Sramota Pakistana: Javna tajna o seksualnom zlostavljanju djece

Awad je imao 12 godina kada ga je poslodavac počeo seksualno zlostavljati. Tek je dobio novi posao u tvornici u Kasuru i, kaže, znao je da je takvo zlostavljanje uobičajeno.

Trajalo je više od godinu dana. “Ponekad je govorio ‘Awad, ti si moj dar’, i nastavio me zlostavljati”. Prema Awadovu shvaćanju, to je bio dio njegova posla. “Nisam smio odbiti, jer mi je platio”. Sram je sve čega se Awad sjeća iz toga perioda.

Zlostavljanje djece radnika_ca u sjevernom Pakistanu javna je tajna. Awad, dijete bez roditelja koje je živjelo na ulicama i u dječjim domovima, kaže da poznaje mnoge druge mlade ljude koji su zlostavljani u tvornicama i radionicama u Kasuru, izuzetno konzervativnom gradu u Punjabu.

Jedanaestogodišnjeg Ahmeda seksualno je zlostavljao vlasnik restorana u kojem je radio. “Ponekad bi me ljubio i činio mi loše stvari”, kaže on. “Govorio bi mi da mi neće dopustiti da radim u restoranu ako mu nisam dopustim da to čini. Nekada mi je rekao da neću više nikada raditi… bojao sam se svaki dan”.

Ahmed nije htio reći svojim roditeljima o zlostavljanju. “Mislio sam da će nam se ljudi rugati… ne bih mogao donijeti novac kući. Sve je bilo protiv mene”.

Oko 3,8 milijuna djece radi u Pakistanu. Većina ih je zaposlena u poljoprivredi, a mnoga rade u tvornicama kože i cipela, u mehaničarskim radionicama i restoranima.

Oni su u riziku od “uličnog seksualnog zlostavljanja”, kaže Jawwad Bukhari, izvršni direktor Zaklade Alpha, lokalne organizacije usmjerene na vraćanje djece s ulice natrag u škole. “Seksualno iskorištavanje djece vrlo je rašireno u ovom gradu, i izravno je povezano s radom. Može se reći da je to posljedica ranjivosti djece koju rad potiče”, kaže Bukhari, koji već godinama pokušava pomoći djeci da izbjegnu zlostavljanje.

Intervjui s djecom, obiteljima, organizacijama i dužnosnicima u Kasuru otkrivaju da se od mnoge djece koja rade, osobito od dječaka, očekuju da se upuštaju u spolne odnose s poslodavcima, vršnjacima i poznanicima, često u zamjenu za posao ili smještaj. Šutnja žrtve osigura se prijetnjama, a mehanizam straha gotovo uvijek funkcionira.

Bukhari procjenjuje da je najmanje 90 posto djece mlađe od 14 godina koja rade u Kasuru doživjelo seksualno uznemiravanje ili druge oblike eksploatacije i kaže da je čuo za stotine slučajeva.

Tim se pitanjem bavi tek nekolicina državnih institucija. Policija u Kasuru opisuje zlostavljanje kao kulturni problem. Glasnogovornik Sajil Ali izjavio je: “To se događa svugdje i ne možemo ništa učiniti kako bismo ga fizički zaustavili, sve dok se [zlostavljači] ne predomisle”.

Waseem Abbas, iz Ureda za zaštitu i dobrobit djece, kaže da njegov odjel redovito odlazi u domove i na mjesta za koja su dobili dojave o bandama i lancima seksualnog iskorištavanja, ali i on smatra da su u srži problema nedostatak svijesti i siromaštvo.

“Predatori ne shvaćaju koliko je neljudski izvršiti takav čin s djetetom”, kaže Abbas. “Često ta djeca nemaju sklonište ni obitelj, a oni koji imaju obitelj, moraju ih prehraniti pa nemaju drugog izbora nego dopustiti da to postane dio njihova posla”.

Iako njegov ured nudi sklonište i psihološku pomoć djeci s ulice i onima koji bježe od kuće, zlostavljanje je previše rasprostranjeno u Pakistanu da bi ga se iskorijenilo, kaže Abbas.

Suočavanje sa seksualnim iskorištavanjem djece očito nije prioritet za vladu, kaže Bukhari. “Iako znaju da je sveprisutno, uporno ga izostavljaju iz temeljne strategije za dobrobit djeteta. Toliko su ozbiljni”.

Prema organizaciji Sahil, koja radi na suzbijanju seksualnog uznemiravanja djece u Pakistanu, broj zlostavljane djece svakodnevno raste za najmanje devetero djece. Mamtaz Gohar, voditelj programa, kaže da izvještaj “okrutni brojevi” odražava opseg i prirodu problema. Zlostavljanje uključuje neželjeno ljubljenje ili dodirivanje, oralni seks i silovanje.

2015. godine otkriven je veliki lanac dječje pornografije nakon što su u selu Hussain Khanwala na vidjelo izašle video snimke seksualnog zlostavljanja 300 djece. Počinitelji su bili mladi muškarci u dvadesetim i tridesetim godinama.

Povjerenstvo za istragu zlostavljanja djece, osnovano nakon slučaja Kasur, utvrdilo je da je u prvoj polovici 2015. u Punjabu prijavljeno 577 slučajeva seksualnog zlostavljanja djece.

“Oni koji su u tolikoj mjeri sposobni zlostavljati djecu imaju sustave zaštite koji su često povezani s vladom”, kaže Bukhari. “Dakle, razumljivo je da vlada zanemaruje problem”.

Kasur se u siječnju našao u središtu obnovljene istrage kada je osakaćeno tijelo osmogodišnje Zainab Ansari pronađeno bačeno u blizini njezina doma. Bila je jedna od jedanaest djevojčica između šest i osam godina, koje je u Kasuru, prije nego što je pronađen, silovao i ubio isti počinitelj.

Za Buhari su ti slučajevi bili vrh sante leda. “Naša je stvarna dužnost osigurati djecu koja su manipulacijama natjerana na rad”, izjavio je.

Ahmed je kasnije roditeljima rekao što mu se dogodilo, ali nisu prijavili zlostavljanje. Sramili su se i bojali se da policija neće djelovati. Preko prijatelja, Ahmedovi su roditelji uspjeli pronaći drugi posao u tvornici obuće.

Buhari je pomogao Awadu da pronađe posao u tvornici kože, gdje se, kaže, osjeća sigurno. I dalje mu na ulici nude novac u zamjenu za seks, ali naučio se, kaže, zaštititi.

 

Lipstick fašizam: žene u alt-right pokretu

“Svaki put kada [ljevica] govori o alternativnoj desnici, zvuči kao da je riječ o hrpi muškaraca u nekim podrumima. Ne spominje se da ti muškarci imaju žene – žene koje ih podupiru, koje idu na sastanke i konferencije – koje su tamo – stoga smatram kako je odlično za žene s desnice da se pokažu. Mi smo ovdje. Vi ste u krivu.” Lana Lokteff, voditeljica emisije Red Ice TV.

Sam Miller piše za Jacobin – kada zamišljamo pobjedu alternativne desnice (alt-desnice), vjerojatno ćemo zamisliti vojsku Richarda Spencera: bijesne bijele muškarce s undercut frizurama kako marširaju pod zastavom žabe Pepea. Ali toj slici nedostaje znatan i sve glasniji dio ekstremističke desne politike: žene.

Poput svojih muških kolega, bijele nacionalističke i neofašističke žene odbacuju ono što nazivaju “dominacijom kulturnog marksizma”, prikazujući ljevičare kao djecu Karla Marxa i Lene Dunham, koja Sjedinjene Države žele pretvoriti u anti-bijelu kaljužu vođenu židovskim interesima koji promiču miješanje rase, feminizam i hedonizam. Žene alt-desnice na svoj način doprinose patrijarhalnoj i ksenofobičnoj retorici pokreta naglašavajući tradicionalne rodne uloge i staromodne ideale ljepote. One promiču nuklearnu obitelj iz sredine stoljeća, sanjaju o bijeloj američkoj nacističkoj obitelji kakvu ima Obergruppenführer John Smith u znanstveno fantastičnoj seriji The Man in the High Castle. Alternativna desnica ovime nastoji naturalizirati ne samo ono opresivno nego i konvencionalno, podsjećajući nas da je, koliko god njihov boom na političkoj sceni bio šokantan, njihova ideologija u velikoj mjeri još uvijek zapravo reciklirana.

Učinimo patrijarhat ponovno velikim

Najistaknutija žena alt-desnice je Lana Lokteff. Rusko-američkog je podrijetla, tvrdi da je njezina obitelj bježala od “boljševizma” u istočnoj Europi i preselila se u Kinu, gdje se rodio njezin otac. Odrastajući na američkom sjeverozapadu, usvojila je libertarijanske i anarhističke stavove koje je kasnije pretvorila u bijeli nacionalizam.

Sa svojim suprugom Henrikom Palmgrenom, Lokteff vodi bijeli nacionalistički talk show. Poznat kao “CNN alt-desnice”, Red Ice ima sjedište u Švedskoj, odakle dolazi i znatan broj lidera alt-desnice. Par se svojim programom posvećuje raskrinkavanju agende “kulturnog marksizma”, opisujući je kao “metapolitičku borbu” akademskih i kulturnih elita koje žele nadvladati bijelu civilizaciju u korist multikulturalizma.

{slika}

Lokteff kao ženski glas alt-desnice feminizam reducira na “gluposti radikalne ljevice, koje nam serviraju iz Hollywooda”. Ona smatra da feministkinje pljuju po muškarcima kako bi se osjećale važnima. Vjeruje da se feminizam širi kulturom, od televizije do akademske zajednice, pretvarajući svo gradivo koje se podučava u školama u kriptomarksističku propagandu. To objašnjava zašto najžešće desničarke podržavaju školovanje kod kuće i protive se javnom obrazovanju. Lokteff smatra da je feminizam u konačnici sebičan jer u prvi plan stavlja autonomiju žene, a ne obitelj. Sufražetkinje su pokretom za pravo glasa započele trend promjene modela s “jedan glas po obitelji” na “jedan glas po ženi”. Muževi i žene trebali bi glasati zajedno i davanjem prava glasa ženi nuklearna obitelj izgubila je svoje važne funkcije u društvu, tvrdi Lokteff. To je od samog početka stvorilo podjele, otvarajući put za jednoroditeljskim obiteljima, na čelu s “beskorisnim narkomankama”. Prošli su dani kada je muškarac zarađivao za kruh, a žena bila poslušna supruga i majka cijele jedne nogometne momčadi. Žene alt-desne naglašavaju potrebu za obnavljanjem čvrstih, heteronormativnih bijelih obitelji s tradicionalnim vrijednostima i rodnim ulogama. Ova vrsta obiteljske strukture podrazumijeva prirodnu hijerarhiju; iako, kao što Loktef priznaje, žene u konačnici odlučuju hoće li nastaviti utrku, one su zapravo sporedne i moraju prihvatiti svoju inferiornost u odnosu na muškarce. Kada jednom počnete vjerovati da su muškarci rođeni kao dominantni spol, onda patrijarhijat postaje prirodno, normalizirano, čak i neophodno stanje – muškarci trebaju “zbrinuti” inferiorne žene – zapravo eufemizam za podređenost. Europski muškarci prikazani su kao prirodno inteligentni i jaki zaštitnici koji grade civilizacije i snabdijevaju svoje obitelji. Lokteff smatra da sve žene privlači snaga i odvažnost muškaraca te da trebaju prihvatiti svoju ulogu roditeljice i odgajateljice djece. Doista, imati djecu je neophodno. Ako žele da njihovo desničarsko naslijeđe živi, bijele se žene moraju rano udati i imati veliku obitelj.

Daniel Friberg, osnivač sada već ugašene stranice altright.com i jedan od političkih suradnika Lokteff i Palmgrena, ponavlja ovaj savjet u svom priručniku za fašističke aktiviste, The Real Right Returns. Friberg se slaže da mit o ravnopravnosti spolova šteti i muškarcima i ženama, pogotovo onim muškarcima koji su prisiljeni da se natječu sa ženama na tržištu rada. On tvrdi kako postoje “temeljne razlike” između muškaraca i žena koje se ne mogu iskorijeniti “kulturno marksističkom” propagandom, a jedna od njih je i esencijalno apolitičan položaj žena. Feminizam ovdje predstavlja jedinu iznimku, ali za Friberga “to je iznimka koja potvrđuje pravilo”. Stoga ima smisla da su žene na desnici podzastupljene jer je njihovo mjesto kod kuće. Žene nikada ne smiju napraviti pogrešku da se pokušaju ponašati kao muškarci, ili da prisvajaju muške osobine. No, Lokteff dodaje nešto Fribergovom strogom razgraničenju spolova. Ona smatra da žene alt-desnice, dok internaliziraju svoju podređenost, mogu iskoristiti svoju ženstvenost kako bi potkopale ljevicu. U jednoj epizodi Virtue Of The West, Lokteff tvrdi kako, budući da žena “ne želi nikoga fizički dominirati”, može “puno više toga postići verbalno”.

Imigracija kao “bijeli genocid”

Lokteff se više ne zamara optužbama za rasizam. Umjesto toga kaže: “Nazivali su me tolikim imenima, da mi to sada zapravo daje energiju jer [kritičare] mogu tretirati samo poput odskočne daske, gaziti po njima i smijati se”. Njezini prilozi na kanalu Red Ice puni su uvreda protiv multikulturalnosti, imigranata, a posebno muslimana, koje demagoški koristi kao žrtvene jarce. Lažno tvrdi da su izbjeglice odgovorne za porast kriminala diljem Europe, prikazujući ih kao “ljenčine koje samo čekaju socijalnu pomoć i koje se okupljaju kako bi ostvarili beneficije”. Muslimanske imigrante naziva “nadolazećim osvajačima” koji nemaju poštovanja prema bijelim ženama. Ususret toj navodnoj prijetnji, Lokteff upozorava žene da se pripreme za rasni rat: “Ti ljudi riskiraju svoje živote ne bi li stigli u zemlje koje su muškarci izgradili za nas. Moramo biti spremne za borbu”. Ona pita: “Je li masovno useljavanje ne-Europljana Švedsku učinilo boljim mjestom sa sigurnijim ulicama i boljim mogućnostima? Odgovor je preočit: veliko debelo ‘ne’. Nudimo jednostavno rješenje: europske zemlje za Europljane. Ako vam se ne sviđamo, otiđite”.

Takve je stavove, nažalost, nedavno ponovio nizozemski premijer. Oni su obilježje pobunjenih europskih desničara. Lokteff često koristi još jedan aspekt ove retorike, pretjerivanje s incidentima nasilja migranata nad ženama: “Kada bi se žene koje su bile silovane okupile i objavile da su ih silovali migranti, u samo nekoliko minuta mogle bi se poništiti godine masivnog prikrivanja”.

No ne spominje da je enormno porastao broj napada na izbjeglička prihvatilišta širom Europe, posebice u Njemačkoj.

Za Lokteff, kulturna marksistička zavjera protiv bijelog identiteta potiče masovno useljavanje. Tajni plan marksizma je “bijeli genocid”, a provodi ga se politikom otvorenih granica koja potiče uništenje homogenih bijelih zajednica. Lokteff tvrdi da je metapolitički rat kulturnog marksizma izazvao krivnju kod bijelih ljudi kako bi se privilegiralo neeuropske identitete. Alt-desnica, od Kevina MacDonalda do Lokteff, smatra da marksistički tobožnji egalitarizam prikriva anti-bijelu pristranost koja će bijele ljude dovesti do izumiranja. Ideal kuće iz predgrađa s “bijelom drvenom ogradom zamijenjen je sićušnim, ekološko prihvatljivim stanom u raznolikom susjedstvu prepunom useljenika”, kaže Lokteff. Kulturni marksizam bijele muškarce lišava muževnosti i pretvara ih u feminizirane “beta muškarce” u “uskim trapericama koji drže ‘izbjeglice dobrodošle’ natpise”.

Suprotno Lokteffinom rasističkom senzacionalizmu, stvarna stopa seksualnih zločina manje-više je nepromijenjena od 2005. godine, stoji u istraživanju o kriminalu u Švedskoj. Nikakva legitimna veza između povećanog broja prijava seksualnih zločina i masovne imigracije nije otkrivena, nego se proširila definicija silovanja, što je dovelo do povećanja broja prijava. Nadalje, prema švedskom Nacionalnom vijeću za sprečavanje kriminala, većina osumnjičenika za kaznena djela rođena je u Švedskoj, kao i njihovi roditelji. Velika većina ljudi inozemnog podrijetla nema značajniji kontakt s kaznenopravnim sustavom. Prema tim istraživanjima, većina zločina motivirana je socioekonomski, a ne rasno. Naravno, Lokteff može odbaciti ta otkrića kao dio kulturne marksističke zavjere. Umjesto toga, ona izolira incidente silovanja i kriminala kao dokaz cjelokupnog obrasca koji jednostavno ne postoji.

Ružna opsesija ljepotom

Prema Lokteff, tri su stvari ukorijenjene u ženskoj glavi i nikada neće nestati: ljepota, obitelj i dom. Ove vrijednosti su srž onoga što bijeli nacionalizam čini tako privlačnim za žene desnice. Alt-desnica, prihvaća ljepotu, štoviše opsjednuta je njome, kao primarnom silom koja ženu tjera da živi svoj najbolji život. Ova ideologija ima pseudoznanstvenu osnovu. Polazi od argumenta kako su žene biološki programirane da žele partnera koji im može osigurati materijalno siguran i udoban život do kraja života. Najsigurniji način da se to postigne jest da budu što je moguće više fizički atraktivne za muškaraca. U gotovo svakom pojedinom intervjuu i govoru, Lokteff ističe kako su pripadnici_e alt-desnice “lijepi_e” i “atraktivni_e”.

“One su pametne, lijepe žene koje razumiju da masovna imigracija ne funkcionira… Nacionalizam je postao poželjan. Sve djevojke počinju gledati lošeg momka, koji je nacionalist… Europski nacionalisti i alt-desničari vrlo su atraktivni, vrlo seksi. To je eugenički proces. Sa svih strana nastaju lijepi parovi. Sada je vrijeme za prokreaciju”.

{slika}

Na tragu Nietzschea, Lokteff i pripadnice alt-desnice žele transevaluaciju vrijednosti koja će kulturalni marksizam zamijeniti tradicionalizmom. One tvrde da marksizam vodi rat protiv istine i ljepote. Prema tom argumentu priroda čini neke ljude boljima od drugih, stvarajući društvene “pobjednike” i “gubitnike”. Sada se gubitnici udružuju kako bi razorili plemiće i aristokratske pobjednike. Alt-desnica vjeruje da čitavu ljevicu pokreće zavist. Lokteff feminizam izvodi iz “afirmativne akcije za ružne ljude”, tvrdeći da ljevičari “guraju ružne, debele feministkinje kao ideal ljepote i govore kako je prirodno da se muškarac odijeva poput žene ili da povremeno spava s nekim muškarcem kako bi dokazao da nije homofob”.

U svom priručniku, Friberg ponavlja ove točke s ciljem valoriziacije fašističke ženstvenosti. Njegov savjet ženama alt-desnice glasi: “Njegujte svoju ženstvenost. Shvatite da su vaše ženske kvalitete vaše najveće blago. Njegujte ih i razvijajte. One su također vaše glavno oružje u prilično brutalnom natjecanju koje se zove prirodna selekcija, a vaša je primarna snaga u vašim interakcijama s muškarcima”.

Lipstick fašizam

Lokteffin argument zapravo nije argument. Bilo da se radi o rasi ili spolu, ona nema empirijsku podlogu. Tvrdi kako nevini bijeli ljudi sve češće postaju žrtvama odvratnih zločina čiji su počinitelji biološki inferiorna vrsta ljudi, pri čemu citira najgoru nacističku propagandu. Kada je u pitanju utrka, ona se oslanja na goleme stereotipe i pronalaženje žrtvenog jarca; kada je riječ o rodu, anatomiju proglašava odlučujućom. Lokteff vjeruje da su ljudi koji razlikuju rod od spola zapravo samo jako zbunjeni, ispran im je mozak marksističkom propagandom. Njezina stajališta o rodu općenito uglavnom vrte njemačku retoriku iz 1930-ih Kinder, Küche, Kirche (djeca, kuhinja, crkva).

Lokteff kaže kako samo želi da se nju i druge bijele Europljane pusti da žive u miru. Tvrdi da bi, kad bi sve rase imale mogućnost živjeti u segregaciji, u svijetu bilo manje nasilja. Nije iznenađujuće, da nikad ne artikulira kako postići takvo društvo, ali iz povijesti znamo da se pokušaji stvaranja isključivo bijelih država vrlo brzo pretvaraju u etničko čišćenje i genocid. Odbacujući bilo kakvu mogućnost internacionalizma ili integracije, Lokteff i njoj slični osudili su čovječanstvo na rasni hobbesovski rat sviju protiv svih. Njezina politika ne nalikuje na drugo do li zoologiju: likvidirana je ideja čovječanstva, a sve što je ostalo su životinjske podvrste koje međusobno ratuju.

Ali to nije ništa novo: iza feminizirane politike Lane Lokteff ista je stara nasilna muška fantazija o zaštiti bijelih žena od sila “rasne dekadencije”. Ono što je nekoć bila prijetnja “židovskog boljševizma” sada je prijetnja “kulturnog marksizma”. To nas uopće ne bi trebalo čuditi; uostalom, “alt” na njemačkom znači “star”.

Prevela i prilagodila: Ivana Korpar

Može li kozmetička industrija promijeniti standarde ljepote koje je stvorila?

Joseph Harwood, britanski makeup umjetnik te influencer, pobjednik je “The You Generation”, online video-sharing natjecanja iz 2013. godine kojeg je lansirao Simon Cowella u suradnji s YouTube-om. Kako je Harwood, koji se izjašnjava kao transrodna i nebinarna osoba, pobijedio u natjecanju – odgovor organizatora na pobjedu mogao bi se okarakterizirati kao tipično razočaranje. Harwood je obaviješten kako je pobijedio u natjecanju talenata osvojivši nagradu u iznosu od 75 tisuća dolara, međutim, bilo kakva promidžbena aktivnost njega kao pobjednika, osim nekolicine tweetova, je izostala s repertoara. Harwood tvrdi kako s njim nikada nije učinjen pobjednički intervju, niti je objavljen videozapis na YouTube kanalu koji slavi njegovu pobjedu (što je netipično za natjecanje u trajanju od gotovo godinu dana) uz pretpostavku kako su: “.. vjerojatno organizatori željeli da pobjedu odnese “djevojka iz susjedstva” koja će kasnije postati njihovo zaštitno lice za kakvu god marketinšku aktivnost imali u planu.” (Odgovor Fast Companyju na Harwoodove insinuacije YouTube je usmjerio na Cowella koji je bio nedostupan za medije do trenutka zaključivanja članka.)

Pet godina kasnije, u industriji ljepote sve se češće mogu vidjeti lica poput Harwoodovog. Iako muškarci i dalje dominiraju izvršnim pozicijama velikih kozmetičkih carstava, kao i u većini ostalih industrija, dok žene služe isključivo kao njihova zaštitna lica (Revlon je, primjerice, imenovao prvu ženu na poziciji izvršne direktorice tek prošli mjesec), u zadnje vrijeme muškarci, jednako kao i transrodni, queer te nebinarni “gurui ljepote”, postaju vodeća lica brojnih kozmetičkih kampanja rame uz rame s “djevojkama s naslovnice”. Na Instagramu, oni koji se izjašnjavaju kao muški modeli i makeup umjetnici privlače milijune sljedbenika zahvaljujući vlastitom umijeću šminkanja jednako kao i ženski modeli, dok na YouTube kanalima milijun pogleda videozapisa “Kako naglasiti svoje usne” više nije rezervirano isključivo za cisrodnu ženu kao lice tutorijala. Na Beautyconu, godišnjem festivalu fanatika po pitanju ljepote, eksperti te influenceri s “rozog tepiha” sve su samo ne “djevojke iz susjedstva”.

Ovo nije kozmetički kutak za tvoju majku

“Kozmetička industrija i industrija ljepote učinila je ogromni iskorak ka sve široj raznolikosti i inkluzivnosti”, izjavila je Karalyn Smith, izvršna direktorica ljudskih resursa u Sephori, trgovačkom lancu kozmetičkih proizvoda koji ovaj mjesec debitira u trgovinama s besplatnim radionicama za transrodno i rodno nebinarne korisnike. “Ponosna sam što Sephora proaktivno radi na stvaranju gostoljubivog mjesta za osobe svih pozadina i potreba.”, izjavila je Smith za Fast Company.

Neki korisnici bi mogli pozdraviti ideju da se trgovački lanac s 49-godišnjim iskustvom napokon uključio u igru koju diktira aktualno tržište s obzirom na to kako je naslijeđe kozmetičke industrije koje je nekada bilo vezano primarno uz prigradske shopping centre i Lancomeove kioske te časopis Vogueu danas dostupno korisnicima diljem svijeta koji svoje “beauty” savjete dobivaju od gender fluid osoba te RuPaul’s Drag Racea putem online platforma. U skladu s tim, i potražnja za kozmetičkim proizvodima koje voditelji(ce) tutorijala koriste u svojim video zapisima, sve je veća. Jedan od primjera sve veće potražnje za nativnim proizvodima, primjer je tvrtke Milk Makeup koja tvrdi kako 15% njihovih online kupaca se izjašnjava kao muški rod. Milk Makeup prošloga je proljeća iz tog razloga lansirao kampanju “blur the lines” u cilju brisanja granica između rodnih normi. Fluide, jedan od nekolicine novijih brendova koje eksplicitno ugošćuju transrodne i nebinarne korisnike, angažirala je tako queer spisatelja i LGBTQ aktivista Jacoba Tobia kao lice nedavne kampanje, dok, primjerice, zvijezde Vicelanda drag kraljice Trixie i Katya putem Instagrama zagovaraju Sugarpillovu kozmetiku.

Smith primjećuje kako Sephora ima: “platformu i glas u industriji ljepote što omogućava da iskoristi vlastite snage kako bi učinila razliku u zajednici.” Ostale etablirane marke poput MAC-a, u vlasništvu Estée Lauder od 1998. godine, potiču inkluzivnost već desetljećima. MAC je primjerice izabrao još 1994. godine drag pionira RuPaul Charles za glavnu ikonu kampanje ruža za usne Viva Glam, dok je Caitlyn Jenner glasnogovornica linije od 2016. godine, zajedno uz kolekciju dodatnih 15 proizvoda. (Izbor Caitlyn Jenner izazvao je, inače, razdor unutar transrodne zajednice iz nekoliko razloga, a jedan od njih bila je Caitlynina prošlost simpatiziranja Trumpove ideologije.) U posljednjih nekoliko godina, i Maybelline, i CoverGirl su angažirali ambasadore poput Manny Gutierrez, James Charles, Andreje Pejić kao glasnogovornike(ice) svojih proizvoda.

Neovisno o tome, Harwood nije uvjeren kako navedene promjene prezentiraju sve veću inkluzivnost industrije. “Lice ljepote i dalje podržava određene stereotipne ženstvenosti neovisno o rodnom nekonformizmu ili transrodnosti.”, istaknuo je Harwood koji je tijekom 2015. godine bio u istoj marketinškoj agenciji kao i Gutierrez te Patrick Starr koja je pokušala brendirati svu trojicu “novih lica” kao “dječake koji se šminkaju” sugerirajući pritom kako je makeup i dalje rezerviran primarno “za žene, ali ih i muškarci mogu nositi.” “Ali ja nikada nisam bio ‘dječak koji se šminka’. Pojam ‘dječaka koji se šminka’ nikada nije bio dio moga rodnog identiteta”, zaključio je Harwood.

Promjene iznutra

Frustracije poput Harwoodovih već imaju utjecaja. Korisnici Millenniala i Gen Z-a su ambasadori na području industrije ljepote u jednakoj mjeri koliko su i njihovi konzumenti. I dok industrija pokušava doprijeti do svojih konzumenata ondje gdje se nalaze (a to danas podrazumijeva putem online platformi više nego printanih medija), trgovci kozmetičkih proizvoda su iskoristili influencere u promidžbi proizvoda, kreiranju brendova. Korisnici različitih proizvoda više ne oklijevaju prozvati brend zbog lošeg razvoja proizvoda ili pak zahtijevati od kozmetičke linije da odražava veću raznolikost u tonovima kože te rodnoj ekspresiji što brojni pozdravljaju. “Ono što trenutno primjećujemo u industriji jest to da nas naši korisnici drže odgovornima, i to osobno smatram odličnim!”, izjavila je Brandi Halls, direktorica odnosa s javnošću kozmetičke tvrtke Lush. “Naš posao ovisi o našim korisnicima, a ako nam korisnice ne daju povratnu informaciju o proizvodima kako možemo biti sigurni da predstavljamo sve korisnice, a ne samo pojedince?”, izjavila je Halls. “Ipak, neke firme u toj domeni bolje ispunjavaju svoju zadaću od drugih.”, dodaje.

Predstaviti “pravi ton” može biti problematično iz više razloga. Za početak, ne postoji čvrsti konsenzus po pitanju toga što snažna inkluzivnost uopće znači. Recimo, kada je Rihanna prošle godine izdala liniju kozmetičkih proizvoda “Fenty Beauty” izjavila je kako je linija za “žene svih nijansi, osobnosti, stavova, kulture i rase.” Na pitanje zašto nije uključila i transrodne žene u svoju kampanju, Rihanna je izjavila kako njezin posao nije raspitivati se o rodnim identitetima modela, a još manje koristiti rodnu ideologiju kao marketinški alat. “Prečesto viđam da tvrtke eksploatiraju transrodne i crne žene u svojim kampanjama kako bi osigurali ” to jedno mjesto za raznolikost” što je tužno!”, objasnila je Rihanna na Instagramu.

Osim toga, tvrtke koje nisu prethodno odredile niše za određene zajednice potrošača – recimo brend koji se u velikoj mjeri putem marketinških aktivnosti obraća isključivo cisrodnim, bijelim ženama – može se učiniti nelojalnim kada svoje marketinške aktivnosti usmjeri prema sveobuhvatnijoj zajednici korisnika. Kao što je i tehnološka industrija zaključila, raznolikost pri zapošljavanju radnika može biti presudna za autentično kretanje prema sve većoj inkluzivnosti. Halls, primjerice, ističe kako su upravo Lushovi transrodni zaposlenici nedavno potaknuli kampanju za podizanje svijesti o pravima transrodne zajednice. A prema Nancy Mahon, direktorice MAC AIDS fonda, neprofitne organizacije utemeljene 1994. godine, jedan gradski zaposlenik izjavio je u gradskoj vijećnici da ne razumije zašto je slogan fonda “svi spolovi”, kada bi ustvari trebalo pisati “svi rodovi” nakon čega je MAC odmah promijenio slogan u: “Sve godine, sve rase, svi rodovi.”

“Voljela bih vidjeti više queer osoba ne samo u kampanjama brendova osmišljenih za queer zajednicu, već i iza “zastora” – kao umjetničkih direktora, na menadžerskim pozicijama – jer tek kada zajednica bude zastupljena na različitim razinama, onda tek može biti autentično i predstavljena.”, izjavila je Isabella Giancarlo, osnivačica Fluida.

Previše točaka autentičnosti

Sve dok se to ne dogodi, Giancarlo je zaključila kako proizvodi poput njezinog mogu kreirati lojalnu klijentelu te ispuniti zahtjeve među transrodnim i rodno nebinarnim korisnicima koji su neispunjeni bilo gdje drugdje. “Manje tvrtke imaju fleksibilnost živjeti prema vrijednostima koje promoviraju od produkcije do marketinga, dok su veće firme korporativno opterećene i sporije u razvoju”, ističe Giancarlo, inače i samostalno queer. “Nikada nisam vidjela kozmetičke firme da prezentiraju ljepotu na način na koji sam oduvijek željela nositi makeup.”, ističe. “U srednjoj školi, smatrala sam kako moram nositi make up samo kako bih se uklopila. I upravo tu kulturnu težina u Fluidu želimo izbjeći.”

Giancarlino iskustvo utkano je u Fluide liniju proizvoda. “Mnoge rodne nekonformativne osobe ili rodno nebinarne osobe imaju kompliciranu povijest s korištenjem kozmetike – za neke korištenje kozmetike da potkopaju rodne norme manje je bitno od slobode da prihvate ono što ih čini njima.”, objašnjava Giancarlo. I takvo razmišljanje osobito vrijedi za starije osobe u LGBTQ zajednicama koje su manje uronjene u široki spektar rodnih izraza kojima se koristi Instagram i YouTube zajednica ili susreću potrošači Fluide kozmetike. Kada takve osobe uđu u robnu kuću ili čak Sephoru, vjerojatno će i dalje biti suočeni sa slikama uglavnom cisrodnih žena koje zrače konvencionalnim viđenjem ženske ljepote. Upravo to je razlog zašto je britanska kozmetičarka Jessica Blackler, koja često šminka starije transrodne klijente, lansirala Jeccu – kozmetički brend kojemu prvi proizvod čini paleta za korekciju boja kojom korisnici mogu prekriti bradavicu, podočnjake, crvenilo, kao i druge nepravilnosti na licu.

“Moji klijenti se osjećaju kao: “Dobro, u 2018. godini svi žele da postanemo uključeniji, ali zašto bi mi sada podržali tu ideju?”, kaže Blackler ističući kako su njezini klijenti zabrinuti kako robna i kozmetička industrija forsira rodnu fluidnost isključivo radi potreba tržišta te u svrhu profita, a ne kao odraz istinske želje za podrškom te borbe protiv problema s kojima se LGBTQ zajednica još uvijek suočava.

Za Blackler, krajnji razlog kreiranja Jecce nije prodati šminku, već dati zajednici mogućnost da odagna strahove od eksploatacije i površnog apela za inkluzivnošću generiranom od velikih brendova. “Stalo nam je do toga da pomaknemo kozmetičku industriju, odnosno industriju ljepote prema naprijed, umjesto da participiramo u aktualnim (i prolaznim) trendovima, jer eto – u tome i drugi sudjeluju.”, ističe Blackler koja 5% profita vlastite firme direktno donira LGBTQ dobrotvornim organizacijama.

Prevela i prilagodila: Martina Raos

Rafaela Dražić: Polaganje kamena temeljca

“Polaganje kamena temeljca”, dio programa Umjetnici za kvart, održat će se u četvrtak, 5. srpnja  u 20 sati na adresi Ulica Božidara Adžije 9 u Zagrebu. Umjetnica Rafaela Dražić kaže sljedeće: 

“Akcija se sastoji od polaganja kamena temeljca s reljefnim natpisom inspiriranim projektom radničkog naselja koje su gradske vlasti planirale podići na području Bubare u 19. i ranom 20. stoljeću. Natpis je i svojevrsni hommage radnicama, s obzirom na to da su poslove u nekadašnjoj Bubari obavljale pretežno žene. U vrijeme kada se radničko stanovanje ‘rješavalo’ tržišnim mehanizmima, od naselja se odustalo. Danas, kad je zemljište u privatnom vlasništvu, može se naslutiti kakav tip ‘investicije’ bi se tu mogao dogoditi.

Na adresi Adžijina 9 nalaze se ostaci Kraljevske zemaljske bubare, tvornice svile izgrađene 1892. na tadašnjem rubu grada. Budući da proizvodnja svile nije dugo opstala, prostor se već od 1930-ih iznajmljuje Aeroklubu Zagreb za radionicu i letačku školu, a i tijekom Drugog svjetskog rata korišten je za osposobljavanje vojnih pilota, mehaničke popravke i izradu jedrilica. Nakon rata 1950-ih preuzima ga poduzeće Taksi-remont koji se bavi uvozom i prodajom motornih vozila. Početkom 1990-ih prostor se privatizira zajedno s tvrtkom Taksi-remont koja više ne obavlja osnovnu djelatnost, ali ostaje vlasnik zemljišta. Iako predstavlja jedan od zanimljivijih primjera industrijske arhitekture u gradu, kompleks nije upisan u Registar kulturnih dobara niti je dio zaštićene povijesne cjeline.

Sve to prostor Bubare čini atraktivnim zemljištem za izgradnju i špekulaciju. Planove novih vlasnika i gradske uprave o gradnji poslovno-stambenog kompleksa na cijelom prostoru od bivšeg kolodvora Samoborčeka do Kranjčevićeve ulice privremeno zaustavlja Crkva koja traži ‘povrat’ dijela zemljišta u Žajinoj ulici u vlasništvu Taksi-remonta. Riječ je o parceli većoj od 5 000 m2 koju samo ulica Božidara Adžije dijeli od prostrane zapuštene čestice što se proteže sve do stadiona NK Zagreb.

Grad nastoji ‘pomoći’ investitorima tako da ustupa druga gradska zemljišta Crkvi u zamjenu za odustajanje od parcele u Žajinoj. Jedna od tih ‘donacija’ je i prostor u parku na Savici, što izaziva prosvjede tamošnjih stanovnika.”

Alliance for Choice zagovara dostupan, besplatan i legalan abortus

Alliance for Choice aktivistička je organizacija koja se bori za pravo na abortus u Sjevernoj Irskoj. Njihova je misija, kako piše na Facebook stranici, osigurati ženama, trans muškarcima, nebinarnim osobama i svakoj osobi koja može zatrudnjeti pristup besplatnom, sigurnom i legalnom abortusu.

Organizacija je osnovan 1996. godine, s ciljem proširenja Zakona o abortusu iz 1967. godine. Danas zagovara besplatan, siguran, legalan i dostupan abortus u Sjevernoj Irskoj . Prenose priče desetaka tisuća žena iz Sjeverne Irske koje su abortus imale u Engleskoj i u drugim zemljama, ili kod kuće, same, bez pomoći liječnika i pod prijetnjom kaznenog progona.

Početkom Svjetskog nogometnog prvenstva u lipnju ove godine, organizacija je putem svoje Facebook stranice pokrenula kamapnju Abortion World Cup kojom kroz usporedbe zemalja koje se susreću u utakmicama svjetskog prvenstva nastoji informirati javnost o legislativi, dostupnosti i troškovima abortusa u zemljama čije reprezentacije sudjeluju na prvenstvu. Tako navode da, za razliku od nogometnog terena, pobjedu na terenu ljudskih prava nad Hrvatskom odnosi Danska. Zakonski gledano, navodi se, zemlje su izjednačene, no dostupnost ide u prilog Danskoj. U prethodnim “utakmicama”, Hrvatska je “pobijedila” Nigeriju, a zakonski gledano, i Argentinu, premda je ondje upravo izglasana promjena zakona, koji će u budućnosti biti liberalniji od zakona u Sjevernoj Irskoj.

{slika}

Na pomalo ironičan i duhovit način, organizacija koristi obrazac sportskog natjecanja kako bi upozorila na golemu nejednakost u dostupnosti abortusa i promijenila percepciju “progresivnih” i “nazadnih” društava. Gotovo subverzivnim preuzimanjem narativa, dovode se u pitanje prioritetne teme u pojedinim zemljama, odnosno koliko se – što financijski, što emotivno – ulaže u multimiliujunski biznis koji danas zovemo nogometom, odnosno u ljudska prava i medicinsku skrb.

7. srpnja organizacija će pod sloganom “Usprotivimo se laži!” upriličiti “Hod za izbor”, kao odgovor na “Hod za život” koji se istoga dana održava u Belfastu. Nakon svibanjskog referenduma, navodi se u pozivu, očekuje se snažna reakcija zagovaratelja_ica zabrane abortusa, stoga je važno snažno im se usprotiviti. Najavljen je, stoga, mirni prosvjed u znak solidarnosti s osobama kojima je to potrebno, uz glasno ponavljanje zahtjeva za dekriminalizaciju i pravo na besplatan i dostupan abortus.

Učenice pokrenule časopis za mlade “Crvena knjiga”

Skupinu učenica Učeničkog doma Dora Pejačević, od kojih se mnoge ranije nisu niti dobro poznavale, ujedinila je želja da sudjeluju na stvaranju časopisa. Novinarska grupa, pokrenuta u okviru projekta, “Volontiranje 2.0: Inovativnim volonterskim praksama do kompetencija u adolescentskoj dobi”, bila je pravo mjesto za njih. Ovaj novinarski tim, s mentoricom iz udruge K-Zona, stvorio je “Crvenu knjigu”, a tajnu tog imena otkriti možete već na prvim stranicama časopisa.

Nakon 176 sata edukacija i radionica te 455 sati volontiranjau Učeničkom domu Dora Pejačević iz Zagreba, tiskan je i časopis koji govori o postignućima i interesima učenica, a prema njihovoj želji, nosi naziv “Crvena knjiga”.

Da je školska godine 2017./18. bila itekako ispunjena vidi se i iz sadržaja časopisa. Bilo je tu edukacija na temu ljudskih prava, rodne ravnopravnosti, zdravlja i seksualnosti, kreativnih radionica slikanja, stotiska, snimanja filma i fotografiranja te pisanja članaka i ilustriranja časopisa.

Tijekom školske godine većina učenica uključila se u aktivnosti na projektu te volonterski omogućila održavanje Humanitarnih sajmova i drugih događanja u Učeničkom domu, no kruna prvoj godini svakako je osnivanje volonterskog kluba “Snaga Dore” te tiskanje časopisa “Crvena knjiga”.

O svom drugom domu, u časopisu, jedna od urednica piše:

“Učenički dom Dora,
tu je period života svake cure fora.
Blizu centra Zagreba se nalazi
i svatko se lako snalazi.
To su sasvim iskustva nova
početak ostvarenja nekih snova.
Rađaju se prijateljstva prava,
mržnja je manja od mrava. …”

Iz sadržaja časopisa izdvajamo tekst o hrvatskoj skladateljici Dori Pejačević, tekst o legendama koje kolaju hodnicima Učeničkog doma, intervjue s bendom Brkovi i nogometašicom Anom, preporuke serija i mjesta za izlaske te kviz o kontracepciji. Časopis je dostupan i za online prelistavanje, a vjerujemo da će mladima biti odlično štivo za ljetni odmor.

“Crvena knjiga” uskoro će stići i na vrata učeničkih domova diljem Hrvatske, a ukoliko želite osigurati da stigne i na adresu vašeg učeničkog doma, javite nam se na: zeljka@voxfeminae.net