O osnivačici Planned Parenthooda: život i (ne)djela Margaret Sanger

“Smatramo da djeca trebaju biti začeta u ljubavi, rođena iz majčine svjesne želje i donesena u uvjete koji omogućuju zdrav život. Stoga držimo da svaka žena, osim u slučaju zadovoljenja ovih uvjeta, mora imati sredstva i slobodu da spriječi začeće”, tako je za vrijeme svoje borbe za pravo na kontrolu rađanja govorila Margaret Sanger, kontroverzna ličnost, koja je u nekim svojim stavovima bila daleko ispred svoga vremena, dok je s druge strane kroz svoj rad, protkan rasističkim i ableističkim idejama, uvelike odražavala upravo načela vremena i okruženja u kojima je živjela

O prostoru i vremenu

Da bismo u potpunosti mogli/e razumjeti Margaret Sanger, važno je smjestiti je u kontekst iz kojeg su njezina misao i rad proizašli. Kada govorimo o ženskim reproduktivnim pravima, treba spomenuti činjenicu da su do početka 19. stoljeća u zapadnoj Europi i u SAD-u žene bile te koje su samostalno odlučivale o prekidu trudnoće. Naime, izostanak mjesečnice tada se nije smatrao jednim od prvih simptoma trudnoće, pa su žene koristile razne pripravke i tinkture kako bi ‘povratile mjesečnicu’, prekidajući tako trudnoću. Nakon što bi žena po prvi puta osjetila pomicanje ploda (tzv. quickening), prekid trudnoće u Engleskoj i SAD-u bio je kažnjiv. Ipak, prije početka 19. stoljeća utvrđivanje i prekid trudnoće u potpunosti su ovisili o ženama.

Abortivna sredstva u 19. stoljeću reklamiraju se u dnevnom tisku eufemističkim opisima kao što su tinkture i čajevi za vraćanje mjesečnice ili kao ljekoviti pripravci za žene koji se navodno nipošto ne smiju koristiti u trudnoći, a čija je naglašena “nuspojava” – upravo pobačaj. Također, radi sve boljeg poznavanja anatomije i općenitog napretka medicinske znanosti, sve je rašireniji kirurški prekid trudnoće te postoje brojne anegdote o takozvanoj Madame Restell, Njujorčanki koja se silno obogatila pružajući i naplaćujući svoje usluge – bogatijim ženama naplaćivala je stotinu, a siromašnima 20 dolara. Ime Restell postalo je sinonim za različite abortivne metode, a neke ugledne tiskovine odbijale su reklamirati njezine proizvode i usluge smatrajući ih nemoralnima i neprimjerenima.

Profesionalizacijom medicine u 19. stoljeću ženama se oduzima pravo odlučivanja o procesima u vlastitu tijelu. Američka medicinska asocijacija (AMA) 1857. započinje kampanju za zabranu pobačaja, i to isprva u svrhu ograničavanja konkurencije u vidu primalja i homeopata, a tzv. quickening se diskreditira kao subjektivna i neznanstvena metoda utvrđivanja trudnoće. Pogledamo li širi društveni kontekst, nasljeđe Viktorijanaca i njihova moralizirajućeg patologiziranja seksualnosti i reproduktivnog zdravlja, te uzmemo li u obzir istaknute mislioce i znanstvenike toga doba, poput Sigmunda Freuda, Charlesa Darwina i Francesa Galtona, te njihovih intrigantnih ideja o ljudskoj seksualnosti, reprodukciji i nasljeđivanju, ne čudi upravo takav potez udruženja američkih liječnika. Zahvaljujući utjecaju Darwina i njegova Porijekla vrsta te Galtona, genijalnog statističara i psihometričara, vrlo popularna misao tog vremena bila je eugenika – ideja da se, osim fizičkih obilježja, nasljeđuju i neka psihička svojstva i osobine – duševne bolesti, mentalna oštećenja te razna devijantna ponašanja poput sklonosti krađi i slično – te iz nje proizašla nastojanja da se nesposobnima i neprilagođenima ograniči mogućnost reprodukcije.

Vjetar u leđa konzervativnim strujama dala je i Katolička crkva, čiji je poglavar, papa Pio IX 1869. embrio proglasio ljudskim bićem koje ima dušu. Ipak, ključnu ulogu u ograničavanju reproduktivnih prava u SAD odigrao je Anthony Comstock, trgovac iz New Yorka, kršćanin i gorljivi borac protiv pornografije, prostitucije i nemorala, kojemu su trn u oku bile upravo pojave poput Madame Restell. Naime, 19. stoljeće period je u kojem žene u urbanim sredinama po prvi puta pronalaze poslove, odlaze od kuće ne samo radi udaje nego i radi samostalnog života te zarađuju vlastiti novac, što konzervativci poput Comstocka smatraju plodnim tlom za širenje takozvanog nemorala. Sve te novostečene slobode, smatraju konzervativci, otvaraju vrata raznim devijantnim ponašanjima. Osim što predano organizira racije i uhićenja prostitutki, Comstock se zalaže i za zabranu kontraceptivnih sredstava. Njegov stav o kontracepciji kao poticaju razvratnog i nemoralnog ponašanja još se uvijek, stotinu i pedeset godina kasnije, može čuti kao argument konzervativnih struja za zabranu spolnog odgoja i ograničavanje dostupnosti kontracepcije. Opisani prevladavajući stavovi i svjetonazorska klima omogućuju američkom Kongresu da 3. ožujka 1873. donese zakon (tzv. Comstock Act) kojim se zabranjuje raspačavanje kontraceptivnih sredstava, a u nekim državama (Massachusetts i Connecticut) i samo korištenje. Do 1900. u zapadnoeuropskim državama i SAD pobačaj je kriminaliziran, osim u slučaju opasnosti po majku.

Tko je bila Margaret Sanger?

Margaret Sanger rođena je 1879. u katoličkoj obitelji irskih imigranata kao šesto od jedanaestero djece. Nakon 18 trudnoća, majka Anne umire 1898. od TBC-a u dobi od 50 godina. Navodno je upravo Margaret vlastita oca i njegovu spolnu želju krivila za majčinu smrt kao posljedicu brojnih trudnoća i poroda. Margaret se školuje i radi kao medicinska sestra u siromašnim četvrtima New Yorka, gdje svjedoči posljedicama nestručno izvedenih pobačaja. Žene pred njezinim očima umiru od sepse i drugih komplikacija ili od iscrpljenosti organizma višestrukim trudnoćama i porodima. Majčina smrt i posao kojim se bavila postaju motivacija za početak aktivizma.

S riječi na djela – aktivizam Margaret Sanger

Među prvim aktivističkim potezima kolumne su pod nazivom What Every Mother Should Know iz 1911. te What Every Girl Should Know iz 1912. U njima Sanger progovara o tada kontroverznim temama poput seksualnosti i reproduktivnog zdravlja. 1914. godine izdaje bilten The Woman Rebel i pamflet Family Limitation u kojima popularizira pojam ‘kontrola rađanja’. U navedenim izdanjima Sanger propagira ideju ženske kontrole nad vlastitim tijelom te opisuje razne kontraceptivne metode – tada još uvijek samo mehaničke, iako već tih godina zamišlja i najavljuje postojanje tzv. ‘čarobne pilule’ koja bi sprječavala začeće. Upravo zbog tako slobodnog govora o kontracepciji, protiv nje je podignuta optužnica nakon koje bježi u Englesku, gdje surađuje s europskim feministkinjama.

{slika}

Po povratku iz Europe, Sanger 1916. godine u Brooklynu otvara ilegalnu kliniku za planiranje obitelji i kontrolu rađanja. Ovdje valja napomenuti da Margaret Sanger nije naivno vjerovala da će klinika ostati tajna; dapače, provocirala je vlasti kako bi se mogla boriti protiv represivnog zakona. Deveti dan rada klinike uhićena je, zatim puštena uz jamčevinu, te je prekršaj – informiranje javnosti o kontracepciji – ponovila. Osuđena je na 30 dana popravilišta, a nakon žalbe Vrhovni je sud donio presudu koja liječnicima dopušta propisivati kontraceptivna sredstva. U ovom je potezu vidljiva upravo pragmatičnost Margaret Sanger, koja je neposluhom izvojevala malu, ali neizmjerno značajnu bitku za reproduktivna prava.

1921. godine Sanger osniva American Birth Control League, a 1923. i Birth control Clinical Research Bureau, prvu legalnu kliniku za planiranje obitelji u kojoj zapošljava liječnice i socijalne radnice. Nakon bezuspješnog pokušaja lobiranja protiv još uvijek važećeg Comstockovog zakona, Sanger se iznova odlučuje na neposluh i provokaciju te iz Japana 1932. naručuje dijafragmu, koja joj je zaplijenjena. Nakon sudskog procesa pod nazivom United States v. One Package of Japanese Pessaries, 1937. Američka medicinska asocijacija prihvaća kontracepciju kao uobičajenu medicinsku praksu.

1939. spomenute ABCL i BCCRB objedinjuju se u organizaciju Birth Control Federation of America, koja unatoč protivljenju M. Sanger 1942. godine mijenja naziv u Planned Parenthood Federation of America, pod kojim je poznata do danas.

Kroz godine svog aktivizma Sanger ne odustaje od ideje o ‘čarobnoj piluli’ te kasnih pedesetih godina posreduje između Katherine McCormick, imućne feministkinje i biologa Gregoryja Pincusa, luckastog znanstvenika koji već u to vrijeme provodi pokuse, često rizične i etički dvojbene, u svrhu razvoja pilule za kontrolu rađanja. Prva oralna kombinirana kontracepcijska pilula Enovid odobrena je 1957. za liječenje menstrualnih poremećaja, a 1960. i kao kontraceptivno sredstvo.

1965., u slučaju Griswold v. Connecticut Vrhovni sud SAD donosi presudu kojom proglašava pravo na privatnost (a time i na privatnu upotrebu kontraceptivnih sredstava) ustavnim pravom. Godinu kasnije, nakon što je konačno imala prilike svjedočiti plodovima svoga rada, Margaret Sanger umire od srčanog zastoja u dobi od 86 godina.

Crno, bijelo i sve između

Margaret Sanger nije bila jednostavna ličnost. Imala je viziju i cilj te je u svrhu njihova postizanja bila spremna na sve. Prkosila je zakonima, sukobljavala se s vlastima, lobirala je, borila se na sudu i izvan njega, i radi mnogih je svojih stavova bila i ostala kontroverzna. Ono zbog čega se njezinu ostavštinu, Planned Parenthood klinike, danas ponajviše diskreditira i napada jest ideja da se radi o klinikama za pobačaj, no Sanger je tu praksu u svrhu ograničavanja broja potomaka smatrala ‘opasnom i okrutnom, iako joj se ponekad pribjegava radi spašavanja života majke’.

Prava? Čija prava?

Ipak, Sanger je daleko od heroine ljudskih prava. Njezin je rad, naime, obilježilo koketiranje s već spomenutom eugenikom i suradnja s brojnim istaknutim eugeničarima.

“Nauka o kontroli rađanja sada je predmet izrugivanja, predrasuda i nerazumijevanja. Prije nekoliko godina ovo novo oružje civilizacije i slobode bilo je osuđeno kao nemoralno, destruktivno i opsceno. Postupno se kritike stišavaju – nerazumijevanje je zamijenjeno razumijevanjem. Eugenička i civilizacijska vrijednost kontrole rađanja sve je očitija prosvijetljenima i inteligentnima (…). Mentalno i tjelesno zdravi ne bi se trebali natjecati u plodnosti sa slaboumnima, mentalno oštećenima i siromašnima; dapače, gorući problem današnjice je ograničiti i obeshrabriti plodnost mentalno i tjelesno defektnih”, piše Sanger u svom eseju The Eugenic value of birth control iz 1921. godine.

Zbog ovih je riječi kritičari žestoko napadaju, dok njezini pristaše sredstva opravdavaju ciljem te njezin uspjeh pripisuju upravo lobiranju i ‘ulagivanju’ eugeničarima u svrhu propagiranja ideje o kontroli rađanja. Sanger je, tvrde, bila prije svega pragmatična žena. Kontradiktorna osoba – duboko uvjerena aktivistkinja hladne glave – koja je nastojala svim sredstvima proširiti svoje stavove. Obrana eugenike, kao i govori na skupovima Ku Klux Klana, tvrde kritičari, bili su ipak korak predaleko.

{slika}

Iako su citirani stavovi prvenstveno ableistički, odnosno diskriminatorni prema osobama s invaliditetom i raznim mentalnim poremećajima, Sangerovoj se zamjera i rasizam koji se ogleda u tzv. Negro projectu, otvaranju klinike za kontrolu rađanja u crnačkoj četvrti Harlem. Neki/e kritičari/ke otvaranje klinike 1939. nazivaju pokušajem genocida, no Sanger tvrdi da se ‘nadala pomoći grupi koja je u znatno lošijem položaju i hendikepirana u ‘kastinskom’ sustavu koji dodatno otežava njihova nastojanja da dobiju svoj komad kolača. Dati im sredstva da si pomognu sami možda je najveći od svih darova. Vjerujemo da su znanja o kontroli rađanja za ovu grupu možda najizravnija i najkonstruktivnija pomoć koja im se može pružiti kako bi se poboljšala njihova trenutna situacija’. Prema njezinim riječima, Sanger nije vjerovala u istrebljenje rase, nego u davanje mogućnosti, među ostalima, i Afroamerikankama, da odlučuju o začeću i rađanju. Navodi i da joj je na samom početku njezina djelovanja imućan čovjek ponudio značajnu svotu novca da kontracepciju proširi upravo među crnačkim stanovništvom, no ona je to odbila, tvrdeći da to nije njezin cilj. Negro project ostvaren je u suradnji upravo s tadašnjim istaknutim crnačkim vođama, poput W. E. DuBoisa, trebao je služiti suzbijanju nepovjerenja crnačkog stanovništva prema bijelim liječnicima i iskorjenjivanju praznovjerja i štetnih praksi te širenju ideje o kontroli rađanja.

Umjesto zaključka – nova pitanja

Doprinosa Margaret Sanger ženskim ljudskim pravima trebale bismo se sjetiti svaki put kada smo u prilici odlučivati o vlastitu tijelu i životu. Svaki put kada zastanemo i razmislimo o pitanjima koja se tiču naše psihofizičke autonomije i koja podrazumijevaju želju i mogućnost da raspolažemo vlastitim tijelom. Pitanja su to poput odluke o začeću, rađanju, broju djece i sl. – pitanja koja, u konačnici, podrazumijevaju definiranje vlastita identiteta, a kojima je zajedničko da sadrže poimanje sebe kao misaonog i autonomnog bića. Upravo takav doživljaj sebe zagovarala je Margaret Sanger. Promišljanje o vlastitu statusu, o osobnoj želji da se ostvari kao majka, o vlastitim tjelesnim, psihičkim i ekonomskim kapacitetima da na svijet donese ljudsko biće za neke žene i danas graniči s avangardom, s nekim nedostižnim idealom, i zbog toga su misao i djelovanje ove borkinje za reproduktivna prava toliko važni.

Ipak, nužno je kritički promatrati borbu M. Sanger i naglašavati ableizam i rasizam, djela i izjave koje su odražavale isključivost njezinih stavova i njezine borbe. Naime, kad govorimo o ljudskim pravima, štetno je i opasno boriti se samo za prava nekih, za prava ‘jednakijih’, i zanemariti utjecaj borbe koju vodimo na njezine potencijalne kolateralne žrtve. Margaret Sanger na tom je ispitu pala. Uza sva nastojanja da jednoj grupi omogući pravo na autonoman i osviješten izbor, izravno je podržavala ideju da ista prava drugim grupama treba oduzeti te da postoje bolji i lošiji, dorasli i nedorasli, oni koji zaslužuju te oni drugi, koji ne zaslužuju osnovna prava. Može se, dakako, apologetski tvrditi da je ona sa svojim djelovanjem bila tek odraz vremena u kojem je živjela te da bi s bilo kakvim drugačijim stavovima bitno odskakala od mišljenja većine i tako bila onemogućena ostvariti neki bitniji utjecaj, no cilj postignut sredstvima koja su izravno toksična za nekoliko otprije marginaliziranih grupa kompromitiran je i nedovoljan. Vjerovati u ideju da je nekoj grupi na osnovu rase ili intelektualnog statusa moguće i potrebno braniti nešto tako temeljno kao što je pravo na tjelesni integritet barbarski je i nedopustivo, bez obzira na kontekst i duh vremena. Iako generacije žena nakon nje upravo njoj i njezinim suvremenicama mogu zahvaliti za prava stečena njihovom borbom, rasistički i ableistički stavovi ove aktivistkinje ostaju do danas neizbrisiva mrlja na njezinim postignućima i nešto što uvijek mora biti isticano kad govorimo o njezinu liku i djelu.

________________________________________________________________________

Izvori:

stuffmomnevertoldyou.com A revizionist history of abortio, part 1 and 2

http://www.smithsonianmag.com/history/madame-restell-the-abortionist-of-fifth-avenue-145109198/?no-ist

http://www.pbs.org/wgbh/amex/pill/peopleevents/e_comstock.html

http://www.pbs.org/wgbh/amex/pill/peopleevents/p_sanger.html

https://rewire.news/article/2015/08/20/false-narratives-margaret-sanger-used-shame-black-women/

https://www.nyu.edu/projects/sanger/webedition/app/documents/show.php?sangerDoc=238946.xml

http://origins.osu.edu/article/commonplace-controversial-different-histories-abortion-europe-and-united-states/page/0/0

http://www.theatlantic.com/past/docs/issues/97may/abortex.htm

Erdogan: ‘Europa pomaže teroristima Radničke partije Kurdistana’

Nakon što je u petak zatvorio čelnike oporbene prokurdske stranke Narodne demokratske stranke (HDP), a diljem europskih gradova su se počeli organizirati prosvjedi protiv diktature turskog predsjednika, Tayyip Erdogan optužio je u nedjelju Europu da pomaže terorizmu svojom potporom Radničkoj partiji Kurdistana (PKK).

“Nije me briga ako me zovu diktatorom ili kako god, to uđe u jedno uho i kroz drugo izađe. Važno je kako me zove moj narod. Europa kao cjelina pomaže terorizmu. PKK djeluje slobodno u Europi. Svaki komad oružja zaplijenjen od militanata PKK-a došao sa Zapada”, kazao je turski predsjednik Erdogan.

Podsjetimo, zajedno s još 11 parlamentaraca/ki prokurdske ljevičarske Narodne demokratske stranke (HDP), uhićeni su i dopredsjednici/e te stranke Selahattin Demirtas i Figen Yüksekdağ, pod optužbom da su u vezi s terorističkim organizacijama. U isto vrijeme, oko 1.30 ujutro, započele su operacije gašenja interneta; najprije je blokiran Twitter, zatim Facebook, a nakon toga i ostale društvene mreže.

“Očekujemo još uhićenja. Cilj je ovih mjera ugasiti treću najveću stranku u parlamentu. Ovo je crni dan ne samo za našu stranku nego i za sve u Turskoj i regiji jer označava kraj demokracije u Turskoj”, oglasio se HDP priopćenjem.

HDP ističe kako ih predsjednik Erdoğan uzima kao glavni cilj svih svojih autoritativnih mjera još od povijesnog rezultata HDP-a na izborima u lipnju 2015. godine kad je stranka uspjela ući u parlament unatoč visokom izbornom pragu od 10 posto i kad je dobila snažnu potporu feminističkog pokreta u Turskoj.

“Razlog je naše principijelno protivljenje njegovoj namjeri uvođenja predsjedničkog sustava u Turskoj. Naša mjesta u parlamentu najveća su prepreka potrebnim ustavnim promjenama”, naglašava HDP i dodaje kako su upravo iz tog razloga održani novi izbori u studenom 2015. godine na kojima je HDP, svim poteškoćama unatoč, ipak opet prešao prag i osvojio 59 mjesta u parlamentu.

“S obzirom na to da nas nije uspio spriječiti da uđemo u parlament, sad nam naređuje da idemo u zatvor”, ističu.

HDP je po mnogo čemu posebna stranka u Turskoj. Svoju platformu gradila je na zagovaranju prava žena, prava etničkih manjina te LGBT prava, a ima i dvojno, rodno uravnoteženo predsjedništvo. Od lipnja 2015. godine tisuće članova/ica, izabranih gradonačelnika/ica i članova/ica vijeća povezanih s HDP-om poslano je zatvor bez ikakve osnove, a pokušaj državnog udara 15. srpnja 2016. godine te uspostava izvanrednog stanja postali su izvrsna prilika za Erdoğana da eliminira čitavu opoziciju.

Također u petak u većinski kurdskom gradu Diyarbakiru u eksploziji automobila bombe ubijeno je 11 ljudi i ranjeno najmanje 100 osoba. Turski dužnosnici odmah su za napad okrivili PKK, iako je teroristička Islamska država u subotu preuzela odgovornost za ovaj napad.

Žene čine većinu zaposlenih u medijima, i dalje su plaćene manje od svojih kolega

Unatoč feminizaciji novinarske profesije žene su u europskim medijskim industrijama (pa tako i u medijima u Hrvatskoj) i dalje marginalizirane te manje plaćene od svojih kolega, pokazalo je istraživanje Europskog instituta za rodnu ravnopravnost (EIGE)* o položaju žena u medijima u 28 zemalja članica Europske Unije.

Iako se status žena u medijima jako razlikuje u odnosu na različite države, ova studija potvrdila je postojanje efekta staklenog stropa i hijerarhijske segregacije u europskim medijskim industrijama. Istraživanje je uključivalo analizu organizacijske strukture i strukture zaposlenosti u ukupno 99 javnih i privatnih medijskih organizacija, pravilnika koji se odnose na ostvarivanje rodne ravnopravnosti, intervjue s predstavnicama medijskih organizacija te analizu sadržaja televizijskih programa. U projektu su od 2012. do 2013. godine sudjelovali Centar za istraživanje medija i komunikacije Fakulteta političkih znanosti (CIM) i udruga B.a.b.e.

Dobiveni rezultati pokazuju da u Hrvatskoj novinarska profesija prolazi kroz proces feminizacije – studij novinarstva većinom završavaju studentice (novinarstvo je 2012. studiralo 68% studentica i 32% studenata). Međutim, nakon studija diplomirane novinarke manje su plaćene od svojih muških kolega (u prosjeku, novinarke zarađuju 87% plaće svojih muških kolega na istim pozicijama). Studija EIGE-a ukazuje na hijerarhijsku i sektorsku segregaciju žena u medijskim organizacijama u Hrvatskoj. Iako žene čine većinu zaposlenih, one nisu zastupljene na najvišim upravljačkim pozicijama. Međutim, Hrvatska ipak pripada krugu europskih država u kojima je postignuta veća rodna ravnopravnost u medijskim organizacijama: iako ih nema na najvišim pozicijama, ukupno u srednjem i nižem menadžmentu čine oko polovice zaposlenih. No, na tim pozicijama češće su zastupljene u područjima koja se smatraju produžecima njihovih aktivnosti u kućanstvu ili onima koje se smatraju lakšima ili primjerenijima ženama, poput zabavnog programa, životnog stila, programa za djecu i mlade ili širih društvenih i kulturnih tema.

Medijske organizacije u Hrvatskoj blizu su europskom prosjeku u primjenama različitih mehanizama samoregulacije radi ostvarivanja veće rodne ravnopravnosti, a u tome je u vrijeme analize prednjačila javna televizija. Unatoč napretku u postizanju rodne ravnopravnosti u medijskim organizacijama u Hrvatskoj, ona se ne oslikava u reprezentaciji žena u medijskim sadržajima. Žene su i dalje podzastupljene u svim medijskim žanrovima osim zabavnih i kulturnih žanrova, te su podzastupljene kao izvori vijesti, komentatorice, stručnjakinje, političarke i subjekti priče.

Hrvatska prati promjene koje se događaju i u drugim zemljama članicama EU. U posljednjih dvadesetak godina veći udio žena završava sveučilišne studije novinarstva (2010. godine u EU 68% žena i 32% muškaraca diplomiralo je novinarstvo, kako pokazuje izvještaj EIGE), te su u sve većoj mjeri zastupljene u medijskim organizacijama, ali su i dalje podzastupljene u višim i upravnim pozicijama u medijskim organizacijama te su manje plaćene od svojih muških kolega. Izvještaj EIGE-a navodi da rodni jaz u plaćama u 2010. u prosjeku u EU iznosi 17%, dok su u nekim europskim zemljama novinarke plaćene i više od 20% manje od svojih kolega. Žene u prosjeku čine 30% zaposlenih na upravljačkim razinama u medijskim organizacijama. Najmanje su zastupljene u glavnim upravljačkim pozicijama (16%), a više u nižem menadžmentu (36%).

U napredovanju žene zastaju kod pozicija srednjeg menadžmenta, a intervjui sa ženama u upravljačkim pozicijama o njihovim karijernim putovima ukazali su na neke od mogućih mehanizama koji omogućuju i ograničavaju napredovanje. Pozitivna iskustva žena u mnogim slučajevima proizlaze iz transparentnih procedura zapošljavanja i napredovanja – u organizacijama gdje obrazovanje, vještine i dobar životopis imaju veću važnost od pripadanja neformalnim mrežama žene imaju mnogo veću mogućnost napredovanja. Neke od sugovornica u intervjuima navodile su seksizam i stereotipe prema ženama kao dodatne faktore koji ograničavaju napredovanje, ali i teže umrežavanje u krugove koji vode višim pozicijama, a kojima u mnogo većoj mjeri pripadaju njihovi kolege. Istraživanje je pokazalo da se ženama češće dodjeljuju zaduženja koja se smatraju “primjerenijima” ženama (kao što je rad na temama iz područja zabave ili životnog stila). Također, žene koje uspijevaju proći kroz određene barijere smatraju da se njihov rad ipak različito vrednuje od rada muških kolega na istoj poziciji, odnosno da moraju mnogo više raditi i imati bolje rezultate od muškaraca kako bi primile zasluge za svoj rad.

Osim u menadžmentu, žene su manje zastupljene i u važnijem ili prestižnijem novinarskom radu, pa primjerice žene rjeđe pišu tekstove o politici ili gospodarstvu i tekstovi novinarki se rjeđe najavljuju na naslovnicama. Obrasci zapošljavanja i napredovanja razlikuju se kod javnih i privatnih medija i između različitih zemalja. Javni mediji češće primjenjuju politike rodne ravnopravnosti, te žene u takvim institucijama lakše dolaze do viših pozicija. U nekim zemljama, kao što su Bugarska ili Latvija, žene čine više od polovice zaposlenih na višim razinama, dok ih je u Estoniji, Litvi, Rumunjskoj, Sloveniji, Finskoj i Švedskoj između 40 i 50%. U Irskoj, Grčkoj, Italiji i Malti najmanji je udio žena zaposlenih na višim razinama, oko svega 10%. Ako se promatraju samo najviše pozicije u medijskim organizacijama, u čak 15 europskih zemalja na tim razinama nije zaposlena niti jedna žena.

Veća rodna ravnopravnost u medijima se osim nacionalnih zakonodavnih sustava koji to podupiru može poticati i kroz različite oblike samoregulacije u medijima –  kroz profesionalna udruženja i sindikate novinara/ki koji podupiru rodnu ravnopravnost (kao što se čini primjerice u Njemačkoj, Danskoj, Velikoj Britaniji ili u Mađarskoj), te posebne pravilnike i politike medijskih organizacija za ostvarivanje veće rodne ravnopravnosti. Istraživanje EIGE-a pokazalo je da samo četvrtina analiziranih medijskih organizacija ima takve pravilnike ili provodi takve politike. Iako ispitanice u studiji sumnjaju u učinkovitost takvog oblika regulacije u praksi ako ona nije podržana s organizacijskom kulturom u kojoj se osoblje poštuje jednako bez obzira na spol, rezultati ove studije pokazuju da su u organizacijama koje primjenjuju takav tip regulacije žene češće zastupljene na višim pozicijama. Javni mediji su napredniji u usvajanju pravilnika koji se odnose primjerice na različite potpore zaposlenicima/ama na porodiljnom dopustu, sankcioniranje diskriminacije ili seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu ili potiču treninge za zaposlenike/ce o rodnoj ravnopravnosti u medijima, te zato ženama omogućuju ravnopravnije uvjete rada i lakše napredovanje.

Istraživanje o položaju žena u europskim medijskim industrijama ukazuje na njihovu marginalizaciju u procesima odlučivanja i njihovoj medijskoj reprezentaciji unatoč sve većoj feminizaciji profesije. Međutim, ovo istraživanje pokazalo je kako usvajanje institucionalnih mehanizama i samoregulacije za postizanje rodne ravnopravnosti može pozitivno djelovati na boljem položaju žena, kao što je vidljivo na primjerima nekih europskih zemalja i javnih televizija u kojima je postignut veći stupanj rodne ravnopravnosti.

______________________________________

* Osim u izvještaju EIGE-a rezultati istraživanja objavljeni su i u knjizi “Gender Equality and the Media: A Challenge for Europe” (urednice Karen Ross i Claudia Padovani). Autorice poglavlja “Croatia. Does Equality in Organisation Lead to Equality in Content?” su Dina Vozab, asistentica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, i Adela Zember, novinarka i doktorandica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Urbana zajednička dobra – zajednički grad

Institut za političku ekologiju u suradnji sa Zelenom europskom fondacijom poziva na seminar Urbana zajednička dobra – zajednički grad koji će se održati u srijedu, 9. studenog, od 10 do 16 sati u dvorani Müller Kina Europe (Varšavska 3, Zagreb).

Zajedničko dobro (commons) je koncept i praksa koji je postao poznat široj javnosti nakon što je Elinor Ostrom dobila Nobelovu nagradu za ekonomiju jer je empirijski dokazala da zajednice korisnika mogu održivo upravljati prirodnim resursima bez izravnog utjecaja države i tržišta. Koncept zajedničkog je proširen i na društvene resurse te na različite kontekste uključujući i urbani. Proširili su se i radikalniji te kritičniji pristupi zajedničkog posebice u kontekstu raznih urbanih društvenih pokreta koji se bore protiv privatizacije, komodifikacije i komercijalizacije gradova. Prakse samoupravljanja i upravljanja urbanim resursima od strane zajednice su uvedene ili ponovno uvedene u gradove širom Europe. Primjerice, u Ateni djeluje mreža solidarnih praksi zajedničkih dobara koje pružaju hranu, stanovanje pa čak i zdravstvene usluge ljudima koji su pogođeni godinama politike štednje. U Bolonji je lokalna vlast čak usvojila regulativu kako bi omogućila suradnju sa zajednicama u proizvodnji i obnovi urbanih zajedničkih dobara. U Barceloni je građanska platforma Barcelona zajedno pobijedila na lokalnim izborima i pokušava stvoriti okvir za upravljanje urbanim zajedničkim dobrima u različitim sektorima.

Seminar će predstaviti zanimljive primjere urbanog zajedničkog kroz zajedničke upravljačke prakse i borbe za zajednička dobra u Madridu, Berlinu, Beogradu, Sarajevu, Mariboru i Zagrebu. Isto tako će pružiti prostor za razmjenu izazova u raznim praksama zajedničkog urbanog upravljanja kao i za razmjenu konfrontacijskih taktika protiv ograđivanja gradskih zajedničkih dobara i privatizacije gradskih javnih dobara. Cilj seminara je među lokalnim sudionicima i sudionicama potaknuti debatu kako da se modeli urbanih zajedničkih dobara i samoupravljanja umnože, unaprijede, podrže i zaštite u gradovima regije.

Program:

10:00 – 10:30 – Koncept i praksa urbanih zajedničkih dobara – Tomislav Tomašević (Institut za političku ekologiju)

10:30 – 12:00 – Praksa urbanih zajedničkih dobara u Madridu i Berlinu – Lucia Lois (El Patio Maravillas) i Marco Clausen (Nachbarschaftsakademie)

12:00 – 12:30 – Stanka 

12:30 – 14:00 – Zajednički grad u Beogradu, Sarajevu i Mariboru – Iva Čukić (Ministarstvo prostora), Alma Midžić (Crvena) i Matic Primc (Iniciativa mestni zbor)

14:00 – 14:30 – Ručak

14:30 – 16:00 – Kako unaprijediti urbana zajednička dobra u lokalnom kontekstu? (diskusija) – Iva Marčetić, Mislav Žitko, Dušica Radojčić, Teodor Celakoski, Janja Sesar, Enes Ćerimagić, Iris Beneš, Svibor Jančić, Cvijeta Bišćević, Nikola Zdunić

*Veći dio programa će se odvijati na engleskom jeziku bez mogućnosti prijevoda 

Revolucija u Rojavi – iskustva i opažanja o rađanju novog društva

Intervju s autorima i autoricom nove knjige Revolucija u Rojavi – njihova iskustva i opažanja o rađanju novog društva, objavljen na Roar Magazine portalu.

Desetljećima su tri milijuna sirijskih Kurda živjeli pod teškom represijom Assadova režima, njihov je identitetom bio zanijekan, kao i pristup obrazovanju i radu. Unatoč zatvaranjima i torturi, njihov je otpor rastao. Kada je Arapsko proljeće stiglo u Siriju, njihove su organizacije iskoristile trenutak i pokrenule pionirsku demokratsku revoluciju. Oslobođenje Rojave započelo je u Kobaneu 19. srpnja 2012. godine. Od toga dana pa sve do danas, povijest društvene i političke revolucije ušla je u novo razdoblje.

Aktivistkinja Anja Flach, Ercan Ayboğa i Michael Knapp dugi niz godina sudjeluju u kurdskom pokretu za slobodu, a radili/e su u Njemačkoj i Turskoj. Zajedno su posjetili/e Rojavu u svibnju 2014. godine i svojim jezičnim sposobnostima, poznanstvima i poznavanjem kurdskog pokreta uspjeli/e odraditi mjesec dana intenzivnog terenskog rada. Nakon povratka svoja su razmišljanja prikupili/e u knjigu Revolucija u Rojavi koja je objavljena na njemačkom jeziku u ožujku 2015. godine. Nakon toga je slijedilo još nekoliko posjeta Rojavi i ažuriranje knjige. Revidirano izdanje ‘Revolucije u Rojavi’ objavljeno je na engleskom jeziku u listopadu 2016. godine u izdanju Pluto Pressa.

Anja, Ercan i Michael, vaša knjiga je duboko pronicljiv doprinos razumijevanju kurdskog pokreta i njegovih uspjeha u Rojavi. Za početak, recite nam nešto o sebi.

Anja: Početkom devedesetih upoznala sam ženski kurdski pokret i oformile smo odbor kurdskih i njemačkih žena. Duboko me impresioniralo to što mnoge kurdske aktivistkinje nisu vidjele podjelu na političko i osobno, kao i to da su stvarale žensku vojsku, i to – ni manje ni više – na Bliskom istoku. Njemačka se ljevica sastojala gotovo u potpunosti od studenata i studentica, ali u kurdskom su pokretu bili ljudi iz cijele populacije, od male djece do starijih, ujedinjeni u demonstracijama.

U 1994. godini sam prvi put otputovala u Kurdistan s delegacijom kako bih bolje upoznala pokret i učila od njega. Odlučna borba kurdskog naroda uvjerila me u važnost pokreta. U 1995. i sama sam se priključila u kurdskoj gerilskoj vojsci na 2 i pol godine. Napisala sam dvije knjige o ženskom pokretu, objavljene su na njemačkom jeziku.

Godine nakon toga bile su teške. Öcalana su oteli i kurdski pokret zapao je u tešku krizu. U Hamburgu, gdje živim, u suradnji s drugim aktivistima/kinjama uspostavili smo žensko vijeće i trenutno sam aktivna u njemu, organiziram događanja i pišem članke. S prijateljima iz Njemačke razmišljamo kako primijeniti principe i metode kurdskog pokreta ovdje u Europi.

Ercan: Ekološki pokret u Mezopotamiji osnovan je 2011. godine kao mreža organizacija u Sjevernom Kurdistanu, kada je nekolicina ekoloških grupa postala aktivna u različitim provincijama. Od početka 2015. godine restrukturiran je kao društveni pokret: u svakoj provinciji Sjevernog Kurdistana u ‘ekološkim vijećima’ obično je aktivno nekoliko desetaka članova. Na regionalnom nivou, glavne zadatke izvršava gotovo 12 različitih komisija.

Cilj je razviti i osnažiti ekološku dimenziju kurdskog pokreta za slobodu, što je slušaj i s kurdskim ženskim pokretom. Borimo se protiv destruktivnih i eksploatirajućih projekata ‘ulaganja’ u ruralna i urbana područja: organiziramo edukativne aktivnosti za političke aktiviste i društvo općenito; razvijamo projekte vezane za održivost, potičemo upotrebu lokalnog sjemena i tradicionalne metode gradnje, surađujemo se progresivnim općinama kako bismo postigli više ekološki orijentirane politike na nivou zajednice.

Michael, ti živiš u Berlinu, povjesničar si i geostrateški analitičark. Što nam možeš reći o svom radu na kurdskoj solidarnosti?

Michael: Zapravo dolazim iz vrlo radikalnog, lijevo orijentiranog autonomnog anarhističkog pokreta, a moja prva iskustva s kurdskim pokretom su iz 1990-ih. Radio sam u mrežama solidarnosti, ali kao anarhisti bili smo kritični prema marksističko-lenjinističkom razumijevanju PKK-a. Svejedno, postoji prostor za raspravu i bilo sam impresioniran PKK-om kao najsnažnijim lijevim pokretom u Njemačkoj. Svi drugi pokreti bili su u dubokoj krizi zbog raspada državnog socijalizma, čak i mi anarhisti.

Raspravljali smo o ‘trostrukoj opresiji’ i u tom je kontekstu PKK-ova definicija patrijarhata kao glavne proturječnosti bila uistinu revolucionarna za mene. Razvoj demokratskog konfederalizma i njegova primjena u Sjevernom Kurdistanu, koji sam imao prilike posjetiti, ostavili su duboke utiske. Kao rezultat toga, ne osjećam se kao netko tko se bori za solidarnost, nego kao dio ovog pokreta za radikalnu demokraciju – radim u institucijama poput Civaka Azad, koja radi strategijske analize, provodi diplomaciju i organizira konferencije; NAV-DEM, Sistemskom vijeću kurdske dijaspore u Njemačkoj i nekim mrežama solidarnosti poput TATORT-a Kurdistan i Kurdistanskog odbora solidarnosti.

Što vas je potaknulo na putovanje u Rojavu u svibnju 2014. godine?

Anja: U 2013. godini, čim sam čula za revoluciju u Rojavi, svakako sam htjela otići tamo što je prije moguće, proučavati i pisati o tome. Putovanje nisam uspjela odmah realizirati, ali sam se uporno raspitivala o tome kada bi moglo biti moguće. Prijatelj iz kurdskog pokreta mi je sugerirao da napišem knjigu s Ercan i Michel.

Michael: Isto kao i Anja. Bilo mi je jasno da moram otići tamo jer sam proučavao demokratski konfederalizam kao nezavisnu strukturu već neko vrijeme i doživjeti je u stvarnosti za mene je bila izuzetna prilika. Prvi puta kada sam otišao u Rojavu bilo je u listopadu 2013. godine i tada sam upoznao sve proturječnosti i propagandu kojom je bio napadan projekt Rojava. Htio sam vidjeti vlastitim očima, naučiti iz prakse, razumjeti proturječnosti i istražiti teškoće. Revolucionarni projekti u zemljama zapada mogu puno naučiti od Rojave.

Anja, kakvu su ulogu žene odigrale u revoluciji u Rojavi? Koji su njihovi najveći uspjesi, po tvom mišljenju?

Anja: Ova je revolucija prepoznata na međunarodnoj razini zbog ženskih jedinica u Kobaneu – svijet je iznenadilo da su tamo žene zapovjednice i da imaju vodeću ulogu u revoluciji. Ali vrlo malo se znalo o kurdskoj ženskoj vojsci – ona postoji od 1995. godine i iza nje stoji jedan cijeli sustav žena.

Već u devedesetima, žene u Siriji razvile su organizaciju – ne samo u Rojavi, nego i u Damasku, Alepu, Homsu i Raqqi. Išle su od kuće do kuće i uspostavile grassroots institucije pod kišobranom ženskog pokreta. U Rojavi postoji odbor žena u svakoj ulici i svakom susjedstvu žensko vijeće, ženska akademija, ženske sigurnosne službe i ženske oružane jedinice. Ni jedna revolucija ne može uspjeti ako joj nedostaje žensko lice. Ne možete dokinuti kapitalizam bez dokidanja države, a državu ne možete dokinuti bez da ne dokinete patrijarhat.

U Rojavi mnogo ljudi i dalje slijedi tradicionalne rodne uloge. Na koji način ženski politički pokret nastoji osloboditi žene koje su izvan tog pokreta, uključujući i žene koje nisu Kurdkinje?

Anja: Ženski pokret nastoji pridobiti i organizirati svaku ženu, nebitno je li ona Kurdkinja. Kongreya Star, ženska kišobranska organizacija, dolazi u svaku kuću. Jasno je da međusobna izolacija i kompetitivnost među ženama daju snagu patrijarhatu. Principi poput dvojnog rukovođenja za svaku govorničku poziciju i kvota od 40 posto žena u svakom odboru već su bile razvijena u gerilskoj vojsci ranih devedesetih kako bi odvratile patrijarhat.

Kurdske žene pomno su proučavale revolucije diljem svijeta i shvatile da u prošlosti, nakon što bi se oružani sukobi završili, žene bi se morale vratiti svojim tradicionalnim ulogama. Zato su one radije odlučile stvoriti autonomnu žensku strukturu u svakodnevnom životu. Ako žene stvore snažne organizacije, nikada ih se neće moći poslati nazad u kuhinje. To se odnosilo i na ekonomiju – žene mogu biti neovisne samo uz ekonomsku osnovu. Zato u Rojavi ženske kooperative niču posvuda.

Ove su žene uvjerene da se kapitalizam može nadvladati jedino društvom utemeljenom na nepatrijarhalnim principima kao što su zajedništvo, grassroots demokracija i ekološke ekonomija. Sirijske žene također su se počele organizirati, stvarati vlastite vijeća i vojne jedinice. Arapske žene trenutno još uvijek sudjeluju u kurdskim ženskim organizacijama – možda im treba malo više vremena, ali ja sam sigurna da će s vremenom izgraditi i svoje organizacije.

Knjiga predstavlja i mnoge YPJ članice. Kakva je povezanost između ženskih snaga koje ste upoznale u planinama devedesetih i ovih mladih žena?

Anja: Devedesetih godina u planinama sam upoznala vrlo snažne žene. Jedna zapovjednica, Rûken, bila je jedna od gerilskih vođa u Beytüssebabu u Sjevernom Kurdistanu, unatoč činjenici da je imala samo 17 godina. Nije imala nikakvih problema. Patrijarhat u Kurdistanu mi se činio vrlo površan, čak i među nomadskim plemenima.

U Rojavi sam naletjela na mnoge svoje nekadašnje suborkinje. Kao mlade žene morale su napustiti Rojavu kako bi se pridružile PKK-u i sada su se vratile obraniti revoluciju. Desetljećima su žene u PAJK-u, ženskoj gerilskoj vojsci, sudjelovale u političkom obrazovanju. Dio svakodnevnog života je provoditi političke analize, čitati i diskutirati zajedno i promišljati o strateškim pitanjima. Tijekom nekoliko mjeseci svake godine svaka žena sudjeluje u obrazovnim jedinicama.

Te žene imaju zaista mnogo iskustva – čitale su i diskutirale o klasičnim revolucionarnim autoricama kao što je Rosa Luxemburg, ali i suvremenim kao što su Maria Mies i Judith Butler. Proučavale su matrijarhat, istraživale svoje vlastito društvo i u gotovo isto vrijeme primjenjivale u praksi ta nova saznanja. Analiziraju povijest sa ženskog aspekta jer vjeruju da je nužno poznavati korijene vlastitog društva kako bismo ga u budućnosti mogle mijenjati.

Istovremeno, kurdski pokret je i pokret mladih – stariji ljudi prenose svoja iskustva u život kolektiva. Budući da pokret ne poznaje hijerarhiju i privilegije, svi žive zajedno i dijele sve.

Što vas je najviše iznenadilo tijekom posjeta?

Anja: Posjetiti Rojavu bilo je ostvarenje sna. To je ono za što smo se borile svih ovih godina – slobodno društvo samoupravljanja. Ideje Abdullaha Öcalana, o kojima smo čitale u knjigama, ostvarivale su se jedna po jedna. Imala sam neke sumnje, ali kad sam se opet susrela sa svojim prijateljicama, njihovo je samopouzdanje bilo zarazno. Bila sam iznenađena koliko mladih ljudi na volonterskoj osnovi radi kako bi održali revoluciju. Mlade djevojke rade u sigurnosnim službama ili u gradskoj administraciji sedam dana tjedno, bez plaće. Žene su svugdje i dio su svega.

Također je bilo prekrasno kada nas je moja bivša zapovjednica Rûken odvela u Til Koçer. Tu smo upoznale Arapkinje i žene koje su se pridružile YPG-u i YPJ-u. U devedesetima sam vidjela turske i asirske jedinice u planinama, ali me ova dimenzija snažno impresionirala – čula sam jednu mladu Arapkinju kako govori: ‘Postat ćemo slobodne žene poput kurdskih žena’.

Ercan, knjiga pruža jasan i detaljan opis struktura komuna i vijeća koji su uspostavljeni nedugo prije oslobođenja 2012. godine. Možeš li nam opisati sistem? Koji su neki njegovi izazovi?

Ercan: Narodno vijeće Zapadnog Kurdistana (MGRK) i njegova koordinacija, Pokret za demokratsko društvo (TEV-DEM), pokrenula je Demokratska ujedinjena partija (PYD). Nakon što su ustanci krenuli u Siriji, oni su započeli sistematičnu samoorganizaciju Kurda u Rojavi. Sistem je bio organizirati društvo i izbjeći oružane sukobe. MGRK je kreirao sistem ‘radikalne demokracije’, kombinaciju vijeća i grassroots demokracije.

Na terenu se nalaze komune koje su organizirane u naseljenim ulicama gradova i sela. Iznad njih su narodna vijeća koja funkcioniraju na tri nivoa. Svaki niži nivo ima koordinaciju koja ga predstavlja u višem nivou. Na svakom se nivou nalazi devet komisija koje pokrivaju područja poput obrane, ženskih prava, civilnog društva, diplomacije/politike, ekonomije, obrazovanja i zdravlja. Ovaj sistem uspješno je osnažio stotine tisuća ljudi. Ljudi su počeli upravljati sami sobom i donositi odluke o svojim životima.

Zajedno s YPG/YPJ, revolucija u Rojavi počela je u srpnju 2012. godine kada su samoorganizirani aspekti društva bili dovoljno snaži, a režim Baa’th relativno slab. Kasnije u siječnju 2014., MGRK je pokrenuo Demokratsku autonomnu administraciju (DAA) koja je uključivala veliku većinu Rojave. Rojava se sastoji od nekoliko etničkih i religijskih grupa i mnogih političkih partija. Iako je DAA sistem reprezentativne demokracije, sistem MGRK-a i dalje postoji i širi se, posebice među komunama. Kombinirani sistem nazvan ‘demokratska autonomija’ od tada djeluje, i to na prilično uspješan način.

Širi li se sistem MGRK-a i na područja koja je nedavno oslobodio SDF? Primjerice, usvajaju li ga arapska sela, kao i neke druge aspekte revolucije?

Ercan: Da, sistem se širi i u područja koja je oslobodio SDF. Aktivisti/kinje TEV-DEM-a idu u sela i gradove, predstavljaju se i opisuju što su postigli/e posljednjih nekoliko godina. Predlažu ljudima da se samoorganiziraju u komunama. U ovoj fazi nema snažnih i sistematičnih objedinjujućih struktura u tim područjima, ali postoje deseci novih komuna, uskoro i stotine njih, uglavnom s arapskom populacijom.

U ožujku 2016. godine, proglašen je Federalni sistem u Rojavi/Sjevernoj Siriji, kako bi, između ostalog, obuhvatio i oslobođena područja. Ali ime Rojava je kurdsko i odnosi se samo na Kurde, dok je sistem posvećen uključivanju ljudi svih nacionalnosti i religija. Nedavno, od kada smo dovršile knjigu, u tijeku su rasprave o eliminiranju imena Rojava i uvođenja Federacija Sjeverne Sirije.

Koji su principi novog pravosudnog sustava u Rojavi, s naglaskom na uhićenja, kriminal, sukobe i kažnjavanje?

Ercan: Prvi je princip da je ‘zločin’ uglavnom rezultat nepravednih društvenih odnosa i okolnosti – ima svoje političke i društvene razloge. S obzirom na to, u raspravama se uvijek prvo zapita koji su pravi razlozi zbog kojih je osoba navodno počinila neki zločin. Od ljeta 2015. godine ovaj posao ne obavljaju samo odbori za mir u komunama i susjedstvima, nego i pravosudne platforme u kojima može sudjelovati i do 300 ljudi – velika grupa ljudi raspravlja o temeljnim uzrocima onih postupaka koji su opisani kao negativni.

Odbor za mir također rješava probleme i na najnižem nivou, uz aktivno sudjelovanje lokalnih ljudi koje su izabrale komune ili narodna vijeća. Kao rezultat radikalne demokracije, društvena i politička pravda u cijelom društvu je osnažena, a u izostanku represije od strane države broj zatvorenika u značajnom je padu. U većini gradova nalazi se maksimalno 20-ak zatvorenika.

Postoje li politički zatvorenici u novom društvu?

Ercan: Politički zatvorenici ne postoje, osim onih koji pripadaju terorističkim organizacijama poput ISIS-a ili drugih Salafista. Nekoliko su puta članovi političke partije desno liberalnog bloka ENKS bili uhićeni u kontekstu političkih akcija koje su bile nasilne, ali svi oni su pušteni nakon nekoliko dana. Ponekad članovi ENKS-a koji su bili uhićeni iz nepolitičkih razloga tvrde da su bili politički zatvorenici. Gotovo svi oni su pušteni. Do danas ne postoji dokaz da su neki zatvorenici ili pritvorenici bili mučeni ili loše tretirani – nekoliko međunarodnih organizacija za ljudska prava ima neograničen pristup svim zatvorenicima.

Što vas je najviše iznenadilo tijekom posjeta Rojavi?

Ercan: Nekoliko stvari, i pozitivnih i negativnih. U okrugu Cizîre nisam vidio nijednu šumu, čak ni drvored, samo nepregledna polja pšenice. To pokazuje ne samo osiromašenost biološke raznolikosti, nego i poljoprivredne, ljudske i kulturalne raznolikosti. Drugo negativno iznenađenje bilo je vezano uz drastičnu nestašicu vode. Sve su rijeke bile presušile, čak i u svibnju, ili su bile zagađene. Razina podzemnih voda je opadala. Kada nestašica na razne načine ograničava život i proizvodnju, tada onda predstavlja ozbiljnu prijetnju budućnosti.

S pozitivne strne, bio sam vrlo impresioniran mnogim političkim aktivistima, uključujući mladež i žene, i činjenicom da su njihova borba da prevladaju sve izazove i njihov cilj da ostvare novo društvo bili uspješni. To mi je dalo nadu da revolucija neće biti poražena, iako mnoge regionalne i međunarodne reakcionarne sile vide svoje interese u Siriji.

Također jer vrlo pozitivna bila i činjenica da više nema države. Ne moraš razmišljati o tome hoće li te netko uhititi ili da te sigurnosne službe, policija, kamere ili agenti nadgledaju. Ljudi s drugačijim političkim pogledima ne predstavljaju apsolutno nikakav problem. U Rojavi ste slobodni i slobodne!{slika}

Michael, knjiga sadrži detalja prikaz ‘društvene ekonomije’ uspostavljene na kooperativama u Rojavi. Zašto su izabrali baš takav sistem? Koje vrste kooperativa je vaša grupa posjetila?

Michael: Mnogo puta smo našim prijateljima/cama u Rojavi postavile to pitanje i uvijek bi nam rekli nešto u smislu: “Ne može postojati prava demokracija bez demokratske kontrole svih segmenata društva, uključujući i ekonomiju”.

Koncept ‘društvene ekonomije’ razvijen je na temelju oblika socijalizma u demokratskom konfederalizmu. Njihova kritika jest da razvoj ekonomije neovisan o društvu vodi uspostavljanju eksploatirajući država i, naposljetku, ekonomskom liberalizmu. Za usporedbu, državni socijalizam, koji je nastao iz vlastitih ekonomskih ideja, ekonomiju je učinio dijelom države i sve prepustio državi. Državni kapitalizam nije puno drugačiji od multinacionalnih tvrtki, zaklada i korporacija.

U društvenoj ekonomiji proizvodnjom ne upravlja država ili tržište, nego komune i vijeća, koji su kao institucije samopredstavljanja upoznati s potrebama sudionika. Tržište postoji, ali cilj društvene ekonomije jest međusobna razmjena između vijeća. Ekonomske komisije Vijeća povezuju kooperative na svim razinama i trebale bi udovoljiti ljudskim potrebama za gorivom, plinom, brašnom, hranom i ostalim proizvodima društvene ekonomije. Od njih treba nastati federacija koja će zadovoljavati potrebe svojeg stanovništva.

Kooperative postoje u svim segmentima društva, čak i u sektoru uljne rafinerije. Većine kooperativa koje smo mi posjetili bile su male, s pet do 10 članove koji proizvode tekstil, poljoprivredne proizvode i namirnice, ali postoje i neke velike kooperative poput one pokraj Amûde, koja osigurava više od 2000 kućanstava i još uspijeva prodavati na tržištu.

U određenom smislu je prednost za ovaj proces to što su sirijske vlasti Rojavu tretirale kao klasičnu koloniju. Resursi su iskorišteni, ali gotovo nikakva proizvodnja se nije odvajala. Kako bi ispunili zahtjeve naroda Rojave, industrijalizacija temeljena na ekološkim i solidarnim principa tek se planira, ali zbog rata i ekonomskog embarga ne može još biti realizirana.

Jasno je da bi Turska htjela ugušiti revoluciju i sve težnje Kurda za autonomijom, ali za sada nije uspjela uvjeriti ostatak svijeta da je PYD teroristička organizacija. Na koje još načine Turska nastoji potkopati revoluciju?

Michael: Postoji mnogo frontova i problema na Bliskom istoku, a treći ili četvrti svjetski rat bijesni cijelom regijom. Jasno, postoji sukob između Rusa i njihovih saveznika Šijita te Zapada i njihovih sunitskih saveznika, ali situaciju dodatno komplicira i takozvana Islamska država koja se na mnoge djeluje po vlastitoj volji. S druge strane, federalni sistem u sjevernoj Siriji zalaže se za demokratizaciju i samoorganizaciju izvan granica državnosti.

Analiziranje sukoba saveznika prilično je korisno kada govorimo o Rojavi, ali je također važno razumjeti da je riječ i o ratu između državne i nedržavne moći: između kapitalističkog moderniteta – čiji je izraz upravo ISIS – i njegove alternative: demokratskog moderniteta. Ova se tema može činiti teoretskom, ali ona postaje jasna kada sagledate postupke onih koji se bore na terenu. Neprijatelji poput Turske i Assadova režima drže se skupa kada je u pitanju napad na Rojavu, a čak i takozvani saveznici koalicija dozvoljavaju provalu Turske u regiju s namjerom da oslabe projekt u Rojavi.

Sama Turska podupire ekstremno desno vojsku Turkmena i džihadističke grupe poput Ahrar Al-Sham i Al Qaedu protiv Rojave. To također direktno napada i jedinice YPG-a. Masakr koji se dogodio u lipnju 2015. godine u Suruçu izvršio je ISIS pod budnim okom Turske. Džihadistička milicija terorizirala je kurdsku populaciju u Sjevernom Kurdistanu/Turskoj, baš kao i u Sjevernoj Siriji i Iraku.

Turska također djeluje i kroz Kurdsku demokratsku partiju (KDP) Južnog Kurdistana (Sjeverni Irak), koji i u Rojavi ima svoje pristaše zvane ENKS – navodna sirijska opozicija, ali pod turskom kontrolom. Oni ratuju protiv samoupravljanja, pogotovo u susjedstvu Şêx Maqsûd u Alepu, a ratuju i propagandom. Žale se na svoju situaciji u Rojavi, iako imaju pravo na svoju slobodu u regiji, bez obzira što su povezani s onima koji napadaju Şêx Maqsûd i sudjelovali su u brojnim napadima na samoupravljanje.

Tko su najbolji potencijalni saveznici za federalni sistem u Rojavi i ostalim dijelovima Sirije?

Michael: Najbolji saveznici Rojavi su ljudi, revolucionari i revolucionarke diljem svijeta, oni i one koji/e se bore za emancipaciju i oslobođenje. Oni/e su strateški/e saveznici/e revoluciji. Ljudi u Rojavi itekako su svjesni da etatističke i imperijalističke sile poput SAD-a mogu biti samo taktični saveznici jer su njihovi interesi u suprotnosti s oslobođenjem i emancipacijom.

Što te najviše iznenadilo tijekom posjeta Rojavi?

Michael: Moram priznati da je anti-propaganda imala utjecaj na mene. Došao sam u Rojavu i iznenadio se kako svugdje imam pristup, svakoj opozicijskoj stranci, čak i onima koje su radikalno protiv samoupravljanja. Zatvori su bili otvoreni i mogli smo u privatnosti razgovarati sa zatvorenicima o njihovim problemima i situacijama u kojima se nalaze. Ljudi odgovorni za pravosuđe raspravljali su o tome kako uspostaviti društvo bez zatvora.

Jedan od mojih omiljenih dijelova u knjizi je dio o kurdskim četvrtima u Alepu. Grad se nalazi izvan same Rojave, ali demokratski konfederalizam tamo je uspostavljen ranije, čak i prije oslobođenja 2012. godine, i tri okruga ugledala su se u Alep kao primjer primjene takvog uređenja. Užasavajuće borbe koje se sada tamo odvijaju grad su svele na ruševine. Možeš li nam reći nešto o kurdskim četvrtima u Alepu danas? Kako preživljavaju?

Ercan: Da, u 2011. i 2012. godini politička struktura u područjima koja su uglavnom naseljavali Kurdi, posebice četvrti Şêx Maqsûd i Aşrafiye, bile su uzor ostatku Rojave. Ali od 2012. godine, tri okruga poduzela su velike korake i danas se oslobođeni Alep može politički ugledati u njih. Krajem 2014. godine, borci i borkinje iz Alepa udružili su se herojskom ustanku Kobanea, što je vrlo zanimljiva interakcija.

Danas samo 20 posto ljudi od prvotne populacije žive u oslobođenom Alepu, ali u strašno teškim uvjetima. Tijekom jedne cijele godine vladao je embargo, kao i svakodnevni napadi Salafista i ostalih reakcionarnih grupa. Samo u toj četvrti stradalo je više od 170 civila. Ali obrana je prilično snažna – u brutalnom ratu u Alepu, ona se nije nalazila ni na strani sirijske vlade, niti na strani reakcionarnih naoružanih organizacija. Dugoročni cilj jest ne pridružiti se ni jednima od njih, nikada. YPG i YPJ nisu izgubili gotovo ni jedno područje u posljednjih nekoliko godina i čak su oslobodili neka manja područja. Razaranje nije toliko drastično kao u istočnom Alepu gdje u većinu građevina nije više moguće useliti.

Ljudi žive, kuhaju, spavaju i sastaju se na nižim katovima ili u dvorištima. Škole i dalje rade i uspostavljene su kooperative, ali više ne postoje elektrane, a dizelsko gorivo je jako teško nabaviti. Zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba iziskuje mnogo kreativnoga truda.

Revolucija u Rojavi zašla je duboko u četvrtu godinu i okružena je neprijateljskim silama iz Turske, KDP-jem iz Iraka, Islamskom državom i ostalim džihadistima. Njezino preživljavanje u ovakvim uvjetima je nevjerojatno. Kako to objašnjavate?

Anja: Rojava preživljava dijelom zbog toga što ljudi nemaju nikakvu alternativnu osim boriti se i djelomično zbog njihove organizacijske i ideološke pozadine. Tamošnji ljudi uvijek kažu – Abdullah Öcalan živio je i radio ovdje 20 godina, ovo je mjesto gdje se većina ljudi prvi put susrela s njegovim idejama. Postoje žene koje se bave grassroots pokretima već godinama – prolom snage otvorio se sjeveru zbog rata, a kurdski pokret bio je spreman za nju.

Kako ljudi diljem svijeta mogu iskazati solidarnost i pridonijeti opstanku?

Anja: Smatram da svatko tko može pridonijeti, treba otići tamo. Posebice doktori, babice, inženjeri i ostali hitno su potrebni u Rojavi. Ali osnovno poznavanje kurdskog ili arapskog jezika je nužno. Financijska podrška je također veoma važna, posebice za obnavljanje ženskih institucija. Postoji fondacija koja obnavlja i gradi ženske projekte poput kooperativa i dječjih vrtića.

Politička podrška Rojavi također je vrlo značajna. Obrana Kobanea postala je simbol međunarodne solidarnosti. Napadi koje je izveo Daesh (ISIS) između rujna 2014. godine i siječnja 2015. gotovo su izbrisali cijeli grad i okrug Kobane s lica zemlje. Borci i borkinje YPJ-a i YPG-a koji/e su ga branili/e nisu imali gotovo nikako teško oružje i svejedno su u samo nekoliko dana uspjeli zadržati grad.

U Kobaneu su mnoge ženske jedince bile na fronti i u borbi protiv Daesha imale su simpatije na svojoj strani. Da Kobane nije bio obranjen, san o revoluciji u Rojavi bio bi uništen. To je bilo jasno mnogim ljudima diljem svijeta. Diljem svijeta su se počele događati razne akcije, što je napokon potaknulo Sjedinjene Države da interveniraju i zračnim napadima podrže YPJ i YPG u borbi protiv ISIS-a, što je bitno promijenilo stvari.

Napokon, međunarodna solidarnost uvelike je pridonijela tome da Kobane, a onda i Rojava, ne padnu pod ruke Daesha. Jarabulus, sada pod turskom okupacijom, može biti oslobođen samo ako se podigne pritisak protiv Turske i svi ostalih država od strane poput europskih , Amerika i Rusije.

Ali najvažnija podrška bila bi organiziranje u vlastitim zemljama i borba protiv kapitalističkog patrijarhata. Možemo naučiti puno od revolucije u Rojavi. Pod hitno je potrebno organizirati se i stvoriti alternativu kapitalističkim patrijarhatu. Opstanak ljudske vrste ovisi o tome jer rat i industrijalizacija – kao i društvene i ekološke katastrofe povezane s njima – uništavaju temelje života. Nemamo još puno vremena. 

Prevela i prilagodila Sara Sharifi

Izbori u SAD-u: Postoji li manje od dva zla?

Kada smo prije četiri godine s užasom pratili/e predsjedničke izbore u SAD-u, mislili/e smo kako je Mitt Romney najgore što se može dogoditi Americi, ali i svijetu. Te, 2012. cijeli je svijet sa zanimanjem pratio rezultate izbora nadajući se kako Romney ipak neće biti izabran.

Romney, dakako, nije pobijedio na predsjedničkim izborima i time je noćna mora svakog suvislog Amerikanca i Amerikanke bila završena. Barem iduće četiri godine.

Od svojih početaka, predsjednički izbori 2016. bili su sve samo ne mirni i staloženi. Skandali su ove izbore pratili od početka, počevši s aferom mailova Hillary Clinton i potencijalnim ugrožavanjem nacionalne opasnosti. Kada je ozloglašeni Donald Trump objavio svoju kandidaturu za predsjednika, svi su to smatrali neslanom šalom koja nikada neće naći uporište među biračima/icama. No, Trump je sve iznenadio, a ono što je na početku kampanje bilo predmet smijanja, pretvorilo se u stvarnost: ne samo da se Trump kandidirao, već je bio i uspješan u tome te je imao podršku svojih sugrađana/ki.

Trumpova populistička retorika otpočetka se svodila na koketiranje s desno usmjerenim izjavama. Sve je počelo s iskazivanjem netrpeljivosti prema pripadnicima/ama manjina, s posebnim osvrtom na Meksikance/ke, a u međuvremenu je Trump svoje ksenofobne izjave usavršio do razine kakve se ne bi posramio ni Viktor Orbán u vrijeme izbjegličke krize 2015. godine. Naime, u isto vrijeme su se i Trump i Orbán zalagali za građenje zida, odnosno podizanje žičane ograde na granicama čime su zadobili povjerenje i glasove brojnih desno usmjerenih glasača/ica.

{slika}

Trump je u svojim izjavama znao odlaziti toliko daleko da su se čak i kolege/ice republikanci/ke počeli/e ograđivati od njegovih izjava. Također, napadao je (reproduktivna) prava žena, a može se pohvaliti i homofobnim i seksističkim izjavama te optužbama za seksualno uznemiravanje i silovanje. Pobačaj smatra ubojstvom te ga naziva “čupanjem iz maternice“. Otvoreno ne podržava LGBT+ zajednice, prava istospolnih zajednica i pravo žene na izbor, a zalaže se za smanjenje provjera prilikom kupnje oružja što je SAD dovelo do brojnih masovnih pucnjava u kojima je živote izgubilo na desetke ljudi. Trumpova unutarnja politika je autodestruktivna te želi iskorijeniti sve koji se na bilo koji način ne uklapaju u njegovu vizije “velike, snažne Amerike”.

Vizija budućnosti pod ravnateljskom palicom Donalda Trumpa uvelike nalikuje na stvarnost prikazanu u romanu Sluškinjina priča autorice Margaret Atwood. Ista priča, samo 20 godina kasnije: žensko tijelo kontrolira vlada, reproduktivna prava su nepostojeća, kao i prava manjina, društvo je ustrojeno u kastama, a teokracijska vladavina se temelji na strahu.

S druge strane nalazi se Hillary Clinton, prva žena koja se kandidirala za predsjednicu SAD-a, a koja stoji iza svega onoga u čemu Trump ne nalazi ništa vrijedno. U svojoj se kampanji zalagala za pravo žena na izbor, za prava LGBT+ zajednica te je njegovala retoriku koja je mnogo politički korektnija od one Trumpove. Također, Clinton ima blaži pogled na imigrante/ice te ne bi gradila zid na granici s Meksikom, već bi im osigurala poticaje za zapošljavanje te ograničila deportaciju. S druge strane medalje nalazi se socijalna politika SAD-a, koja skupo naplaćuje trudnoću, kontracepciju i pobačaje, no Clinton o tome nije rekla ni riječi. Zalažući se za prava žena, no šuteći o njihovim reproduktivnim pravima, Clinton se sve više udaljava od statusa borkinje za ženska prava.

Nadalje, znajući koliko su važni glasovi mladih glasača/ica, Hillary se na sve načine pokušavala umiliti upravo njima – gostovala je u talk showu Ellen DeGeneres, družila se s Amy Schumer te razgovarala o feminizmu s Lenom Dunham. No, Clinton upravo ovdje gubi na vjerodostojnosti. Naime, pokušavajući se svidjeti svim društvenim skupinama, ona zapravo čini kontraefekt: djeluje lažno i “forsirano” te time odbija potencijalne glasače/ice. Osim sljubljivanja s ikonama bijelog feminizma, malo toga je Hillary učinila za prava žena, a pogotovo za prava nebijelih žena. Ukoliko Amerikanci/ke na čelu svoje države žele nekoga tko se smatra feministkinjom, ali samo dok se radi o bjelkinjama srednje klase, onda je Hillary Rodham Clinton pravi izbor za njih.

{slika}

Jedan od najvećih prekršaja Clinton je počinila u kontekstu nacionalne sigurnosti i stabilnosti države. Naime, privatni je e-mail server koristila ne samo za osobne mailove, već i za one koji su mogli biti od značaja za sigurnost cjelokupne države. Privatni serveri su skloniji napadima hakera od onih koje postavlja vlada SAD-a te je time potencijalno ugrozila živote nebrojenih Amerikanki i Amerikanaca. Ova afera je Clinton stajala brojnih glasova te u trenutku pisanja ovoga članka drži prednost od samo 2 posto ispred Donalda Trumpa.

Ono što je značajno za Hillary Clinton jest to da se u ovoj predsjedničkoj kampanji odmaknula od svog prijašnjeg stava o vanjskoj politici SAD-a. Naime, dok je još bila državna tajnica, Clinton je podržavala ratove koje je Amerika vodila na Bliskom istoku. U to vrijeme se aktivno zalagala za bombardiranje Irana i Iraka te je podržavala izraelske invazije na Palestinu, što se izravno kosi s njezinim “feminizmom”. Preostaje pitanje je li odmak od ovakvih stavova još jedan od nastojanja umiljavanja svim društvenim skupinama ili je Clinton zaista uvidjela problem takve politike. Kao samoprozvana feministkinja, trebala bi razumjeti na koje načine takva vanjska politika utječe na žene i djecu na tim prostorima te u kakvim ih uvjetima napuštaju nakon uvođenja “demokracije”.

Međutim, postoji mogućnost da se Hillary dogodi ono što se Kolindi Grabar-Kitarović dogodilo u Hrvatskoj: dobivanje glasova samo na temelju roda. Dakako da treba podržavati žene na rukovodećim pozicijama, ali ne pod cijenu druge, sposobnije osobe, koja bi bila sposobna više napraviti za ženska prava i prava manjina od predsjednice. Rod ne bi trebao biti odrednica na temelju koje će građani/ke glasovati, već sposobnost kandidata/inje da učini promjene koje direktno utječu na tog građanina/ku.

Naposljetku, žalosno je primijetiti da se cjelokupne kampanje i Trumpa i Clinton temelje zapravo na rušenju kredibiliteta onog/e drugog/e. Trump tako za Clinton govori da nije kompetentna obavljati predsjednički posao, a retorika Hillary Clinton se često temeljila isključivo na spočitavanju Donaldu Trumpu.

Amerikanci/ke 8. studenoga biraju manje između dva zla te pritom dobivaju osobu koja će o njihovoj sudbini odlučivati iduće četiri godine. Kojim god putem krenuli, građani/ke SAD-a ne mogu slaviti jer u svakom slučaju dobivaju predsjednika/cu veoma problematičnih stavova koji ne idu u prilog niti jednom prosječnom Amerikancu/ki. Svijet dobiva potencijalno opasnog lidera/icu koji/a bi mogao/la još više poljuljati ionako nestabilnu situaciju u svijetu.

Ovo je mrtva utrka u kojoj nitko ne pobjeđuje, a ponajmanje građani/ke SAD-a. 

{slika}