Libelina retrospektiva: Što je obilježilo 2015. godinu?

Toliko je toga što se u protekloj godini dogodilo, što smo pratile/i, o čemu smo pisale/i i u čemu smo sudjelovale/i… i uz što smo se veselile/i, rastuživale/i i jako često ljutile/i. Nažalost, u jedan kratki godišnji pregled ne može stati baš sve ono o čemu smo pisali/e, tako da ovaj je tek dio retrospektive široke lepeze naših tekstova, a mi smo odabrali/e ono što je bilo najčitanije i/ili najaktualnije.

Siječanj – “Imamo Predsjednicu!”        

{slika}

… uskliknuo je Tomislav Karamarko u napetoj izbornoj noći s 11. na 12. siječnja. Rezultat je bio tijesan, a Hrvatska je nakon prve premijerke dobila i svoju prvu predsjednicu. Ili službeno – Predsjednika. Koji/a je žena. U nekoj drugoj političkoj konstelaciji, bila bi to dobra vijest za političku participaciju žena (posebno onih na desnici), no pristupili/e smo tom događaju oprezno, s obzirom na poruke u predizbornoj kampanji u kojoj se buduća predsjednica predstavila kao “nova” konzervativna hrvatska žena kakvu desnica preferira. Tajana Broz je napisala tekst “Imamo predsjednicu. I što sad?” naznačivši sve probleme i pitanja kojima se novoizabrana predsjednica nije bavila tijekom kampanje i izrazivši nadu da će sada možda nadoknaditi propušteno: “Zaslužuje li Kolinda Grabar Kitarović ovaj benefit of the doubt saznat ćemo vrlo brzo”. I, saznali/e smo. Nažalost, odgovor nas nije iznenadio.

Veljača – Tko je ukrao feminizam?

{slika}

U veljači smo se zapitale Zar je to nama naša borba dala? zbog problematičnih intervjua i izjava Ide Prester i svih reakcija koje su potom uslijedile. No, feminizam je iznenada postao vidljivijom medijskom i društvenom temom. Problematične izjave Ide Prester u intervjuu za Modu Komodu, a nakon reakcija i u intervju za Buku, isprovocirale su reakcije kojima smo željele objasniti svoja feministička stajališta. Libela je objavila izvrstan komentar Ankice Čakardić, koji je uz tekst Asje Bakić na njezinom blogu (Ida Prester in floribus) i Lane Pukanić na MUF-u (Forsiranje feminizma), objasnio sve što se objasniti trebalo. Ankica je imenovala pseudoargumentaciju Ide Prester na razini ‘to je moj osobni izbor i imam pravo na njega’ neoliberalnim feminizmom – dakle onim “koji zapravo reproducira liberalizam koji je inherentno i duboko patrijarhalan i  kapitalistički”. Svi ovi tekstovi, proizveli su raspravu i komentare i u nekim mainstream medijima, a i mi smo nastavile/i pisati na temu “tko je ukrao feminizam“.

Ožujak – Ulice ženama!

{slika}

U ožujku nam je uvijek važan Dan žena/8. mart, pa smo ga obilježile s dva teksta u rubrici ‘sa stavom’ – oba uperena protiv populizma, konzumerizma i konzervativizma koji prate ovaj važan datum – Ivane Živković – Između konzumerističkog Valentinovog i patrijarhalnog Majčinog dana – sjetimo se 8. marta! i Ana Marije Filipović Grčić – Osmi mart nije cvijeće i Kozmo sniženje parfema. Razveselila nas je akcija riječkih drugarica – Ulice ženama!, a pratile smo i kako je obilježen 8. mart u regiji  – u Sarajevu i u Nišu.

Travanj – Pilula, crkva i politika

{slika}

U Hrvatskoj se travnju u slobodnoj prodaji (dakle, bez potrebe liječničkog recepta) pojavila ellaOne tzv. “pilula za jutro poslije”. To bi sama po sebi bila dobra vijest, no došla je “u paketu” sa Smjernicama za izdavanje koje nalažu degradirajući razgovor u posebnoj prostoriji i ispunjavanje formulara, a ljekarnicima/ama omogućuju ulaganje priziva savjesti. Smjernice su produkt “savjetovanja” ministra Siniše Varge s Hrvatskim katoličkim liječničkim društvom, o čemu je pisala Ana Marija Filipović Grčić, te cijeli “slučaj” stavila u kontekst “kompromisne” politike Vlade Zorana Milanovića koji u ovoj izbornoj godini nastoji ugoditi i Europskoj uniji i crkvenjacima s političkim aspiracijama.

Svibanj – Sve boje aktivizma

{slika}

Za praznik rada, (1. svibnja) objavile smo tekst Sanje Kovačević pod nazivom “Da nam živi, živi rad?” i zapitale/i se osjećamo li se slavljenički? Što je to čega se sjećamo i čemu odajemo počast povodom ovog dana? Pisale smo i o izvješću Međunarodne organizacije za rad (ILO) i istraživanju provedenom na 84 posto svjetske radne snage koje je pokazalo da samo četvrtina radnika i radnica ima stalan posao, a mnogi/e koji/e nisu u stalnom radnom odnosu nemaju mirovinsko osiguranje niti im se uplaćuju doprinosi. 

Ana Brakus je prikazala što znači i kako izgleda građanski odgoj na satovima vjeronauka tj. kako je “integriran” u skladu s odlukom ministra Mornara.

Bile/i smo na obnovljenim Trnjanskim kresovima, a Zagreb Pride nas je pozvao na feminističku, antifašističku i radničku Povorku ponosa. U očekivanju prajda nas je skupina nepoznatih aktivista/kinja razveselila dúgom koja je osvanula pred Hrvatskom biskupskom konferencijom (i brže-bolje uklonjena).

Pratile/i smo i kako se Irska pripremala za povijesni YesEquality referendum, slavile/i njihovu pobjedu, ali i upozorile kako se o ljudskim pravima ne bi smjelo odlučivati na referendumima.

Lipanj – Glasnije, hrabrije, vidljivije

{slika}

Lipanj je bio mjesec koji smo posvetile/i borbi za LGBTIQ+ prava, a u Zagrebu smo ove godine sudjelovali/e u jednoj od najvećih i najzabavnijih povorki.

Na Libeli smo pratile/i i ostala događanja tijekom Zagreb Pride Weeka, te Split Pridea, koji je ove godine pod sloganom “Izađimo u siguran Split” prošao bez incidenata. O splitskoj Povorci ponosa kritički je pisala Ana Brakus u tekstu “Bez jake zajednice, Split Pride je borba s vjetrenjačama”. Sjetili/e smo se i prvog pokušaja organizacije Parade ponosa u Beogradu, davne 2001. i povijesti beogradske parade, koja je prošle godine prvi put uspješno organizirana i mirno protekla, te izvijestili o akciji “Zona slobodna od mržnje” kojom je u Beogradu obilježen Međunarodni dan ponosa. Zastave duginih boja vijorile su se u Ljubljani i na slavljeničkom prajdu u Dublinu nakon povijesnog referenduma, a pratile smo nažalost nasilje nad Povorkama ponosa u Istanbulu i u Kijevu. I. T. je za Libelu napisao članak “Kapitalizam je ‘gej frendli’? Ne, ali antifašizam jest!” ponukan libertarijanskim sudionicima povorke i njihovim transparentima, nakon kojega se u srpnju razbuktala rasprava na temu antifašizma/socijalizma i kapitalizma/neoliberalizma u odnosu na LGBT prava. Velika vijest u lipnju bila je odluka američkog Vrhovnog suda o legalizaciji istospolnih brakova u svim saveznim državama, a Ana Brakus i Tea Stipan su napisale važan osvrt na ovu temu pod nazivom:  “Pravo na brak početak je borbe, a ne njezin kraj!”, zaključivši: Za slavlje zasigurno ima mnogo razloga, a među njima se nalazi i onaj da sada, aktivisti i aktivistkinje, građani i građanke, ali i oni koji taj status tek pokušavaju ostvariti, imaju slobodnije ruke baviti se i drugim važnim pitanjima za LGBT zajednicu”. U lipnju smo više pisali/i i o pravima i o pogrešnoj prezentaciji trans*osoba u pop-kulturi, a obradovao nas je ulazak termina ‘cisrodnost‘ u Oxfordov rječnik engleskog jezika. U mjesecu prajdova i borbe za LGBTIQ* prava, prenijeli smo i vijest kako je za povijest pokreta ključni Klub Stonewall Inn proglašen znamenitošću grada New Yorka.

Srpanj – o kapitalizmu, antifašizmu, pacifizmu i feminizmu

{slika}

U srpnju se na Libeli zahuktala rasprava o gej friendly ekonomskim sustavima koja svoje temelje vuče iz lipanjskog članka I. T. Sonja Krivokapić se u svojem radu “O pitanjima kapitalizma, socijalizma i njihovom odnosu prema LGBTIQ populaciji” kritički osvrnula na Ivanov tekst tvrdeći da je ključno razlikovati antifašizam i socijalizam. Kao usko vezan za ovu temu je i članak Demiana Vokšija koji se pozabavio libertarijanskim sloganom “Kapitalizam je gej friendly” s ovogodišnjeg zagrebačkog prajda. Autor je utvrdio da je kapitalizmu u najboljem slučaju – svejedno. Vezano za ovu temu, preveli smo i članak o tome kako se, unatoč napretku u LGBTIQ pravima, ne rješavaju duboko ukorijenjeni problemi, a Sanja Kovačević je napisala kritiku knjige o tradicionalnom braku.

Kolovoz – u znaku ratnih tema

{slika}

Kolovoz su obilježile teme vezane za proslavu vojno redarstvene operacije “Oluja” i općenito za Domovinski rat. U riječkom HNK održan je razgovor s pet žena, svjedokinja Domovinskog rata pod nazivom “Drugi rat”, a protiv tog događaja održan je prosvjed braniteljskih udruga. Sve se to događalo u sjeni vojnog mimohoda održanog u Zagrebu 4. kolovoza protiv kojeg je govorio Centar za mirovne studije.

Ana Maria Filipović Grčić je pisala o tome kako masovni progoni Srba nisu uvršteni u stalnu postavu kninskog gradskog muzeja, a sredinom mjeseca je Ana Brakus intervjuirala mladu političarku iz Vukovara – Biljanu Gaću.

Rujan – izbjeglice u Hrvatskoj i rušenje rodnih kvota

{slika}

Rujan su na Libeli obilježile dvije teme i u obje smo bili nositelji/ce glasova društvene pravednosti. Radi se o izbjegličkoj krizi i rušenju rodnih kvota u izbornom zakonu od strane Ustavnog suda.

Prve izbjeglice su u Hrvatsku ušle sredinom rujna, a netom prije toga smo obavijestili/e o pro – migrantskim prosvjedima u Europi. Kad je izbjeglička kriza nastupila, sudjelovali/e smo u stvaranju antifašističkog diskursa u hrvatskoj javnosti. Objavljen je poziv znanstvenika i znanstvenica na solidarnost, apel CMS–a da se humanitarna kriza ne militarizira, kao i apel Hrvatskog novinarskog društva da se ne objavljuju neprovjerene informacije, zatim poziv CEDIM–a i CMS–a da se ne zatvaraju granice kao i službena obavijest MUP–a građanima da ne nasjedaju na netočne informacije. Pratili smo pozitivne primjere ophođenja prema izbjeglicama kroz inicijative Dobrodošli, Dear Refugees, kutinski KUFER i Ligthen The Load koja si je za cilj postavila prikupiti nosiljke za djecu izbjeglica. Popratili/e smo i izradu hvalevrijednog šestojezičnog priručnika za lakše sporazumijevanje s izbjeglicama. Upozoravali/e smo na ksenofobno ponašanje, neuspjeh zagrebačkog prosvjeda protiv izbjeglica i seksizam EPH prema ženama izbjeglicama. Pisali/e smo o velikom utjecaju maskuliniteta na percepciju o muškarcima izbjeglicama

Druga tema koja je obilježila rujan je sramotna odluka Ustavnog suda da se praktički ukinu rodne kvote iz izbornog zakona na temelju kojih je na listama trebalo biti najmanje 40 posto podzastupljenog spola. Da stvar bude gora, inicijativu za provjeru ustavnosti je pokrenula Demokratska stranka žena čija se predsjednica kasnije obrušila na naše tekstove o spomenutim događajima.

Listopad – predizborna kampanja i seksizam

{slika}

U listopadu je počela predizborna kampanja za parlamentarne izbore u Hrvatskoj. Upozoravali/e smo na nepoštivanje rodnih kvota na listama Domoljubne koalicije (čije su žene bile poprilično zadovoljne listama) i koalicije Hrvatska raste. Pratili/e smo i radionicu “Preferiram tebe” kojoj je za cilj educirati političarke kako voditi uspješnu online i offline kampanju, te smo upozorili/e na seksizam stranke ZA GRAD.  

Službenu titulu najseksističkije izjave s akcije Stup srama dobila je izjava ministra zdravlja, Siniše Varge.

Studeni – parlamentarni izbori i teroristički napad u Parizu

{slika}

U studenom smo pratili/e posljednji tjedan predizborne kampanje u Hrvatskoj. Nakon tog sudbonosnog, 8. studenog, izvijestili/e smo o rezultatima izbora, a ubrzo je uslijedila i prva poruka Mosta oko toga da žele biti most između HDZ – a i SDP – a. Pisali/e smo i o netransparentnosti Petrova i njegovih suradnika koja se skrivala iza inscenirane potpune transparentnosti kao i o elegantnoj obmani kroz koju je Most stigao od “nekoaliranja” do koaliranja sa svima. Ubrzo je nastupio i medijski sukob s Petrinom. Sanja Kovačević je objasnila u čemu je problem kad on kaže “kurva“, a poslali/e smo mu i džepni rječnik hrvatskog jezika kako bi počeo konstruirati rečenice bez seksizma. On je na to odgovorio na Facebooku, nižući nove uvrede. Unatoč odbijanju razgovora o “svjetonazorskim pitanjima” od strane Mostovaca, Ana Brakus je uspjela dobiti (konzervativne) odgovore na ta “ideološka” pitanja od Mostovca Mire Bulja, a sažela je i sve radikalno desne izjave predsjednika Hrasta i novog saborskog zastupnika – Ladislava Ilčića. I. T. je objasnio zašto Most nije antiideološki (kao što se pokušava predstaviti), već vrlo snažno zagovara neoliberalizam i neokonzervativizam. Kritički smo se osvrnuli/e i na poruku predsjednika HSLS – a, Darinka Kosora, u kojoj marginalizira položaj izabranih zastupnika iz redova nacionalnih manjina kao i na katastrofalne posljedice rušenja rodnih kvota na Ustavnom sudu, a Svjetlana Knežević je razgovarala s pet hrvatskih feministkinja te nam prenijela što one očekuju od nove vlade.

Nakon stravičnog napada u Parizu, uputili/e smo apel javnosti kako napad ne smije biti opravdanje za žičane ograde i islamofobiju. Mia Gonan je, vezano za taj slučaj, pisala o suvremenim politikama suosjećanja. Demian Vokši je pisao o anti – muslimanskim napadima i suvremenom “mi ili oni” mentalitetu koji jača u Europi.

Prosinac – nemamo vladu, ali imamo neokonzervativizam

{slika}

Prvi pokušaj konstituiranja Sabora 3. prosinca nije uspio. Za Libelu su to komentirali Željko Reiner iz HDZ–a i Ingrid Antičević – Marinović iz SDP-a. Platforma 112 je organizirala javnu raspravu nazvanu “Postizborni skener” na kojoj je Jasna Matulić iz Mosta izjavila da je pobačaj pitanje u masi pitanja o kojem će se zajedno odlučivati tijekom pregovora. Pisali/e smo i o tome zašto su ovi izbori bili drugačiji od svega što smo do sad imali priliku doživjeti.

Demian Vokši je pisao o novim valovima iskaljivanja nad muslimanima i muslimankama u svijetu, a Sanja Kovačević o tome kako neokonzervativizam instrumentalizira obiteljsku politiku za ukidanje stečenih ženskih prava. O toj temi pisala je i Tea Stipan objašnjavajući koji su to neokonzervativni akteri u Hrvatskoj koji napadaju reproduktivna prava. Marina Tkalčić je tematizirala politički katolicizam u Hrvatskoj i zapitala se “gdje je nestala hrvatska sekularnost?”.

Umjesto zaključka

Važno je prisjetiti se što smo sve doživjeli/e u jednoj godini jer su svi ti događaji dio šire priče i uglavnom služe kao polazna točka za buduće aktivnosti. Neke od njih ćemo vidjeti već u idućoj godini. Pitanje je – koje? Što će se dogoditi po pitanju reproduktivnih prava žena koja su, kao i prije, i u ovoj godini bila toliko često napadana i osporavana? Hoće li Europska unija pronaći odgovor na humanitarnu i izbjegličku krizu i – jednako tako važno – hoće li u taj odgovor biti uključena ljudskost? Što će nam donijeti globalni neoliberalizam i neokonzervativizam? A što će nam donijeti ti isti, ali domaći, koji sad imaju sve fotelje, formalne ovlasti, novac i birokraciju za provođenje svojih isključivih politika? Hoće li okus vlasti desnicu pomaknuti prema centru ili će desnica poslati socijalnu državu i ljudska prava u ropotarnicu povijesti? Kako će to utjecati na sferu civilnog društva i one, ionako već ugnjetavane, pojedince i pojedinke koje to društvo tvore? Hoće li nova hrvatska vlast uopće preživjeti dovoljno dugo da vidimo takvo nešto ili se možemo nadati skorim novim izborima?

Toliko je postavljenih pitanja, a još je više opcija koje bi mogle predstavljati odgovore. Kako god bilo i što god bilo, mi ćemo biti tu, pratiti i pozivati na društvenu pravednost. 

Danijela Dolenec [Grupa 22]: ‘Važno je razvijati kritiku potrošačkog društva’

Grupa 22 je  zeleno-lijeva istraživačka i zagovaračka organizacija predana razvijanju alternativnih modela socijalno pravednih, demokratskih i materijalno održivih društava. Primjenjujući kritičku teoriju i koncept održivosti na suvremeno društvo, kako sami ističu, teže “boljem razumijevanju i adresiranju izazova koji stoje na putu prema društvenoj transformaciji za održivu budućnost”. Bave se temama kao što su okolišna ograničenja ekonomskom rastu i ideja odrasta (engl. degrowth), alternative kapitalizmu i predstavničkoj demokraciji, društvene nejednakosti i minimalni zajamčeni socijalni dohodak, klimatska politika i potencijal commons pristupa za urbanu održivost.

O područjima djelovanja, interesnim sferama i stavovima Grupe 22 razgovarale smo s s jednom od članica Grupe, Danijelom Dolenec

Za početak, recite nam kako je pokrenuta inicijativa za osnivanje Grupe 22? Koji su principi i područja djelovanja Grupe te relevantni budući projekti?

Planovi i želje Grupe 22 toliko su široki i raznorodni da ih se ne usudim sve ni navesti. Mi smo prije svega družina koju pogoni alkemijski spoj – neutaživa intelektualna znatiželja u kombinaciji s utopijskom energijom. Na svom smo se prvom javnom događaju početkom 2013. predstavili kao nova inkarnacija Društva za stvarno korisno znanje, koja su u 19.st. postojala u Engleskoj. Djelovanje tih društava počivalo je na distinkciji korisnog znanja od stvarno korisnog: dok nas korisno znanje poučava kako da prihvatimo svoje mjesto u društvu, stvarno korisno znanje nas osposobljava da razumijemo dublje uzroke okolnosti u kojima živimo i počnemo na njih djelovati. To je razlika između, na primjer, pohađanja radionice o tome kako se predstaviti na razgovoru za posao, od procesa učenja kroz koje ti postane jasno da to što ne možeš pronaći posao nije zato što posjeduješ ‘zastarjele vještine’ nego se radi o fenomenu čiji su uzroci strukturni. Svi smo naime do te mjere uronjeni u svakodnevicu da okolnosti u kojima živimo uzimamo kao prirodnu neminovnost i zaboravljamo da se svaki ekonomski i politički sustav mora aktivno reproducirati svaki dan, između ostalog i našim pristankom.

Grupa 22 se stoga trudi provoditi i u javnosti raspravljati istraživanja koja generiraju stvarno korisno znanje, odnosno znanje koje nam pomaže da prepoznamo da okolnosti u kojima živimo nisu neumitne, već ishod političkih borbi. U vremenu koje sve veći dio naših života želi opasati tom aurom neizbježnog, gdje je tobože neozbiljno propitkivati temeljne političke i ekonomske institucije, mi zagovaramo utopijsko mišljenje i potragu za promjenom paradigme.

Tijekom 2015. smo bili uključeni u pokretanje Instituta za političku ekologiju (IPE). Radi se o organizaciji čija je misija značajno podudarna s radom Grupe 22. IPE u hrvatski javni prostor unosi interdisciplinarnu perspektivu političke ekologije, koja suvremene ekološke promjene promatra prvenstveno kao društvene fenomene koji ili povećavaju ili smanjuju društvene nejednakosti, odnosno neizbježno utječu na odnose moći. U studenom ove godine Institut je organizirao međunarodnu konferenciju na temu klimatske pravde. Korištenjem tog koncepta željeli smo politizirati znanstveni diskurs o ublažavanju i prilagodbi klimatskim promjenama, otvarajući tu temu kroz prizmu odnosa moći te identifikaciju dobitnika i gubitnika. Klimatske promjene kojima danas svjedočimo rezultat su i suvremenih i povijesnih društvenih odnosa koji strukturiraju naš ugljični otisak, te stoga nije moguće govoriti o klimi bez da u obzir uzmemo i kritiku ekonomskih i političkih institucija. Konferencija je okupila istraživače iz različitih disciplina koji su pokušavali osvjetliti preklapanja između klimatske znanosti i njenih političkih implikacija. Tijekom 2016. Institut će neke od izlaganih radova objaviti.

Kad smo na temi planova za 2016., Institut za političku ekologiju ima vrlo ambiciozan program, u kojem će dijelom sudjelovati i Grupa 22 – prvenstveno u istraživačkim i obrazovnim aktivnostima. Sudjelujemo u pripremi pete međunarodne konferencije o odrastu, pripremamo prijevod knjige Degrowth: A vocabulary for a new era, a u ljetnom ćemo semestru ponovno na Odjelu za sociologiju Hrvatskih studija držati kolegij Društvo i održivost. Vjerujem da će biti još toga, ali ostale ćemo aktivnosti planirati s punim baterijama nakon novogodišnjih praznika.

U jednom razgovoru ističete kako stvarna alternativa pretpostavlja drugačije ideje o tome kako urediti političku zajednicu, kao i borbu protiv onih kojima je u interesu status quo. Demokratiziranje odnosa moći se, pritom, može vidjeti u društvenim pokretima, poput Occupy Wall Street-a, ali i hrvatskih studentskih prosvjeda i borbe za Varšavsku i sl. Smatrate li da u Hrvatskoj danas postoji realna mogućnost transformacije snage mobilizacijskih pokreta u organiziranu političku opciju koja bi izazvala trenutne odnose moći? Zašto je to uopće bitno, odnosno je li za opstanak i učinak tih i takvih pokreta nužno inkorporirati ih unutar političkog sustava, ili je njihov relevantniji utjecaj moguć i na neinstitucionalnoj/nezavisnoj razini?

Kao prvo, mislim da Hrvatska ima živahnu sferu političkog, ono što Grzegorz Ekiert naziva političkim društvom, dakle raznoliki oblici kolektivnog djelovanja od političkog voluntarizma, preko društvenih pokreta do politika osporavanja. Iako Ekiertov pojam leksički nije najsretniji, vidim potrebu za nečim u tom smjeru, nečim što bi zanemarilo podjelu na civilno društvo s jedne i političke institucije s druge strane. Drugo, ako dobro razumijem vaše pitanje, voljeli biste da procijenim ima li Hrvatska kao društvo snage za radikalni zaokret. Mislim da to nije moguće procijeniti, jednostavno stoga jer ne mislim da se društvena promjena događa po logici da kad su svi sastojci prikupljeni onda možemo krenuti. Nešto što smo retroaktivno okarakterizirali kao korjenitu društvenu promjenu, u vremenu kad se odvijala vjerojatno je djelujovala kao koprcanje, kriza i mnoštvo neizvjesnosti. Mi zapravo živimo u takvom vremenu u kojemu su legitimitet političkoga i ekonomskog sustava značajno napukli, ali kroz pukotine još uvijek ne vidimo puno od onoga što dolazi.

Vezano uz odnos društvenih pokreta i političkih institucija poput stranaka, mislim da je potrebno istovremeno pokrete inkorporirati unutar političkog sustava, kako vi kažete, i zadržati ih izvan tih istih institucija. Povijesni iskoraci demokracije su se dogodili upravo kroz produktivnu napetost između pokreta i stranaka, kao što je bio slučaj s radničkim pokretom i socijalističkim strankama u 20. stoljeću. Sličnoj dinamici svjedočimo sada u Španjolskoj između M15 i Podemosa, koji se istovremeno i isprepliću i drže na međusobnoj distanci. Za lijeve političke opcije koje ulaze u parlamentarnu arenu izuzetno je važno zadržati živ odnos s pokretima i grassroots aktivizmom, između ostalog kako bi izgradile mehanizme protiv atrofije u elitizam i konformizam.

Koje je stajalište Grupe 22 o položaju žena u Hrvatskoj i u Europi te o nužnosti LGBT i feminističkog aktivističkog djelovanja? Kako, pritom, u svjetlu recentnih zbivanja na političkoj sceni, komentirate nepoštivanje minimalnih kvota od 40 posto podzastupljenog spola na listama od strane dviju vodećih stranaka u Hrvatskoj, a s obzirom na nedavnu odluku Ustavnog suda kojom se ukinula sankcija nevaljalosti lista koje istu kvotu ne ispunjavaju?

Grupa 22 suvremeni trenutak ‘krize’ gleda višedimenzionalno. Promjena paradigme za nas znači istovremene zahvate u smjeru egalitarizma, demokratizacije i materijalne održivosti, gdje feministička načela smatramo inherentnim takvom pothvatu. Utoliko zbivanja koja spominjete promatramo s nemalom zebnjom. Upravo svjedočimo najavi Ustavnog suda da na dnevni red dolazi ocjena ustavnosti Zakona o pobačaju, koja je zatražena još 1991. godine. Koliko god se toga grozili, mislim da se mi na ljevici moramo prestati snebivati nad time što se događa jer se time zaustavljamo na razini nekakve moralne panike, umjesto da se s tim fenomenima uhvatimo u koštac.

Ništa od toga nije iznenađujuće. Radi se o najnovijoj epizodi temeljne političke dinamike u Hrvatskoj, koja od početka devedesetih pulsira oko nacionalizma i katoličkog konzervativizma. Ako smo 2013. svjedočili uspješnoj građanskoj mobilizaciji za unošenje diskriminatorne definicije braka u Ustav, ako su tijekom 2014. braniteljske udruge prosvjedovale uz parole da se ‘Srbima daju ista prava kao i nama’, ako čitavo medicinsko osoblje u javnim klinikama odbija provoditi pobačaj, a rektor zagrebačkog Sveučilišta početak akademske godine obilježava misom u katedrali itd. – je li iznenađujuće što se ne poštuju rodne kvote na stranačkim listama ili što Ustavni sud najavljuje ocjenu ustavnosti Zakona o pobačaju?

Budući da živimo u vremenu zaoštrenih socijalnih razlika, artikulacija Drugog u kojeg ćemo pokazati prstom i okriviti za probleme u društvu postaje efikasno mobilizacijsko oružje.  Sukladno rezonantnim mitovima u pojedinom društvu, to mogu biti imigranti, komunisti, jugonostalgičari ili seksualne manjine koje uništavaju obiteljske vrijednosti. Drugim riječima, prepoznatljivo je obilježje desničarske politike isključivost, koju se aktualizira formulacijom različitih fantomskih prijetnji u društvu. Utoliko je posao ljevice teži, jer mora u vremenu rastuće ekonomske nejednakosti i osobne nesigurnosti graditi poveznice i solidarnost među različitim socijalnim grupama. U tom zadatku mislim da ljevica može puno naučiti od feminističkog pokreta, kako o gradnji saveza, tako i o greškama i promašajima u tom nastojanju. Kako ja to vidim, feministički pokret nužno istovremeno aktivira dvije osi nejednakosti, klasnu i identitetsku, tako da unutar sebe sadrži temeljni izazov koji stoji pred ljevicom.

U jednom od tekstova na stranicama Grupe 22 pišete da između barbarstva civilizacijskog kolapsa i odgovornog odrasta (engl. degrowth) znate što vam je draže – naravno, misli se na odrast. Što danas predstavlja pokret odrasta, na čemu se temelji i što proklamira? Na koji način Grupa 22 pridonosi populariziranju odrasta za ekološku održivost i socijalnu pravednost?

Izraz ‘décroissance’ (francuski naziv za odrast) prvi je put upotrijebio francuski intelektualac André Gorz 1972. postavivši ključno pitanje: je li planetarna održivost, za koju je odrast materijalne proizvodnje nužan preduvjet, spojiva s kapitalizom? Koncept odrasta predstavlja tako prije svega okvir za razmišljanje o novoj paradigmi, drugačijem društvenom poretku.

Kao dinamična akademska disciplina i društveni pokret, odrast povezuje različite ideje i prijedloge, no prepoznatljiv je po kritici redukcionizma razvoja na ekonomski rast te afirmaciji principa zajedničkih dobara, participatornog upravljanja, zadrugarstva te mjerama poput dijeljenja posla (work-sharing) ili temeljnog zajamčenog dohotka. Drugim riječima, odrast je kritika imperativa ekonomskog rasta kao isključivog izvora dobrobiti i sigurnosti, i pokušaj imaginacije željenog smjera, prema društvima koja će manje uništavati prirodne resurse, a život će organizirati po principima suradnje i zajedničkog upravljanja.

Budući da u odrastu prepoznajemo obuhvatni program emancipacije, Grupa 22 puno radi na njegovoj afirmaciji. Do sad je to bilo primarno kroz predavanja i seminare, pisane radove i sadržaje na našoj web stranici, no u 2016. godini planiramo aktivnosti koje će mu dati veću vidljivost. Tu prije svega mislim na objavu prijevoda knjige koju sam već spomenula, Degrowth: A Vocabulary for a New Era. Knjiga će izaći u proljeće 2016. u suradnji Instituta za političku ekologiju i Frakture, a nakon objave ćemo serijom javnih događaja nastojati upoznati akademsku i širu javnost s teorijom odrasta. Drugo, kao što sam već spomenula, u rujnu 2016. će se u Budimpešti održati peta međunarodna konferencija o odrastu. Institut za političku ekologiju je jedan od suorganizatora, a Grupa 22 je uključena u akademski program konferencije. 

Konferencija u Budimpešti je važna za pokret odrasta jer se prvi out odvija na europskoj periferiji, u kontekstu post-socijalizma. Nama kao Grupi 22 posebno je važno tematizirati načine na koji nasljeđa višestrukih inačica socijalizma u Istočnoj Europi, a onda i procesi političke i ekonomske transformacije koje obično nazivamo ‘tranzicijom’ utječu na recepciju i oblikovanje pokreta odrasta u ovom dijelu svijeta.

U kontekstu vašeg projekta ‘Prema kvartovima za 22. stoljeće’ inspiriranog Erik Olih Wrightovom inicijativom Stvarne Utopije kojoj je cilj razvoj emancipacijskih alternativa postojećem političkom, ekonomskom i društvenom poretku – nije li u tom smislu utopija, odnosno nepostojanje uređenog javnog prostora uopće, ono što su svojim radom ‘Zicni se!’ istaknule Katerina Duda i Vlatka Blakšić postavljajući montažne klupe na okretište kod Savskog mosta kako bi ljudi koji čekaju autobus imali gdje sjesti? Klupe su postavljene tek na jedan dan s obzirom da je Grad Zagreb odbio izdati dozvolu za privremeno postavljanje klupa na ciljanoj lokaciji. Kakvi su, pak, zaključci vašega projekta o utopijskim kvartovima?

Do sad smo rad na projektu Kvartova za 22. stoljeće napravili samo pilot istraživanje u Kozari Boku, tako da smo daleko od donošenja bilo kakvih zaključaka, ali rad Katerine Dude i Vlatke Bakšić koji spominjete odražava sličan senzibilitet. Zanimaju nas prakse su-oblikovanja grada od strane građana, odnosno grad kao poprište političkog u onom temeljnom smislu u kojem politika znači usuglašavanje pravila za zajednički život i kolektivno djelovanje.

Trenutno svjedočimo širenju praksi participativnog upravljanja, o tome se u javnosti više govori, javna tijela upućuju pozive na savjetovanja, očitovanja javnosti i slično tome. Istovremeno, analitičari poput Paula Stubbsa upozoravaju nas da onog trenutka kad koncept počinju promovirati institucije poput Svjetske banke, trebamo se upitati što se nominalnom uključenosti dionika, poput na primjer stanovnika nekog kvarta, stvarno postiže. Participacija bez redistribucije moći zapravo ima funkciju legitimacije statusa quo. Analitički produktivniji ulaz u temu jest dakle ne samo ‘da li me se pita?’, nego – ‘imam li pravo odlučivanja?’ Teorije upravljanja zajedničkim dobrima koje je razvijala Elinor Ostrom i drugi uz nju počivaju upravo na pitanju tko odlučuje, a ne koga se pita.

{slika}

U svibnju ove godine ste, zajedno s Platformom 112, SSSH-om, Clubture-om i Zelenim forumom, predstavili ‘Predizborni aktivistički inventar za EU do 2020.’ ističući da je drugačija Europa potrebna i moguća uz korištenje inovativnih politika koje će dovesti do više demokracije, solidarnosti i održivog razvoja. Inventar se sastoji od nekoliko segmenata, primjerice: Demokratska Europa: Politika za ljude, a ne za krupni biznis!; Socijalna Europa: ulaganja u socijalnu sigurnost i obrazovanje su rješenje, a ne trošak!; Migracijska politika: zaštitimo ljude, a ne granice!, itd. U aktivističkom inventaru navodite, osim navedenoga, relevantnost kulture koju je potrebno približiti različitim skupinama građana, posebno marginaliziranima. Osim toga, u kojem smislu vidite kulturu kao zajedničko dobro i sastavnicu održivog razvoja?

Kao što je na jednom mjestu napisao Dean Duda, proizvodnja značenja je neodvojiva od društvene strukture, i u tom smislu se u Grupi 22 trudimo o kulturi razmišljati kao o obrascima društvene konstrukcije subjekta, odnosno procesima oblikovanja identiteta kroz koje vidimo sebe i odnose u društvu. U tom smislu ‘kulturu’, kao skup simboličkih iskustava i praksi, vidimo kao neizostavan element u zaokretu ka paradigmi održivosti, posebno u aspektu koji se odnosi na potrošnju. Već je dosta godina prošlo od kad je Durning postavio pitanje “koliko je dovoljno?” – za svakog od nas, ali i na globalnoj razini, u smislu toga koju razinu potrošnje planeta može podnijeti. Istovremeno, kroz potrošnju se zrcale nejednakosti – kako na osobnoj razini, gdje signalizira naš društveni položaj, a onda i globalno, gdje razvijene zemlje trebaju pronaći način za smanjenje sadašnje visoke razine potrošnje, dok najveći dio globalnog stanovništa tek teži toj razini potrošnje u kojoj svaka obitelj ima automobil, frižider, veš mašinu itd.

Mislimo stoga da je važno razvijati kritiku potrošačkog društva, u kojem stalnom usmjerenošću na potrošnju kao sredstvo konstrukcije identiteta slobodni potrošači “troše sami sebe”, kako kaže Renata Salecl. Danas neupitno znamo da crpimo i iskorištavamo više resursa nego što naš planet proizvodi. Stoga Europska agencija za okoliš i druge stručne organizacije upozoravaju na nužnost preoblikovanja sustava proizvodnje i potrošnje – i to je bitan moment koji bih htjela naglasiti. Jako je važno da u kritici potrošnje ne ostanemo na individualnoj razini analize, kao što je često slučaj, gdje se uhvatimo moraliziranja oko toga zašto pojedinci nisu u stanju smanjiti protrošnju ili reciklirati više smeća. U društvenom poretku koji zovemo kapitalizam sustavi proizvodnje i potrošnje su neodvojivi, tako da je jalov posao kritizirati individualnu potrošnju ako se nismo u stanju uhvatiti u koštac s odnosima komodifikacije, klasnog sukoba i imperativa ekonomskog rasta kao temeljnim  institucijama kapitalizma. 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Livin’ la Vida Loca

Iz drugog pokušaja danas je konstituiran Hrvatski sabor, a njime, zahvaljujući glasovima većine zastupnika i zastupnica, predsjedava Željko Reiner.

Nakon što je dobio podršku 88 zastupnika i zastupnica, novi predsjednik Sabora održao je govor prepun citata.

U prvih dvadeset sekundi spomenuto je ime Franje Tuđmana, u roku od minute slušale smo o Božjoj milosti. Zaključio je i kako Hrvatski državni sabor treba biti lučonoša domoljublja i spomenuo da – da, dobro smo čule – namjerava predložiti promjenu imena Hrvatskog sabora u naziv koji je imao 1942. godine za vrijeme NDH. Govor je, nakon naglašavanja važnosti kulture dijaloga, pozivanja na zajedništvo i poštivanja manjinskih prava, zaključen ponovnim vraćanjem na Franju Tuđmana i Boga.

Zanimljivo je primjetiti i kako je, u govoru Josipa Leke, svaki religijski predstavnik koji se u tom trenutku nalazio u, još uvijek, Hrvatskom saboru, na samom početku sjednice prozvan imenom i prezimenom, dok su se sve Pravobraniteljice našle na jednom kupu i zajednički pozdravile.

Iako je najprije Reinerov govor komentirao kao ‘jasan i konstruktivan’, kako piše tportalBožo Petrov sada govori kako se Željko Reiner nije uslugasio s MOST-om oko prijedloga promjene imena Hrvatskog sabora.  To je dobro jer znači da je navikavanje na mjesto koje će mu u budućnosti pripadati već počelo. Božu Petrova, baš kao i ostale u MOST-u, HDZ će jednostavno progutati, a svaki prijedlog koji im se čini iole suvislim prodati kao svoj. Uostalom, već je danas na pitanje novinarke slaže li se s prijedlogom MOST-a za smanjenje plaća saborskim zastupnicima i zastupnicama Tomislav Karamarko odgovorio kako je to njegov prijedlog. On je to, kaže, predlagao i prije godinu dana. Jasno je da je i to bila prilika da pokaže čvrstu suradnju, da ne kažemo koaliciju, između MOST-a i Domoljubne koalicije koju je Tomislav Karamarko sasvim sigurno u potpunosti svjesno odlučio ne iskorititi.

U Saboru je sjedio i mandatar za sastavljanje nove hrvatske Vlade Tihomir ‘Livin’ la vida loca’ Orešković koji je prije početka sjednice još jednom naglasio kako će okupiti Vladu stručnjaka, a najvažnije su reforme. Pretpostavljamo da je o smjeru tih reformi razgovarao i s Antom Čorušićem, HDZ-ovim predsjednikom Odbora za zdravstvo koji smatra kako ‘ženama koje su same ne bi trebalo biti dozvoljeno da idu na medicinski potpomognutu oplodnju’ i to zato što to ‘nije normalno’. Neke od najproblematičnijih izjava tog ‘Doktora normalnog’ izdvojile smo i u tekstu kojega možete pročitati ovdje.

Po svemu sudeći, ova će nas neideološka, nipošto svjetonazorska, domoljubno stručna i moralno nadmoćna vlast uvesti u mrak nad koji će rasvjetljavati jedino plamen privatizacije svega što nas čini iole socijalnom državom.

Japan i Južna Koreja složili se riješiti pitanje ‘žena za utjehu’

Procjenjuje se da je oko 200.000 žena, većinom iz Koreje, služilo japanskim vojnicima kao seksualne robinje tijekom Drugog svjetskog rata.

Južna Koreja i Japan postigli su danas dogovor oko  rješavanja pitanja ‘žena za utjehu’, kako se nazivaju žene koje su prisilno za vrijeme Drugog svjetskog rata radile u japanskim bordelima.

Tokio je, naime, ponudio preživjelim ženama isplatiti 8,3 milijuna dolara.

“Japanska vlada osjeća ‘duboku odgovornost’ zbog pitanja ‘žena za utjehu’ i doprinijet će fondu za pomoć tim ženama”, rekao je ministar vanjskih poslova Fumio Kishida na konferenciji za novinare nakon sastanka u Seulu s južnokorejskim kolegom Yun Byung-Seom.

Sudbina 46 preživjelih južnokorejskih ‘žena za utjehu’  je veliki problem  u odnosima dviju zemalja, a Južna Koreja tražila je snažniju ispriku i kompenzaciju za žrtve.

“To nije kompenzacija. To je projekt radi povratka časti i dostojanstva svih ‘žena za utjehu’ i izlječenja njihovih emotivnih rana”, rekao je Kishida, dodajući da japanska vlada osjeća odgovornost za rješavanje tog problema zbog umiješanosti japanske vojske.

Procjenjuje se da je oko 200.000 žena, većinom iz Koreje, služilo japanskim vojnicima kao seksualne robinje tijekom Drugog svjetskog rata.

Seul je zahtijevao o Tokija da se formalno ispriča, te tražio kompenzaciju za preživjele žene.  Japan je, s druge strane, dugo tvrdio da je to pitanje riješeno dogovorom iz 1965. godine kojim je Tokio morao platiti Južnoj Koreji 800 milijuna dolara u grantovima i pozajmicama.

Međutim, Južna Koreja smatra da taj dogovor nije pokrio kompenzaciju za ‘žrtve ratnih zločina protiv čovječnosti’ kao što je mobilizacija žena za utjehu i nije oslobodio japansku vladu njene pravne odgovornosti. 

Sofra – ugostiteljsko društvo koje zapošljava žene izbjeglice

Što se više približava 2016. godina, komotno možemo reći da je 2015. bila gorka godina obilježena apsolutno najgorom razinom globalne raseljenosti  koja nikada prije u povijesti nije zabilježena. Više nego ikada prije, ljudi su raseljeni iz svojih domova, zahvaljujući globalnim i socioekonomskim sukobima i progonima.

Milijuni izbjeglica žive u izbjegličkim logorima, gdje će vjerojatno provesti i nekoliko godina u nadi da će sukobi u njihovim domovinama jednog dana završiti, a oni se moći vratiti kući. U međuvremenu, svakodnevno preživljavanje je cilj.

Dvije žene,  Palestinka Mariam Shaar i Libanonka Myrna Atalla pokušale su promiijeniti i ili barem poboljšati  položaj žena u jednom od izbjegličkih kampova.  

Kao liderice dviju različitih nevladinih udruga, Shaar i Atalla udružile su se u nadi da će osnažiti žene u izbjegličkom kampu Bourj-el-Barajneh.  Ovaj kamp se nalazi u neposrednoj blizini Bejruta i  nastao je 1948. godine za beskrajan tok Palestinaca i Palestinki koji su prisiljeni zauvijek napustiti svoju domovinu Izrael. Međutim, zbog krize koja je nastala u Siriji, kao i izbjeglica koje bježe iz te ratom razrušene zemlje, broj stanovnika/ca kampa se naglo povećao.

Shaar, koja vodi program Udruge žena u izbjegličkom logoru prišla je prije dvije godine Atalli koja vodi poduzetničku organizaciju te joj predložila da žene iz logora osnuju samoodrživu ugostiteljsku djelatnost.  Tako je nastala Sofra (što na arapskom znači stol za gozbu) i prodaja jela u izbjegličkom kampu je započela.

{slika}

Subotom, žene prodaju svoje proizvode na poznatoj bejrutskoj zelenoj tržnici Souk el Tayeb i prodaja je vrlo uspješna. No, ove žene su nedavno odlučile proširiti svoje poslovanje još više. Tako su došle na ideju da pokrenu Kickstarer kampanju  kako bi kupile kamion za pripremu i prodaju hranu, te bi time dodatno zaposlile nekoliko žena iz Borj el-Barajneha.  Do sada su zaradile nešto više od 55.000 dolara (a cilj im je bio 46.973 dolara).

Ovo je primjer kako bi njihov projekt doista mogao poslužiti kao putokaz te osnažiti živote bezbroj izbjeglica diljem svijeta.

Premda je spremanje hrane u Sofri krenulo s tradicionalnim palestinskim specijalitetima koji se prenose s generacije na generaciju, danas žene u Sofri pripremaju kako libanonske, tako i sirijske specijalitete i delicije.

Žene iz kampa kažu da im je prodaja na Souk el Tayebu vrlo korisno iskustvo i da im je tržnica pomogla da postanu prepoznatljive na libanonskom tržištu hrane. Također, kažu da su zahvalne, jer jednostavno ne bi došle do pozicije na kojoj su sada, bez njihove pomoći.

Shaar kaže da je zahvalna i ženama s kojima radi, jer su joj one dale svoje povjerenje. 

GOO – ima li nade pored vladajuće elite, Crkve i unatoč nemaru akademske zajednice?

Priču o neokonzervativcima i njihovim aktivnostima protiv uvođenja Građanskog odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj započet ću od sredine 2014. godine. Tada je u jeku još jedna u nizu (a do današnjeg dana posljednja) javna rasprava o uvođenju GOO-a u obrazovni sustav, neki novi konzervativni akteri (GROZD, Vigilare) javljaju se kao glavni oponenti predloženom kurikulumu, a Željko Jovanović je još uvijek na čelu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

Naravno, priča o  sabotiranju uvođenja GOO-a ili obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo (kako je taj program bio nazivan do 2010.) u Hrvatskoj je započela mnogo ranije. Tako su se tek u sklopu priprema za članstvo u Europskoj uniji, što je uključivalo i pitanje promicanja aktivnog građanstva, u Hrvatskoj stvorile pretpostavke za promicanje odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo, a to se područje uvodi u najvažnije razvojno-strategijske dokumente odgoja i obrazovanja, a potom i u pravno-normativne akte kojima se regulira područje odgoja i obrazovanja (npr. Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, 2008.). Zadatak izrade prvog nacionalnog kurikuluma za građanski odgoj i obrazovanje bio je tek 2010. povjeren Nacionalnom odboru za odgoj i obrazovanje za ljudska prava i demokratsko građanstvo. Prvi nacrt bio je završen u lipnju 2011., a nakon rasprave izmijenjen. U kolovozu 2012. završnu verziju je prihvatio ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović te slijedom toga donio “Odluku o eksperimentalnoj provedbi kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja u 12 osnovnih i srednjih škola u Republici Hrvatskoj”, u trajanju od dvije godine — od početka rujna 2012. do kraja kolovoza 2014., uz obvezu praćenja i vrednovanja procesa provedbe.

Usporedo s prvom godinom mandata Vlade na čelu sa Zoranom Milanovićem, započela je provedba projekta “Novo doba ljudskih prava i demokracije u školama” koja je omogućila eksperimentalnu provedbu GOO-a u šest osnovnih i srednjih škola. Ova je inicijativa dobila podršku Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta koje je u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje uvelo eksperimentalni program u još šest škola te potaknulo proces finalizacije Kurikuluma za građanski odgoj i obrazovanje. Krajem 2013. godine osnovano je Stručno povjerenstvo za izradu modela uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja koje je nakon višemjesečnog intenzivnog rada, na temelju preporuka proizašlih iz eksperimentalne provedbe i stručnih analiza, predložilo model uvođenja ovog sadržaja i metoda u škole. Sâm projekt trajao je dvije godine, do 26. siječnja 2014., a nositelj projekta je bila Mreža mladih Hrvatske s partnerima Centrom za mirovne studije i GONG-om. Ovo napominjem zato što je jedna od osnovica istupa neokonzervativaca protiv ovog modela, u nedostatku argumenata, bilo upravo prozivanje “svjetonazorske sprege Vlade i NGO-a” u promoviranju “rodne ideologije i ostalih lijevo-liberalnih zala”.

Udruga Grozd je u svom priopćenju iz travnja 2014., pripremajući se za javnu raspravu o GOO-u, objavila: “One udruge koje s ministrom dijele njegov svjetonazor ne samo da mogu predlagati programe, već svoje projekte i programe sustavno provode u školama. Takve “podobne” udruge je Ministarstvo sada angažiralo u uvođenju građanskog odgoja. Nakon neuspjelog projekta zdravstvenog odgoja, građanski odgoj je nova platforma za nametanje ideologije. Inicijativu GOOD koja u suradnji s Ministarstvom uvodi projekt građanskog odgoja čini desetak nevladinih organizacija. Zanimljivo je da sve te nevladine udruge promoviraju rodnu ideologiju. Zanimljivo je i da su se sve one izjasnile i pozivale građane da glasuju “protiv” na referendumu o ustavnoj definiciji braka. Što je s dvije trećine hrvatskih građana i roditelja koji su na referendumu glasali “za” i koji s njima ne dijele njihov svjetonazor?”

Javna rasprava je trajala od 25. 4. do 26. 5. 2014., a (neo)konzervativni portal zdravstveniodgoj.org odlučio je pokrenuti novu rubriku posvećenu GOO-u u kojoj su objavljivali isključivo priopćenja i “analize” Grozda i Vigilarea. Tako u “analizi situacije oko uvođenja GOO-a” Vigilarea, koja je na spomenutom portalu objavljena u jeku javne rasprave početkom svibnja, možemo pročitati sve ključne zamjerke. Ne moram naglasiti, ne radi se tu ni o kakvoj analizi, već je to nastavak Grozdove retorike, preuzete iz kritike Zdravstvenog odgoja. Retorika Mosta nezavisnih lista, u ovoj postizbornoj “drami” koju proživljavamo, u velikoj mjeri me je podsjetila na tadašnju retoriku Vigilarea, zasnovanu na navodnoj “deideologizaciji” koja treba pomiriti nepomirljive “vrijednosne sustave” kao temelju demokracije, postavljajući sebe kao vrhovnog suca i moralnog arbitra u definiranju “pravih vrijednosti”.

Za razliku od Zdravstvenog odgoja, za koji je Grozd, kao što znamo, ponudio i svoj kurikulum, kada se radi o kritici GOO-a, uspjeli su producirati tek jedan, u svojoj nekontekstualnosti, besmislen i podugačak popis “pojmova koji se NE spominju u predloženom Nacrtu”. Radi se o stotinjak pojmova koji predstavljaju pojmovni aparat koji tendencizno koriste, a zanimljivo mi je kako se tek jedna desetina pojmova odnosi na ono što bismo mogli ubrojiti u “neideološke odgojne vrijednosti” (čestitost, poštenje, skromnost, radišnost, pristojnost, ljubaznost, bonton, požrtvovnost, civiliziranost). Ostatak pojmova je, po meni, tek nizanje konstruiranih simbola, političkih naglasaka i svjetonazorski/ideološki obilježenih jezičnih izbora.* No, glavnina argumentacije svodi se na “formalne” zamjerke, pri čemu su likovali zbog rušenja kurikuluma Zdravstvenog odgoja od strane Ustavnog suda, a možda i računajući na istu proceduru i isti ishod kada je riječ o GOO-u. Tako u svojoj “analizi” pod nazivom ‘Odgoj ili preodgoj hrvatskih učenika?‘ Vigilare kaže: “Cijeli se slučaj naposljetku ispolitizirao. Tako su na jednoj strani prividno bili Crkva i njezina “ideologija”, politička desnica i konzervativne udruge, a s druge Vlada, znanost i (pro)vladine udruge okupljene pod imenom Platforma 112. Uzrok problema pri uvođenju ZO-a u hrvatsko školstvo nije bio ni u demagogiji ni u (rodnoj) ideologiji, već pravnoj proceduri. Kurikul je Ustavni sud “rušio” na školskim pogreškama i kršenju zakonski vrlo jasno propisanih pravila”.

No, željela bih se odmaknuti od Grozda i Vigilarea, pa pokušati vidjeti koji su to institucionalniji i dugotrajniji, da ne kažem jači, nositelji moći koji svojim djelovanjem ili nedjelovanjem snose odgovornost za neuspješnost uvođenja GOO-a u naš školski sustav, a čija je moć samo pojačana premreženošću interesa. U javnoj raspravi 2014. oglasilo se i Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika (HKDPD), ponajprije kroz inicijativu (peticiju) udruge Nastavnici organizirano, a objavili su i Izjavu o uvođenju građanskog odgoja u osnovne i srednje škole kojom izražavaju svoje nezadovoljstvo načinom na koji se uvodi program građanskog odgoja u škole, nezadovoljstvo odnosom Ministarstva i Agencije prema njima, prosvjetnim djelatnicima, te iznose svoje kritike na Kurikulum građanskog odgoja. Svaki put kad treba stopirati bilo koju promjenu koja vodi u smjeru slobodnijeg i zdravijeg društva, (po)javi se neko hrvatsko katoličko društvo koje zastupa određenu profesiju. (Poznatiji slučaj ove godine bio je onaj s ellaOne “pilulom za dan poslije” i smjernicama za izdavanje koje su nastale kao produkt “savjetovanja” ministra Varge s Hrvatskim katoličkim liječničkim društvom).

Vjerojatno ste primijetili/e kako ama baš svi (neo)konzervativni akteri svakom prilikom nastoje razuvjeriti javnost kako nisu povezani s Hrvatskom katoličkom crkvom. No, ta je povezanost više nego očita kada su u pitanju ova katolička cehovska društva. O njihovom uplivu na krojenje politike prava žena smo često pisale, a kada je riječ o odgojno-obrazovnom sustavu, svaka frustracija se na kraju svodi na nastavu vjeronauka u navodno sekularnoj državi i teror Vatikanskih ugovora, za koje nas se uvjerava da ih ne možemo raskinuti ili barem revidirati. Ovih dana svjedočimo o snažnom utjecaju Crkve i na najvažnije nositelje moći – one koji će nam kreirati vlast i politike u narednom razdoblju u formi “desnog centra”. A ako je i postojala neka nada da će puževim korakom možda ipak jednog dana Hrvatska rasti i u društveno-vrijednosnom i sekularnom smislu, što je po sudu mnogih moguće jedino uz sustavno i kvalitetno uvođenje obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo koje se stopira i sabotira (iako smatram da jedva da je postojala s obzirom na politiku i poteze dosadašnjeg “lijevog” centra), bojim se da na tu utopiju možemo zaboraviti barem za neko “dogledno” vrijeme.

Sredinom 2014. došlo je i do smjene u vodstvu MZSO-a, a novim ministrom je postao nestranački predstavnik akademske zajednice i dotadašnji profesor te bivši dekan u dva mandata na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu – Vedran Mornar. Akademska zajednica je bez sumnje važan i moćan društveno-politički akter, pa mi se ovaj i ovakav izbor ministra (u lipnju 2014., nakon javne rasprave o GOO-u) čini posebno zanimljivim i indikativnim za diskurs i poteze koji će uslijediti. Čim je stupio na funkciju, novi je ministar najavio kako će mu prvi potezi biti razgovori s kardinalom Josipom Bozanićem i predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije Želimirom Puljićem o pitanjima zdravstvenog i građanskog odgoja. Među prvim izjavama bile su one kako se protivi ukidanju vjeronauka, jer “u Hrvatskoj kao pretežito katoličkoj zemlji, vjeronauk u školama svakako ima svoje mjesto”, te ona kako se “protivi uvođenju i građanskog odgoja, a da će o svim spornim pitanjima o zdravstvenom odgoju razgovarati i sa Željkom Markić“.

Izboru Mornara za ministra, netom je prethodio i izbor novog rektora Sveučilišta u Zagrebu – Damira Borasa (koji je na tu dužnost stupio u listopadu 2014.). U svom prvom obraćanju medijima tim povodom, Boras je između ostalog rekao: “Rektor stoji na čelu potencijala koji je gotovo jednak onom kojem je na čelu ministar obrazovanja i znanosti”, a zatim je poručio “da se moramo vratiti biblijskim vrijednostima koje su u Hrvatskoj zanemarene, a na kojima se temelji Europa”. Na jesen je s novim ministrom započela još jedna nova školska godina, s temama ZO-a i GOO-a pometenim pod tepih. Također, nakon pompozne i kako rekoše tradicionalne inauguracije novog rektora, započela je još jedna akademska godina. Zadržat ću se samo nakratko na inauguraciji rektora, čiji nam je smisao veličanstvenosti objasnio jedan od bivših HDZ-ovih ministara obrazovanja Radovan Fuchs: “Možda je bilo pompozno, ali Sveučilište ima svoju dugu tradiciju, insignije i atribute spektakla” (Večernji list, 16. 10. 2014.). Tradicija, insignije, spektakl?

I premda su ministar i rektor došli iz iste zajednice, što je obećavalo dobru i blisku suradnju, do te suradnje (barem pred očima javnosti) nije došlo. Zapravo, jedva da smo ih vidjeli i čuli kroz cijelu godinu. To je bila samo još jedna školska godina u kojoj šira akademska zajednica (na stranu akteri s insignijama) nije shvatila ili nije željela shvatiti svoju odgovornost. Vjerojatno ste čuli/e, a ako imate školsku djecu i uvjerili/e, kako se mise za blagoslov početka školske godine redovno održavaju, no znate li da se diljem Hrvatske održavaju i mise za početak akademske godine? Kao zaposlenicu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na početku te akademske 2014./2015. šokirala me i uzrujala službena pozivnica (objavljena na stranicama fakulteta i Sveučilišta, te prvi put od kad sam zaposlena na FFZG-u, stigla mi je i u mailbox) sljedećeg sadržaja: “Rektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Damir Boras i dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta prof. dr. sc. Tonči Matulić obavješćuju Vas da će se Veni Sancte Spiritus za akademsku godinu 2014./2015. slaviti u zagrebačkoj katedrali u utorak, 28. listopada 2014. s početkom u 18 sati. Euharistijsko slavlje predvodit će kardinal Josip Bozanić, Veliki kancelar Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i nadbiskup zagrebački. Svečanoj će misi prisustvovati rektor prof. dr. sc. Damir Boras s prorektorima Sveučilišta u Zagrebu”. Sekularna država?

I kakve veze to sve ima s Građanskim odgojem i obrazovanjem? S ovih osobnih asocijacija,  prelazim direktno na jedan dokument, a to je Povelja Vijeća Europe o obrazovanju za demokratsko građanstvo i ljudska prava. U Odjeljku III.- Politika pod točkom, a 7. Visoko obrazovanje piše:  “Uz poštovanje načela akademske slobode, države članice trebaju promicati uključivanje obrazovanja za demokratsko građanstvo i ljudska prava u visokoškolske ustanove, osobito za buduće obrazovne stručnjake“. No, šira akademska zajednica očito nije svjesna svoje odgovornosti i zadaće, barem sudeći po šutnji i rijetkim neinformiranim (često i štetnim) izjavama sveučilišnih profesora/ica o potrebi uvođenja GOO-a u hrvatski obrazovni sustav. Prvenstveno mislim na Filozofski fakultet u Zagrebu, koji bi trebao biti pogonska snaga kritičkog mišljenja i koji je najveća institucija u Hrvatskoj koja obrazuje buduće obrazovne stručnjake. Čini mi se da je akademska/sveučilišna zajednica do krajnjih granica rastegnula koncept akademskih sloboda i autonomije sveučilišta, odriješivši se tako društvene pa i profesionalne odgovornosti. Tako su, primjerice, u jeku spomenute javne rasprave (25. 4. 2014.), u emisiji Peti dan, sudionici/komentatori, istovremeno i profesori Filozofskog fakulteta, očito nepripremljeni za ovu temu, (neki od njih su tek načelno zastupali potrebu za GOO-om), iznijeli niz neinformiranih sudova koji nisu išli u prilog naporima za uvođenjem GOO-a, a bez sumnje su pokazali nepostojanje svijesti da su oni ti koji obrazuju, pa i odgajaju, budući obrazovni kádar. Kada ih je voditeljica upitala “kako sustav može pomoći nastavnicima da se obrazuju i budu mehanizmi provođenja građanskog odgoja?” nikome nije palo ni na kraj pameti da to pitanje ima ikakve veze s njima!

Ove je godine Vlada RH predstavila ambiciozan projekt “Nove boje znanja” u koji je uključen tim stručnjaka koji radi na provedbi strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije. Budući da su projekt otvorili javnosti, iskoristila sam priliku postaviti im gore spomenuto pitanje iz emisije Peti dan, konkretizirajući ga na Filozofski i ostale fakultete na kojima se školuju buduće osnovnoškolske i srednjoškolsko nastavno osoblje. Odgovor stručnog tima zaduženog za visokoškolsko obrazovanje glasio je kako pritisak sustava nije moguć zbog akademskih sloboda i autonomije sveučilišta, te da bi uvođenje edukacije za građanski odgoj na obrazovnim studijima bilo moguće jedino ako sami sveučilišni profesori i/ili studenti pokrenu inicijativu za takav program.  

Da je to moguće, pokazao nam je Filozofski fakultet u Rijeci. U listopadu ove godine je u suradnji s GOOD inicijativom Udruga za razvoj visokog školstva – Universitas organizirala raspravu na temu Kurikularna reforma kao odgovor na rastući demokratski deficit. Potrebu ovakve i sličnih rasprava pokazala je do zadnjeg mjesta popunjena dvorana studentima/cama, profesorima/cama, maturantima/cama i predstavnicima grada. Grad Rijeka, inače, planira uvesti građanski odgoj od 5. do 8. razreda, a s provedbom programa krenuti već u idućoj školskoj godini. Takva vijest je iznova aktivirala Grozd koji se oglasio prijeteći GOOD Inicijativi i nisu propustili naglasiti: “Nisu li to iste one udruge iz GOOD inicijative koje ‘reže’ protiv vjeronauka i proganjaju vjeroučiteljice i jedva čekaju da im se prepuste djeca na milost i nemilost s ciljem ideološkog programiranja? Djeca i njihovi roditelji su drugdje u Hrvatskoj bar donekle zaštićeni od neželjene indoktrinacije dok u Rijeci svakodnevno moraju prolaziti pored vulgarnih transparenata obješenih na pročelje nacionalne kazališne kuće, aktivistkinje iz lezbijske udruge LORI bez znanja roditelja upadaju u škole i djecu prisiljavaju da slušaju homoseksualnu propagandu, a sada su riječki roditelji i djeca diskriminirani u svojim pravima i u pogledu neželjenog programa građanskog odgoja”.

GOOD Inicijativa je ove godine krenula s novom odličnom kampanjom povodom početka školske godine i građanskog odgoja – “Naučimo biti veliki”, o čemu smo i ovdje pisale/i , pa ću za kraj samo ponoviti riječi Tina Puljića, koji je ovako objasnio slogan kampanje “Što naučiš kao dijete, to radiš kad odrasteš: “Ako ne obrazujemo djecu, nećemo obrazovati ni buduće roditelje niti profesore/ice – kadar koji će ponovno graditi ovo društvo i kretati u novi ciklus. Naše političke elite moraju stati i razmisliti i svoj politički kapital utrošiti u to da nešto zaista promijene“.



* Vidi: http://zdravstveniodgoj.com/news/otvorena-javna-rasprava-o-gra-anskom-odgoju-i-obrazovanju

** Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.