sdadmin

Neophodnost kvalitetnog građanskog odgoja i obrazovanja

Posted on by sdadmin

Dana 7. rujna, ususret novoj školskoj godini, u GONG-u je održana konferencija za medije povodom kampanje za Građanski odgoj i obrazovanje naziva “Naučimo biti veliki“.

Na konferenciji je dr. Vlasta Ilišin iz Instituta za društvena istraživanja naglasila kako se demokratski deficit među mladima produbljuje umjesto da se smanjuje, dodajući da “opada prihvaćanje liberalno demokratskih vrijednosti, posebice demokratskog i višestranačkog sustava”. Najefikasnija društvena intervencija, kako je zaključila, upravo je putem obrazovnog sustava jer je škola to mjesto koje može osigurati da se steknu znanja i vještine potrebne budućim građanima u punom smislu te riječi – s punim pravom glasa i potrebom da odlučuju na temelju razumijevanja stvari i bolje kompetencije u odnosu na njihove roditelje danas.

Na maturi iz Politike i gospodarstva prije godinu-dvije odgovori su pokazivali da je Republika Hrvatska policijska država jer – ima policiju, pojasnio je na konkretnom primjeru Tin Puljić, prošlogodišnji maturant i član pobjedničkog tima svjetskog debatnog natjecanja. Posebno je problematično, kako je objasnio, što iz škole izlaze ljudi koji većinom “ne znaju koja je vrijednost građanske aktivnosti, ne znaju koja je njihova uloga u kreiranju društva i uopće se ne osjećaju pozvanima to učiniti”.

GOOD inicijativi je u interesu da se u kurikularnoj reformi stavi naglasak na demokratsko upravljanje školama, Agencijom za odgoj i obrazovanje i Ministarstvom obrazovanja, znanosti i sporta,  istaknula je pak Emina Bužinkić u ime inicijative najavljujući kampanju “Naučimo biti veliki”. Cilj kampanje je informirati o građanskom odgoju i obrazovanju te potaknuti odgovorno uključivanje svih ključnih aktera u javnu raspravu – učitelja/ica i nastavnika/ica, učenika/ica i roditelja – kako bi u škole sustavno bio uveden kvalitetan Kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja. Neodgovarajući model provedbe građanskog odgoja i obrazovanja, naime, stvorio je još dublju polarizaciju spram građanskog odgoja u društvu, te stoga GOOD inicijativa očekuje od Ministarstva i Agencije da objave rezultate eksperimentalne provedbe GOO-a, kako u međupredmetnoj provedbi, tako i u zasebnom predmetu  koji se prošle školske godine provodio u tridesetak škola.

GOOD inicijativa napravila je i šest videa koji se bave ključnim dimenzijama građanskog odgoja i obrazovanja, a možete ih pogledati ovdje.

Škole za djevojke u Velikoj Britaniji žele više žena u školskom kurikulumu

Posted on by sdadmin

Skupina najboljih škola za djevojke u Velikoj Britaniji pokrenula je kampanju kako bi omogućila da se važne žene u povijesti, znanosti i umjetnosti uključe u školski kurikulum kao protuteža kurikulumu u kojem uglavnom vladaju samo muškarci.

Na problem je upozorila sedamnaestogodišnja učenica Jessy McCabe, koja je pokrenula peticiju za više skladateljica u kurikulumu glazbenog odgoja, nakon što je shvatila da od 63 skladatelja u kurikulumu za polaganje ispita na A-razini nema niti jedne žene. Peticiju je pokrenula nakon što je kontaktirala ispitni odbor Edexcel koji joj je odgovorio da je “svega nekoliko žena istaknuto u zapadnoj tradiciji”.

Voditelji/ce škole objavit će listu žena za koje žele da ih se uvrsti u program za buduće ispite, uključujući dvostruku dobitnicu Nobelove nagrade Marie Curie, slikaricu Fridu Kahlo i umjetnicu Tracy Emin.

Helen Fraser, glavna direktorica The Girls’ School Day Trusta, skupine neovisnih škola, rekla je kako postoji prava prilika da se u obrazovanju izjednače prilike za žene i muškarce i da se prepozna uloga ženskih postignuća u različitim područjima. “Žene su isključene, ne namjerno, ali bez razmišljanja”, rekla je Fraser u izjavi.

U odgovoru na kampanju, nekoliko je ispitnih odbora poručilo kako će razmisliti o promjeni silabusa za iduću godinu, kojeg je potrebno nadopuniti kako bi ispiti biti zahtjevniji. Edexcel je naveo kako je potrebno poticati proučavanje šireg kruga skladatelja/ica i umjetnika/ica te da će razmisliti kako najbolje prikazati velike skladatelje i skladateljice u programu glazbenog obrazovanja za 2016. godinu.

Umri muški ili si terorist

Posted on by sdadmin

Neki dan su me nazvali iz Promocije plus. Budući da uvijek rado odgovaram na ankete o društvenim i političkim temama, rado sam odvojio nekoliko minuta. Nakon pitanja o izborima, strankama i institucijama RH, ispitivačica me pitala o tome što mislim koja je najvažnija tema mjeseca. Nakon toga me pitala što mislim zašto je došlo do velikog izbjegličkog vala u Europu.

Moram napomenuti da nigdje nisam vidio rezultate na ovo pitanje o uzroku izbjegličkog vala. Sjećam se da su mi bili ponuđeni odgovori poput ‘političke krize, ratovi’, ‘ISIS’, ‘loša vanjska politika SAD-a’. Kao da postoji neka prevelika razlika između njih. Šteta što nema rezultata odgovora na to pitanje. Bilo bi zanimljivo vidjeti jesu li ljudi koji dijele po Facebooku da je za sve kriv Zapad i dalje u manjini. Sudeći po neobjavljivanju rezultata, pretpostavljam da nisu.

Rezultati ove ankete su pokazali da je hrvatskim građanima i građankama u posljednjih mjesec dana najvažniji događaj bio izbjeglički val na jugu i jugoistoku Europe. I, iako i sam smatram da se radi o veoma važnoj temi, dojma sam da se na primjeru Hrvatske ova tema previše ‘pumpa’. Pretpostavljam da se radi o stvaranju zanimljivog društvenog diskursa pred parlamentarne izbore. Vjerojatno su se brojne hrvatske stranke i političari/ke zaželjeli/e ovakve teme. Godinama smo gledali/e kako, primjerice, neofašističke stranke Europe nižu uspjehe na nacionalnim i europskim izborima upravo na temelju ove teme pa bi i naši/e sad popili/e vode s tog izvora.

Da razloga za toliku paniku i za toliko medijsko razvlačenje tih ljudi teških sudbina (u Hrvatskoj) nema, govore brojke. U Hrvatskoj je od 2004. do 2014. azil zatražilo 4.770 osoba. Status azila ili supsidijarne zaštite je dobilo njih samo 133. Znači, kvota od 1.064 izbjeglice koje bismo sada trebali primiti nije neki big deal. A pogotovo nije big deal kad se uzme u obzir da se radi o 0.89 posto ukupnih izbjeglica koje se trenutno nalaze u Italiji, Grčkoj i Mađarskoj.

Zato kažem da se ova tema ‘pumpa’ u smislu unutarpolitičkog pitanja. Smatram poprilično blesavim da će se u predizbornim debatama lomiti koplja na ovom pitanju, ali možda su se već i naši/e političari/ke umorili/e s ustašama i partizanima. Sada će ta dva izraza moći zamijeniti samo jednim- izbjeglicama. Blago izbjeglicama, vjerojatno će zbog hrvatskih političara/ki štucati i za sedamdeset godina.

Čak se i ORaH javio s ozbiljnim pismom Vladi. Toliko ozbiljnim da je otvoreno, odnosno, populističko. Sigurnosna pitanja su važna, ali otvoreno govoriti stvari poput ‘Surađuju li hrvatske obavještajne službe sa službama drugih država kako bi na efikasan način spriječile infiltraciju terorista ubačenih među izbjeglice?’ i ‘Na koji način Vlada planira osigurati sigurnost hrvatskim građanima i spriječiti moguće terorističke činove?’ znači u startu suditi većini ljudi koji se, vidi čuda, samo nadaju spasu života. Mirela Holy očito u trenutku kada pada ispod izbornog praga (provjeri rezultate ankete s početka članka) ide malo zagrabiti i u desno orijentirano biračko tijelo. Teroristi, teroristi, teroristi. Iako nismo baš zadnjih dana slušali o tome kako Big Ben i Eiffelov toranj lete u zrak, Holy zna da će nešto u Hrvatskoj odletjeti. Možda bolje da je pitala ima li Vlada plan kako zaštititi azilante od Hrvata. Za takve vrste napada imamo neke empirijske dokaze.

U skladu s tim pitanjem su se na društvenim mrežama uskoro počele pojavljivati fotografije muškaraca izbjeglica uz neizbježne tvrdnje kako nas mediji bacaju u zabludu kad nam govore da primamo djecu, žene i starce. Čak i ako osoba koja je postavila status pokušava zadržati dozu odmjerenosti, bez spominjanja terorizma, pravo se lice mišljenja o tim muškarcima pokaže u šovinističkim komentarima gdje se riječi gotovo više i ne biraju.

Te mlade muškarce se stavlja pred sud: ili umri u ratu kod kuće, ili dođi u Europu i budi smatran teroristom. Nitko ne uzima u obzir da ti muškarci možda ne žele voditi tuđe ratove. Jer, iako se možda vode u njihovim dvorištima, to njihovi ratovi nisu.

Osobe koje si daju za pravo suditi tim muškarcima rade to u skladu s društveno iskonstruiranom ulogom muškarca. Oni jasno i glasno govore: muškarac ne smije imati zdrav razum, pravi muškarac mora uzeti pušku u ruke i, ako treba, poginuti.

Stvar je u tome da, kad izbjeglice dolaze u Europu, Facebook je gotovo jedinstven – to je zbog ratova i nesigurnosti koji je uzrokovala zla Amerika. I nitko oko tog ne spori.

Ali, kad među izbjeglicama ima mladih muškaraca, Facebook je ponovno gotovo jedinstven – infiltracija terorista, to nisu izbjeglice, nego migranti, trebali su se ostati boriti.

A za koga da se bore i gube život? Za Ameriku? Za ISIS? Za Assada? Za Rusiju?

Ali, vratimo se na početak. Znate li što znači spajanje obitelji? Deutsche Welle je, primjerice, prošle godine ispričao priče trojice muškaraca iz Iraka i Sirije. DW ističe: “mnogi mladi muškarci iz Sirije i Iraka kao prvi iz svojih obitelji stižu u inozemstvo – to je često i pitanje financija. Naime, putovanje do Europe je vrlo skupo. U slučaju dobivanja prava na azil, oni tada mogu predati zahtjev za dolazak i boravak i drugih članova obitelji”. Ovdje se radi o primjeru Njemačke. Primjer Ujedinjenog Kraljevstva govori da je 2014. (prije ovog ‘velikog izbjegličkog vala’), postotak muškaraca među osobama koje traže azil iznosio 73 posto.

Da situacija ni u Hrvatskoj nije drugačija, govori izjava Sanje Pupačić, voditeljica Službe za zaštitu migranata Hrvatskog Crvenog križa. Pupačić se osvrće na one 133 osobe koje su dobile azil u Hrvatskoj u periodu od 2004. do 2014.

“Od 133 osobe koje su dobile azil ili supsidijarnu zaštitu u Hrvatskoj, 41 je žena i 92 muškarca na koje, inače otpada 70 posto ukupno prihvaćenih osoba. Žene u najvećem broju slučajeva dolaze s obitelji, a u manjem broju dolaze same”, pojasnila je.

Znači, takav je trend ipak već malo duže vrijeme. Misli li netko tvrditi da se ISIS infiltrira u Hrvatsku od 2004. godine? Ranije navedeni članak objašnjava da je među tražiteljima/icama azila ‘značajno veći broj muškaraca koji svoje zemlje napuštaju kako bi ostatku porodice osigurali egzistenciju ili pak bježe zbog političkih i drugih tortura, ratnih operacija kojima su izloženi, religijskih uvjerenja’.

Zanimljivi su mi i argumenti o tome kako se ti muškarci nikad i ne misle vratiti u svoje države, već žele naći posao i ostati u Europi. Pa naravno da to žele kad u Siriji i drugim razorenim zemljama Bliskog istoka i Afrike posla za njih neće biti još desetljećima. Ponašamo se kao da svatko od nas nema barem jednog pripadnika obitelji koji živi u Njemačkoj, a tamo je otišao za vrijeme Domovinskog rata. Da nam suosjećanje radi toliko dobro koliko nam rade dvostruki kriteriji, gdje bi nam bio kraj.

Živimo u državi u kojoj je čak i Sanader nevin dok se ne dokaže suprotno, ali isto ne vrijedi za ljude koji prolaze istu torturu koju smo i mi prolazili prije 25 godina. Zašto se tako teško solidarizirati s njima? Shvaćate li vi da kada prozivat te mlade muškarce teroristima, da ne proizvodite mržnju samo prema njima? Odjednom će i žene biti bombašice, djeca budući teroristi koji, eto, samo u ovom trenutku ne mogu držati pušku, a starci generali koji će napadima zapovijedati.

I odjednom nitko više neće biti dostojan naše pomoći.

Ja sam Iračanka i feministkinja. Zašto je to tako teško shvatiti?

Posted on by sdadmin

“Stajati iza sebe, činiti ono što želim i pomagati drugim ženama – moj je način borbe protiv kulturalnih i rodnih stereotipa”, odgovorila je Sarah Ahya na pitanja studentica nakon održanog govora članovima/cama Parlamenta zahtijevajući od njih da ukinu uhićenja djece.

Najiritantnije pitanje koje mi ljudi neprestano upućuju je: “Kako su ti roditelji to dopustili?”

Nikada ne odgovaram na to pitanje, samo zurim i promatram njihovu reakciju. Ponekad ljudi koji postave to pitanje kažu: “Oh, ti nisi poput drugih!”

Namrštim se, jer njihova reakcija nije onakva kakvoj se nadam, ali je najčešća. Jednostavno, ja sam žena s Bliskog istoka. Rođena sam i odrasla u Iraku, a sada živim u Australiji. Iz nekog razloga, čini se da ljudi ne mogu shvatiti kako su moji roditelji ‘dopustili’ da provedem mjesec dana u SAD-u s 20 stranaca ili kako će mi ‘dopustiti’ da živim godinu dana u Kolumbiji. Ili da sama putujem po Australiji.

Nikada nisam previše razmišljala o tom pitanju. Premda se, naravno, moji roditelji brinu (i previše) zbog mojih putovanja, nikada me nisu sprječavali da radim stvari koje želim. Ljudi često pretpostavljaju (a to me beskrajno frustrira) da dolazim iz opresivne kulture koja mi zabranjuje da donosim odluke. No, ne mogu se sjetiti da se moj otac ikada suprotstavio odlukama koje sam donijela u vezi vlastitog života. Čula sam ljude koji govore da moj otac nije sretan zbog toga što studiram. No, baš suprotno, on je bio taj koji me je ohrabrivao da slijedim svoju strast prema novinarstvu.

Rođena sam u obitelji snažnih feministkinja. Moje tetke, moje bake i oboje roditelja uvijek su me podržavali i podsjećali me da kakva god prepreka da se pojavi, ne bih trebala ustuknuti, ne bih se trebala obeshrabriti i, što je najvažnije, nikada ne odustati. Naučili/e su me da svoj pristanak i svoj stav o onome što me se tiče trebam svakodnevno vježbati.

“Nitko te ne može natjerati da učiniš nešto što ne želiš i nitko te ne može zaustaviti da činiš ono što želiš”, uvijek mi je govorila moja baka.

Moja baka je najpoznatija i najcjenjenija glumica u Iraku. U karijeri koja je trajala preko 40 godina, oblikovala je ženske uloge u kazalištu i na televiziji u Iraku. Bila je prva mandaneistička glumica u Iraku. Mandaenizam je drevna i manjinska religija u Iraku i Iranu kojoj pripada moja obitelj.

Moja majka je prva (žena) predsjednica najveće mandaenističke organizacije u Australiji i na svijetu.

Jedna od mojih teta još uvijek živi u Iraku, posvećena je dovršavanju svog doktorata iz veterinarstva. Nakon što je to naumila, nema tog rata ni ISIS-a koji bi je mogli zaustaviti.

Moja druga teta je u mladosti oboljela od paralize te zbog svojeg invaliditeta nije mogla ići u školu, pa je samostalno završila programe osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja. Od svoje braće je učila o biznisu, od jedne sestre o inženjerstvu, od druge o prirodnim znanostima. Osim toga, bila je najomiljenija kuharica u gradu i uvijek se željela udati. I doista se udala.

Ove žene su mi pokazale da imati velike ambicije nije nešto loše, kako biti uporna ne znači biti gruba prema drugima te da me odbijanje ne treba obeshrabriti već motivirati da si postavim još više ciljeve.

Živeći u Australiji, mislila sam da će rodni stereotipi s kojima se suočavaju žene na Bliskom Istoku ovdje biti manji, ali vjerovali mi ili ne, nije tako.

Pa, što mi je činiti? Kako da se borim protiv stereotipa kojima sam podvrgnuta? Da odgovaram na njihove predrasude? Da objašnjavam sebe? Ne, samo trebam nastaviti. Nastaviti biti ono što jesam, raditi ono što želim i pomagati drugim ženama – upravo to je način na koji se borim protiv rodnih i kulturalnih stereotipa. Jer, ako sam išta naučila od svoje obitelji, to je da ne moramo odgovarati na takva pitanja niti se objašnjavati. Zašto bismo to radili/e?

Kada sam prije par godina završila srednju školu, moje prijateljice i ja smo bile uzbuđene što nas čekaju novi izazovi i naporno smo radile kako bismo stvorile život kakav smo željele. Jedna profesorica nam se rugala iza leđa i nije skrivala svoj skepticizam, potpuno uvjerena kako bismo se trebale udati i zasnovati obitelj do kraja te godine. Nisam joj se uopće suprotstavila, samo sam joj ispričala svoje planove.

Vidite, rodni stereotipi nas čine zastrašenima i pomoću straha nas mogu zaustaviti. Ne možeš tvrditi da se ne bojiš, već to trebaš pokazati. A kada se ne bojiš i osjećaš samopouzdanje koje dolazi s tim, tada znaš da si na pravom putu.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Kurdska pop zvijezda glazbom se bori protiv ISIS-a

Posted on by sdadmin

Kurdska pop zvijezda Helly Luv riskirala je svoj život, jer je znala je da će svojom kontroverznom pjesmom privući bijes ISIS-a.

Njezina pjesma ‘Revolution’ snimljena je u blizini Mosula, samo tri kilometra od linije fronte gdje se Kurdi bore protiv ISIS-a.

Video počinje s prizorima u mirnom kurdskom selu koje napadaju militanti tenkovima. Luv hoda prema tenku s transparentom na kojem piše: “Zaustavite nasilje”.

“Kao umjetnici, moje oružje je glazba, a ne puška”, kaže Luv, te dodaje: “Ako se protiv njih mogu boriti svojom glazbom, onda je pjesma moćnija od oružja”.  

{slika}

 “Borim se protiv najopasnije terorističke skupine na cijelom svijetu, ali osjećam da postoji tisuće ljudi koji riskiraju svoje živote protiv njih na bojnom polju”, rekla je Luv.

Luv, čije je pravo ime Helen Abdullah, rođena je u sjevernom Iranu 1988. usred iračko-iranskog rata, u kojem je prema različitim procjenama, poginulo između 50.000 i 180.00 Kurda.

Luv je kao mala beba, s majkom prebjegla u Tursku, gdje su prvo vrijeme živjele u izbjegličkom logoru, dok se njezin otac ostao boriti s kurdskim snagama.

Kada je rat završio, otac se pridružio Luv i njenoj majci u Turskoj, a zatim je cijela obitelj zatražila i dobila azil u Finskoj.

Smjestili su se u Lahti, malom gradu, nešto sjevernije od Helsinkija.

Luv se još kao djevojčica posvetila plesu i glazbi, učenju sviranja klavira, plesanju baleta te modernog i hip-hop plesa.

S 18 godina i nešto ušteđenog novca, Luv je odlučila svoje snove nastaviti u SAD-u, te se preselila u Los Angeles.

“Bilo je vrlo teško u početku, jer sam bila vrlo mlada, u tuđini, a nisam poznavala nikoga u glazbenoj industriji”, rekla je Luv.

Njezin stan nije imao struju, bio je gotovo prazan od namještaja, ali pun žohara, no to je nije omelo u naumu da uspije.

Nakon godinu dana borbe uspjela je doći do najboljih glazbenih producenata koji su radili s Beyonce i Rihannom, te se pojaviti na audiciji.

Trenutno dosta vremena provodi u kurdskom Irbilu, nekoliko kilometara od baze u Mosulu.

Snimanje spota nekoliko puta je moralo biti zaustavljeno, jer su meci militanata zviždali na sve strane. No, Luv je bila odlučna snimiti spot do kraja. A sada je njen život u opasnosti, jer je stavljena na ISIS-ov popis ‘najtraženijih’.

“Nisam bila jako uplašena. Žrtvovala sam sve za to. Ono što je najvažnije jest da želim poslati svijetu poruku da zajedno možemo zaustaviti te ljude.”

 

 

Djevojke objavile fotke svoje menstrualne krvi na društvenim mrežama: prvo mizogini komentari, zatim cenzura

Posted on by sdadmin

Dok su nasilne scene ispunjene krvlju i golotinjom društveno prihvatljive u filmskim sadržajima, glazbenim spotovima, pa čak i na društvenim mrežama, ženske bradavice ili menstruacija nisu poželjne. Štoviše, redovno su cenzurirane ili zabranjene.

Stoga, aktivistkinje su počele objavljivati fotografije svoje menstruacije na Instagramu, koji bi ih potom izbrisao bez objašnjenja. Međutim, takvim postupenjem su privukle pažnju i upozorile na dvostruke standarde. Dok se muška krv tretira kao simbol snage, ona ženska menstrualna je potpuni tabu. Iako polovica čovječanstva je ili će u svom životu krvariti iz vagine, što je najprirodnije na svijetu, društvo se ponaša kao da je riječ o sramotnom događaju kojeg se žene trebaju sramiti. Samo se zamislite koliko puta ste skrivale tampone ili higijenske uloške prilikom odlaska na toilet ili razgovarale o mengi šaptavim glasom i nikada u prisutnosti muškaraca.

Louelle Denor je nedavno objavila fotografiju na kojoj drži svoju menstrualnu čašicu, a njezin kažiprst je krvav. 

“Primijetila sam da se mnogim ženama blokiraju profili zato što na njima pokazuju menstrualnu krv (bez prisutnosti golotinje). To je stvarno užasno sje***o. Da se radi o slici na kojoj je prikazana krv s izrezanog prsta, ne bi bilo nikakvih problema. Da, ovo je krv iz moje vagine. Događa se svakog mjeseca”, napisala je u opisu fotografije.

Ta fotografija je izazvala baš onakvu rekaciju kakvu je i očekivala. Deron je zatrpana nasilnim i uvredljivim komentarima da se treba sramiti ili da se ubije.

“Feminističke nacistkinje trebalo bi smjestiti pod tuš i prskati ih muškom spermom po licu”, glasio je jedan od gorih.{slika}

Prije toga, pjesnikinja i umjetnica Rupi Karu je na svom Tumblru objavila seriju fotografija o menstruaciji. Ni na jednoj nije bila gola, nego se vidjela krv na njenim hlačama i na plahti ili krv u WC školjci. Sve fotografije su odmah uklonjene.

“Neću se ispričati što ne hranim ego i ponos ovom društvu ženomrzaca, kojemu je sasvim prihvatljivo gledati moje tijelo u donjem rublju, ali ne i s malom mrljom”, upozorila je.

“Hvala Instagramu što mi je omogućio reakciju koja mi je trebala. Izbrisali ste fotorafiju žene koja je odjevena, ali ima menstruaciju i napisali ste da ta fotografija krši pravila korištenja Instagrama i pravila instagramske zajednice. Djevojka na fotografiji je odjevena. Fotografija je moja. Fotografijom se ne napada nijedna društvena skupina. Ta fotografija čak nije ni ‘spam’. I zato jer fotografija ne krši nikakva pravila, stavit ću je opet. I nemam namjeru ispričati se društvu koje nema ništa protiv mog golog tijela, ali ima ako imam menstruaciju. Svaki mjesec krvarim da bi, među ostalim, održala ljudsku vrstu”, dodala je.

Jedna i druga djevojka fokus javnosti su skrenule na jako bitan problem – ženska tijela nisu problem dok god su seksualizirana, no kada nisu u toj funkciji, društveno nisu prihvatljiva. 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org