sdadmin

Taylor Swift – loša bijela ‘feministkinja’

Posted on by sdadmin

Taylor Swift se našla pod napadom black Twittera nakon što je objavila video spot za novu pjesmu Look What You Made Me Do, inspiriranu svađom s Kanyejem Westom i Kim Kardashian. Razlog napada je taj što je Taylor vizualno kopirala Beyoncéin zadnji i kritički najuspješniji album Lemonade. {slika}

Lemonade spaja žanrove popa, reggae, bluesa, rocka, hip hopa, soula, gospela i countryja te je pjesmom Formation postao simbolom borbe protiv policijske brutalnosti, bjelačke supremacije, borbe za ljudska prava i jednakost. Slike koje Formation prikazuje odaju hommage crnačkom američkom jugu, na koji se često zaboravlja. Beyoncé nije bilo važno samo ono što se snima za Formation, već i gdje se snima – zato je odabrala Louisianu. Louisiana je poznata luka robova, gdje se toliko kultura okupilo i pomiješalo, no ona se odnosi i na mjesto razoreno uraganom Katrinom, gdje su stotine tisuća ljudi izgubile svoje domove kritiziravši vladu, koja je bila spora da zadovolji potrebe i pomogne ljudima pogođenim olujom.

Pjevačice i pjevači su često inspirirani djelima drugih te ponekad posude određeni/e element/e, koji su im se najviše svidjeli, no može li ta isprika ovdje pomoći Taylor? Urednik Very Smart Brothas stranice i kolumnist za magazin GQ Damon Young se ne bi složio: “Kada se tvoja pjesma referira na vrijeme, kada si lagala o onom crnom muškarcu da bi izazvala suosjećanje, a onda se naljutila i rastužila kada su sve/i vidjele/i tvoju Regina George unutrašnjost, posuđivanje slika s osobnog hvalospjeva crnih žena ti nije najbolja ideja”.{slika}

Zbog ne shvaćanja svoje privilegirane pozicije, manjka empatije prema drugim društvenim skupinama, ali uživanja u rapu i hip hopu bez podizanja svijesti o Black Lives Matter pokretu, nedolaska na jedan od najvećih događaja u današnje vrijeme za podizanje svijesti o ravnopravnosti i jednakosti, Women’s March, i konstantnoj kulturnoj aproprijaciji (uzimanje intelektualnog vlasništva, tradicionalnih vještina, kulturoloških značajki ili predmeta iz tuđe kulture bez dopuštenja), Tay Tay je dala do znanja da zanijemi kada su u pitanju problemi koji se ne odnose na bijele žene.

Što je bijeli feminizam?

Bijeli feminizam je vrsta feminizma koja daje prioritet iskustvima i glasovima cisgender (rodni identitet ili performans u rodnoj ulozi koju društvo smatra približavanjem dodijeljenom spolu po rođenju), heteroseksualnim, bijelim ženama nad ženama drugih rasa, queer žena i onih koje se nalaze izvan ovog uskog socijalno određenog identiteta. Cilj mu je zatvaranje jaza plaća između muškaraca i žena, ali ono što ne uspijeva priznati je da većinu vremena latino žene i crne žene zarađuju čak manje  od bijelih žena. U usporedbi s tipičnim bijelim muškarcem, crne žene zarađuju 7,63 dolara manje, a latino žene zarađuju čak 8,90 dolara manje po satu. {slika}

Policijska brutalnost se treba promatrati kao feminističko pitanje, ali ona ne utječe na bijele žene onako kako to utječe na crne žene. Da je Sandra Bland bila bijela žena, bi li zaustavljanje u prometu rezultiralo uhićenjem? Je li bi se nju okarakteriziralo kao pretjerano glasnu, ljutitu crnu ženu? Bi li ona sada bila mrtva?

Bijele žene najčešće su lice feminističkog pokreta. Tina Fey, Taylor Swift, Amy Schumer, Lena Dunham uspjele su se probiti u industriju kojom su dominirali cis, bijeli muškarci, ali crne žene se suočavaju s preprekama s kojima bijele žene ne.

U društvu u kojem se slavi samo jedna vrsta ljepote, ljepote visoke vitke plavokose plavooke bjelkinje, crnkinja feministkinja se bori da ne nazivamo samo svilenkastu kosu i svijetlu kožu lijepom, već i grubu, zamršenu kosu, kao i tamnu kožu. Bori se za širenje iskustava žena drugih rasa, koje nisu bjelkinje, što se vidi u televizijskom programu Black Girls Rock. Kroz doprinose mnogih istaknutih Afroamerikanki, poput bell hooks, Audre Lorde i Patricie Hill Collins, fakulteti i sveučilišta sada počinju nuditi tečajeve koji se bave feminističkom teorijom, mislima i studijama crnih žena.

Bijele feministkinje također ne zanimaju problemi LGBTQIA+ (Lesbian, Gay, Bisexual, Trans, Queer, Intersex, Asexual, sex positive) zajednice. Nasilje počinjeno nad neheteroseksualnim ženama je problem na koji se ne obraća pažnja. UN smatra da 23% neheteroseksualnih žena u Europskoj uniji preživjelo fizičko i/ili seksualno nasilje od strane osoba koje im nisu bile/i partnerice/i, u usporedbi s 5% heteroseksualnih žena koje su preživjele nasilje. Iako je razlika znatna, o tome ne govori.

Taylor Swift kao bijela feministkinja

Kada se tek pojavila na sceni, bila je prezentirana kao ‘geeky’ sramežljiva djevojka iz susjedstva, ali čak i tada su ju ljudi kritizirali. S vremenom postalo je čudno ne voljeti Tay Tay, osobito nakon što je Kanye West “ukrao” njezin trenutak tijekom VMA ceremonije 2009. godine.

Nekoć je tvrdila da nije feministkinja, dok jednog dana nije shvatila da je feminizam prilično cool i da pomaže njenom brendu (također može biti korisno odbaciti kritičare kao “antifeministe”). Potpuno je u redu promijeniti svoje mišljenje dok sazrijevamo i naučimo iz prvotne zbunjenosti o feminizmu, ali još se uvijek mora vidjeti da Taylor prihvaća svoje pogreške i nastoji ih promijeniti.

Ona je sagradila svoje carstvo na slici anđeoske žene, čiji je najveći neprijatelj druga žena. U stvarnosti, ona je upravo ta druga žena kada je kritizirala karijeru Camille Belle… jer je Camille hodala s Taylorinim bivšim dečkom.

Pozvala je svoju kliku ‘najboljih prijateljica’ da snime spot za pjesmu Bad Blood kako bi ponizila Katy Perry nakon svađe o odlasku njezinin plesačica i plesača na Katynu turneju.

Nakon što je Nicki Minaj javno kritizirala industriju zabave da za prestižne nagrade nominira samo bijele vitke žene, Taylor je mislila da je Nicki zapravo kritizirala nju i  optužila ju da  “žene suprotstavlja drugim ženama”, čime je zasjenila Nickijinu raspravu o njezinoj legitimnoj borbi kao crnkinje umjetnice u svijetu koji zagovara (i nagrađuje) bjelačku supremaciju.

Osim toga, čini se da Taylor nije svjesna svoje privilegije kao bijele žene, obzirom da joj kulturna aproprijacija nije strana te da koristi POC (people of color – ljude drugih rasa) kao rekvizite u svojim videima.  Najbolji primjer bi bio spot za pjesmu Wildest Dream – ako implikacija da njezin set predstavlja da je sve “Afrika” (dakle cijeli kontinent, a ne određena zemlja) i da se sastoji od prekrasnih pogleda na krajolik i safarija punih divljih životinja, nije dovoljno loša, video podsjeća na europski imperijalizam, ali u romantičnom smislu (ako ne smatrate kolonizaciju lošom i rasističkom stvari, onda se bojim da i vi spadate u kategoriju bijelih feministkinja).

Stvar koja se Taylor predbacuje je i činjenica da njezin #squad nije inkluzivan – sastoji se uglavnom od bijelih cisgender heteroseksualnih žena, a njezina posljednja drama s Kanyeom doprinosi stereotipu ljutog crnog muškarca protiv nevine, besprijekorne bijele žene.

Također tvrdi da ako ste žena i ako ju ne podržavate, za vas postoji posebno mjesto u paklu (jer je za nju feminizam jednak šuškanju našeg novca u njezinom džepu).

Taylor treba početi raditi na svom sebičnom “feminizmu”  jer njezina bijela privilegija i stalno plasiranje brenda kao moderne feministkinje, unatoč njezinoj problematičnosti, mogu štetno utjecati na njezine mlade, lako impresionirane obožavateljice/lje.

‘Ja ne vidim boju’

Kada u našim krajevima počnem s ljudima pričati o diskriminaciji i rasizmu, odgovori koji skoro uvijek dobijem su “ja nisam rasistkinja, ja nisam rasist, ja sam za jednakost, sve/i smo jednake/i… ma ja sam za potpunu jednakost – ja ne vidim boje“.

Osobno sam se dosta dugo vodila sličnim “ne vidim drugu rasu kao drugu” argumentom, misleći da time pokazujem progresivnost, no nakon educiranja (gledanja videa i čitanja) o iskustvima crnih žena, latino žena, Indijki, Filipinki itd., postalo mi je jasno da je ključno uočavati različitosti.

“Postoje ljudi koji sebe smatraju lijevo orijentiranima, progresivnima i vrlo kritičnima, koji su se uvjerili da je jedini način da vide dalje od rase, ako prestanu govoriti o rasi. Takvim se stajalištem usklađuju s post-rasnim liberalima i samozvanim konzervativcima koji ‘ne vide boje’.  Ne vidjeti ‘boje’ je djetinjasta, zakržljala analiza rasizma. Započinje i završava na “diskriminiranju osobe zbog boje kože koja je loša”, bez uzimanja u obzir na koji način strukturalna moć djeluje u takvim izmjenama. Ova definicija rasizma često se koristi za utišavanje ljudi drugih rasa, kada pokušavaju artikulirati rasizam s kojim se suočavaju. Kad to istaknu, optuženi su da se odnose rasistički prema bijelcima, a izbjegavanje odgovornosti se nastavlja”, piše autorica, novinarka i feministkinja iz Londona, Reni Eddo-Lodge u svojoj knjizi Why I’m No Longer Talking to White People About Race.

“Ne vidjeti rase” ne pomaže u rušenju i lomljenju strukture rasizma i ne poboljšava život ljudi drugih rasa. Da bismo to učinili, moramo vidjeti druge rase. Moramo vidjeti tko ima koristi od koje rase, tko je pogođen negativnim stereotipiziranjem svoje rase i kome se daruje moć i povlastica – ne samo zbog njihove rase nego i njihove klase i roda. Vidjeti ‘boju’ bitno je za promjenu sustava.

‘Živimo u državi s 90, 42% stanovništva bijelih Hrvatica i Hrvata. Na ulicama, televiziji, novinama, u školama i fakultetima, dućanima, kafićima i restoranima uglavnom vidimo bijela tijela sličnih crta lica te smo zbog toga uvjereni da nas se problemi rasizma i diskriminacije ne tiču, čak i ako ponekad, zahvaljujući dizanju svijesti preko socijalnih mreža, isplivaju na površinu. Čak i brojni oni i one koji/e se smatraju progresivnima, ne mogu suspregnuti podsmijeh, u najboljem slučaju pauzu u komunikaciji, kada se govori o rasnoj diskriminaciji. U današnje doba kada se nacizam polako, ali sigurno budi diljem različitih zemalja, najbolje rješenje protiv njega bio bi konstantan razgovor o i s  ljudima druge rase, seksualne orijentacije, religijske opredijeljenosti i bilo koje druge različitosti. Iako smo mala bijela država, ne znači da nas se ne trebaju ticati životi i dobrobit drugih, onih od nas različiti, pogotovo ako pričamo u kontekstu naših granica, poput romskih zajednica ili pak naseljavanju imigranata. Izdanjima bijelog feminizma pokušavam skrenuti pažnju na strane (i domaće) žene i muškarce, koje/i svoju mržnju prema drugima, u obliku rasizma, homofobije, transfobije, ksenofobije ili islamofobije, pokušavaju predstaviti kao svoju granu ‘feminizma”, autorica obrazlaže ideju iza IZDANJA ‘Bijelog feminizma’.

‘Osiguranje od silovanja’ u Teksasu ugrožava živote žena

Posted on by sdadmin

Nedavno je teksaški guverner Greg Abbott odobrio izmjene dosadašnjeg zakona o abortusu čijim će stupanjem na snagu, uz već postojeće stroge restrikcije savezne države Teksas, pobačaj na zahtjev biti učinjen još nedostupnijim.

Izmjene zakona, naime, podrazumijevaju oslobađanje osiguravajućih kuća od pokrivanja troškova pobačaja na zahtjev kroz implementaciju takozvanog ‘osiguranja od silovanja’. Implementacija ‘osiguranja od silovanja’ trošak pobačaja na zahtjev u iznosu između 1,500 i 10,000 dolara, pod izlikom rasterećenja poreznih obveznika/ca i povećanja ekonomskih sloboda, svaljuje u potpunosti na ženu koja je zatražila zahvat čak i u slučajevima silovanja, incesta te ozbiljnih deformacija fetusa. Jedina iznimka pri pokrivanju troškova pobačaja jesu zdravstvene tegobe procijenjene kao opasne po život.

Odobravanje unošenja navedenih izmjena u dosadašnji zakon o pobačaju, guverner Abbott komentirao je kazavši: “Kao osoba koja čvrsto vjeruje u teksaške vrijednosti ponosan sam donijeti odluku koja će osigurati da niti jedan Teksašanin ne bude obvezan platiti zahvat kojim će okončati život nerođenom djetetu. Ovaj zakon zabranjuje teksaškim osiguravajućim kućama da vlasnike polica osiguranja prisiljavaju na subvencioniranje pobačaja na zahtjev. Zahvalan sam teksaškoj zakonodavnoj vlasti na prijedlogu ovog zakona i radu na zaštiti nevinih života.”

Iz navedenog postaje sasvim jasno da je doneseni zakon produkt agende anti-choice pobornika/ca prema čijem je shvaćanju, ne samo fizička i mentalna dobrobit, već i sam život žene tražiteljice pobačaja sasvim drugotan dobrobiti nerođenog embrija. Kako bi mogla barem do određene mjere ostati sigurna u dostupnost abortusa u slučaju navedenih situacija poput incesta, silovanja i fetalnih deformacija, žena će biti dužna godinu dana unaprijed uplatiti policu osiguranja. Navedeni koncept u potpunosti je apsurdan. Kao što prenosi The Hill, problem ovog zakona jest da on nadilazi pitanje “ženinog prava na izbor nasuprot prava na život nerođenog djeteta, gdje je moguće naići na strastvene pobornike/ce i jedne i druge strane. Također, ne radi se niti o pitanju ekonomske slobode teksaških poreznih obveznika/ca.” 

Moguće je ustanoviti da ono što ‘osiguranje od silovanja’ od žena zapravo traži nije samo financiranje pobačaja iz vlastitog džepa, već i planiranje vlastitog seksualnog napada (što automatski stvara sliku seksualnog nasilja kao normalne pojave na koju svaka žena mora biti spremna tijekom svog života), što u isto vrijeme predstavlja i ekonomsko i emocionalno nasilje nad ženskom osobom. U državi u kojoj prosječna godišnja plaća žena prema statističkim podatcima iznosi 35,453 dolara, 10,000 dolara, koliko iznose troškovi pobačaja nakon 20. tjedna trudnoće u slučaju silovanja ili incesta, predstavlja nadasve apsurdni izdatak koji će veliki broj žena učiniti prisiljenima na iznošenje trudnoće do termina. Nadalje, prema rezultatima istraživanja Guttmacher Instituta, 75 posto žena koje se podvrgnu pobačaju moguće je okarakterizirati kao siromašne, dok njih čak 26 posto živi ispod granice siromaštva. Budući da se većinom radi o ženama koje već žive u otežanim uvjetima koji nikako nisu dostatni za podmirivanje troškova koje sa sobom donosi odgoj djeteta, niti za one abortusa na zahtjev, mogućnost besplatnog pobačaja trebala bi biti imperativ.

Naposljetku, mnoge žene bit će prisiljene na proživljavanje traume uzrokovane primoranošću na rađanje djeteta vlastitog silovatelja i/ili krvnog srodnika. Prema podatcima Centra za kontrolu i prevenciju bolesti, čak oko 32,000 trudnoća godišnje, diljem SAD-a, rezultat su silovanja. Osim što nove izmjene zakona naprosto tjeraju žene u bankrot pri borbi za povrat vlastite tjelesne autonomije – koja kao takva mora predstavljati fundamentalno i neotuđivo ljudsko pravo neovisno o rodnoj pripadnosti – one predstavljaju ozbiljan rizik za, kako mentalno, tako i fizičko zdravlje žena.

Prema istraživanjima, žene prisiljene na iznošenje trudnoće proizašle iz silovanja pod većim su rizikom od obolijevanja od Posttraumatskog stresnog poremećaja nakon poroda od žena čija trudnoća nije bila povezana sa seksualnim zlostavljanjem ili napadom. Žene oboljele od PTSP-a pokazuju niz simptoma među kojima se često nalaze rizična, samo-destruktivna ponašanja te suicidalne ideacije. Iako novi teksaški zakon o pobačaju podrazumijeva subvencioniranje troškova abortusa u situacijama opasnim po život, on ne uključuje situacije povezane s mentalnim zdravljem žene prisiljene na trudnoću. Sasvim je opravdano tvrditi da mentalne i emocionalne posljedice neželjene trudnoće mogu predstavljati izravnu opasnost po život na način da u određenim slučajevima mogu dovesti do samoubojstva. Usprkos tome, teksaški zakon mentalno zdravlje ne smatra dovoljnim uvjetom za pružanje državne subvencije pacijentici kojoj je ista potrebna, u mnogim slučajevima ponovo oduzevši ženama mogućnost odlučivanja o vlastitom tijelu i zdravlju.

Uz dosadašnje restrikcije vezane uz pobačaj na zahtjev, poput obveznog savjetovanja koje uključuje informacije namijenjene odgovaranju žene od podvrgavanja zahvatu, propisanog perioda čekanja od 24 sata prije nego li je pobačaj moguće izvršiti te obveznog ultrazvuka pri kojem je liječnik pacijentici dužan pokazati i protumačiti sliku embrija ili fetusa, novo-sprovedeni zakon još je samo jedna od jasnih manifestacija društvene percepcije ženskoga tijela, to jest percipiranog vlasništva nad istim. Takav zakon svu odgovornost za neželjenu trudnoću ostavlja na ženi te ju za istu čak i nastoji okriviti, dok istovremeno u potpunosti izostavlja bilo kakvu osudu zločina poput seksualnih napada i incesta perpetuirajući kulturu silovanja u društvu. On ne služi ‘zaštiti života’, kako tvrde njegovi anti-choice pobornici/e, on služi njegovoj ugrozi.  Poruka koju državna vlast provedbom ovog zakona nastoji prenijeti ženama je jasna: Tvoje tijelo nije ništa drugo do spremnik za nerođeni fetus i kao takvo mu u potpunosti pripada. Tvoje tijelo izvor je profita i kao takvo pripada državi. Tvoje tijelo područje je iskazivanja patrijarhalne nadmoći i kao takvo pripada muškarcu. Najvažnije, tvoje tijelo NE pripada tebi.

Izmjena zakona o pobačaju te uvođenje ‘osiguranja od silovanja’ još je jedan od golemih koraka u natrag u kontekstu reproduktivnih prava žena, koji kao takav zaslužuje najveću osudu i predstavlja još samo jedan od poziva na djelovanje u borbi za rodnu ravnopravnost.  

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Novi priručnik za rad s mladima: Prevencija rodno uvjetovanog nasilja

Posted on by sdadmin

Objavljen je ‘Priručnik Y’, punog imena Mladi – Inovativni pristupi prevenciji rodno uvjetovanog nasilja i promociji zdravih životnih stilova mladića i djevojaka. Radi se o priručniku za obuku stručnjaka i stručnjakinja te svih osoba koje rade s mladima s ciljem kvalitetnije i uspješnije promocija rodne ravnopravnosti i zdravog načina života mladića i djevojaka propitivanjem, analiziranjem i dekonstruiranjem postojećih rodnih normi i stereotipa.

“Cilj je edukacija koje se temelje na metodologiji Priručnika Y izgradnja rodno ravnopravnih stavova mladića i djevojaka, poticanja nenasilja te stjecanja važnih životnih vještina u periodu njihova prelaska u doba rane zrelosti”, kažu na stranicama udruge Status:M. 

“Koristeći rodnu perspektivu, fokusirajući se na maskulinitet(e) i feminitet(e), nastojimo dekonstruirati neke od izazova s kojima se mladići i djevojke suočavaju tijekom adolescencije. Ovaj priručnik nastoji izgraditi vještine potrebne mladićima i djevojkama za razvijanje zdravih odnosa utemeljenih na rodnoj ravnopravnosti, shvaćanje svog fizičkog, seksualnog i emocionalnog razvoja te rješavanje svih oblika nasilja u svakodnevnom životu”, stoji u opisu priručnika. 

Priručnik možete preuzeti OVDJE. 

Feministička ekonomija i ljudska apokalipsa

Posted on by sdadmin

Kada sam kao dijete živjela u stanu u ruralnom području koje je uskoro postalo predgrađe Chicaga, ponekad bih znala reći svojoj majci da se osjećam siromašnom. Jedne večeri sam joj rekla da sam ljubomorna na jednu djevojčicu koja ima lijepu odjeću i tihi automobil. Majka je ugasila pećnicu, strpala me u svoj Chevy Cavalier i odvezla me do područja u kojemu je živjela srednja klasa – u Grayslake (Illinois) te mi je pokazala što se nalazi i što se ne nalazi iza jeftinih prozora identičnih, zbijenih kuća “novih bogataša” (“nouveau riche”). Posjetili smo i novu četvrt koja se uglavnom još gradila točno na vrhu močvarnog područja. U 20 izgrađenih kuća bilo je vrijeme večere. Parkirale smo se ispred kičaste kuće na Aveniji Lexington – u kojoj je u svakoj sobi bio upaljen po jedan TV.

Mama je rekla: “Pogledaj te jadne ljude! Imaju toliko novca, ali su i dalje usamljeni i pate! I mi smo jadne, no oni vjerojatno uopće ni ne razgovaraju”.

Majčino predavanje iz (egzistencijalističke?) filozofije obično je završavalo tijekom duge vožnje kući isprikama svima koji su ikad živjeli: nije me željela donijeti na svijet u kojemu svi pate kao da je to posao s punim radnim vremenom. Za nju, apokalipsa se još davno dogodila, a to znači da je morala raditi užasne poslove u kojima je glavni protokol bio “djelovati zaposleno” s gomilom šminke na licu. Kako bi me utješila, podsjetila bi me: “Imaš samo sebe”.

Bila je to 1995. godina, u osvit revolucije kredita bez garancija na području Chicaga. Naposljetku smo se i mi preselile u Aveniju Lexington na godinu dana, proglasile bankrot i imale ovrhu na svoju pastelnu kućicu u nizu.

Solidarnost – poznato, a nepoznato  

Studija Federalne banke San Francisco iz 2010. je pokazala da rizik samoubojstva raste kada ljudi s manjim primanjima žive u imućnijim zajednicama. “Interpersonalna usporedba prihoda” proizvodi scenarije u kojima neka osoba pokušava “držati korak” s Jonesonovima, a natjecanje siromašne osobe s imućnima definira vrijednost njezinog života. U tom scenariju imati manje novca je neka vrsta smrti.

Kao feministička ekonomistkinja, umjetnica i financijski subjekt (opremljena financijskom pismenošću kojoj me je naučila majka), opsesivno nastojim dokazati da se osoba koja sam trebala biti (duh u lijepoj kući s tihim automobilom) istovremeno osjeća poput bijednog promašaja. Neprekidno sam u potrazi za solidarnošću s onima koji su trebali biti “pobjednici” u toj igri financijskog self-menadžmenta i brutalne normativnosti na koju smo svi prisiljeni. Želim vidjeti slabe, trule, mračne točke u životima bogatih jer se zbog toga osjećam manje gubitnicom, piše Cassie Thornton za Guts Magazine.

Ta sklonost proizlazi iz prkosa i kompeticije, ali i iz ljubavi i nade za kolektivnom prekretnicom svega. Gledajući u tamna područja u životima bogatih, možemo demistificirati naše uvjerenje da je bogat život krajnji cilj ili čak da nije nužno poželjan. Tamo gdje su novac, moć, ili oboje, uvijek postoji i nesreća i ranjivost, stoga moramo demistificirati našu pretjeranu zaokupljenost financijskim bogatstvom (nemamo izbora). No puko obezvređivanje koncepta bogatstva neće natjerati bogate da dijele, niti će pretvoriti individualistički sustav vrijednosti u komunalni. Neće spriječiti ovu apokalipsu. Kada se osjećaš bespomoćno i siromašno, teško je zamisliti da se išta može učiniti.

Moje učenje kao nestabilnog ekonomskog subjekta dovelo me je na teritorij koji se zove feministička ekonomija, koju shvaćam kao kolektivnu praksu i koju mogu opisati u sitne detalje, no koju još ne mogu primijeniti. Feminističku ekonomiju povezujem s nekom vrstom kolektivnog iskustva koje bi moglo restrukturirati naše poimanje i iskustvo rizika. Umjesto da neprekidno riskiramo kako bismo ekonomski preživjeli_e  kao pojedinci_ke, moramo koristiti našu energiju tako da preuzmemo rizik za stvaranje kolektivnog iskustva nepokolebljivosti i istinske solidarnosti – gdje bi uspjeh bio mjeren na drugačiji način – a ne na osnovi GDP-a ili  kategorije prihoda/zarade u koju ulazimo.

No, ovaj trenutak u svom životu bih opisala kao trenutak u kojemu moje teško stečene vještine i talenti kao samozaposlene osobe i usamljene borkinje mogu zapravo raditi protiv prakse istinske feminističke ekonomije, koja bi trebala biti zasnovana na kolektivnoj reimaginaciji vrijednosti. Nažalost, moja stručnost u financijskom preživljavanju naučila me da se prvo moram staviti u defenzivnu poziciju protiv predatorske ekonomije koja me želi uništiti, i još uvijek ne znam kako da to promijenim.

U uvodu svoje knjige Cruel Optimism (Okrutni optimizam), Lauren Berlant priznaje da je cijela knjiga nastala kao proprioceptivno pisanje – kao reakcija koja je pred-svjesna, gotovo muskularna – u kojoj je ona subjekt koji je, s ožiljcima, preživio nasilne okolnosti koje sada opisuje. Kao subjekt kojega to pogađa, pitam se kako izgleda post-individualistička feministička ekonomija, i mogu li ja biti netko tko će je zamisliti?

Ekonomsko nasilje

Važno je podsjetiti se da zlonamjerni ekonomski sistem nije u službi života ili življenja – taj sistem izvlači profit od ljudi kojima bi trebao služiti. Možda bismo identificirajući financijalizaciju kao značajku ere u kojoj živimo, u kojoj se svi poslovi, službe i ljudi vrednovani na temelju sposobnosti da zarade putem financijskih ulaganja umjesto proizvodnje dobara, usluga, društvenih benefita i drugih oblika vrijednosti, lakše vidjeli to zlo kao sistem izvan nas i odbacili ga umjesto da ga internaliziramo.

Jedna od “nuspojava” financijalizacije vidi se i tome kako se društveno nužne industrije kao što su zdravstvena skrb i obrazovanje mjere prema sposobnosti da stvore profit, umjesto prema njihovoj funkciji u pojedinom području usluga/servisa. Mi nismo financijski instrumenti, a način na koji su infrastrukture koje podržavaju život motivirana profitom nisu prirodni niti trajni. Naše javne infrastrukture nisu uvijek bile loše, gradski budžeti nisu se uvijek oslanjali na politiku ubiranja novca kažnjavanjem ljudi, a zdravstvo, obrazovanje i stanovanje nisu uvijek bili preskupi za prosječne ljude. Neoliberalno-ekonomska indoktrinacija nas je uvjeravala kako bismo uvijek trebali raditi, napredovati i nikada se ne osvrtati; da ne bismo trebali imati vremena za ne-ekonomske aktivnosti, niti za prisjećanje da postoje alternative tom sistemu. Zapravo, život u velikom sjevernoameričkom gradu osigurava to da nismo u stanju raditi išta drugo osim posla, zahvaljujući cijenama stanarina (koje su u San Franciscu narasle preko 200 posto u zadnjih šest godina). No, najubojitiji nusprodukt sadašnje ekonomske agende je to što naše budno vrijeme potpuno ispunjava radom, koji je sve više i više rad bez ugovora, “freelance”, u obliku gaža/angažmana i koji se obavlja samostalno. Kada bismo prestali proizvoditi novac i povećavati svoj ljudski kapital, umrli bismo. Je li to istina? Ovakav skup okolnosti uči nas da si možemo priuštiti brigu o sebi jedino kao pojedinci_ke – da smo sami_e.

Nismo svi_e u istoj situaciji. Premda smo svi zaokupljeni ovim financijskim ratom klase i rase, neki od nas su dovoljno privilegirani da se ne osjećaju kao da im je “pištolj uperen u glavu”. U ovom trenutku postoje brojni oblici direktnog i indirektnog nasilja u SAD-u, najbogatijem društvu na planetu. Moj rad je uglavnom fokusiran na ljude (ljude poput mene) koji polako tonu boreći se da ostanu na površini, koji se suočavaju s nekim oblikom blokirajućih prepreka i egzistencijalnih muka unatoč svojoj relativno privilegiranoj poziciji.

Želim artikulirati tihi izbor koji gotovo uvijek činimo. Usred političkog nasilja, deportacija, beskućništva i nepravednih zatvaranja ljudi, i dalje plaćamo stanarinu/režije i idemo na posao, nastojeći izvršiti nemoguć zadatak upravljanja vlastitim rizicima u svijetu u kojemu su rizici preveliki i presistemski za nas. Ne vidimo da je to izbor, zato što se čini nemogućim žrtvovati naš pristup sredstvima preživljavanja pod financijaliziranim kapitalizmom posežući za neistraženim/neartikuliranim iskustvom kolektiviteta i međusobne skrbi i pomoći, te napustiti ideju da možemo postati uspješni kapitalistički subjekti. Kako bismo mogli napustiti te smrtonosne snove o individualnom uspjehu u ubitačnom sistemu kako bismo izgradili još uvijek nezamislivo društvo koje je organizirano oko ljudi i skrbi za ljude?

Čak i kada druge opcije učinimo vidljivima/transparentnima i održivima, većina nas će nastavit raditi kako bi osigurala život koji skupo plaćamo (u smislu zdravlja, planeta, društveno i financijski). U SAD-u, cijena života je toliko visoka da mijenja same živote, okreće se prema kolektivu, prema zaštiti, prema osjećaju da će nas koštati svega što imamo i znamo, čak i ako je ono što imamo uglavnom dug, a ono što znamo uglavnom konfuzija i tjeskoba. To je opak začarani krug. U našim individualiziranim potragama kako da iskoristimo financijske mjere kako bismo si osigurali stanovanje, zdravstvenu skrb i obrazovanje, naučili smo lekcije iz samosabotaže; bespomoćni_e smo gubitnici_e koji ne mogu učiniti ništa dobro, ali mogu stvarati novac koji će, naposljetku, ispariti.

Kontra-profesionalno istraživanje u svrhu opažanja neuspjeha

Možda se to dogodilo zato što uvijek istražujem financijsku krizu na svom poslu, pa sam tako sama postala subjektom studije – dakle duboko uronjena u prekarijat u svim smjerovima, bez stabilnog mjesta stanovanja, posla, zdravstvene skrbi, obitelji, kulture ili zajednice. Amerikanci i Amerikanke koji se suoče s medicinskom hitnom pomoći ili smrću bliske osobe najvjerojatniji su kandidati za bankrot ili gubitak svojih domova. 2015., kada mi je umro otac, nisam radila i nisam imala novca da iznajmim stan. Intelektualno sam shvaćala da su iskustvo očeve smrti i reperkusije bili povezani sa širim stanjem političke, društvene i ekonomske apokalipse. Ipak, panika koja se pojavila zbog nemanja novca na bankovnom računu, bila je krik glasniji od krika zbog gubitka oca. Moj bankovni račun značio je (ne)dostupnost doma, bio je povezan s mojim osjećajem vlastite vrijednosti, mojim osjećajem neuspjeha ili uspjeha, mojom sposobnošću da društveno funkcioniram, te početni novac koji sam trebala kako bih mogla raditi.

Željela sam znati da nisam sama u svom očaju. Znala sam da je prekarijat uobičajen među ljudima u mom životu – premda je bio nevidljiv.  Željela sam pronaći način da se ljudi otvore u vezi problema zbog koji se osjećaju previše ranjivima da bi o njima govorili, stvarima o kojima nitko nikoga ne pita. Bojala sam se govoriti, pa sam napravila istraživanje koje bi moglo pokazati kako se prijatelji nose sa sve većim nedostatkom idejne i materijalne stabilnosti. Željela sam saznati tko još osim mene osjeća nelagodu u svijetu i približiti im se.  Ovo istraživanje nije bilo objektivno, planirano ili smišljeno kako bi dalo korisne rezultate. Bio je to poziv u pomoć.

Pogledat ćemo odgovore na dva pitanja:

  1. Koliko često ostajete bez novca? Kada ostanete bez novca, kako se osjećate i što zbog toga činite? Internalno i eksternalno.
  2. Koje oblike ekonomske samoobrane prakticirate? Osim prihoda od posla, kako još dolazite do novca?

Ono što je istraživanje pokazalo nije moguće kvantificirati  niti upućuje na ikakve ekonomske mjere. Razotkriva da je preživljavanje teško zato što “ispod” nedostatka materijalnih resursa ne postoji kultura smislene participacije u zajedničkoj borbi. Kada nema novca ili je posao nedostupan, ne postoji ništa što bi moglo pružiti sigurnost. Svaki pad je prekretnica u kojoj pojedinac_ka mora: napustiti grad u kojem živi, skrivati se doma, provoditi dane i noći u nastojanju da preživiš ili izvući karte za tarot kako bi dobili viziju novog puta preživljavanja. Ponekad se netko pobrine za nekog drugog. Ali to je na njihov vlastiti rizik – nije distribuirano unutar zajednice. Ovaj način individualnog preživljavanja postao je tako normalan, uobičajen, tako očit.

Ali, to ne funkcionira. Svaka osoba opisuje svoje financijske probleme, izume i ideje, unutarnje borbe, opisuju kako je kroz teškoće materijalnog preživljavanja prolazi u relativnoj izolaciji, kako ulazi u ekonomsku bitku kao usamljeni vojnik ili ulazi u mutno područje obasjano tek bljeskovima pomoći drugih. Ljudi koji ne “ostaju bez novca” rijetko vide svoj novac kao izvor pomoći drugima ili sredstvo kolektivne pomoći.

Pozvala sam muškarce iz Fiverra, web-stranice za ugovaranje freelance usluga da odgovore na dva najžešća ekonomska pitanja u istraživanju. Odluka da podijelim odgovore na ovaj način bila je zasnovana na mojoj znatiželji – nisam mogla zamisliti kako bi to izgledalo kad muškarci artikuliraju ekonomsku ili emocionalnu ranjivost ili otvoreno nude detaljne savjete, dijele iskustva ili izražavaju želju za solidarnošću. Sve u svemu, moj upit je odbilo pet od dvadeset muškaraca od kojih sam tražila svjedočanstva. Te odbijenice su se sastojale od jedne do dvije rečenice. Držali su se profesionalnosti rekavši da jednostavno ne pružaju “ovakvu vrstu” materijala.

Potreban nam je drugačiji način da shvatimo i vrednujemo naš svijet i kulturu; potrebno nam je da u središte stavimo život, a ne kapital; potrebno nam je da prakticiramo stvarnu solidarnost. To je feministička ekonomija i jedini način da provedemo kolektivni ekonomski neposluh.

Osvetnička fantazija

“Tijelo i um su osjetljivi i reagiraju na režime opresije – posebno na sadašnji režim neoliberalizma, bijele supremacije, imperijalizma-kapitalizma, cis-hetero patrijarhata. To znači da sva naša tijela i umovi nose historijsku traumu, da je svijet kao takav ono što nas čini i održava bolesnima”, Johanna Hedva, “Sick Woman Theory” (“Teorija bolesne žene“, 2016.).

Želim feminističku ekonomiju koja prepoznaje i priznaje traumu i koja pita potlačene koji su umorni, skrivaju se, koji su uplašeni ili im je sada teško, koje su ukrali, ignorirali, zlostavljali  – što bi ponudili kako bi se popravilo ono što je slomila financijska moć – i kako. Želim da ponudi logiku i potporu, da zaustavi čovjeka koji inzistira da korporativni model zdravstvene skrbi funkcionira dok, izvan svake mjere rastu eksploatacija, nepravda, nejednakost i bolest.

Ekonomski neposluh može imati brojne oblike – kao pojedinci i pojedinke to možete činiti sami kao način treninga da prevaziđete stigmu opiranja mejnstrim ideologiji. Može vam pomoći da razvijete hrabrost i izdržljivost te da prestanete vjerovati i pokoravati se zakonima kapitalizma. Možete prestati plaćati dugove ili poreze, možete izaći iz mreže. No, svaka takva akcija rezultirat će posljedicama koje će vas koštati novca ili vam priuštiti (vrlo skupo) iskustvo kazneno-pravnog sustava, ukoliko nemate mrežu drugih ljudi koji bi vas podržali, s vama stvarali strategije, uklopili vaše osobne akcije u smislenu političku kolektivnu društvenu intervenciju. Ekonomija slobodnog tržišta uči vas (i vaše obiteljske zajednice, ako ih imate) da ste vi jedino o što imate i jedino što je bitno. Jedino ako ovu ideju izokrenete u praksi, moći ćete doista početi restrukturirati sebe i ekonomiju. Gotovo da ne postoji ništa teže od suočavanja sa zidom financijskog kapitala, svih njegovih zakona, društvenih aluzija i morala. To nas je dovelo do zida – same, odvajajući nas od skrbi, od doma i jedne od drugih – čineći nas bolesnima.

Moja fantazija o osveti izgleda ovako: netko vas nazove i pita vas želite li biti dio Holograma, što je kodno ime za ogromno telefonsko stablo koje oblikuje mrežu žena, rodno varijabilnih osoba i trans ljudi, feminiziranih osoba koji su cijelo vrijeme u kontaktu. Ovo stablo više izgleda poput rizoma (velikog korijena) kada biste mogli gledati konverzacijsku mrežu odozgo. Taj put je decentraliziran i nemoguće ga je trasirati, skriven je od danjeg svjetla. Jer izgleda kao da samo telefoniramo, pišemo pisma, šaljemo razglednice, skypamo, googlamo, facebookujemo, šaljemo e-mailove… Znate – “ženski posao”.

Pitamo jedne_i druge što nas boli i gdje, i pišemo bilješke. Što to radimo? Međusobno se intervjuiramo o zdravstvenom stanju, o našim životima, kako je to biti mi. Ne znamo što nas privlači prema tim dugačkim i nekontroliranim konverzacijama, no ne možemo prestati učiti o tome kako izgledaju životi drugih. To nas održava živima; osjećamo kako je to tajni portal u središte zemlje i natrag nama samima. Pitamo o odnosima, o povijesti mentalnog zdravlja. O nasilju na poslu, o biljkama, laku za nokte, obiteljskim dramama, ovisnostima, vrsti maslaca od kikirikija i političkim težnjama. Radimo bilješke i spremamo ih u kodirane foldere. Pratimo i postavljamo još pitanja.

Googlamo radikalne liječnike s nižim cijenama i pronalazimo ih kada prijatelj stvarno treba operaciju. Čini nam se da je to najvažniji posao koji smo ikada radili, a on je potpuno nevidljiv – sjedimo na kauču i nitko ne zna da to radimo ukoliko to ne radi i sam. Novim ljudima je teško i pomalo frustrirajuće shvatiti tu razinu nepostojanja ciljeva osim otkrivanja povezanosti, povjerenja i solidarnosti. Radi se o tome da je to vrlo kompleksno tkanje prijateljstva i kolektivne odgovornosti, mreža koju ne možeš vidjeti, ali je možeš osjetiti, i osjećaš njenu snagu.

Neki ljudi napuštaju svoje poslove, ne zato što su za to isplaćeni, već zato što čujemo što se događa onima koji smo zavoljeli, a koji se nalaze s druge strane granice. Ili s druge strane iste močvare ili s druge strane rasne podjele – odlazimo ondje da budemo s njima. To je mreža telefonskih poziva, poruka i viralnih razgovora. Vidimo da su naši problemi povezani na različitim razinama.  Osvrnemo se i sjetimo se kako smo mislili da je sve samo naša krivnja. Da je sve bilo u našoj glavi. Ali nije bilo i nije sad. Oslanjamo se jedni_e na druge, pouzdajemo se jedni u druge i podupiremo se. Točka. 

Više o ovom planu na: feministeconomicsdepartment.com/hologram

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

‘Važno je da se LGBT festival održava na frekventnim mjestima u gradu’

Posted on by sdadmin

U Poreču se od 31. kolovoza do 2. rujna održava druga po redu Homo, fešta!, festival LGBT kulture koji se sastoji od izložbe, koncerata, filmova, partija, tribina i radionice. “Kultura, zabava i aktivizam u tri dana trajanja na različitim punktovima u gradu! Festival je otvoren i besplatan za sve posjetitelje/ice željne dobre zabave i novog sadržaja”, stoji u pozivu na festival. S organizatoricom i LGBT aktivistkinjom Natašom Vajagić razgovarale smo o konceptu i sadržaju festivala te o stanju prava LGBT osoba u Poreču i Istri, a detalje o ovogodišnjem programu možete saznati OVDJE.

 

Počnimo s onim neizbježnim. Kako je došlo do ideje za festival LGBT tematike u Poreču?

Zapravo je sve krenulo s mojim statusom na Facebooku. Žalila sam se kako nikad nisam bila na pikniku i karaokama i da trebamo organizirati lezbijski karaoke piknik. I tad su se žene zaista javile i organizirale smo Licknik – lezbijski piknik. Nakon toga, vidjele smo da postoji potreba i interes za zabavnim i kulturnim sadržajem za LGBT osobe i krenule u organizaciju festivala. U Istri ne postoji nikakav sadržaj namijenjen LGBT osobama, osim događanja koja mi kao Centar za građanske inicijative Poreč organiziramo, a ovaj tip događanja privlači najviše ljudi.

 {slika}

Tko organizira festival Homo, fešta! i kako ste se odlučile za ime? (Shvaćam referencu na istarski dijalekt i igru riječima, ali je li svejedno bilo kritika na upotrebu prefiksa “homo”, koji LGBT zajednica izbjegava, i koji je vaš odgovor na tu kritiku?)

Festival organizira Centar za građanske inicijative Poreč, no provedba ne bi bila moguća bez brojnih suradnika/ica, partnera i volontera/ki. Što se naziva tiče, presudila je baš ta igra riječima, a odlučile smo i “riklejmati” riječ “homo”, kao što je zajednica izbjegavala riječ “peder” pa je na kraju preuzela taj diskurs. Zašto bježati od nečeg što jesmo, homo/bi/trans seksualni/e, samo zato što je desetljećima prije akronima LGBT riječ homoseksualnost označavala nešto loše, bolesno? Treba to mijenjati.

 

Kako je prošlo lanjsko, prvo izdanje festivala? Što je bilo u fokusu? Koliki je bio broj posjetitelja_ica, kakve su bile reakcije sudioništva, a kakve sugrađana_ki općenito? Je li bilo sigurnosnih problema, netrpeljivosti, itd.?

Prošlo je iznenađujuće dobro. Kažem iznenađujuće jer je mene osobno iznenadila količina podrške, ne samo raznih organizacija i pojedinaca/ki, nego i lokalnih poduzetnika/ica, institucija i političara/ki i tvrtki koje su nam pomogle na razne načine – od logističke podrške, do sponzorstava, ustupanja prostora i samog prisustva na festivalu.

Kako je to bio prvi takav događaj u Poreču, nismo znale što očekivati, hoće li sve ići prema planu, kako će ljudi reagirati, kako će mediji izvještavati i hoće li nas netko možda i napasti. Srećom, osim grupice tinejdžera koji su došli blizu lokacije održavanja i nešto dovikivali, sve je prošlo prema planu i svi dojmovi su apsolutno pozitivni. Želja nam je doprijeti do, odnosno raditi na stvaranju lokalne LGBT zajednice, no ljudi se jako teško odvaže doći na LGBT evente i strah je sveprisutan. Kroz festival je lani prošlo oko 300 osoba, no i dalje većinu nije činilo lokalno stanovništvo i na tome želimo raditi.

{slika}

Vidi li se u Poreču promjena u zadnjih godinu dana po pitanju stanja prava i/ili vidljivosti LGBT osoba?

Što se promjene u vidljivosti LGBT osoba u Poreču tiče, čini mi se da je lokalno stanovništvo sve više informirano radi događaja koje organiziramo i zbog kojih smo prisutnije u medijima, kao i radionica u srednjim školama, gdje govorimo o LGBT ljudskim pravima i to na način da dvije lezbijke sa srednjoškolcima/kama razgovaraju i odgovaraju na njihova pitanja direktno i iz “ja” perspektive. Na ovaj način osiguravamo da sugrađani/ke shvate kako to nisu “tamo neki ljudi”, nego su osobe kao i sve ostale. Drugi dio radionice je stand-up show kroz koji humorom razbijamo predrasude te se ta kombinacija pokazala vrlo učinkovitom. Povratne informacije od strane srednjoškolaca/ki, kao i profesora/ica su odlične.

Ovogodišnji program traje tri dana i sadržaj je bogat i šarolik. Kako se krojio program, što vam je bio ovogodišnji cilj?

Jedan od ciljeva je upravo vidljivost LGBT osoba i rad na razbijanju predrasuda te prihvaćanje u društvu. Važno nam je da se festival održava na frekventnim mjestima u gradu, a ne u kakvom zabačenom prostoru. Sve ostalo bilo bi kontraproduktivno i ispalo bi da se dijelimo i skrivamo. Stoga i naglašavamo kako je festival otvoren za apsolutno sve ljude željne dobre zabave i novog sadržaja. Program smo krojile u suradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, koji ima iskustva u organizaciji sličnih događanja, a Grad Poreč nam je apsolutna podrška u organizaciji festivala. Podržali su nas financijski, a i logistički. Ove godine “raspršili/e” smo se po više lokacija u gradu, što znači da nas podržavaju i lokalni privatnici i ugostitelji te Pučko otvoreno učilište Poreč, koji su nam suradnici/e na projektu.

Posebno nam je važno događanje na samoj porečkoj rivi, koje je podrazumijevalo milijun zahtjeva, poziva i razgovora za dobivanje dozvola, no niti u jednom trenutku nitko nije propitivao sam sadržaj, što je divno kad znamo u kakvoj državi živimo. Samo održavanje festivala ne bi bilo moguće ni bez financijske podrške Zaklade za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva. A sadržaja ne bi bilo bez 20 volontera/ki, aktivista/kinja, dizajnerice i izvođača/ica, koji/e ulažu svoje vrijeme, znanje i trud kako bi se ovaj festival održao i na tome smo im beskrajno zahvalne. Isto vrijedi i za brojne LGBT organizacije u Hrvatskoj i regiji.

{slika}

 

‘Zanimljiv sadržaj namijenjen je posjetiteljima/icama svih seksualnih orijentacija, nacionalnosti, spolova, rodova, vjeroispovijesti, boje kože i preferencija boy bandova iz 90ih, željne izlaska iz rutine i cijepljene od predrasuda’, stoji u pozivu na festival. Što sve mogu očekivati, koje su temeljne odrednice programa?

Program varira od kulturnog sadržaja, aktivizma pa do zabave i umjetnosti. Ove godine fokus nam je na važnosti podrške za LGBT osobe, kako one obiteljske, tako i društvene i političke. U Hrvatskoj se danas i dalje svako LGBT događanje kao takvo može označiti kao aktivističko pa nam je važna i tema oblika aktivističkog djelovanja, odnosno načina na koje ljudi u RH i regiji kroz svoj rad ruše predrasude, povećavaju vidljivost i rade na prihvaćanju kroz umjetnost/medije/zabavu/književnost. A sve to može se doživjeti na festivalu: od izložbe, koncerta, filmova, tribina, radionica do partyja i drag showa.

 {slika}

Primjećujem da festival vrvi trans temama, koje često ostaju na margini i unutar LGBT zajednice…

Da, ove godine imamo izložbu o trenucima svakodnevnog života i borbi transrodnih osoba prije početka hormonalne terapije te prikazujemo i film s trans protagonistom.

{slika}

Često Istru percipiramo kao progresivnu po pitanju stavova o LGBT tematici pa me zanima, s obzirom na to da tamo živiš i radiš, kakvo je zapravo stanje po ovom pitanju u Istri u odnosu na druge dijelove Hrvatske i postoji li velika razlika?

Glavni problem u Istri je nepostojanje zajednice kao takve. Mi osim festivala često organiziramo razna događanja LGBT tematike, ali rijetko tko se usudi pojaviti, kako ga/ju se ne bi etiketiralo. Ljudi nisu aut. U Istri vlada ona “gledaj svoje i ne petljaj se” i jako je teško to promijeniti. Ono što je u toj uzrečici pozitivno je što se nitko neće petljati i napadati. Nemamo zabilježenih homofobnih napada. No, s druge strane, neće napadati jer ljudi nisu aut, a nisu aut jer je očito dug put ispred nas kako bi se ljudi uopće usudili živjeti slobodno.

{slika}

Nebrojeno puta sam čula da previše ističemo “to LGBT” i da je njima OK živjeti s curom/dečkom i predstavljati ih obitelji kao prijatelje/ice i da nema potrebe da se na tome radi. Ili da je naš nastup, onaj Centra za građanske inicijative Poreč, previše agresivan i nametljiv. Slično kao i pitanje “zašto Povorke ponosa i zašto to isticati”. Da, imamo političku podršku, ali nemamo onu društvenu. I dalje je biti gej ili lezbijka sramota za obitelj i i dalje su to “bolesni ljudi”. Nećete vidjeti domaće ljude da se drže s partnerom/icom za ruku na cesti. Tako da zapravo ne postoji razlika u Istri i drugim dijelovima Hrvatske, osim gradova kao što su Zagreb, Split i Rijeka, gdje postoji zajednica i gdje se kontinuirano radi na jačanju.

{slika}

{slika}

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Stotine tisuća u Barceloni poručilo ‘Ne bojim se’

Posted on by sdadmin

Stotine tisuća ljudi marširalo je Barcelonom pod sloganom ‘No tinc por’ (Ne bojim se) kako bi pokazali svoj stav prema terorističkom napadu koji se dogodio prije desetak dana u kojem je poginulo 15 osoba, a 100ak ih je ozlijeđeno. 

Ovako velik prosvjed zadnji se put u Barcelonu dogodio 2003. godine kad je oko dva milijuna ljudi prosvjedovalo protiv rata u Iraku.  Ada Colau, gradonačelnica Barcelone pozvala je građane i građanke da ispune ulice te time pokažu što misle o prijetnjama Španjolskoj od strane ‘Islamske države’. Marš su predvodili i španjolski kralj Felipe VI, premijer Mariano Rajoy te mnogi drugi visoki dužnosnici i dužnosnice.  

Unatoč molbi da se marš ne politizira, na njemu je bilo mnogo katalonskih zastava nezavisnosti, ali i nekoliko španjolskih zastava što je rijedak prizor u Barceloni. Također, bilo je i nekoliko plakata protiv vladajućih a neki su nosili i slogane ‘Vaši ratovi, naši mrtvi’ koji su pozivali na prestanak trgovine oružjem. Ipak, atmosfera je bila puna solidarnosti te je ‘Ne bojim se’ bio jedini slogan koji se izgovarao na prosvjedu. Mnogi/e su nosili/e i crvene, bijele i žute ruže a 70.000 tih ruža su donirali lokalni/e cvjećari/ke. 

Marš je završio na trgu Catalunya, na vrhu ulice Las Ramblas gdje je počinjen napad. U kratkoj ceremoniji, glumica Rosa Maria Sardà pročitala je pjesmu Federíca Lorce, a glasnogovornica islamske organizacije Ibn Battuta, Míriam Hatibi, poručila je okupljenima: “Ne bojimo se jer znamo da ljubav pobjeđuje mržnju.” Uz to, za vrijeme pjesme El Cant dels Ocells (Pjesme ptica), tradicionalne dječje pjesme poznatog čelista Pabla Casalsa, vlada je potpuna tišina.

Na samom kraju marša Colau je poručila: “Mnogo pričamo o različitosti, ali o njoj nije dovoljno pričati, mi je moramo učiniti našom realnošću. Ovakav napad utječe na grad, na zemlju i na ljude. Ali razlika je u tome ostavlja li ranu ili ožiljak.”

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org