Dekan FFZG-a Vlatko Previšić podnio kaznenu prijavu protiv profesorica Galić i Čačinovič

Dekan Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Vlatko Previšić podnio je kaznenu prijavu protiv profesorica Branke Galić i Nadežde Čačinovič zbog “organiziranja nelegalnoga nastavka sjednice, uspostavljanja paralelnoga sustava upravljanja fakultetom te ometanja rada i narušavanja ugleda institucije”.

Podsjetimo, dekan Filozofskog fakulteta i pobornik spornih ugovora Filozofskog i Katoličkog bogoslovnog fakulteta (KBF) Vlatko Previšić sukobio se s prodekanicom Filozofskog Brankom Galić, nakon što se ona javno suprotstavila ugovorima. Previšić ju je samovoljno razriješio dužnosti iako to po pravilima može učiniti samo Fakultetsko vijeće. Vijeće je odbilo Previšićev prijedlog krajem travnja, a on je prodekanici Galić odlučio dati do znanja da ju svejedno ne želi u svojoj ‘ekipi’.

O podnošenju kaznene prijave dekan Previšić izvijestio je priopćenjem djelatnike/ice i studente/ice Filozofskoga fakulteta te širu javnost. U priopćenju se osvrnuo na sjednicu Fakultetskoga vijeća, održanu 14. srpnja 2016. godine koja je, kako je naveo, “bila regularno zaključena, a dvije članice Vijeća – prodekanica prof. dr. Branka Galić i prof. dr. Nadežda Čačinovič, nezadovoljne ishodima sjednice i s namjerom da se prijekim putem isfrorsira smjena dekana fakulteta, organizirale su nelegalni i protustatutarni nastavak sjednice. Tom je prilikom napravljen čak i zapisnik ilegalnog skupa koji je profesorica Čačinovič vlastoručno potpisala i urudžbirala”.

“Ovim putem želim obavijestiti djelatnike i studente fakulteta kao i širu javnost da sam kao odgovorni čelnik ustanove podnio kaznenu prijavu protiv djelatnica Filozofskoga fakulteta prof. dr. Branke Galić i prof. dr. Nadežde Čačinovič zbog organiziranja nelegalnoga nastavka sjednice, zbog uspostavljanja paralelnog sustava upravljanja Fakultetom te ometanja rada i narušavanja ugleda institucije. Prijava je istodobno podnesena i stegovnom i etičkom tijelu Fakulteta”, zaključio je dekan Filozofskoga fakulteta Vlatko Previšić.

Sa šakom eura brišu krivnju i krv: sirijske izbjeglice u Turskoj dobivat će novčanu pomoć od EU

Europska komisija je u četvrtak objavila da je za sirijske izbjeglice u Turskoj odobrena pomoć od 348 milijuna eura, a novac će im biti svaki mjesec uplaćivan na elektronske bankovne kartice.

listopada ove godine na elektronske kartice sirijskih izbjeglica bit će svaki mjesec uplaćivana novac koji će moći trošiti prema svojim potrebama, za hranu, odjeću, školovanje djece itd. Riječ je o dosad najvećem programu humanitarne pomoći koji uključuje izravne transfere novca za pokrivanje svakodnevnih potreba.

Iznos od 348 milijuna eura dio je od tri milijarde eura koje je EU prošle godine obećala Turskoj za pomoć izbjeglicama iz Sirije.

“Ovo će znatno promijeniti živote ljudi koji su pobjegli od rata i nasilja”, izjavio je povjerenik za humanitarnu pomoć Christos Stylianides.

U Turskoj se nalazi tri milijuna sirijskih izbjeglica, a golema većina njih, 90 živi izvan izbjegličkih kampova.

Komisija ističe da se ovakvim načinom dodjele pomoći ljudima osigurava dostojanstvo izbora, a ujedno i pomaže i lokalno gospodarstvo u Turskoj gdje će taj novac biti potrošen.

Pogledajte sučeljavanje o rodnoj ravnopravnosti: O ženama bez žena. Opet.

Na sučeljavanje u organizaciji Platforma 112 – za Hrvatsku vladavine prava političke su stranke poslale isključivo kandidate.

Sučeljavanje je moderirala Đurđica Klancir, a sudjelovali su Jasen Mesić iz HDZ-a, Nedjeljko Marković iz MOST-a nezavisnih lista, Radimir Čačić iz Koalicije za Premijera, Ivan Pernar iz Živog Zida, Saša Milošević iz SDSS-a, te Igor Kolman iz Narodne koalicije.

Evo malog prikaza što su rekli o ravnopravnosti spolova i sudjelovanju žena u politici.

Stranke prepisale jedna od druge kako do demografske obnove, rodnu ravnopravnost gotovo ne spominju

Cilj analize izbornih programa Narodne koalicije, Hrvatske demokratske zajednice, koalicije Za premijera te stranaka Most i Pametno, bio je utvrditi je li i na koji način ravnopravnost spolova, kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, zastupljena u njihovim politikama.

Za početak treba istaknuti da je pojam ravnopravnost spolova odsutan iz većine navedenih programa. Iznimka su Narodna koalicija, koja spominje pomalo nespretan termin ‘jednakost spolova’, i HDZ, koji je ovoj tematici posvetio čitavi odlomak. Unatoč tome, iz HDZ-a na dva mjesta navode kako im je cilj ‘štititi dignitet ljudskog bića od začetka života’ te kako će posebnu pozornost posvetiti ‘vrlo osjetljivom problemu pobačaja, samohranim majkama te socijalnim, psihološkim, zdravstvenim i gospodarskim okvirima u kojima žena odlučuje o rađanju’.

“Iz ovakvih navoda možemo iščitati daljnja ograničavanja reproduktivnih prava žena te osporavanje ženinog pravo na izbor, pri čemu se visoka cijena društvenog napretka svaljuje na žene,” smatra Antonela Marušić iz udruge K-zona. Ovim putem želimo naglasiti da pobačaj nije ‘problem’, već pitanje prava na izbor – koje se, usput rečeno, ne spominje ni u jednom od programa unatoč činjenici da je Odbor za ljudska prava UN-a početkom ove godine potvrdio pobačaj kao ljudsko pravo.

Nadalje, demografska politika pojavljuje se kao zasebno poglavlje u svim programima osim onom Narodne koalicije. Smatramo da je fokus na demografsku obnovu promašen utoliko što istu postavlja kao cilj, a ne posljedicu.

“Neće doći do demografske obnove ako najprije ne osiguramo kvalitetu života u cjelini,” ističe Branka Mrzić Jagatić iz Rode.

Uz to, predstavljanje ove problematike kao ‘ključnog pitanja opstanka i razvoja Hrvatske’ služi za stvaranje moralne panike. Na taj način se potiče društvena klima pogodna za provođenje određenih mjera, poput već spomenute insinuacije zabrane, ili barem ograničavanja pristupa, prekidu trudnoće.

Iz Zagreb Pridea upozoravaju da je u demografskoj obnovi, kako je predstavljena u programima, dominantna heteronormativna perspektiva koja isključuje sve druge oblike obitelji. Primjerice, stambene politike stranaka redom su usmjerene na mlade obitelji koje imaju ili planiraju imati djecu, dok druge društvene skupine nisu u fokusu. Moralna panika prisutna u diskursu o nužnosti demografske obnove također potiče na veću netrpeljivost prema seksualnom ponašanju koje nije reproduktivno, koje nije vezano uz domaćinstvo i tradicionalnu obitelj te k tome učvršćuje tradicionalne rodne uloge, što sve zajedno može povećati prisutnost netolerancije, transfobije i homofobije u društvu.

Iako su u nekim programima navedeni različiti tipovi obitelji – od jednoroditeljskih (o kojima se u pravilu govori kao o nekoj neobičnoj, ugroženoj vrsti) i udomiteljskih obitelji, pa do izvanbračne zajednice muškarca i žene – oni su percipirani kao ranjive skupine kojima je potrebna “posebna pozornost” jer su “uvjeti života djece iz ovakvih obitelji prema istraživanjima često bitno lošiji” (HDZ). Smatramo da netradicionalni oblici obitelji ne trebaju nikakvu posebnu pozornost jer ih se time definira kao devijaciju od norme, već je potrebno prilagoditi sustav potrebama svih građana i građanki bez obzira na vrstu partnerstva ili zajednice u kojoj žive. Ovom prilikom također napominjemo da nijedna stranka u svom programu ne spominje zaštitu prava LGBTIQ osoba niti izražava stav da i životno partnerstvo predstavlja oblik obitelji.

Kad je riječ o usklađivanju obiteljskih i poslovnih obaveza, ne iznenađuje da se sve stranke slažu da je potrebno povećati pokrivenost vrtićima i smanjiti regionalne razlike u cijeni i dostupnosti. No, nitko ne govori o tome da je važno osigurati kvalitetu predškolskog odgoja i obrazovanja.

“Državni pedagoški standard nigdje ne funkcionira i bez državne intervencije niti neće,” napominje Tajana Broz iz udruge CESI.

Stranke su složne i oko toga da je potrebno delimitirati rodiljne i/ili roditeljske naknade, ali u svojim prijedlozima ne navode izvore iz kojih će se ta (izdašna) sredstva osigurati. Isto tako, dojam je da je broj mjeseci za koji bi delimitirali naknade nasumično odabran. Pametno je jedino istaknulo da je potreban izračun učinaka naknada i definirani javni izvori sredstava za njihovo pokriće, uz postupno uvođenje obilatijih potpora za duljinu i visinu porodiljnih naknada kada će to biti moguće. Pored toga, upozorava Branka Mrzić-Jagatić, većina naknada izračunava se na temelju proračunske osnovice (3.326,00kn), koja se nije mijenjala dugi niz godina i potrebno ju je uskladiti sa stvarnim troškovima života.

Od mjera treba spomenuti i uspostavu statusa roditelja-odgojitelja (HDZ), odnosno majke njegovateljice (Za premijera), u obiteljima s četvero i više djece. Prije no što brzopotezno osudimo profesionalizaciju roditeljske uloge kao mjeru koja ženu (jer radi se gotovo bez iznimke o ženama) zadržava u tradicionalnoj ulozi i izvan tržišta rada, valja istaknuti da osobe koje ostaju kod kuće kako bi skrbile o djeci obavljaju neplaćeni rad koji traje čitav dan i koji bi možda, u nekim drugim okolnostima, i trebalo vrednovati na ovaj način. Komodifikacija kućanskog i njegovateljskog rada svakako ne bi trebala biti dugoročna opcija, već bi trebalo težiti njegovom podruštvljenju.

Nije objašnjeno na koji bi način profesionalizacija roditeljstva bila usklađena s ravnopravnom zastupljenošću žena na tržištu rada i u politici, što je također jedan od ciljeva navedenih u programima. Osim toga, nije izgledno da će bez promjene društvenih vrijednosti i rodnih stereotipa – što se ne navodi kao cilj ni u jednom od programa – očevi početi u značajnijoj mjeri preuzimati brigu o djetetu. To je vidljivo i iz podatka da samo 4% muškaraca u Hrvatskoj koristi roditeljski dopust – a koliko bi ih pristalo preuzeti ulogu roditelja-odgajatelja i trajno se isključiti s tržišta rada, možemo samo nagađati.

Zagreb Pride upozorava i na fleksibilizaciju rada (npr. rad na pola radnog vremena). Iako ona potencijalno doprinosi usklađivanju poslovnih i obiteljskih obaveza (Pametno, Most), u našem kontekstu, odnosno u već postojećim prekarnim uvjetima rada, fleksibilizacija bi dodatno ugrozila položaj žena na tržištu rada, otežavajući im napredovanje, zadržavajući nižu cijenu njihovog rada i prepuštajući im da i dalje obavljaju neplaćeni rad kod kuće.

Shvaćanje žene kao pružateljice skrbi ne samo za djecu, već i za starije i nemoćne članove obitelji prisutno je i u procesu povlačenja države iz sustava socijalne skrbi. Tako se odgovornost za pružanje usluga postepeno prebacuje, s jedne strane, na udruge, a s druge na same žene, koje se zapošljavaju “za podršku i pomoć u kući starijim osobama i samačkim domaćinstvima” (HDZ). Zašto muškarci, osobito oni dugotrajno nezaposleni, nisu u mogućnosti pružati ove i slične usluge, ostaje nejasno.

U nekim programima primjetno je privilegiranje mladih nauštrb starijih osoba, koje implicitno bivaju označene kao teret koji narušava “blagostanje društva” (Most). Primjerice, Narodna koalicija samo u jednom paragrafu spominje zapošljavanje starijih osoba, paralelno sa zapošljavanjem osoba s invaliditetom.

“Prisutna je tendencija da se sve osobe koje su ‘neproduktivne’ u kapitalističkom smislu stavljaju u jednu kategoriju i prepuštaju ili ženskom slabo plaćenom radu ili udrugama,” navodi Mia Gonan.

Zahtjev za produktivnošću osobito je prisutan kod Pametnog, koje se zalaže za što dulje zadržavanje zaposlenika u radnoj aktivnosti te smanjenje prava na prijevremene mirovine, te kod Mosta, koji navodi da će pravednost i sigurnost biti osigurane samo za zaposlenike koji maksimiziraju svoju produktivnost.

Antonela Marušić dodaje da nema ni puno spomena o zaštiti prava starijih radnica i radnika, koji često obolijevaju od bolesti izazvanih teškim i neadekvatnim uvjetima rada. Osim toga, upozorava, fokus se stavlja na jačanje privatnog sektora kao “ključnog nositelja ekonomskog razvoja” (HDZ), dok statistike pokazuju da se radnička prava najviše krše upravo u privatnom sektoru.

Začuđuje i neupoznatost stranaka sa zakonodavstvom vezanim uz rodnu ravnopravnost. Primjerice, Narodna koalicija navodi da će izraditi Strategiju suzbijanja nejednakosti spolova na tržištu rada i po potrebi unaprijediti zakonodavni okvir kojim će se potaknuti bolje usklađenje profesionalnog i obiteljskog života. Slično tome, HDZ obećava da će donošenjem zakonske regulative osigurati jednaku plaću za isti uloženi rad obaju spola. Ovom prilikom želimo ih podsjetiti da je jednaka plaća žena i muškaraca regulirana člankom 19 Zakona o radu, a diskriminacija žena na tržištu rada Zakonom o ravnopravnosti spolova, Zakonom o suzbijanju diskriminacije i Zakonom o radu.

“Naš zakonodavni okvir koji se odnosi na rodnu ravnopravnost je dobar, ali treba osigurati da se dosljedno i primjenjuje. Svi smo svjesni da postoji puno diskriminacije mladih žena na tržištu rada unatoč tome što je ona zakonom zabranjena,” istaknula je Tihana Bertek iz udruge B.a.B.e.

Konačno, ne slažemo se s prilagođavanjem obrazovnog sustava potrebama tržišta i povećanim financiranjem STEM područja (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika), kojeg podržavaju sve stranke u svojim programima. Riječ je o područjima u kojima dominiraju muškarci, stoga bi povećanje njihova financiranja produbilo već postojeću rodnu segregaciju tržišta rada. Istovremeno bi takozvana “ženska” područja (kao što su socijalna skrb, obrazovanje i društvene znanosti), u kojima je prosječna plaća niža, a mogućnost pronalaženja zaposlenja manja, bila dodatno marginalizirana.

“K tome, fokus na STEM područja i prilagođavanje znanosti i obrazovanja potrebama tržišta obično dovodi do postupnog potkapacitiranja i gašenja društvenih i humanističkih odsjeka. Međutim, društvene i humanističke znanosti su ključne za proizvođenje kritičkog znanja i teorija potrebnih feminističkim i queer pokretima. Nikako ne bi bilo poželjno da se, primjerice, o LGBTIQ temama govori isključivo na medicinskim i pravnim fakultetima,” upozorava Mia Gonan iz Zagreb Pridea.

“Možemo zaključiti da je teško više komentirati floskule koje stranke stavljaju u programe, a nitko se nije proslavio rješavanjem ičega od toga,” kako navodi Tajana Broz.

Nažalost, programi ne govore puno o tome kakve će politike stranke doista donositi. Lako je obećati da će se raditi na jačanju civilnog društva, no svi vrlo dobro znamo što se događalo proteklih mjeseci i kakav je trenutno položaj udruga.

Zbog nedostatka konkretnih mjera, kao i neshvatljivih pokušaja da se istovremeno potiče bolje usklađivanje obiteljskih i poslovnih obaveza i demografska obnova kroz uzdizanje tradicionalne obitelji, svi programi djeluju kao da su pisani pro forme, po istoj šabloni, bez stvarnog razumijevanja uloge javnih politika.

Modernističke prakse socijalističke svakodnevice

U kinu Tuškanac, u sklopu “Kratkog utorka”, 13. rujna će biti prikazan program pod imenom ‘Modernističke prakse socijalističke svakodnevice’. On je sastavljen od šest iznimnih nagrađivanih dokumentarnih filmova iz Mađarske i bivše Jugoslavije, koje je odabrao Sebestyén Kodolányi, bivši ravnatelj arhiva Béla Balázs Studija u Budimpešti. Zajednička karakteristika filmova je da se bave modernističkim načinima na koje su bivše socijalističke države sistemski poticale sudjelovanje u društvenom životu.

Prema riječima Sebestyéna Kodolányia, specifično za ovaj program je: 
“Umjetnička povijest 20. stoljeća istočno evropske regije bila je u dobrom dijelu formirana modernističkim, avangardnim pristupima. Post-socijalistički narativi u zadnjih 25 godina gotovo su isključivo interpretirali progresivne, eksperimentalne umjetničke inicijative toga doba u kontekstu kulturnog otpora i subverzije. Bilo je puno opravdanog govora o lažnim prorocima, ali istovremeno ono što se ne spominje i što je ostalo gotovo zaboravljeno je, da su sami režimi koji su vladali u tim državama temeljili svoje dogme na društveno osjetljivim, kolektivističkim, humanističkim idejama izvorne ljevice, s ciljem modernizacije društva kroz edukaciju. Takve bazične vrijednosti – koje su nažalost iskrivljene i shematizirane od strane političkih aparata – uključivale su aktivnu participaciju u društvenom životu, osnaživanje etničkih manjina, emancipaciju mentalno bolesnih, antifašizam, radničko samoupravljanje i brigu za kulturu, u svim zemljama regije, uključujući Mađarsku i bivšu Jugoslaviju.
Sukladno tome, u okviru državno poticane filmske produkcije u tim zemljama nastalo je mnogo radova u kojima nije prevladavao kritički stav, već urođeno pozitivna, odgojna namjera, i čiji su režiseri pokušali kroz svoj medij pojačati učinak tog vrijednog društvenog angažmana.”

Program će 13.9. u 21 sat otvoriti mađarski film Judit Vas – “Metode” (Módszerek), koji se bavi bihevioralnim testovima njemačko-američkog psihologa Kurta Lewina, provođenim nad vrtićkom djecom. Nakon njega prikazat će se film Bojane Marijan “Vesela klasa”. Radi se o dokumentarcu o načinima provođenja slobodnog vremena radnica u jednoj tvornici. 

Na programu je i klasik Krste Papića “Nek se čuje i naš glas”, dokumentarac o navali piratskih radio-stanica diljem ruralnih područja sjeverne Hrvatske na prijelazu 60-ih u 70-te, koje su ilegalno osnivali seljaci željni prezentiranja svojih glumačkih, pjevačkih ili političkih talenata. Osim navedenih, na rasporedu su i filmovi “Mislim da je život jako zabavan” (Nekem az élet teccik nagyon), Katalin Macskássy  i “Kad sam bio mali, bio sam zdrav i veseo”, Jože Pogačnika

ŽMH upozorava: ‘Žrtve seksualnog nasilja u ratu još jednom postaju žrtve predizbornih političkih preslagivanja’

Kako navode članice Ženske mreže Hrvatske, ministar branitelja Tomo Medved, usprkos ranijem upozorenju Europskog ženskog lobbyija, UN agencije UN WOMEN i same Ženske mreže Hrvatske razriješio je šest članova/ica Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja.

“U ime Ženske mreže Hrvatske izražavamo neslaganje s ovom odlukom i iskazujemo duboku zabrinutost  za ostvarivanje prava žrtava seksualnog nasilja u ratu u Hrvatskoj. Ističemo da su razriješeni članovi i članice Povjerenstva kompetentni stručnjaci i  stručnjakinje s dugim radnim iskustvom i profesionalnom zrelošću neophodnim za odlučivanje u osjetljivom području seksualnog nasilja u ratu”, napisale su članice Ženske mreže Hrvatske u svom priopćenju.

Članovi/ice Povjerenstva izabrani su javnim pozivom na mandat od četiri godine temeljem dokazanih profesionalnih i ljudskih kvaliteta, od kojih niti jedan/na nije pripadnik niti jedne političke opcije.

“Povjerenstvo je od svoga imenovanja u studenom 2015. do kraja svibnja 2016.,kada je ‘privremeno’ zaustavljen njegov rad, od podnesenih 147 zahtjeva za ostvarivanje prava žrtava seksualnog nasilja u ratu riješilo 107 zahtjeva. Radeći u vrlo kratkim rokovima, članovi i članice Povjerenstva  uložili su pojačane  napore i bezuvjetnu spremnost da novi Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom – dalje Zakon, (Narodne novine 64/15) u čijoj su pripremi neki i sudjelovali, stave u punu primjenu doprinoseći time ostvarivanju dugo zanemarivanih prava žrtava seksualnog nasilja u ratu. Usvajanjem i primjenom ovog Zakona,  Hrvatska je postala primjerom u regiji i svijetu, s iskazanim interesom različitih zemalja za prijenosom znanja i iskustva iz ovog područja (Kosovo, Bosna i Hercegovina, Libija, itd.). Članovi i članice Povjerenstva koji rade na praktičnoj primjeni Zakona i razumiju potrebe žrtava seksualnog nasilja prenosili su dragocjena znanja predstavnicima drugih zemalja”, nastavljaju.

“Njihovim razrješenjem Ministarstvo se odriče doprinosa priznatih stručnjaka/inja umanjujući time i kvalitetu svoga rada i ulogu razvojne pomoći Hrvatske u ovom području. Napominjemo da ovi stručnjaci/kinje ne mogu biti zamijenjeni/e stručnjacima/kinjama ‘općeg’ profila, jer se radi o rijetkim stručnjacima/injama koji/e su dugi niz godina direktno radili/e sa žrtvama seksualnog nasilja u ratu”, naglašavaju iz Ženske mreže Hrvatske.

Ženska mreža Hrvatske Ministarstvu branitelja i ministru Medvedu uputila je zahtjev da promijeni odluku o razrješenju članova/ica Povjerenstva – umjesto odgovora, saznale smo da su članice i članove posve netransparentno, nekoliko dana prije izbora, razriješeni.

“Žrtve seksualnog nasilja u ratu još jednom, nakon više od dvadest godina nebrige, postaju žrtve predizbornih političkih preslagivanja, a to smatramo nedopustivim”, zaključile su u priopćenju.