sdadmin

Borba za pravo na abortus imala je najviše uspjeha kada nije uključivala obrambeni stav i kompromis, piše Jacobinmag.com.

Samo nekoliko tjedana nakon napada na kliniku za pobačaje [u Colorado Springsu], Vrhovni sud je odlučio preispitati zakonska ograničenja prava na pobačaj u Teksasu, a odluka se očekuje u lipnju.

Napadač na kliniku Planned Parenthooda u Colorado Springsu ubio je troje ljudi i ranio ih devetoro. Vrhovni sud sad može učiniti još već štetu u slučaju Whole Woman’s Health vs. Cole. Kao i obično, muškarci u odijelima predstavljaju veću opasnost za žene nego muškarci na ulici.

Slučaj Whole Woman’s Health vs. Cole propituje teksaški zakon koji zahtijeva da klinike postanu mini-bolnice i da zapošljavaju isključivo lokalne liječnike. Ukoliko Sud podupre ovaj zakon, državno zakonodavstvo diljem zemlje moći će uvesti slične restrikcije zbog kojih će se zatvarati klinike, što će još više onemogućiti pristup abortusu. U Teksasu su liste čekanja na postupak abortusa već duže od 20 dana, a najnovije studije pokazuju da je između 100.000 i 240.000 žena u Teksasu samoinduciralo pobačaj barem jednom tijekom svog života.

Jedna od tri žene u SAD-u koje će imati abortus i milijuni žena koje se oslanjaju na kontraceptivna sredstva trebale bi predstavljati važnu i moćnu silu. No zagovaratelji/ce prava na abortus, osim nekoliko svijetlih iznimki, zauzimaju previše popustljiv stav. Organizacija NARAL Pro-Choice America – slijedom odluke Vrhovnog suda u slučaju Roe vs. Wade – naglašava privatnost: “Trebale bismo moći donositi osobne odluke bez upliva političara”. A Planned Parenthood, koji je žrtva financijskih restrikcija i meta napada, brani se naglašavajući svoju ulogu u otkrivanju karcinoma i općoj skrbi o ženskom zdravlju.

Današnji apel glasi ‘Abortus je zdravstveno pitanje’, no to je preslab apel – u usporedbi sa zahtjevima feministkinja koje su stavljale pravo na abortus na prvo mjesto: ‘Ukinite sve zakone o abortusu’.

Zakonske reforme nasuprot ukinuću

Radikalne aktivistkinje za oslobođenje žena koje su prve dobile bitku za pravo na abortus željele su ukinuti sve zakone o abortusu – letak koji predlaže “zakonski model” bio je prazna stranica. Ovakav zahtjev, poduprt taktikama ometanja, javnim govorenjem istine o nelegalnim abortusima i kolektivnim tužbama koje su imale za cilj srušiti postojeće zakonske akte, “zakotrljao je lavinu” i pokrenuo promjene na državnoj razini.

Aktivistkinje za oslobođenje žena nisu se bojale napasti liberale koji su godinama držali saslušanja pokušavajući kreirati male “rupe” u postojećim zakonima koji su se ticali abortusa, a koji su u većini država dopuštali abortus samo u slučaju kada je trudnoća ugrožavala život žene. Zakonski prijedlozi za reformama, koji su diljem zemlje počeli slabiti kasnih 1960-ih, povremeno bi prolazili, no samo kako bi dopustili pobačaj nekolicini žena koje su mogle dokazati da su bile silovane ili suicidalne, uloživši žalbe o kojima su odlučivali paneli isključivo muških liječnika i psihijatara.

Stvari su se promijenile u veljači 1969., kada se sastao New York Joint Legislative Committee za probleme javnog zdravstva kako bi održali stručni panel kojemu je prisustvovalo 14 muškaraca i jedna žena (naravno, časna sestra). Reforme o kojima se raspravljalo uključivale su iznimke u slučaju silovanja i incesta, te može li žena imati abortus ukoliko ima već četvero djece i prema tome je ispunila svoju dužnost u produkciji adekvatnog broja novih radnika, potrošača i vojnika.

Aktivistkinje su se pažljivo obukle kako bi se infiltrirale u publiku i u ključnom trenutku ustale i započele vlastito saslušanje: “U redu, a sada čujmo neke stvarne stručnjakinje – žene!”

“Čekale smo strpljivo dok ste vi govorili jedan za drugim. U međuvremenu, beba koju nisam željela sada ima dvije godine”, vikala je jedna žena. “Ukinite zakon o abortusu umjesto da gubimo još više vremena raspravljajući o glupim reformama”, rekla je druga.

Jedna od sudionica, Kathie Sarachild iz grupe Redstockings, prisjeća se: “Ustajale smo jedna za drugom svjedočeći kako predložene reforme ne mogu niti najmanje pomoći niti jednoj ženi kada prolazi kroz užas nelegalnog pobačaja”.

“Rečeno nam je da protivljenjem reformama i zahtijevanjem potpunog ukinuća zakona o abortusu tražimo previše”, kaže Sarachild. “No, jednostavno smo znale da se ne želimo boriti ni za šta manje od onoga što stvarno želimo – reforme su bile samo još jedna uvreda i poniženje za žene”.

Mjesec dana kasnije, Redstockings su održale vlastiti panel, sa ženama koje su govorile o svojim ilegalnim abortusima i strahu od trudnoće. Moć govorenja nije proizašla iz priče o ekstremnim slučajevima, već iz svakodnevnog ženskog iskustva. “Znala sam da je pogrešan trenutak… nije dolazilo u obzir da odustanem od obrazovanja i imam dijete”, rekla je Irene Peslikis, koja je govorila o svom ilegalnom abortusu dok je bila devetnaestogodišnja studentica umjetnosti.

Zahtijevati ono što stvarno želimo

Patronizirajuće iznimke koje su razmatrali zakonodavci mogle su pomoći tek malom broju žena; s druge strane, ukidanje svih zakona o abortusu obuhvaća sve žene. Zahtjev za ukidanjem i iskazi žena koji su ga pratili, zapalili su pokret.

U listopadu 1969., u New Yorku je šest odvjetnica podnijelo kolektivnu tužbu s ciljem ukidanja zakona koji je abortus tretirao kao zločin. Ugledajući se na akcije Redstockingsa, parnicu su poduprle osobnim iskazima žena koje su prikupile crne feministkinje i pionirke pokreta odvjetnica Flo Kennedy, Diane Schulder i Nancy Stearns iz Law Center for Constitutional Rights. (Knjiga Schulder i Kennedy Abortion Rap je obavezna lektira!).

Slijedeći primjer slučaja za ljudska prava na američkom Jugu, feministički pravni tim omogućio je pristup svjedočenjima javnosti i medijima. Državni pravnici su se žalili na “cirkus”, kako su opisali otvorena svjedočenja žena o njihovim ilegalnim abortusima.

Javna rasprava o abortusima ubrzo je skinula stigmu, parnice su bile prijetnja ukidanja zakona, pa su mnogi zakonodavci promijenili smjer. Zastupnici/e skupštine New Yorka izglasali su reformske zakone 1967., 1968, i 1969., a vođa vladajuće većine Earl Brydges odbio je sve glasove Senata o ovom pitanju. No, 1970. Brydges je dopustio Senatu da glasa o republikanskom zakonskom prijedlogu Constance Cook očekujući da će biti srušen s obzirom da je unosio najradikalnije mjere, no prijedlog je prošao s 36 naprema 31 posto glasova.

Skupština je “ublažila” prijedlog dodavši mu vremensko ograničenje od 24 tjedna i mjeru prema kojoj abortuse mogu vršiti isključivo liječnici. Ti kompromisi nisu pomogli, i zakon je “visio na mrtvoj točki” – 74 : 74 glasa, dok demokrat George Michaels nije promijenio svoj glas u posljednjoj minuti. “Jedan od mojih sinova upravo me nazvao gadom zato što sam glasao protiv”, rekao je Michaels. “U potpunosti shvaćam i prihvaćam da je ovo kraj moje političke karijere”. I bio je – njegova je demokratska stranka na sljedećim izborima podržala drugog kandidata. 

New York je postao državna “tvornica abortusa” [pogrdni naziv protivnika abortusa] 1. srpnja 1970. godine, a žene iz svih dijelova SAD-a su skupljale novac kako bi doputovale i platile legalni abortus. Po prvi put žene nisu morale dokazivati da su lude, bolesne ili silovane kako bi im bio omogućen lagalni abortus.     

Slučaj Roe v. Wade bio je modeliran prema njujorškom zakonu, no s više kompromisa koji su naglašavali “održivost” fetusa koja ovisi o tromjesečju trudnoće. I premda to nije bilo ispunjenje zahtjeva za ukinućem kakvo su tražile radikalne aktivistkinje, mnoge feminiskinje su ovo smatrale pobjedom i okrenule se drugim bitkama.

No, ozbiljan ujedinjeni dvopartijski napad došao je s vrha. Dvije godine nakon izglasavanja zakona u New Yorku, guverner Nelson Rockfeller uložio je veto u pokušaju da legislativa ponovno proglasi abortus ilegalnim. Nakon slučaja Roe, Kongres je 1973. po hitnom postupku izglasao amandman Helms koji je predložio senator Jesse Helms iz Sjeverne Karoline, kojim se zabranjuje korištenje stranih fondova u financiranju postupka abortusa.

Usprkos vetu kojim je prijetio Gerald Ford, Kongres je ubrzo prihvatio amandman Hyde, a demokratski predsjednik Jimmy Carter je 1977. potpisao zakon kojim su korisnice Medicaida ostale bez pristupa abortusu. Žene su ponovno počele umirati zbog nelegalnih abortusa.

Četiri lekcije

Iz ovih ranih pokreta možemo izvući važne lekcije. Kao prvo, zahtjev za pravo na abortus bio je dio cjelokupnog pokreta za oslobođenje žena, a ne samostalno, izolirano pitanje. Drugo, žene su zahtijevale ukidanje, a ne reformu zakona s kojom se može odugovlačiti i manipulirati do vječnosti. Treće, pokret se nije priklonio liberalima koji su polazili od pretpostavke da se malo toga može napraviti. Četvrto, pokret su vodila ženska iskustva i želje, a ne političke organizacije ili stručnjaci.

Nedavne bitke čine te lekcije iznimno važnim. Primjerice, kada smo ispred National Women’s Liberation prvi put tražile “pilulu za jutro poslije” u slobodnoj prodaji, bile smo upozorene od nekih etabliranih neprofitnih organizacija kako tražimo previše. Zar ne bismo mogle jednostavno otići u ambulantu hitne službe za žrtve silovanja?

No, poznavale smo povijest borbe za pravo na abortus i ustrajale smo s našom strategijom te djelovale iz vlastitog iskustva. Glavni oblici organiziranja i djelovanja bili su nam sastanci za podizanje svijesti i javni iskazi. Svjedočile smo o našim seksualnim životima na “saslušanjima” Američke uprave za hranu i lijekove (FDA) i detaljno obrazlagale zašto trebamo “pilulu za jutro poslije” i kako je traženje liječničkog recepta dodatni trošak vremena i novca. Uz to smo blokirale ulaze FDA, bacale pilule na demonstracijama i radile flash-mobb akcije pred i u ljekarnama.

Kroz kolektivne tužbe i parnice, borile smo se protiv Bushove i Obamine administracije i utjecale na izmjene povjerenika u FDA te naposljetku pobijedile 2013. godine dobivši parnicu za dostupnost hitne kontracepcije bez recepta svim ženama svih dobi (MAP – Makes Emergency Contraception Available).

Usporedite to prošlogodišnjom borbom u vezi 1. amandmana u Tennesseeju, koji je prihvaćen s 53 posto glasova. Protivnici abortusa bili su frustrirani što je Vrhovni sud blokirao neke njihove restrikcije, pa su na izglasavanje stavili amandman koji kaže da u ustavu ne postoji nikakva odredba koja može spriječiti zabranu abortusa, čak ni u slučajevima silovanja, incesta ili “nužnosti zbog spašavanja života majke”. Tennessee još uvijek ne može zabraniti abortus, dok Vrhovni sud ne donese novu odluku, no ovaj amandman je zakonodavcima dao zeleno svjetlo da izglasaju nove restrikcije koje sada Vrhovni sud ne može spriječiti.

Aktivisti/kinje kampanje protiv ovog Amandmana 1. odlučili/e su se za strategiju naglašavanja izostanka iznimki. Tako su napravili/e spotove kojima poručuju: “1. amandman krši privatnost i ne priznaje iznimke kao što su silovanje ili tragične situacije koje se mogu dogoditi tijekom trudnoće kao što je karcinom” ; “Ove tešku odluku najbolje je prepustiti ženi, njezinom obitelji i njezinoj vjeri…” ; “Molimo, glasajte protiv Amandmana 1m otišao je predaleko” ; “Glasajte protiv, jer nema iznimaka”. Ili, što je još gore, izbjegavaju spomenuti da se radi o abortusu!

Ovi spotovi impliciraju da je u redu zabraniti abortus dok god postoje iznimke za žene koje su silovane ili boluju od karcinoma. Abortus je još uvijek legalan, no ipak smo se nekako preselili u 1969., raspravljajući o tome u kojim posebnim i strašnim okolnostima žene imaju pravo odlučivati o svojoj reproduktivnoj sudbini.

Ovakva strategija “cvijeta” kada žene šute o svojim stvarnim iskustvima. Kada žene počmu govoriti u svoje ime o abortusu, ovakva patroniziranja vidimo u pravom svjetlu – ono što ona jesu – kao konzervativne odstupnice koje arogantno govore o “teškim odlukama” i insistiraju kako abotus treba biti rijetka pojava.

Brojne feministkinje se opiru ovakvoj strategiji ispričavanja. U knjizi iz 2014. Pro: Reclaiming Abortion Rights, Katha Pollitt piše o onim braniteljima/cama abortusa koji zvuče gotovo isto kao i njihovi protivnici. Ističući komentar Hillary Clinton iz 2005. godine – kako je abortus “tužan, čak tragičan izbor za brojne žene”,  Pollitt upozorava: “Primijetite kako nije dodala da abortus za brojne druge žene predstavlja blagoslov i spas”.

Svijetla točka je hashtag #ShoutYourAbortion koji su pokrenule Amelia Bonow i Lindy West u rujnu prošle godine. “Čak i žene koje podržavaju pravo na abortus šute i govori im se da se trebaju osjećati loše ako su imale abortus”, kaže Bonow u intervjuu za New York Times.

Usprkos osudama koje uključuju prijetnje smrću, aktivistkinje Shout Your Abortion oformile su grupe za podizanje svijesti.

Drugi razlog zbog kojega ponovno moramo o abortusu govoriti u kontekstu Pokreta za osobođenje žena (Women’s Liberation Movement) je taj što abortus niti približno nije sve što trebamo. Druga strana priče o pravu na abortus tiče se činjenice da je imati djecu prokleto teško. Izraziti nedostatak “državne potpore” u europskim i mnogim drugim zemljama, zajedno sa sve manjim osobnim primanjima, znači da imati dijete predstavlja stresnu i napornu budućnost. Potreban nam je snažan Pokret za osobođenje žena kako bismo stvorili/e poveznice i strategije kojima bismo dobile bitke i u ovom području.

Zahtjev za pravo na abortus bio je mnogo uspješniji kada je bio udružen s većim ciljevima oslobođenja žena, te kada nije uključivao obrambeni stav i kompromisna rješenja. Ukoliko želimo utjecati na Vrhovni sud kao u to vrijeme, moramo brzo naučiti lekcije iz prethodnih pobjeda.