktivnost na projektu jest istraživanje uvjeta rada u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja koju će provoditi SOMK u suradnji s vanjskim istraživačkim timom.

“Namjera nam je istraživanjem dobiti uvid u stanje i potrebe u sektoru te potaknuti razvoj i primjenu učinkovitih i na dokazima utemeljenih intervencija u sustav. Rezultati istraživanja mogu biti od velike koristi mnogim institucijama i organizacijama poput Ministarstva znanosti i obrazovanja, UNICEF-a i drugih koje su nadležne za sustav, odnosno provode programe za unapređenje kvalitete odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj”, izjavila je Iva Ivšić, stručna suradnica na projektu.

 “Smatramo da je provedba istraživanja odlična prilika za uspostavljanje suradnje među različitim dionicima socijalnog dijaloga, a sve s ciljem da rad u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju postane dostojanstven rad po mjeri čovjeka.”, zaključila je Žilić.

Žuti prsluci i crveni badići, zvijezde i petokrake

Posted on by sdadmin

“Kada neki prosvjednici unište automobil ili zapale dućan, oni zapravo napadaju privatno vlasništvo koje je osnova kapitalizma. Kada napadaju policajce, to je simboličan čin odbacivanja i izazivanja represivnih državnih aparata – onih sila koje štite kapital.

Mrzim nasilje… ali što su nasilje i spaljeni skupi auti spram strukturalnog nasilja francuskih – i globalnih – elita?”

Ovako je prošlog tjedna na prosvjede u Francuskoj reagirala na Twitteru ne Lena Dunham, Malala Yousafzai ili Oprah, već bivša Baywatch spasiteljica i Playboyeva zečica Pamela Anderson, dodavši kako je do situacije došlo uslijed rastućih tenzija i sraza između elita i siromašnih – ne samo u Francuskoj, već i cijelom svijetu. What a time to be alive.

Pop politika nije nikakva novost, naročito ne na američkoj političkoj sceni koja je uvijek predvodila u  politici zabave i zabavnoj politici mameći svojim šarenilom ostatak svijeta: od hladnoratovske američke “jazz diplomacije” koja je popularizirala američki individualizam, kako u glazbenom, tako i u ideološkom smislu, do eksplozije celebrity aktivizma u obliku Bona Voxa i Live Aida te Angeline Jolie i UN ambasadorstva kojim su se SAD afirmirale kao svjetski policajac i kadija, melem i spas, odgojna batina oca i nježna ruka majke.

U toj sprezi Hollywooda i Kongresa koja je samo blještaviji i ogoljeniji nastavak tisućljetne isprepletenosti kulture i politike nema ničeg naročito novog i uzbudljivog pa ipak, cijeli svijet poludi od ideje da su i slavne osobe građani i građanke sa stavovima – ponekad autentičnim, češće podmićenim ili izmanipuliranim – a naročito kad je riječ o ženi, i to kakvoj.

Dok god se aktivizmom bave zvijezde poput Bone Voxa, koje se ne bore protiv kapitalizma već protiv njegovih “kontra-efekata” i pritom odgovaraju moralno anksioznom ukusu malograđana u finim gestama, lijepom odijevanju i kulturnom izražavanju, mediji će objeručke prihvatiti i Emmu Watson, Beyonce, Cynthiu Nixon, Jane Fondu, Meryl Streep, Evu Longoriu, Aliciu Keys… No, ista pravila ne vrijede za Pamelu čiji je politički stav u startu diskreditiran svođenjem njene persone na američku bimbo, a na ljevici kojoj ionako nikad ništa ne paše posprdno dočekan forama o “drugarici Pameli” koju se izgleda ne može ozbiljno shvatiti jer je “starleta”.

No, drugarica starleta se aktivizmom bavi već dugi niz godina. Nakon Baywatcha posvetila se zaštiti životinja u PETA-i rekavši: “Trebala sam usmjeriti pozornost na nešto smislenije i sadržajnije. Bilo mi je dosta priča o mojim grudima i muškarcima”. Početkom ove godine posjetila je Juliana Assangea u ekvadorskoj ambasadi, istaknuvši kako je tretman koji prima ravan torturi, sporoj i bolnoj smrti za koju odgovornost snose SAD i UK. Izrazila je simpatije prema Ekvadoru koji je izvrgnut teškim pritiscima i u intervjuima isticala važnost Assangeove uloge u raskrinkavanju nedemokratičnosti i ratnih zločina Zapada. Ovi susreti su u pravilu završavali tračevima o ljubavnoj vezi s Assangeom – žena, dakle, ne može biti politički angažirana, zainteresirana, investirati vrijeme, novac i trud u nešto ako to neće uroditi snošajem ili barem muškarčevim tapkanjem po “lijepoj pametnoj glavici”.

Nedavno se dotaknula i talijanskih vlasti koje su situaciju u Italiji učinili vrlo nalik onoj u Europi 30-ih godina prošlog stoljeća. Njenim riječima, Europa bi trebala biti “zabrinuta zbog ovog otklizavanja u novu formu fašizma u Italiji”.

“Isus je bio izbjeglica: njegovi roditelji pobjegli su iz Egipta u Judeju kako bi izbjegli pokolj. Sjetite se ovoga uoči Božića. Voljela bih kad bi ljudi iskazali pravi kršćanski duh prema izbjeglicama”. Kada je konkretno uprla prstom u ministra unutarnjih poslova i zamjenika premijera, Salvinija, odgovorio je kako jedino i osoba njegovog kalibra može: “Danas me napala važna američka političarka – Pamela Anderson. Bila mi je draža dok je nosila bikini“.

Stav koji – razočaravajuće – dijele i mnogi pripadnici/e lijeve scene, barem sudivši po reakcijama i komentarima na društvenim mrežama, kao da je njeno prihvaćanje i manipuliranje titulom seks simbola “nefeministično” ponašanje zbog kojeg gubi kredibilitet. Svjesna toga, ali beskompromisna, nazvala je to “maltretiranjem na drugoj razini”.

Madonna-whore kompleks ljevice

Neki drugovi su ponosno pozdravljali političke izjave s različitih strana: od pankera bez diplome, posla i para do bivšeg srpskog nogometaša Ivana Ergića koji dijeli s publikom stavove o elitama, prekarijatu i nogometu kao industriji love – jer oni “znaju o čemu pričaju”. Zašto onda Pamela ne bi bila kvalificirana kritizirati vanjsku politiku svoje zemlje, prosvjede u Francuskoj u kojoj je živjela, industriju kojom se bavila?

Neki drugovi su puni razumijevanja za klasno-društveni kontekst pripadnika najnižih slojeva koji bi ih prvom prilikom istukli na ulici (teško je običnom čovjeku izaći iz svog homofobnog, rasističkog, šovinističkog miljea i vlastite kože kad su ga okolnosti takvim predodredile), ali ne uvažavaju – malo pretenciozno rečeno, ali kud puklo – “revolucionarnost” i iskorak kakav je iz svog miljea napravila zgodna, financijski situirana plavušica bujnih grudi koja je za potrebe izlaska iz karijernog posrnuća mogla posegnuti i za sredstvima koja zahtijevaju manje kritičkog promišljanja. U buci i vrisci o političkoj korektnosti, prešućena je Beyonce i njeno marketinški isplanirano prostituiranje afroameričke kulture i feminizma, WASP-ica Lena Dunham i njeno prostituiranje feminizma podrškom Hillary Clinton, kao i njena simpatičnija verzija Ellen DeGeneres, sve uz blagoslov NGO “marksističkih” drugova i drugarica.

Da, izričaj Pamelinog aktivizma može biti ponekad naporan i infantilan, a njeni stavovi o #MeToo pokretu uz samoproklamiranu “feminističnost” iznenađujuće plitki, no kako očekivati od žena da se odvaže na politički (ili bilo kakav) angažman kad će odmah biti dočekane na nož čak i na tradicionalno safety zone – ljevici?

Pamelu i njoj slične nisu proslavili politički korektni i profinjeni hodočasnici akademskih kružoka (ako im je vjerovati na riječ jer nemamo uvid u njihova četiri zida) već šoferi i radnici koji su njene slike držali po garažama i skladištima – isti oni za koje se ljevica načelno bori, dok s gađenjem gleda na sav taj (ne)ukus i čudi se njihovoj nezainteresiranosti za Gramscijevo razmatranje kulturne hegemonije. Njena izjava, pa makar bila upakirana u oskudni crveni badić, zainteresirala je i pridobila makar mali dio tih “letargičnih masturbatora” iz svoje publike i u tom smislu jedna njena objava na Twitteru vrijedi više od petoljetke sveučilišnog foteljašenja i Facebook aktivizma. Kao što i na našim prostorima, uostalom, učini dnevno-politički komentar Jelene Karleuše ili Severine (šteta što su kurve).

U areni u kojoj je bitku već diskreditiranih korumpiranih titana zamijenila šljokičasta bitka holivudskih zvijezdica, ljevica nije ni sudac pa ni zadnji red publike već ono prosvjedničko siroče koje dijeli letke ispred stadiona i na koje nitko ne obraća pozornost. Strahovanje od trivijaliziranja politike i naricanje nad radničkom klasom koja više (?) ne čita knjige u tom smislu je nepotrebno jer nije nikakva novost, kao što nije ni novost da je pop politika ovog smjera možda dobra za milenijalce kojoj će njihove zvijezde biti uvod u aktivizam.

Danas je uslijed razvoja masovnih medija politika šoubiznis više nego ikad, a odabir političkih predstavnika ne razlikuje se previše od odabira toaletnog papira u dućanu. Sve je politika: odlučivati tko ima legitimitet i pravo na političke prosudbe je Sizifov posao, a pokušavati spriječiti to – naročito u doba poplave informacija i defragmentiranja politike – naprosto suludo. Tajna sprega politike i dokolice prilično je notoran povijesni končić od pamtivijeka, no čini se kako upravo ljevica koja tu kritiku plasira ne zna kako ili ne želi uopće iskoristiti subverzivni potencijal ponarodnačenja politike i konačno – objesiti one koji su joj prodali uže.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org