Bum tres TranS – Savica čita!

Akcija Bum tres TranS – Savica čita održat će se u subotu, 17. rujna, na platou ispred Ul. Zinke Kunc 2 – 4 i u Knjižnici Savica u Zagrebu.

Akciju organizira Knjižnica Savica i Tranzicijska grupa Savica a namijenjena je svim dobnim skupinama. Svrha akcije je promicanje važnosti čitanja tijekom cijelog života. Također, ovim se događajem želi podići kvaliteta ekološkog, socijalnog i kulturnog života u naselju te potaknuti stanovnike i stanovnice na volontiranje u zajednici kako bi se pridonijelo društvenoj koheziji na lokalnoj razini. 

U sklopu akcije održat će se sajam rukotvorina kvartovskih kreativaca i Udruge Ozana te ekoplac Udruge Vestigium na kojemu će svoje proizvode predstaviti mala obiteljska gospodarstva. Također, bit će postavljena i izložba fotografija platforme Zelenica, glumac Roko Sikavica interpretirat će Shakespearea, a akademski slikar Lav Paripović izradit će mural na vanjskom zidu Knjižnice Savica. Uz to, knjižnica će predstaviti svoju Pričaonicu te zbirku problemskih slikovnica, a Dječja knjižnica Marina Držića svoj Knjigotron, čitateljski klub za mlade.

Odrasli posjetitelji i posjetiteljice moći će se okušati u nagradnom književnom kvizu Brojevi, mjesta, ljubavnici, kao i u radionici pisanja bez (auto)cenzure Coprničje pero. Događanje će završiti književnom večeri s književnicom Marinom Vujčić, a cijeli program pogledajte na stranicama događaja. 

Za program zaslužni su pojedinci/ke i udruge koji se bave promicanjem knjiga i čitanja: Nacionalna kampanja za promicanje čitanja naglas djeci od rođenja “Čitaj mi”, Udruga R.E.A.D., Udruga “Smiješak za sve”, Hrvatsko čitateljsko društvo, Denis Kovač, Centar za stručnu psihološku pomoć djeci i roditeljima “Pričaj mi”, Ivana Bašić i “Balans centar”, Tanja Tolić i “Najbolje knjige” te Društvo za znanstvenu fantastiku SFera.

Prva parada hrabrosti, snage i dostojanstva osoba s invaliditetom

Udruženje osoba s invaliditetom “Feniks” najavilo je da će se u Beogradu, 10. rujna, održati prva “parada hrabrosti, snage i dostojanstva osoba s invaliditetom”. Cilj parade i prosvjeda (koji će se održati krajem mjeseca) je ukazati na probleme s kojima su svakodnevno suočene osobe s invaliditetom.

Predsjednik udruženja Branko Jokić rekao je da je cilj parade da se ojača jedinstvo osoba s invaliditetom, da im se pruži podrška, kao i da se unaprijedi njihovo prihvaćanje u društvu.

Neki od zahtjeva udruženja, koji će biti iznijeti na paradi, su povećanje njege i pomoći, izjednačavanje primanja svih osoba s invaliditetom s primanjima civilnih žrtvi rata, povećanje prihvaćenosti i poštovanja te brže i dosljedno provođenje međunarodnih i europskih konvencija. Također, zahtijevat će se i aktivnije zapošljavanje osoba s invaliditetom, besplatan pokaz te uklanjanje barijera u prijevozu. 

Organizatori/ice, kao i sudionici/e zahtijevaju i smjene u sektoru za zaštitu osoba s invaliditetom u Ministarstvu za rad te traže da u parlamentu i lokalnim zastupničkim tijelima budu osigurana mjesta za njihove predstavnike i predstavnice.

Parada će se održati u subotu, 10. rujna s početkom u 13 sati. Započet će na Trgu republike u Beogradu, a nastavit će se šetnjom po centralnim gradskim ulicama do 16 sati. 

Radnička fronta noćnom akcijom upozorava na izrabljivanje radnika/ica u trgovačkim lancima

Radnička fronta je noćas u Zagrebu napravila noćnu akciju kojom se želi ukazati na sve veće izrabljivanje radnika i radnica u trgovačkim lancima. Tako su na poslovnicama trgovačkih lanaca osvanuli grafiti “Vratimo Konzum radnicama”, “Stop izrabljivanju radnika u trgovinama”, “Dosta bonova, di su kune”, “Gazda u dvorcu, radnici na crkavicama” i sl. 

{slika}

Priopćenje Radničke fronte prenosimo u cijelosti: 

“Iako je stanje radničkih prava u Hrvatskoj općenito alarmantno, neki od najgorih primjera mogu se naći u velikim trgovačkim lancima, gdje radi oko 100.000 radnica i radnika (od kojih je jedva 10% sindikalno organizirano). Osim što radnice i radnici tamo rade za sramotno niske plaće (dok vlasnici trgovačkih lanaca uživaju u svojim raskošnim vilama i dvorcima), sljedeća su kršenja radničkih prava praktički pravilo više-manje svuda:

1)      redovno neplaćanje prekovremenih sati i prisiljavanje na neplaćeni rad

2)      zabrana i podrivanje sindikalnog organiziranja i otkazi i odmazda onima koji se pobune zbog nepoštivanja zakona

3)      prisila da se dio plaće troši u trgovačkom lancu gdje se radi

4)      rad u nehumanim uvjetima (prevruće, prehladno, nedopuštanje odlaska na WC itd.)

5)      mobbing i zlostavljanje radnica zbog čega su česti psihički slomovi kod zaposlenih

6)      prisila obavljanja više poslova odjednom – od skladišta preko čišćenja do blagajne itd.

7)      izrazito intenzivno i psihofizički iscrpljujuće izrabljivanje koje od radnika proizvodi invalide

Kompanije koje se ovako ponašaju, a to su više-manje sve, to rade iz vrlo jednostavnog razloga – kako bi povećale svoj profit. Ako hoćemo da se situacija promijeni, za to će se morati organizirati i same radnice, ne samo sindikalno nego i politički. Zalažemo se za donošenje zakona koji će nabrojene i slične oštre prijestupe protiv radničkih prava kažnjavati najgorom mogućom kaznom za takve izrabljivače i onim čega se najviše boje: oduzimanjem imovine.

Ako neka kompanija misli da može godinama nekažnjeno poslovati tako da radnice ne plaća u cijelosti za posao koji obavljaju ili ih prisiljava da ga obavljaju u nehumanim uvjetima, takvu kompaniju jednostavno valja zakonski oduzeti onima koji se beskrupulozno bogate na grbači izrabljivanih i prezrenih radnika. To može izgledati kao rigorozna kazna, ali je li to stvarno gore od tajkuna koji bezočno i nemilosrdno eksploatiraju i maltretiraju svoje radnike – bez kojih oni ne bi imali ništa od toga što imaju – i tretiraju ih kao životinje? Ako se želimo izboriti za društvo koje će funkcionirati u interesu radnika, tj. u interesu radne većine, kojoj pripada većina ljudi, a ne u interesu krupnog kapitala, to sasvim sigurno nećemo postići bojažljivim apeliranjem na to da poštuju zakone, kad je sasvim očito da je njima stalo samo do privatnog profita. Jedino što takve može prisiliti na poštovanje radničkih prava je stvarna i rigorozna prijetnja – prijetnja oduzimanjem njihove imovine kao kaznom za njihovo neljudsko i robovlasničko “poslovanje”.

{slika}

Potpuno je jasno da praktički sve postojeće, pogotovo parlamentarne, stranke rade u korist kapitala i da ih taj isti kapital (većinom nastao u doba pljačkaške privatizacije) financira. Stoga trebamo organizirati političku opciju koja će se beskompromisno boriti za interese radništva i koja neće dopustiti da ih kapital tako gazi u beskrupuloznoj potrazi za još više profita.

Moramo se organizirati i izboriti se za društvo koje će cijeniti i na prvo mjesto stavljati radnika a ne kapital. Društvo u kojem će se cijeniti oni bez kojih to društvo ni ne bi moglo funkcionirati – kao što je 100.000 radnica i radnika zaposlenih u trgovačkim lancima i kompanijama. Društvo u kojem će oni – radna većina tj. većina društva niti na prvom mjestu, umjesto da se gledaju isključivo interesi tajkunske elite. To je upravo ono što mi u Radničkoj fronti pokušavamo napraviti.”

Feminizam temeljen na idealu super-uspješnosti zamagljuje strukture nepravde

Nalazimo se u vremenu gdje priče o ženskoj snazi dobivaju sve veću pozornost, a proslava i promocija uspješnih žena sve se više poistovjećuje s feminističkim politikama. Hrabre i snalažljive žene, koje spašavaju radije nego da budu spašene, promatrane su kroz apoteozu feminizma.

Međutim, ako se vrednovanjem ženskih dostignuća ispunjava isključivo štetan kulturološki jaz koji još uvijek egzistira, riskira se pretvaranje feminizma u projekt moralnog sortiranja i sustava nagrade – koji u konačnici neutralizira sustav kojeg bi trebao osporiti.

Ipak, usporedba feminizma s idealom super-uspješnih žene nije novost.

Od pritužbi Mary Wollstonecraft o naučenoj slabosti i ovisnosti žena do ideala sufražetkinja o tzv. “novoj ženi”, prevladavajuća misao u feminističkim teorijama jest ideja da patrijarhat ne samo da želi isključiti žene iz političke participacije i materijalne neovisnosti nego i iz bilo kojeg oblika socijalne moći paralelno namećući stereotip pasivnosti u stjecanju bilo kakvog utjecaja. Takvo vjerovanje ne samo da iskorištava žene, nego i oblikuje ideju tko su one. U takvom okruženju osobna izvrsnost i samozalaganje postale su feminističko oružje, svojevrsni oblik političkog djelovanja.

Znatan broj kulturnih proizvoda nastao je upravo na temelju rezultata istraživanja koji su pokazali da sumnja u samu sebe, utišavanje i smještaj u određene kategorije utječe na pasivizaciju mladih žena. Kako bi se promijenilo takvo razmišljanje već u formativnim godinama nastali su – “Mighty Girl” sa sloganom “Najveći svjetski skup knjiga, igračaka i filmova za pametne, samouvjerene i hrabre djevojke”, Goldiebox s ružičastim dvorcima i Amy Poehlerin “Smart Girls at the Party” set – jer i pametne djevojke tulumare.

Na velikim i malim ekranima snažni ženski likovi prezentirani su kao feminističke heroine. Samo jedan od primjera je uloga Leslie Knope u seriji “Parks and Recreations” gdje Leslie nije prezentirana kao nezaustavljiva ratnica, ali Leslie postepeno gradi svoju političku karijeru paralelno se zalažući za ženska prava. U jednoj od epizoda, razmišljajući o svojim uzorima u životu, Leslie ispunjava svoj ured slikama opsesivno štovanom političarkom. Ona, kao i žena na koju se ugleda u životu, “rastura” jer je feministica, ali je ujedno i feministica zato što “rastura”. Niti jedna druga serija nije tako dobro artikulirala petlju povratne veze kao “Parks and Recreations”.

Često, priče o snažnim ženama okružuje fikcija i zbilja. Kada je Hillary Clinton dobila potreban broj glasova za nominaciju nositeljice liste Demokratske stranke, tweeteraši su je usporedili s likom Daenerys Targaryen iz serije “Igre prijestolja”.

Hillary Clinton, bez obzira na vaše mišljenje o njoj, sigurno je vrsna političarka s obzirom da njezine politike izravno oblikuju milijune života, a ništa nije banalno kao jedan tweet. Snažne žene danas ne mogu biti snažne, stvarne i specifične same po sebi – moraju se fikcionalizirati i filtrirati kroz arhetipove. Ako opisujemo i razumijemo stvarnu ženu uspoređujući je s njezinom “televizijskom dvojnicom” to je rezultat kulminacija medijskog trenda koji povezuje feminizam s vidljivom, često slavnom, ikonom. Pogledajte samo Tinu Fay i Amy Poehler koje su na najbolji mogući način utišale seksističke komentare, Jennifer Lawrence koja je progovorila o manjim mjesečnim primanjima žena u odnosu na svoje muške kolege ili Maise Williams koja objašnjava zašto feministice ne trebaju naljepnice za sve. Te žene su hrabre, karizmatične, nedvojbeno talentirane i iznimne u svojim ostvarenjima. Upravo te karakteristike ih čine super-uspješnim ženama i na tim karakteristikama ovisi njihov feministički program.

Kao i kod proizvoda namijenjenih osnaživanju, teško je pronaći grešku u navedenim ličnostima. Samo najveći neandertalci će tvrditi kako Jennifer Lawrence ili Jodie Foster zaslužuju manju plaću od svojih muških kolega, samo najbizarniji ženomrsci će zamjeriti savjet Tine Fay mladim ženama da “ne gube vrijeme pokušavajući promijeniti nečije mišljenje, da učine ono što najbolje znaju i ne brinu o tome hoće li se to nekome svidjeti ili neće”. Kako Williams kaže “Ili si normalna osoba ili si seksist!”

Prosječna žena vs. Super žena

U isto vrijeme ta politika ženske izvrsnosti – koliko god naizgled neprilagodljiva bila – pokazuje uznemirujuć komfor sa statusom quo. Argumenti o pravdi povezuju se s duboko usađenim pretpostavkama o meritokraciji. Oni ne zahtijevaju fundamentalno rekonstruiranje socijalnog poretka, nego zahtijevaju jednaku primjenu logike – tražeći da se pametne, snažne, moćne žene oslobode umjetno nametnutih socijalnih spona pritom izdižući žene s izvanrednim postignućima na nivo ženskih glasnogovornica jer poruka “pogledajte na što su sve sposobne žene” će uvijek biti važnija od prosječne žene, bilo da je glasnogovornica holivudska zvijezda ili izmišljeni lik u serijama/filmovima. Oboje su dvije strane iste medalje, apolitične neispisane ploče spremne za postajanje dijelom priča – uključujući i onih priča koje nisu direktno vezane uz žensku emancipaciju.

Evo što je na primjer, Camille Paglia napisala 1992. godine o silovanju: “Moje stajalište o navedenom silovanju temeljeno je na studiji “The Fearie Queen” koje se nalazi u knjizi Sexual Personae – već od 1590-ih godina pjesnik Edmund Spencer vidi kako pasivne, naivne žene se stalno dovode do silovanja, dok talentirane, inteligentne žene, njegove junakinje, unaprijed primjećuju dolazak nevolje i hrabro se brane od muških napadača. Moj feminizam ističe hrabrost, neovisnost, samopouzdanje i ponos”

U politici ženske izvrsnosti, najvažnija stvar nije pravda i njezina temeljna nekompatibilnost s populacijom koja živi u strahu od silovanja, nego je lik žene. Politika koja podržava ženu obraćajući se njezinim nedostacima je nepotrebna – pravi feminizam osnažuje ženu da prevlada svoje nedostatke. Doista, politika koja se patronizirajući odnosi prema ženi štetna je jer onemogućuje ženi da shvati svoju vlastitu snagu.

Ta se ideja nalazi iza napora desničarskog bloka da onemogući obvezan obiteljski odmor. Na primjer, uvođenjem Zakona o obitelji, Carrie Lukas iz Samostalnog foruma žena objavila je upozorenje kako će prijedlozi iz Zakona o obitelji stvoriti očekivanje da žena nestane na tri mjeseca stvarajući je manje pogodnom za liderske pozicije. Za Lukas, društveno vrednovanje ženske brige o obitelji je manje važno od osiguravanja da žena koja teži vrhu u kapitalističkoj hijerarhiji u tome i uspije. Ako ništa drugo, kako tvrdi Independent Woman, takve vrijednosti bi se trebale usaditi kod većeg broja žena – inferiorni pristup i ograničavajuće slobode razlog su razlike u plaćama žena i muškaraca.

Neki/e liberali/ke, također, su zabrinuti/e da određene prepreke postavljene pred žene im onemogućuju da napreduju. Prošlogodišnja satira Washington Posta “Poznati citati: Što bi žena trebala reći na sastanku” nije sadržavala samo viđenje najtvrdokornije socijalne situacije, nego i feminističku opomenu. Žene su ondje ilustrirane potrebom da budu više uporne, da se riješe sramotne devijantnosti, da budu maksimalno produktivne, ravnopravno se oslanjajući na načine izražavanja muškaraca neovisno o izrabljivačkom neprijateljstvu koje vlada na radnim mjestima u Americi.

Fokus na individualizam 

Politički program ženske izvrsnosti leži u njihovoj sposobnosti zaobilaženja socijalnih struktura fokusiranjem na individualnosti. Iz tog razloga, feministice traže način za populariziranje njihove namjere – jer program će uvijek biti učinkovitiji u rukama onih koji svim snagama žene ostvariti svoj plan.

Moć odlične žene ne proteže se samo na društvene odnose, nego i one koji/e žive pod njima. Ženske heroine imaju mnogo lica, ali niti jedno nije lice konobarice ili prodavačice koja skriva svoj ponos kako bi zadržala svoj posao, niti je to lice zlostavljane žene koja se vraća svome mužu u pokušaju da održi život koji poznaje, niti je to žena koja se rađa u okovima ili je progonjena očajem.

{slika}

Nitko od nas neće zaustaviti seksizam ili ukinuti patrijarhat jer oni na različiti način oblikuju naš život, oni zadaju modrice, ušutkavaju nas, razbijaju ili ubijaju. Kao i moralni ekvivalent bikini oglasa, uloga snažne žene pruža utopiju kroz bezuspješnu potragu prema zamišljenom idealu. Upravo uvjeti koji zahtijevaju solidarnost i zajedničko djelovanje – nemoć, slabost – su, ono, što feministicama nedostaje ili mogu zajednički prevladati.

Začudo, ovaj prekid veze je sam po sebi često razlog štovanja ikona ženske snage. Budući da tako malo žena mogu uspjeti u današnjim uvjetima, neophodno je da se njihovi uspjesi istaknu i eksploatiraju u svrhu promocije. Zato, agresivni nastupi Hillary Clinton ne predstavljaju feminističku izdaju, već u najgorem slučaju balans između dva feministička cilja koje svi političari nekada moraju učiniti. U najboljem slučaju, to je nešto što bi trebali slaviti.

Ako politike blagosti potiču ženinu podređenost u kući, glorifikacija žilavosti, lišene bilo kakvog progresivnog političkog sadržaja, ih može pretvoriti u korisne saveznike u borbi za promijene. U mnogim intencijama, politika ženske izvrsnosti je dobro namjerna i vjerojatno od velike pomoći.

Međutim, feminizam usmjeren isključivo na natprosječno uspješne žene skriva prepreke. Prepreke koje ne mogu ispitati sumnjive propuste koje se događaju ženama koje su pristupile okvirima vlasti dizajniranim za bogate, bijele muškarce. Takav feminizam može samo slijepo odobravati zahtjeve postavljene od trenutno vladajuće klase.

Mnogo toga je napisano o kćerima tijekom trajanja ovog izbornog ciklusa. Ako ću ikada imati kćer, želim joj izobilje vrlina: hrabrost, pamet, ljubaznost, odlučnost, lukavost, uho za glazbu, pun život avantura.  Biti ću zahvalna ako se ostvare i moji napori za širenje spektra ljudskih iskustava i sposobnosti za žene. Ali, također, ako ću ikada imati kćer želim joj i svijet u kojem feministička borba znači više od njenih osobnih kvaliteta i svijest da feminističko oslobođenje ne ovisi isključivo o tome.

 Prevela i prilagodila: Martina Raos

Policija suzavcem na prosvjednike/ice nakon što je protest – završio

Brazilska policija upotrijebila je u nedjelju suzavac kako bi rastjerala oko 50.000 prosvjednika i prosvjednica na kraju mirnog prosvjednog marša protiv svrgavanja s predsjedničke dužnosnike Dilme Rousseff.

Bio je to najveći val prosvjeda protiv novog predsjednika Michela Temera otkada je taj pravnik konzervativnog političkog uvjerenja u srijedu položio prisegu kao zamjenik Rousseff na predsjedničkoj dužnosti do isteka njezina mandata 2018. godine.

Sudionici i sudionice marša koji su organizirale ljevičarske skupine i sindikati povezani s Rousseffičinom Radničkom strankom zahtijevali su nove izbore i uzvikivali “Van s Temerom!”.

Prema navodima organizatora/ica, u prosvjednom maršu do trga u zapadnom dijelu Sao Paola sudjelovalo je 50 tisuća ljudi, uključujući prema navodima svjedoka i obitelji s djecom.

Nakon što je prosvjed završio, a prosvjednici/e krenuli/e prema ulazima u podzemnu željeznicu, policija je ispalila spremnike sa suzavcem što je izazvalo paniku i dovelo do sukoba. Iz policije su ustvrdili da su bili prisiljeni intervenirati kako bi prekinuli vandalizam na kraju mirnog marša.

Manje demonstrancije protiv Temera održane su u nedjelju i u Rio de Janeiru, Curitibi i drugim brazilskim gradovima.

Temer je u izjavama novinarima na rubu sastanka na vrhu 20 vodećih svjetskih gospodarstava u kineskom Hangzhouu umanjio važnost prosvjeda.

Maria da Penha, žena iza brazilskog zakona protiv obiteljskog nasilja

Brazil mora učiniti više kako bi se važan zakon o obiteljskom nasilju bio u stanju suočiti s nasiljem u zemlji u kojoj statistike pokazuju da je jedna žena ubijena svaka dva sata, rekla je Maria da Penha, čija je vlastita borba protiv nasilja dovela do imenovanja zakona po njoj prije 10 godina, kojeg Ujedinjeni narodi nazivaju vodećim u svijetu po pitanju obiteljskog nasilja.

Da Penha, biofarmaceutkinja u sjeveroistočnoj držravi Ceara ostala je nepokretna 1983. godine nakon što ju je suprug pokušao ubiti kada je spavala. Nakon što se nakon četiri mjeseca vratila iz bolnice, pokušao ju je ponovno ubiti elektro udarom. Njen se slučaj protiv njega povlačio po sudu dva desetljeća, nakon čega je on odslužio samo dvije godine zatvora za svoj zločin.

Maria da Penha zakon postrožio je kazne za zlostavljače i postavio specijalizirane sudove, policijske postaje i skloništa za žene u gradovima s više od 60 tisuća stanovnika/ica. Također je sucima/kinjama dao mogućnost da odobre zaštitne mjere, poput sudske zabrane prilaska, čineći tako obiteljsko nasilja vidljivim u društvu.

U ožujku ove godine, Nacionalni institut primjenjenog ekonomskog istraživanja (IPEA) pohvalio je zakon i povezao programe s padom od 10 posto u ubojstvima žena u tih 10 godina. Međutim, aktivisti/kinje ističu kako drugi podaci pokazuju kako je rodno uvjetovano nasilje i dalje velik problem. Prošle godine, Forum for Public Security procijenio je kako se silovanje dogodi svakih 11 minuta u Brazilu, dok druga skupina, Map of Violence, ističe kako je jedna žena ubijena svaka dva sata.

Sedamdesetjednogodišnja da Penha navodi kako ima još puno posla u manjim gradovima koji nemaju posebne usluge za zlostavljane žene. “Nažalost, velik broj žena iz manjih gradova koje su u riziku od obiteljskog nasilja nemaju kamo otići niti se ikome požaliti”, navodi da Penha.

Inter-American Court of Human Rights kritizirao je Brazil jer nije radio dovoljno na tome da procesuira i kažnjava nasilnike, što je urodilo donošenjem Maria da Penha zakona 2006. godine. Bila je potrebna međunarodna intervencija kako bi se ukazalo na brazilski nemar prema žrtvama obiteljskog nasilja. Da Penha naglašava kako aktivisti/kinje za ženska prava moraju snažno podržati implementaciju ovog zakona kako bi se pobrinuli da tolerancija na nasilje nestane.

“Nikada nisam mislila da će moja borba, koja je započela s mnogo boli i patnje, dovesti do ovoga. Imati zakon imenovan po meni također je velika odgovornost jer mi ne dopušta da se prestanem boriti”, dodaje ova hrabra žena.