Sud će ponovno odlučivati o optužnici protiv Bandića za pogodovanje udruzi ‘U ime obitelji’

Vrhovni sud u ponedjeljak je potvrdio da je prihvatio Uskokovu žalbu te da će zagrebački Županijski sud morati ponovno odlučivati o osnovanosti ranije odbačene optužnice protiv gradonačelnika Milana Bandića zbog pogodovanja udruzi “U ime obitelji”.

Uskok je u prihvaćenoj žalbi tvrdio da je odbacivanjem optužnice Županijski sud povrijedio odredbe kaznenog postupka, “jer je izreka tog rješenja proturječna obrazloženju”.

“Pri ponovnom odlučivanju prvostupanjski će sud imati na umu sve što je u ovoj odluci navedeno, a naročito da se prilikom utvrđivanja je li djelo koje je predmet optužbe mora ograničiti na činjenični opis inkriminacije, ne ulazeći u tumačenje i razmatranje značenja pojedinih izraza i postupaka izvan tog opisa”, stoji u rješenju Vrhovnog suda.

U prvoj Uskokovoj optužnici protiv zagrebačkog gradonačelnika Bandića se teretilo da je zajedno sa svojim suradnikom Ivicom Lovrićem i voditeljicom Tržnica Zagreb Zdenkom Palac pogodovao udruzi “U ime obitelji” i priskrbio joj nezakonitu korist od najmanje 308 tisuća kuna, ustupajući im štandove na kojima su prikupljali potpise za svoj referendum.

Optužnicu u tzv. slučaju štandovi odbacilo je, u srpnju prošle godine, optužno vijeće sutkinje zagrebačkog Županijskog suda Tanje Pavelin Borzić jer je, po riječima Bandićeve obrane, utvrdilo da u postupanju zagrebačkog gradonačelnika nije bilo obilježja kaznenog djela.

Ista je sutkinja vodila i vijeće koje je 30. ožujka i u drugom slučaju protiv Bandića, tzv. aferi Agram, kao nezakonite izdvojila sve tajno snimljene telefonske razgovore i SMS poruke iz istrage. Zbog toga je odluka o osnovanosti najveće optužnice protiv zagrebačkog gradonačelnika odgođena dok Vrhovni sud ne zauzme stav jesu li dokazi u slučaju Agram zakoniti ili nisu.

Aktvistkinje i građani Vladi urudžbiraju Apel za očuvanje civilnog društva

Predstavnice i članovi 435 udruga civilnoga društva u ponedjeljak su, jedna po jedna, u hrvatskoj Vladi urudžbirali Apel za očuvanje hrvatskog modela podrške razvoju civilnoga društva. Vladu pozivaju da u strateškim odlukama povezanim s razvojem civilnog društva poštuje izgrađeni model podrške razvoju civilnog društva i uspostavljene institucije.

Pozivaju je i da poštuje demokratske procedure parlamentarne rasprave, javnog dijaloga te argumentiranog oblikovanja i donošenja javnih politika i da ne donosi odluke koje su u suprotnosti s temeljnim načelima i dobrim praksama društvenog razvoja na razini Europske unije i Vijeća Europe.

“Apel smo htjeli urudžbirati zbog svih stvari koje su se dogodile u posljednjih mjesec dana”, objasnila je medijima Mirela Travar iz Inicijative Za snažno civilno društvo!. 

Travar podsjeća da je izmijenjena Uredba o raspodjeli sredstava od igara na sreću kojom su “drastično srezana sredstva za razvoj civilnoga društva”. Uredba je, kaže, donesena na način da je ignoriran javni dijalog, mimo ustavnih i demokratskih procedura, bez strateških i analitičkih podloga.

Prenosi zabrinutost zbog informacija da izmjena te stavke u Uredbi nije jedina stvar, “koja, možda, prijeti”. Trenutno se, navodi, blokira sastavljanje Upravnog odbora Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva kao i drugih zaklada koje se bave podrškom organizacijama civilnoga društva, kao što je zaklada Kultura Nova.

Dolazi do paralize institucija koje su dugo godina djelovale kao podrška jednom sustavu koji je uzoran i izvozni model Hrvatske u druge zemlje, ističe Travar. Dolaze, upozorava i informacije da će se mijenjati Zakon o lutrijskim sredstvima i da će se ukinuti novac za udruge.

“Cijeli sustav se počeo urušavati nakon izmjene Uredbe o raspodjeli prihoda od igara na sreću i očito će se dalje urušavati, zato ovo želimo javno komunicirati. Direktne posljedice urušavanja sustava imaju nekoliko aspekata, jedan je da se slabi samo civilno društvo, a drugi da se fondovi EU neće moći povlačiti onako kako su se trebali pa dolazi do paralize Europskog socijalnog fonda”, navodi Travar.

Demontiranje neoliberalnog obrazovanja: lekcija iz zapatističkog pokreta


“Kao što sam već rekao – za razliku od tradicionalnih priča koje počinju s ‘Bilo jednom…’, zapatističke priče počinju s ‘Doći će vrijeme…'”  – Subkomandant Galeano (nekada Marcos)

Ulomak iz poglavlja Levija Gahmana “Zapatizam nasuprot neoliberalnom sveučilištu: prema pedagogiji protiv besvijesti” (‘Zapatismo versus the Neoliberal University: Towards a Pedagogy against Oblivion’) iz knjige The Radicalization of Pedagogy, koju su uredili Simon Springer, Marcelo Lopez de Souza i Richard J.White)

Zapatistička priča je priča o dostojanstvu, bijesu i borbi. To je duga saga koja traje već preko 500 godina – saga o otporu pokušajima osvajanja zemlje i života starosjedilačkih seljaka. To je revolucionaran i poetičan izraz nade, revolta i oslobođenja – pokret koji podjednako obilježavaju nedaće i muke, kao i smijeh i ples.

Kronike zapatističke pobune nude dramatične priče o tome kako su se starosjedilački narodi opirali strukturalnom nasilju države, nametanju opresivnih rodnih uloga i kapitalističkoj pljački. A za ljude iz zajednica Chol, Tseltal, Tsotsil, Tojolabal, Mam i Zoque u meskičkoj državi Chiapas, koji su odlučili postati zapatisti i zapatistkinje, to je priča o ponovnom rođenju, obnovi života i učenju svakog novog dana, sa svakim novim korakom.

S tim kontekstom na umu, donosim kratak pregled zapatističkog živog stvaranja otpora koji pruža nadu onima koji se bore unutar i protiv neoliberalnog obrazovanja/sveučilišta.

Za Sts’ikel Vokol i izgon neoliberalizma

“Moć nas je pokušavala poučiti individualizmu i profitu… Nismo bili/e dobri/e učenici/e.”

Compañera Ana Maria (promotorica zapatističkog obrazovanja)

Prije nego što uronimo duboko u temu, moram nešto priznati. Niti najmanje nisam vjerovao da je akademski status quo moguće reformirati. Audre Lorde nam kaže kako “nije moguće demontirati kuću gospodara njegovim oruđima”, a Emma Goldman primjećuje kako je “neznanje najnasilniji element društva”. Naposljetku, većina sveučilišta zasnovana su na ignorantskoj logici rasističkih gospodara i patrijarhata. To znači, da je akademija pogrešno startala, a tako je ostalo i do danas.

Stoga, kada se radi o postojanju bilo kakvog institucionalnog entiteta koji je proizašao iz kolonizatorskog mentalnog sklopa, poput neoliberalnog sveučilišta, složio bih se s Frantzom Fanonom koji tvrdi kako “moramo otresti sa sebe teški crni mrak u koji smo uronjeni/e, i moramo ga ostaviti iza sebe”.

Ukratko, moramo se riješiti neoliberalizma, “crnog mraka” današnjeg svijeta, a obrazovne institucije u kojima se taj mrak poučava moramo srušiti do temelja. I unatoč činjenici što takav komentar možda djeluje cinično i očajnički, on je ustvari duboko ukorijenjen u nadu i žudnju – za otporom.

Kada govorimo o “otporu”, trebali bismo biti oprezni, jer je to doista vrlo sporan termin. Otpor može značiti mnoštvo različitih stvari različitim ljudima. U ovom radu, polazim (prema svom osjećaju) od vjerojatno najplodnijeg i najrazvijenijeg izvora otpora koji postoji – zapatističke pobune.

Analiza koja slijedi proizlazi iz koncepta naroda Tsotsil (Maya) sts’ikel vokol što znači “podnošenje patnje”. Kada otpor definiramo tako – to nam nudi obilje mogućnosti. Mogućnosti da otpor može značiti empatiju i emocionalni rad, kao i suosjećanje i međusobno pomaganje, bez obzira na vrijeme i mjesto… pa čak i obrazovnu instituciju.

“Polagana smrt”

“U temelju neoliberalizma leži kontradikcija: kako bi se održao, mora proždirati samoga sebe, a to znači, uništiti samog sebe.”

Don Durito de la Lacandona – Buba, Lutajući Vitez (Beetle, Knight Errant)

Neoliberalizam je sila s kojom se moramo suočiti. Globalno, to je sve veća i teža ovisnost, gomilanje duga i uništenje okoliša na najvećoj razini i diljem svijeta putem proliferacije (ubrzane reprodukcije) slobodnotrgovinskih politika, koje su veliki udarac na prava i zaštitu radnika i radnica, ali i na okoliš i društva kao takva.

Na osobnoj razini, uvjerava ljude kako su individualizam, natjecanje i samokomodifikacija prirodni uvjeti života. Posljedično, civilno društvo je prisiljeno prihvatiti, putem manipulativne kapitalističke retorike, da je svijet samo tržište u kojemu se sve i svakoga može kupiti i prodati. Stoga se bijeda drugih smatra tek kolateralnom štetom svijeta koji je inherentno turoban i rascjepkan. Zastrašujuće je što visoko obrazovanje nije imuno na takve zlonamjerene tendencije.

Tekst opisuje učinke koje neoliberalizam ima na visoko obrazovanje. Opisujem i patološku opsjednutost stvaranjem prihoda koju, umjesto ohrabrivanja kritičke misli, samorefleksije i praxisa, promiče sveučilišna administracija (a ponekad i nastavno osoblje fakulteta). Tu su i psihološke štete za ljude kao posljedica disciplinskih mehanizama neoliberalnog sveučilišta, poput znanstvene hijerarhije, faktora utjecaja, mjerenja citatnosti, revizije postignuća, citiranosti u znanstvenim publikacijama, pritiska za dobivanjem prestižnih grantova, kulture nagrađivanja,  korisnih natuknica u CV-u, i tako dalje. 

Kada slušate kolege/ice ili prijatelje/ice koji rade u akademskim institucijama, vrlo brzo ćete čuti priče o anksioznosti, depresiji i paranoji, kao i o osjećaju očaja, nepripadanja i beznađa. Život na neoliberalnom sveučilištu pretvorio se u poslovičnu “polaganu smrt” – samo pitajte moju majku koja radi na takvom sveučilištu.

{slika}

Jedan od najalarmantnijih, a zanemarenih “produkata” neoliberalnog visokog obrazovanja je način na koji se tretira studente/ice. “Učenje” se sada sastoji od memoriziranja (učenja napamet), standardiziranih testova, teških testova, učionica koje sliče tvorničkim halama, hijerarhijskog natjecanja među kolegama i kolegicama, akumuliranja dugova kako bi si priuštili podizanje cijena poduke i patronizirajućih prijekora “to je ono što si upisao/la”.

Studenti/ce moraju navigirati u tom neoliberalnom oklopu, a istovremeno su pod pritiskom da entuzijastično igraju grotesknu buržujsku ulogu “poduzetnika” ili “globalnih građana/ki”. Paulo Freire je rekao kako su to dani najveće dehumanizacije.

Bez ikakve sumnje, neoliberalizam je izveo sveobuhvatan napad na mentalno zdravlje fakulteta i studenata/ica, da ne spominjemo dobrobit teško izrabljenih, uglavnom sindikalno neudruženih, pod ugovorima na određeno, radnika i radnica u sektoru prehrane, spremanja i tehničkog održavanja brojnih sveučilišta. Ovi gotovo nemogući uvjeti za mnoge su često jedini izbori zarade i preživljavanja. A situacija u kojoj ljudi kompulzivno discipliniraju i kažnjavaju sami sebe, pa onda i druge, u hiper-kompetitivnom, samopromotorskom funkcioniranju kapitalizma – kao što je to živo rekao jedan zapatistički edukator – jest olvido: besvijest.

Dekolonizacija, autonomija i Duh pobune

“Bitka za humanost i protiv neoliberalizma bila je i jest naša, ali i brojnih drugih prije nas. Protiv smrti – zahtijevamo život.”   Subkomandant Galeano (nekada Marcos)

Trebalo bi naglasiti kako je sadašnji projekt zapatističke autonomije izravan rezultat samoodređenja starosjedilačkog stanovništva i njihove odluke da se upuste u izrazito discipliniranu organizaciju protiv neokolonijalne elite. Još je važnije naglasiti kako su se zapatisti/kinje žrtvovali/e da bi svijet postao bolje i sigurnije mjesto.

Prikladno, jedna od najrasprostranjenijih fraza koju možemo naći diljem pobunjeničkih teritorija Chiapasa glasi: Para Todos Todo, Para Nosotros Nada (“Svakome sve, nama ništa”). Suočen s globalnim kapitalizmom, ovakav stav je i dubok i skroman. Eksplicitno ističe suradnju i nesebičnost; to su vrline koje su zapatisti/kinje ugradili u svoj autonomni obrazovni sustav.

Kao pobunjeni starosjedioci, zapatisti/kinje pronicljivo govore o državnim školama i sveučilištima kao o “torovima za domestifikaciju mišljenja”, kako bi naglasili da legitimne institucije koje podržava vlast postoje kako bi prisilili studente/ice i nastavnike/ce da postanu poslušni građani-potrošači. Odgovor zapatista na mogućnost da svoju djecu moraju poslati u takva neprijateljska okruženja bila je otvorena i oružana pobuna.

Tako je 1. siječnja 1994., Zapatistička vojska nacionalnog oslobođenja (Zapatista Army of National Liberation – EZLN) obnovila duh revolucionarne krilatice Emiliana Zapate Tierra y Libertad (“Zemlja i sloboda”), povikali su ¡Ya Basta! (Dosta!) i “probudili povijest” vrativši zemlju koja im je bila oteta.

 S obzirom na njihovu dalekovidnost i akcije, ne možemo ne sjetiti se anarho-komunističkog geografa Petera Kropotkina, koji 1880. izjavio: “Postoje razdoblja u životu ljudskog društva kada revolucija postane imperativ i nužnost, kada se proglasi neizbježnom”.

Uspješno se oslobodivši od neprijateljskih ukaza meksičke vlasti (el mal gobierno, “loše vlasti”), zapatisti/kinje sada prakticiraju obrazovanje pod vlastitim uvjetima. Nisu predmet parohijskog nadzora menadžerističke birokracije poput mnogih od nas na neoliberalnim sveučilištima. Naprotiv, zapatistička filozofija učenja dolazi “odozdo” i usidrena je zemlju i starosjedilačke običaje. Njihov pristup možda najbolje opisuje dvočlani aksiom  Preguntando Caminamos (“Pitajući, hodamo“) – koji opisuje kako zapatističke zajednice stvaraju svoje “silabuse” putem okupljanja naroda, participativne demokracije i zajedničkog donošenja odluka.

Ovakvi horizontalni procesi, koji su unaprijeđeni fokusiranjem na povijesti, ekologiju i potrebe, zasnovani su na podršci. Zapatističke “učionice” uključuju terenske lekcije o agrošumarstvu, prirodnoj/biljnoj medicini, suverenitetu hrane i regionalnih urođeničkih jezika. S obzirom na geopolitički kontekst svog pokreta, zapatističke metode učenja predstavljaju čin dekolonizacije.

Stoga se moram zapitati, bi li neoliberalna akademija mogla naučiti nekoliko stvari od zapatističkog pokreta tako da prihvati starosjedilačke poglede na svijet i obrazovanje zasnovano na “mjestu” kao ključne elemente svojih studijskih programa. A s obzirom na dubinu i širinu zapatističkog “kurikula”, cilj njihove “nestašne” pedagogije može se sumirati kao pokušaj usvajanja jedne stvari, a to je moć rasuđivanja koju njeguju kroz zapatizam.

Zapatizam kao geografija oslobođenja

{slika}

“Oslobođenje neće poput nekog čuda pasti s neba; moramo ga sami izgraditi. Zato ne čekajmo, krenimo…” (Zapatisitički pamflet o političkom obrazovanju)

Ljubazan i duhovit promotor zapatističkog obrazovanja objasnio mi je ideju zapatizma jednog svježeg i maglovitog jutra na magličastim brdima Chiapasa. Opisujući zapatizam rekao je: “Zapatizam nije ni model ni doktrina. Također, nije ni ideologija ili program, već je intuicija koju osjećamo u grudima koja odražava dostojanstvo drugih, koja uzajamno širi naša srca”.

Osim toga, lojalni/e čitatelji/ce ROAR-a i Leonidasa Oikonomakisa prepoznat će ovih sedam osnovnih principa:

 

  1. Obedecer y no Mandar (Slušati, ne zapovijedati)
  2. Proponer y no Imponer (Predlagati, ne nametati)
  3. Representar y no Suplantar (Predstavljati, ne zamjenjivati)
  4. Convencer y no Vencer (Uvjeriti, ne osvojiti)
  5. Construir y no Destruir (Stvarati, ne uništavati)
  6. Servir y no Servirse (Služiti, ne iskorištavati)
  7. Bajar y no Subir (Ići prema dolje, ne prema gore; raditi odozdo, ne tražiti uspon)

 

Ovakva su uvjerenja vodič kroz svakodnevne napore zapatista/kinja u izgradnji onoga što nazivaju Un Mundo Donde Quepan Muchos Mundos (“Svijet u koji će se uklopiti mnogi svjetovi”). Stoga, zapatizam možemo smatrati kolektivnim izrazom radikalne imaginacije, manifestacijom dijeljene kreativne vizije i materijaliziranom geografijom oslobođenja.

Kada govorimo o pedagogiji, bitne su mogućnosti utvrđivanja kvalitetnih metoda poučavanja i učenja koje u prvi plan stavljaju prepoznavanje (ali i praksu) uzajamnosti, međuzavisnosti, introspekcije i dostojanstva.

Takvi nehijerarhijski/antineoliberalni aspekti zapatističkog poučavanja očituju se kroz grassroots fokus. Lokalno znanje je potpuno u središtu zajednica tako da mnogi/e promotores de educación (promotori/ce obrazovanja) često potječu i ostaju u istim autonomnim “općinama” u kojima su studirali. Ne postoje privremeni ugovori, a učitelji/ce ne dobiju otkaz nakon nekoliko mjeseci rada.

U duhu jednakosti, zapatisti/kinje nemaju hijerarhijske podjele niti vertikalnog rangiranja među svojim “fakultetskim osobljem”. Svi su, jednostavno i skromno, promotori/ce obrazovanja. Ovo odbijanje profesionalnih titula i institucionalnih kvalifikacija naglašava kako su zapatisti/kinje sposobni odbaciti očitovanja ego/hijerarhijskog autoriteta i ukinuti kompetitivni individualizam koji prečesto korumpira neoliberalna sveučilišta. U osnovi, oni remete rigidne granice između “onih koji znaju” i “onih koji ne znaju” – jer u aroganciji nema ničeg revolucionarnog.

Još radikalnije, zapatistički pokret ugradio je rodnu pravdu (poput Ženskog revolucionarnog zakona), prehrambeni suverenitet, antisistemsku zdravstvenu skrb te queer diskurs (koriste inkluzivne termine otroas/otr@s, compañeroas/compañer@s, i slično, kao i “otherly” (drugačiji/a, druga/i) kao kompliment pun poštovanja) u svakodnevnom učenju.

Također, ne dijele završne svjedodžbe kako bi obilježili kraj procesa učenja, niti koriste gradaciju ocjena kako bi uspoređivali ili kaznili učenike/ce. Na ove načine podcrtavaju kako obrazovanje nije natjecanje niti nešto što treba biti “završeno”. Ovakve transgresivne strategije pomažu im u otklanjanju srama iz procesa učenja što smatraju neophodnim zato što je neoliberalno obrazovanje postalo toksično, štetno i opako.

Da zaključim, akademski status quo je štetan – i treba ga napustiti. Neoliberalizam je “oteo” obrazovanje i drži ga kao taoca. Traži otkupninu u obliku pokornosti, konformiteta i neplaćenog rada, dok istovremeno kažnjava znatiželju, kreativnost i imaginaciju učenika/ca, profesora/ica i radnika/ca. Neoliberalno sveučilište je kao takvo sterilno, turobno, neodgovorno i konformističko te guši i otuđuje.

Kolektivni otpor je nužan, jer trebamo novi plamen nade u takvoj “crnoj tami” – a zapatizam njeguje nadu. Ne nadu u apstraktnom smislu, već onu vrstu nade koja dolazi iz suosjećanja i empatije, koju je othranio zajednički bijes i koju duboko osjećamo.

Zapatizam je donio vrstu nade koja ublažuje bol, koja tješi, grije i povećava srca i priziva povijest. Vrstu nade od koje se grudi nadimaju, čeljusti se stežu, a ruke sklapaju kada su drugi poniženi ili povrijeđeni – bez obzira radi li se o pojedincu/ki, instituciji, sustavu ili strukturi.

Zapatizam zahtijeva dostojanstvo i predlaže da nadiđemo i ukinemo patnje kojima smo izloženi/e na neoliberalnim sveučilištima, jer istina je izrečena – neoliberalizam nije zlokobni, panoptički gospodar – neoliberalizam je naprosto stvarnost. A stvarnosti se mogu mijenjati – pitajte zapatiste/kinje.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Nataša Škaričić: Predlažem da DORH protiv Luke Prcele pokrene kazneni postupak

Iako je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović propustila jasno i nedvosmisleno osuditi ustaški režim, novinarka Nataša Škaričić nije zažmirila i (“kršćanski”) oprostila izjave p. Luke Prcele.

Naime, na propovjednoj misi u splitskoj župi Gospe od ružarija koju je jučer prenosila Hrvatska radiotelevizija, Prcela je rekao kako nikako ne može oprostiti predsjednici izjavu da Nezavisna Država Hrvatska nije bila nezavisna i da je bila zločinačka. Predsjednica Grabar Kitarović na to mu je odgovorila na Facebook profilu da ona njemu njegovu izjavu oprašta te da se treba okrenuti budućnosti.

Škaričić je, stoga, na vlastitom Facebook profilu objavila kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske protiv Luke Prcele, priora dominikanskog samostana u Splitu. U prijavi je pozvala DORH da presluša snimku prijenosa mise i pokrene kazneni postupak protiv Prcele. Također, pozvala je sve koji se žele potpisati na prijavu da to učine prije nego li se ona pošalje DORH-u. 

Prijavu prenosimo u cijelosti:

Vodeći misu u crkvi sv. Katarine Aleksandrijske u Splitu, u nedjelju 8. svibnja 2016. godine u izravnom prijenosu na prvom programu Hrvatske televizije, prior dominikanskog samostana u Splitu Luka Prcela kazao je da predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović zamjera izjavu da je Nezavisna Država Hrvatska bila zločinačka: “Ne mogu podnijeti kad netko nekoga udara bez razloga i ne mogu podnijeti kad i moj narod nekoga udara bez razloga. Pogotovo ne mogu podnijeti da mi sami po sebi pljujemo. Strašno je kada mi, evo sada se nalazimo u mjesecu svibnju, u subotu će se ići na Bleiburg. Zaboravili smo da smo bili ta žrtva. Ja ne mogu nikako oprostiti ovo što je Kolinda Grabar-Kitarović izjavila da je hrvatska država, Nezavisna država nije bila nezavisna i da je bila zločinačka. Tko to kaže da je današnja Hrvatska država nezavisnija od one koja je bila od ’41. do ’45.? Ma, ja pitam ako je morala to reći pred Amerikancima, a onda postavljam njoj pitanje, a zašto nisi rekla pa nismo mi Hrvati bacili atomsku bombu na Hirošimu i Nagasaki.”  U nastavku propovijedi je kazao: “Pa nismo mi bombardirali ni Dresden ni Hamburg. Koga smo mi zapravo ubili izvan svojih granica? Ma dosta više da sami po sebi pljujemo. Dosta više što se događalo kroz ovo proteklo vrijeme za vrijeme ove dvojce predsjednika koji su bili, možemo kazati, predsjednici antihrvatske države. I zato mi je drago što su naši branitelji dobili svoga ministra branitelja.”

Zbog svega navedenog, a posebno zbog rečenice “Ja ne mogu nikako oprostiti ovo što je Kolinda Grabar-Kitarović izjavila da je hrvatska država, Nezavisna država nije bila nezavisna i da je bila zločinačka” i činjenice da je ona izgovorena u programu javne televizije, smatram da postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni počinio kazneno djelo javnog poticanja na nasilje i mržnju iz članka 325., stavak 4. Kaznenog zakona Republike Hrvatske koji kaže: “Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine.”

Nakon što je dio javnosti šokirao svojim govorom, p. Luka Prcela je izjavio da mu nije žao. Dokaz za to može se naći na ovoj poveznici. Da se doista radi o poticanju na nasilje i mržnju s efektima koji su već ostvareni, vidljivo je u ovom dijelu teksta: “Po njegovim riječima, vjernici na misi danas su odlično reagirali i mnogi su mu dolazili čestitati. Kaže da je većina vjernika inače zadovoljna njegovim propovijedima zbog čega često doživljava njihove pozitivne komentare.”

Predlažem da državno odvjetništvo presluša snimku prijenosa mise na prvom programu HTV-a, te poduzme sve zakonom predviđene radnje i protiv osumnjičenika pokrene kazneni postupak.

Nataša Škaričić

Previšić poručio Branki Galić da ju svejedno ne želi u svojoj prodekanskoj ekipi

Dekan Filozofskog fakulteta i pobornik spornih ugovora Filozofskog i Katoličkog bogoslovnog fakulteta (KBF) Vlatko Previšić nastavlja sukob s prodekanicom Filozofskog Brankom Galić. Naime, nakon što se prodekanica Galić prije nešto više od mjesec dana javno suprotstavila ugovorima, Previšić ju je samovoljno razriješio dužnosti iako to po pravilima može učiniti samo Fakultetsko vijeće. Vijeće je odbilo Previšićev prijedlog krajem travnja, a on je prodekanici Galić odlučio dati do znanja da ju svejedno ne želi u svojoj ‘ekipi’.

“Odlukom Fakultetskog vijeća od 25. travnja 2016., odbijen je moj prijedlog za Vašim razrješenjem s funkcije prodekanice, iako prijedlog spada upravo u moju dekansku statutarnu ovlast da predlažem svoju prodekansku ekipu.

Ovim putem Vas želim podsjetiti da sam na toj istoj sjednici FV rekao da s Vama surađivati dalje ne mogu i da ste izgubili svako moje povjerenje.

Navedena odluka Fakultetskog vijeća ne može vratiti to moje izgubljeno povjerenje. Slijedom toga zahvaljujem Vam na pomoći, no ona mi dalje nije potrebna, kao uostalom niti drugim kolegama prodekanima.

U Vaš mjesečni prodekanski novčani dodatak na plaću, kao i ostale prodekanske povlastice niti mogu, nit ću zadirati”, napisao je Previšić u dosta nepismenom pismu Branki Galić koje je na svojoj Facebook stranici objavila Akademska solidarnost.  “Na Filozofskom fakultetu i dalje mrak”, riječi su kojima je Akademska solidarnost opisala situaciju na fakultetu. 

Ustavni sud: Kandidati/kinje za javne funkcije moraju javnosti predočiti svoje životopise

Prenosimo vijest s web stranice GONG-a. 

Ustavni sud RH temeljem žalbe GONG-a odlučio je da kandidati za javne funkcije moraju javnosti predočiti svoje životopise. Visoki upravni sud u Zagrebu ranije je te podatke proglasio tajnima.

Građani ima pravo dobiti na uvid životopise kandidata za javnu funkciju. Ovo možda zvuči kao logična i samorazumljiva tvrdnja, ali zapravo se radi o sažetku odluke Ustavnog suda donesene temeljem žalbe GONG-a.

Radi se o slučaju koji datira još iz 2011. godine, kada su temeljem javnog natječaja birani članovi Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Iako se radi o značajnoj javnoj funkciji, hrvatsko je pravosuđe podatke o osobama koje bi trebale nadzirati izabrane dužnosnike proglasilo – tajnima. Učinio je to, da budemo sasvim precizni, Visoki upravni sud u Zagrebu odlukom od 15. veljače 2012. godine.

Takvu sudsku presudu, zajedno s rješenjem saborskog Odbora za izbor, imenovanja i upravne poslove od 26. svibnja 2011. godine, sada je ukinuo Ustavni sud. Stav je ustavnosudskog vijeća, predvođenog Snježanom Bagić, da “javnost ima pravo znati tko su – u smislu životopisa koji ‘stoje iza njih’, pogotovo kad te životopise napišu oni sami – kandidati koji ulaze u ‘javnu arenu’ već samom kandidaturom za javnopravno tijelo”.

“Predmet razmatranog spora po mišljenju Ustavnog suda predstavlja stvar od javnog interesa. Naime, Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa je jedno od najvažnijih tijela za borbu protiv korupcije i sukoba interesa te postoji opravdani interes javnosti za pristup traženoj informaciji u pogledu životopisa svih osoba koje su se prijavile za članove i/ili predsjednika tog Povjerenstva”, obrazložio je Ustavni sud razlog zbog kojeg je GONG imao pravo tražiti na uvid životopise kandidata za članstvo u Povjerenstvu.

Svoju odluku je Ustavni sud RH utemeljio na ranijoj presudi Europskog suda za ljudska prava (ELJSP) u predmetu Társaság a Szabadságjogokért protiv Mađarske. Radi se o tužbi podignutoj nakon što je Ustavni sud Mađarske nevladinoj udruzi Társaság a Szabadságjogokért zabranio uvid u podnesak kojim je član mađarskog parlamenta pokrenuo ustavnosudsku kontrolu amandmana Kaznenog zakona. ELJSP je tada zaključio da se radilo o nedopustivoj cenzuri, odnosno da “prepreke stvorene s namjerom sprječavanja pristupa informacijama od javnog interesa mogu obeshrabriti one koji rade u medijima ili srodnim područjima”, u koja spadaju i nevladine udruge kao predstavnici zainteresirane javnosti.