sdadmin

Pokrenuta peticija za sprečavanje ‘ubojstva nevinog živog bića’

Posted on by sdadmin

U još jednom u nizu neokonzervativnih napada na seksualna i reproduktivna prava žena u Hrvatskoj, platforma CitizenGO, koja se samodefinira kao “zajednica aktivnih građana koji surađuju koristeći online peticije i pozive na djelovanje radi zaštite i unapređenja života, obitelji i ljudskih prava”, pokrenula je peticiju kojom, kako kaže, želi zaustaviti uvrštavanje pobačaja i kontracepcije u primarnu zdravstvenu zaštitu.

Peticiju, u kojoj se žale na CEDAW odbor upućuju na adrese ministra zdravlja Siniše Varge, ravnateljice Vladinog ureda za ravnopravnost spolova Helene Štimac Radin te Saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, a mi vam tekst prenosimo u cijelosti.

Hrvatska je 29. srpnja 2015. dobila preporuku UN-ova Odbora za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena da u sljedeće dvije godine osigura dostupnost pobačaja i moderne kontracepcije (“pilula za dan poslije”) na način da trošak vršenja pobačaja i kontraceptiva pokriva zdravstveno osiguranje. Ukoliko bi Republika Hrvatska provela takvu preporuku, tada bi hrvatski porezni obveznici morali financirali pobačaj i pilule za dan poslije putem poreza koji odlazi na zdravstveno osiguranje. Osim što bi se time kršila prava na život, prava majke i oca, te pravo na slobodu savjesti poreznih obveznika, taj bi se novac slijevao kontracepcijskoj industriji i industriji pobačaja(čije strahote možemo vidjeti u slučaju lanca klinika za pobačaj Planned Parenthod u SAD-u)!

UN-ova Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) usvojena je 1979 g. na Općoj skupštini UN-a. Države potpisnice obvezuje se da u svoj pravni sustav trajno rade na osiguravanju i napretku pravne i stvarne ravnopravnosti žena i muškaraca. Otkad  je pristupila Konvenciji 1992 g., Hrvatska je svake četiri godine dužna Odboru dostaviti izvješće o napretku u provedbi odredaba Konvencije  na području politike i zakonodavstva, ekonomske ravnopravnsti, zdravlja, i dr.  Na temelju tog Izvješća Odbor daje državi pristupnici neobvezujuće preporuke za daljnju provedbu Konvencije.

Nažalost, pojedini mediji i lobiji skloni su tumačenju da je Hrvatska obavezna provesti preporuke CEDAW Odbora, primjerice onu o pokrivanju troškova pobačaja i kontracepcije putem sustava zdravstvenog osiguranja, što nije istina. Takvom preporukom CEDAW Odbor zloupotrebljava svoj položaj proizvoljno tumačeći odredbe Konvencije, u kojoj se niti pobačaj ni kontracepcija ne spominju, već se spominje da ženama trebaju biti dostupne usluge vezane za trudnoću, porođaj i razdoblje poslije porođaja. Tzv. “pravo na pobačaj“, koje spominje Odbor, ne postoji u međunarodnom pravu niti u pravnom poretku Republike Hrvatske, stoga je navedena preporuka spada u nažalost već uobičajeni aktivizam UN-ovih tijela, kako bi se vršio pritisak na države pristupnice.

Od ostalih štetnih preporuka CEDAW Odbor govori i protiv vjerskih sloboda osvrčući se na ugovore koje Hrvatska ima sa Svetom Stolicom, želeći kako kažu osigurati sprečavanje zastoja na područjima kao što je pristup seksualnom i reporduktivnom zdravlju, uključujući pobačaj, kontraceptive i seksualni odgoj. Nameću što bržu ratifikaciju Istambulske konvencije (više saznajete ovdje), povećanje broja sati spolnog i repoduktivnog odgoja (Zdravstveni odgoj), te traže da se pravo na priziv savjesti regulira kako ne bi ometao žene u učinkovitom pristupu pobačaju i kontracepciji. 

Ovakve preporuke predstavljaju zloupotrebu položaja članica i članova UN-ovog CEDAW odbora. Pro-abortivni aktivizam nema uporište niti u jednoj UN-ovoj konvenciji!

29. srpnja Odbor je donio preporuke za Hrvatsku, a u kojima traži da ih se o pitanju dostupnosti pobačaja i kontracepcije koje bi u cijelosti pokrivalo zdravstveno osiguranje izvjesti za dvije godine (iako se uobičajeni izvještaji dostavljaju svake četiri godine). 

Hrvatska je ratificirajući Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena pružila temelj za razumijevanje jednkosti žena i muškaraca kroz osiguravanje jednakih prava i mogućnosti kako bi žene mogle uživati sva svoja prava i temeljne slobode, a nije pristala niti potpisala nametanje namjernog pobačaja kao osnovne zdravstvene zaštite! Potpišite peticiju ministarstvu zdravlja, g. Vargi, Vladinu uredu za ravnopravnost spolova, te saborskom Odboru za zdravstvo kojom tražimo da poštuju suverenitet RH i hrvatske porezne obveznike te obustave sve već započete ili radnje koje planiraju početi po ovom pitanju jer namjerni pobačaj i kontaracepcija nije primarna zdravstvena zaštita, već ubojstvo nevinog ljudskog bića, i kao takva ne pripada u područje besplatnih zdravstvenih usluga.

‘Noć u Trnopolju’

Posted on by sdadmin

Na autentičnom prostoru bivšeg logora Trnopolje, u Prijedoru, aktivistkinje i aktivisti za ljudskih prava, bivši logoraši i logorašice, kao i drugi građani i građanke su se okupili 05.kolovoza 2015. godine kako bi obilježili godišnjicu otkrivanja logora od strane ITN novinara 1992. godine. Sudionici i sudionice su proveli/e noć na prostoru bivšeg logora uz bogat program i razgovor. Osim Centra za mlade “KVART” iz Prijedora, Udruženja Optimisti 2004. iz Kozarca i Udruženja Prijedorčanki Izvor, u organizaciju ovog događaja ove godine se uključio i Otvoreni Univerzitet iz Sarajeva, te ZFD forum i Friedrich Ebert Fondacija u BiH.

“Cilj ‘Noći u Trnopolju’, nije samo odavanje počasti stradalima i solidariziranje sa žrtvama, već i pokušaj razumijevanja onoga što se dogodilo tijekom proteklog rata ali i pokušaj traženja adekvatnog odnosa prema ovim pitanjima danas” istekao je jedan od organizatora.

Ovo obilježavanje se organizira od 2012. godine na inicijativu Ervina Blaževića, lidera Udruženja Optimisti 2004. iz Kozarca i bivšeg logoraša ovog logora. Ovaj događaj ne samo da ima drugačiji pristup u izgradnji kulture sjećanja u odnosu na dosadašnji, već i potpuno drugačiju formu u smislu da iziskuje određena odricanja od sudionika i sudionica kao što su noćenje na otvorenom bez pristupa tekućoj vodi i drugim pogodnostima koje simbolizira solidarnost sa žrtvama. Otvoreni prostor i prisustvo osoba koje dolaze iz različitih narativa i s različitim iskustvima kreiraju prostor za iskrenu diskusiju o bolnim temama.

Najznačajnije aktivnosti su obuhvaćale panel debate i projekciju filma. U prvoj panel debati na temu “Socijalna i tranzicijska pravda” su kao panelisti sudjelovali predstavnici Radne grupe Četiri lica Omarske iz Beograda, Edin Ramulić ispred Udruženja Prijedorčanki Izvor, Zoran Vučkovac, teoretičar i aktivista iz Banja Luke, dok je debatu moderirao Zoran Ivančić. Druga panel debata na temu “Uloga novinara u prevenciji genocida” je ugostila Florence Hartmann, bivšu glasnogovornicu i savjetnicu za Balkan glavne tužiteljice Međunarodnog suda za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju; Eda Vulliamyja; novinara i publicistu; Hrvoja Polana, fotografa; Refika Hodžića, direktora komunikacija Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu, dok je diskusiju moderirala Danijela Majstorović, teoretičarka i univerzitetska profesorica iz Banja Luke.

Jedan od zaključaka proisteklih iz ovog obilježavanja se odnosi na tezu da kada govorimo o tranzicijskoj i socijalnoj pravdi, u stvari govorimo o stranama jedne te iste medalje, neodvojivo povezanim i isprepletenim a koje se u našem društvu konstantno koriste za političku manipulaciju, u svrhu održavanja etničke distance i klasnih razlika.

Nažalost pitanje ratnih zločina, iIi samoga rata, je još uvijek kontroverzna tema velikog emotivnog naboja. Ovakvim multietničkim obilježavanjima i razgovorima, pokušava se stvoriti siguran prostor za razmjenu iskustava i razumijevanja. U Prijedoru mali broj aktivista i aktivistkinja već niz godina pokušava stvoriti dijalog između posvađanih narativa po pitanju rata i ratnih zločina.

 

Podrška redatelju Kokanu Mladenoviću

Posted on by sdadmin

Nakon što je izbacilo, pa naknadno vratilo gej lika iz mjuzikla ‘Mama mia’, Kazalište na Terazijama sada vrši transfobično cenzuriranje predstave ‘Koštana’.

Kazalište na Terazijama obavijestilo je javnost da se nisu stekli uvjeti za premijerno prikazivanje najavljenog mjuzikla ‘Koštana’ po drami Borisava Stankovića u adaptaciji i režiji Kokana Mladenovića.

U svom pisanom odgovoru Kazalištu na Terazijama Kokan Mladenović između ostalog tvrdi da Kazalište na Terazijama ima problem s njegovom idejom da glavnu ulogu u predstavi ‘Koštana’ igra transrodna osoba, odnosno bosanski umjetnik Božo Vrećo.

“Drugi veliki problem, koji je od početka razgovora o podeli izazivao vaše burne negativne reakcije, jeste moja želja da glavnu ulogu, ulogu Koštane, poverim umetniku iz Bosne i Hercegovine, Boži Vreći, osobi transrodnog identiteta koja svojom pojavom, talentom i životnim stavovima predstavlja sve ono što Koštana treba da bude – odu slobodi, slobodi svake vrste ljubavi, slobodi izražavanja sebe, slobodi govorenja na glas protiv svega onoga što čini lažni okvir zajednice i sveta u kome živimo”, kazao je Kokanović

Zbog toga, Gej lezbijski info centar osuđuje ovakvo ponašanje Kazališta na Terazijama te podržava Kokana Mladenovića u njegovoj redateljskoj viziji. Također, zahtijevaju od Ministarstva kulture i informiranja Republike Srbije da ispita ovaj slučaj i stane na put diskriminaciji LGBT populacije u ustanovama kulture.

 

Ti su ljudi pokupljeni iz svojih domova. Kako netko može osjećati ponos zbog ubijanja i nasilja?

Posted on by sdadmin

Petog kolovoza 2015. godine rekli su nam da slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Tim povodom, u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca održan je performans “Drugi rat”, odnosno pet žena, iz mješovitih brakova, podijelilo je svoja sjećanja na te ratne godine.

Kako to nerijetko biva u režiji Olivera Frljića, cijeli event je dobio provokativni predznak, iako je u startu osmišljeno kao sjajan prostor za artikuliranje priča onih koje za to inače nemaju mogućnosti. No, i na provokacije se može odgovoriti na različite načine. Nisam ponosna što su se ljudi koji žive u Rijeci, koji slovi kao najtolerantniji u Hrvatskoj, odlučili na ovakav način – nasiljem, ustaštvom i naposlijetku, omalovažavanjem žena koje su prošle kroz rat, žrtve, ni krive ni dužne. Izgleda da je žrtva hrvatske nacionalnosti važnija od žrtve neke druge nacionalnosti. Ili djeteta osobe druge nacionalnosti.

Govorile su nam o nestancima supruga, govorile su o težini putovanja u koloni bez hrane, vode, bez  ičega. Slušali/e smo priču mlade žene koja je kao dvanaestogodišnjakinja protjerana s majkom, tetkom i sestrom. Iz stana su ih odveli pripadnici HVO-a, za što navodi da se toliko bojala da nije uzela niti svežanj osnovnim potrepštinama. “Ionako nas vode ili ubiti ili prvo silovati pa ubiti. Ako nešto uzmem, bit će mi samo još gore”, navodi sudionica. Odvedene su prema liniji razgraničenja, gdje se nalazila skupina vojnika. Mislile su – gotovo je. Tetku su već odveli. No, pojavio se neki hrvatski vojnik i rekao: “Ne vodi žene na vojsku”, i nakon pronalaska tetke sve ih je uputio preko ceste koja je razdvajala dijelove grada.  Njezina pogreška je bila ta što je iz bošnjačko muslimanske obitelji i živjela je u Mostaru. Protjerane su u istočni dio grada, kao i ostale takve obitelji.

Za to vrijeme, ispred HNK su se skupljali ostaci prosvjedne kolone. Urlalo se, vrijeđalo, čak su se i zatrčali na vrata. Zatim je došla interventna. Koliko ti mora smetati pravo na slobodno izražavanje, da se ideš fizički zalijetati na vrata kulturne ustanove?

Jedna od sudionica je navela kako je za nju počeo rat kada više nije bilo slatkiša. Nekoliko dana nakon našla se je u koloni koja je išla iz Polače kod Knina prema Srbiji. Je li ona pas rata? Je li ta mlada žena, koja je kao dvanaestogodišnjakinja mjesece provela u neljudskim uvjetima, prijetnja onima koji su ispred radili nerede?

Snažan je taj nacionalni ponos kad moraš vikati “Ubi, ubi Srbina!” i mjeriti kukuruz dok demonstriraš svoje nezadovoljstvo, zar ne? Da su prosvjednici ljudi s imalo stila, organizirali bi mirni prosvjed, s transparentima s podacima o nestalim građanima/kama RH, na primjer. Ali jučerašnji prosvjed se nije dogodio kako bi se artikulirale ikakve poruke, jučerašnji prosvjed je bio festival mržnje grupe lokalnih siledžija.

Slušali/e smo o tome kako su “pokupljeni ljudi u koncentracijske logore”. Pokupljeni, kao stoka. Brojevi. Tijekom rata na koji trebamo biti ponosni. Kako netko može biti ponosan/na bilo kakvo ubijanje i nasilje? Sve ove žene su do 1991. živjele mirno u svojim obiteljima, kretale se u krugovima ljudi različitih nacionalnosti i vjera. Civili nisu krivi ni za što, no iskustvo nam pokazuje da i dalje nose veliki teret. Civilne žrtve ne smiju imati nacionalnost.

Prosvjednicima ne treba davati legitimitet. Jučer je bilo nasilja, napadnut je novinar Lupiga.com i ljudi koji su bili s njim, mi smo izlazile iz kazališta i letio je neki upaljač prema nama. Ali nije bilo strašno. Ne dajmo im pravo da misle da su ikoga zastrašili. Prošla je četvrtina stoljeća već, vrijeme je da damo priliku i drugim ljudima da artikuliraju svoju bol. Slušati i razumjeti, kako bi gradili budućnost u miru.

Prema zadnjim policijskim procjenama, u prosvjedu je sudjelovalo tristotinjak sudionika, dok je ispred kazališta nerede radilo sedamdesetak osoba. Kako saznajemo iz priopćenja MUP PGŽ, nisu upotrebljavana sredstva prisile. Policija je evidentirala deset osoba koje su počinile ukupno 11 prekršaja iz domene Zakona o prekršajima javnog reda i mira – naročito drsko i nepristojno ponašanje, te tuča, svađa i vika. Sedmorica od njih su ponosni nositelji optužnih prijedloga za počinjenje prekršaja iz Zakona o suzbijanju diskriminacije, što znači da smo jučer ipak bile u krivu i da policija je reagirala na nadasve neprimjerene povike sudionika marša.

Rekli su nam da slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Moja domovina nije ustaška i odbijam slaviti zveckanje oružjem. Ponos i zahvalnost su jedno, mržnja nešto potpuno drugo. Da, doista, osoba može biti ponosna na svoju domovinu i pri tome ne biti nacionalist/kinja, nije šala!

Jedno od iznenađenja jučerašnjeg performansa sigurno je bio i Bojan Glavašević, pomoćnik ministra branitelja, koji je otvorio događaj govorom o ratu i gubljenju najvažnijeg – ljudskosti i autonomije nad svojim tijelom. Prenosimo zadnji dio govora:

O ratu trebamo govoriti i trebamo se sjećati rata. To trebamo činiti zbog nas koji smo rat preživjeli, zbog ukradenih djetinjstava, školskih godina provedenih u skloništima i studentskih dana provedenih u rovovima. Trebamo to činiti i zbog onih koji nisu dočekali završetak rata i novi početak jer ih tako čuvamo od zaborava. Na kraju, a zapravo najvažnije, trebamo to činiti zbog onih koji rat nisu doživjeli i nemaju vlastite uspomene na patnju i bol. I dobro je da nemaju – na taj način u njihovim srcima ostaje više mjesta za ljubav, neiskvarenu i ničime uvjetovanu. Jedino takvi ljudi mogu izgraditi svijet bez rata. Trebamo se sjetiti suosjećanja, ljudskosti, junaštva u vremenu koje je ljudskost oduzimalo, i trebamo se sjetiti žrtava. U ratu samome nema ničeg dobrog. Dobrote ima samo u ljudima. Zato se, u biti, i ne sjećamo rata, nego ljudi.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Umjetnost može doprinijeti izgradnji boljeg svijeta

Posted on by sdadmin

María María Acha-Kutscher je umjetnica koja koristi položaj žene kao inspiraciju za sve svoje vizualne zapise. Rođena Peruanka, koja se nakon Meksika preselila u Madrid gdje i danas živi, već s 12 godina je znala da želi biti aktivistkinja. U svom umjetničkom radu  nastoji povećati vidljivost žena i poslati poruku budućim generacijama o važnosti društvenih promjene kroz povijest koje su promijenile živote i muškaraca i žena. Iako je do njihove ravnopravnosti dalek put, peruanska umjetnica nastavlja sa svojim aktivističkim radom i ilustracijama za borbu u kojoj svi moraju sudjelovati, jer kako navodi feminizam se ne tiče samo žena, već je jedini pokret koji se aktivno zalaže za ravnopravnost spolova, a to je upravo ono što María María opetovano ponavlja u svom radu. Tijekom umjetničke karijere koja traje već tri desetljeća, umjetnica je ostvarila brojne projekte koji su priznati i nagrađivani, a 2014. godine dio njezina projekta ‘Indignadas’ bio je predstavljen i na Festivalu ženske umjetnosti i aktivizma ‘Pitchwise’ u Sarajevu. I dalje aktivno djeluje kao aktivistkinja, feministkinja i umjetnica, a za Libelu je detaljno predstavila neke od svojih najvećih projekata, te najavila što priprema za naredne mjesece.

Vizualna si umjetnica, a središte tvog rada je borba za emancipaciju i jednakost žena. U kojem trenutku si odlučila posvetiti svoj rad upravo toj temi?

2011. godine sam preselila u Madrid i potpuno posvetila svoj umjetnički rad u tom smjeru. Od tog trenutka sam znala da ću raditi na jednoj temi, a to je položaj žena. Biti žena, iskustvo je koje nam je zajedničko svima bez obzira na rasu, podrijetlo, društveni status i seksualne sklonosti. Učinilo mi se važno govoriti o tome kroz feminističku perspektivu, jer vjerujem da je umjetnost snažno političko oružje. Definirajući se kao vizualna feministička umjetnica, pozicionirana sam između “feminističke umjetnosti”, što rezultira da moj rad ispunjava dvostruku ulogu: umjetnički proizvod i instrument koji može pokriti neke socijalne potrebe.

‘Mujeres Trabajando por Mujeres’ je projekt u kojem si vizualizirala figure žena is svih povijesnih razdoblja, podijeljenih u četiri serije. Možeš li reći nešto više o serijama i motivaciji za njihovu realizaciju?

‘Mujeres Trabajando por Mujeres’ je dugoročan projekt koji je namijenjen za prikazivanje na javnim prostorima, a cilj mu doprinijeti oporavku povijesnog pamćenja žena koje su prikazane u četiri serije: Visual Bios, biografski portreti ženskih osoba koje su napravile promjenu i  borile se za poboljšanje situacije našeg roda; Behind Him, pokazuje život umjetnica čiju karijeru je zasjenila karijera njihovog partnera; Indignadas, vizualni zapis sudjelovanja žena na javnim prosvjedima diljem svijeta u kojem sam koristila fotografije i svjedočanstva iz medija na svojim crtežima i Hecha en Latinoamérica, koja se sastoji od digitalnih portreta Latinoameričkih žena koje su uspjele stvoriti vlastiti prostori i karijeru u stručnim područjima u kojima tradicionalno dominiraju muškarci. Serija ‘Hecha en Latinoamérica’ napravljena je za izložbu na javnom prostoru u meksičkom metrou.

{slika}

U projektu ‘Indignadas’ bilježila si prosvjede žena diljem svijeta od 2011. godine. Zašto si odlučila prikazati projekt na fasadama muzeja i balkonima?

Serija ‘Indignadas’ je nastala 2012. godine s rađanjem pokreta 15M, koji me motivirao da pokažem vidljivost žena koje su sudjelovale u njemu. Ideja da se projekt prikaže na fasadama pripada mom partneru, umjetniku i teoretičaru umjetnosti Tomasu Ruizu Rivasu, s kojim radim i na projektu Antimuseo. Takav način izlaganja ima veze sa potrebom da se slike vrate na mjesto događanja, odnosnu ulicu, i da prikazivanje na javnom prostoru postane dio urbanog krajolika koje prolaznici/ce mogu besplatno pogledati.

Iza serije foto kolaža ‘Womankind’ krije se zanimljiva priča. Ispričaj nam više o projektu.

Womankind (Mujermanidad) čini opsežna izrada digitalnih foto kolaža nastalih od arhivskih snimaka, interneta, časopisa, knjiga i fotografija koje sam ja snimila. Serija je nastala 2009. godine inspirirana izložbom Une semaine de bonté (Una semana de Bondad) autora Marxa Ernesta koja se sastojala od kolaža nastalih od ilustracija iz brošura i časopisa 19-og stoljeća. Radi se o najintuitivnijem projektu koji povezuje moj složeni kulturni identitet kreolskih, kineskih i afričkih korijena i sneni svijet izgubljene europske kulture koji mi je prenijela moja baka Irmgard, njemačkog podrijetla i jedna od prognanih žrtava nacizma.

Serija ‘WomanKind’ prikazuje dva najvažnija trenutaka u povijesti žena: britanski pokret s početka 20. stoljeća za pravo glasa i masivno uvođenje kontracepcijske pilule u 60-im godinama, što značajno doprinosi emancipaciji žena, mijenjajući njihov odnos s muškarcima.

U Womankind projektu redefiniram slike kojima se konstruirala povijest žena od izuma fotografije, gdje su tradicionalno bile degradirane zbog paternalizma i hegemonije. Svojim kolažima nastojim sačuvati žensku povijesti reflektirajući pritom političku borbu, kao i kompleksnost privatnog života nas žena.

{slika}

U svojim projektima koristiš različite tehnike kojima nastaju suvremeni radovi koji privlače pažnju spektrom boja i specifičnom umjetničkom estetikom. Što prvo odabireš; temu ili tehniku kojom češ raditi?

U svom radu uvijek koristim samo jednu temu, a to je žena. Njezinu povijest, borbu za emancipaciju i jednakost, te kako je ženstvenost kulturološki izgrađena. Tako su započela moja dva velika i dugoročna projekta ‘Mujeres trabajando por mujeres’ čiji format su digitalni crteži inspirirani estetikom pop arta, stripova i političkih postera iz 70-tih poput onih Emroya Douglasa i ‘Womankind’ digitalni fotografski kolaž. Sve svoje radove realiziram putem kompjutera, a za crteže koristim digitalnu olovku i grafički tablet. Tehnike koje koristim u svom umjetničkom radu rezultat su dugogodišnjeg rada kao umjetničke direktorice u reklamnim agencijama.

Negativna konotacija riječi ‘feminizam’ u zadnje vrijeme nije samo prisutna na društvenim mrežama, već i u umjetničkom svijetu. Što tebi predstavlja biti feministička umjetnica  i čemu težiš u svom poslu?

Teško je etiketirati se kao feministička umjetnica, jer umjetnost kao institucija ima paternalističku strukturu, a upravo feminizam preispituje tu strukturu, što dovodi do marginalizacije. No, moj rad djeluje na drugim frontovima osim umjetnosti, kao što su feministički aktivizam. Zato uvijek spominjem dvostruku funkciju mog rada (kao što sam već prethodno rekla), da bude umjetnička proizvod i instrument koji može pokriti bilo koju društvenu potrebu i doprinijeti promjeni politike, posebno po pitanju žena.

{slika}

Iz Latinske Amerike si preselila u Madrid, gdje dugi niz godina živiš i radiš. Kako je živjeti između dva kontinenta i kulture, i na koji način su te promjene utjecale na tvoj umjetnički i aktivistički život?

Geografski pomak tijekom mog života dao mi je globalnu viziju svijeta i temeljno znanje o meni, kao ljudskom biće, te razumijevanje pripadnosti nečem univerzalnog, a ne malom komadu svijeta. Selidba mi je osobito pomogla u razvijanju svijesti, te identifikaciji s mojim rodom. U Španjolskoj sam prvi put postala svjesna važnosti feminizma kao političkog položaja, te da kao građani i građanke ovog svijeta imamo globalnu obavezu na mnogim razinama. Alatima koje koristima i kojima znamo upravljati, a u mom slučaju je to umjetnost, možemo doprinijeti izgradnji boljeg svijeta.

Možeš li nam reći nešto više o projektu ‘Antimuseo’ koji je spoj muzeja, umjetnosti i urbanog prostora?

Antimuseo je istraživački projekt o povezanosti umjetničkog stvaralaštva, urbanog prostora i muzeja koji je ostvaren u suradnji s umjetnikom i teoretičarom umjetnosti Tomásom Ruizom-Rivasom . Naš rad zamagljuje granice između teorije i prakse, te se usredotočuje na društvene procese koje čine umjetničko djelo kao takvo, kao i analizu strukture i granica ustanova.

Tijekom 25 godina razvili smo dugi niz projekata u našim (Madrid 1993/94 do 2003/07) i javnim prostorima (Madrid i Meksiku 2007/14). Među najistaknutijim u posljednjem razdoblju je Centar za digitalnu suvremenu umjetnost u Meksiku 2009. godine , koji je imao čast biti spomenut i nagrađen od Iberomuseusa za najbolji pedagoški projekt 2010. godine, te je bio uključen kao radionica na međunarodnom sastanku MDE11 u Medellinu (Kolumbija). Od 2015. smo ponovno u Madridu, gdje smo se posvetili teorijskih istraživanjima i projektima na javnim prostorima. Trenutno provodimo studiju o alternativnim prostorima i organizacijama umjetnika/ca u Madridu između 1990. I 2010., te u isto vrijeme pripremamo slične projekte koji djeluju još i danas.

Tomás Ruiz-Rivas je dio istraživačkog projekta ‘Six Formats’ pod pokroviteljstvom Akademije likovnih umjetnosti u Beču, koji će se održati u različitim europskim gradovima u sljedeće tri godine, a Antimuseo koordinira odgovarajuće sastanke u Madridu.

{slika}

Za kraj, podijeli s nama planove za naredne mjesece. Gdje možemo vidjeti tvoje projekte?

Trenutno radim na drugom broju časopisa MARIA, tema je UMJETNOST, a trebao bi izaći u rujnu ove godine. MARIA je novi ilustracijski projekt koji ima format digitalnog “časopisa “, te je vizualni prikaz ženskih pitanja iz feminističke perspektive. Prvo izdanje časopisa je bilo u veljači 2015., s temom LJEPOTA koji pokazuje kako se s dolaskom novih modela, percepcija ljepote mijenja i nadilazi rasu, godine i rod.

Istovremeno u rujnu sudjelujem na sljedećim izložbama i festivalima:

– 5. rujna 2015. projekt ‘Womenkind’ na izložbi u Meksiku, Foto Museo Cuatro Caminos, Fundación Pedro Meyer (Http://fpmeyer.com/intro/fotomuseo)

– 11. rujna 2015. slika iz projekta ‘Indignadas’ (pobjednik u kategoriji umjetnosti prepona) na Festivalu kulture na ulicama koji će se održati u  Rivas Vaciamadridu u Španjolskoj.

– 24-27. rujna 2015, slika iz ‘Indignadas’ na izložbi peruanskih umjetnika/ca na Sajmu suvremene umjetnosti Estampa

U jesen je i lansiranje knjige Visual Impact: Creative Dissent in the 21st Centur autorice Liz McQuistony iz uredništva Phaidon, gdje sudjelujem sa slikom iz projekta ‘Indignadas’. Više detalja o svim događanjima možete pratiti na mojoj  web stranici.

Kako su žene još jednom ostale u sjeni i zašto se danas osjećam pobjednički i zahvalno

Posted on by sdadmin

Jučer je bio Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja. Pobijedili smo Njih, zahvalni smo (na) Domovini, a za sve su to zaslužni hrvatski branitelji. Za suočavanje s fašističkim divljanjem, mržnjom i “odriješenim rukama” onih koji bi bez daljnjeg upotrijebili sva sredstva (ne samo ona koja smo imali priliku vidjeti dan prije na mimohodu) kako bi se riješili preostalih i preživjelih Drugih, bili bi dovoljni i jučerašnji “događaji” u Kninu, a i na prosvjedu u Rijeci.

U zadnjih nekoliko dana bile smo izložene “esenciji” najočitijih oblika dominantnog narativa, koji ću u ovom tekstu bez ispričavanja zvati muškim  – svladavanju Drugog/Druge, sili, ušutkavanju, ignoriranju, pobjedi, prijetnji silom i ratnoraznim falusnim bojnim cijevima – svim dostupnim sredstvima aktivne i pasivne agresije. Ako ga još uvijek ne prepoznajete – to je narativ kulture nasilja i silovanja. To je narativ Rata. Rata Prvih – onih koji imaju moć i koji silu primjenjuju nad Drugima.

Jučer sam u Rijeci željela čuti priče onih koje su Druge – uvijek, u ratu i u “miru” – žena.

U samoj najavi događaja u Rijeci bilo je nejasnoća i paradoksa. Uhvatila sam se, kao i sudionice, a vjerujem i većina publike, za ono što sam željela čuti.

” …ovaj razgovor kao svojevrsna usmena povijest svjedokinja jednog vremena pomoći će da njihova iskustva ne ostanu tek osobna sjećanja. Ovim događanjem pokušavamo otvoriti i javnu debatu o položaju žena u ratu, progovoriti o zamjeni ratnog nasilja nad ženskim subjektom ‘mirnodopskim’ nasiljem kroz dominantne/muške narative o ratu, te mogućnosti emancipacije od njih kroz kreiranje prostora ženskog sjećanja”, stajalo je u priopćenju riječkog HNK.

Nismo znale treba li to biti razgovor, tribina, performans, političko kazalište ili nešto peto. Poznavajući Frljićev rad, vjerovale smo da to i nije tako bitno. Kazalište je specifičan prostor – istovremeno javan i zatvoren. U mraku kazališne dvorane sjedilo je šest žena – pet svjedokinja rata sa svojim pričama i moderatorica Vesna Janković. Dvije od njih, sjedeći na jednom i drugom kraju niza, mogle su biti i moja majka. Između njih tri mlade žene koje bi mogle biti njihove kćeri, i koje su rat proživljele kao djevojčice. Ispričale su svoje priče boli, straha, borbe, hrabrosti, solidarnosti i, da, pobjede i zahvalnosti, ne onakve na kakvu se misli u nazivu ovog Dana. Gospođa Marija, čiji je glas toliko čist od poštenja i dobrote i ljekovit, koja je zajedno sa svojom djecom ispaštala zato što se “udala za Srbina” pričala je i moju priču i priču moje majke. Druga Marija, danas mlada majka, a ’91. djevojčica koja je svoje djetinjstvo u selu kod Knina morala napustiti u izbjegličkoj koloni i suočiti se s patnjama koje jedno dijete obilježe za cijeli život. Kao i Iva koja je izbjegla iz Vukovara. Poznajem mnoge djevojčice Marije i Ive, izbjeglice iz Vukovara i Knina, koje su se našle u nepoznatim malim i velikim sredinama, uplašene, obilježene i neshvaćene. Sljedeća priča suočila nas je s užasom koji su žene proživljavale u ratnom Mostaru. Smireno, svjesno i odgovorno, ova mlada žena, koja je kao djevojčica i mlada djevojka, zajedno sa svojim sestrama i majkom, preživjela rat u podijeljenom Mostaru, ispričala je priču koja je i 20 godina nakon rata kod nas i dalje cenzurirana i potisnuta, o nasilju koje je provodio HVO nad muslimanskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Na kraju je svoju priču ispričala gospođa Jelena, izbjegla kao Srpkinja iz Slatine, koja je i u Srbiji i u Hrvatskoj, radeći kao medicinska sestra u ratnim i poratnim uvjetima, pomagala i spašavala živote stradalih civila i vojnika.

Mi u dvorani smo ih slušale i čule, ušiju i glava žednih normale, istine i ljudskosti. One su ispričale svoje priče, znajući koliko je pričanje ljekovito. No, ne mogu se oteti dojmu, da smo još jednom u izoliranom mračnom prostoru pričale same sebi.

Mislim da je organizator ovog događaja ipak pogriješio. Da se ovdje ipak nije radilo o Drugom ratu, posebno ako se pod time misli na žensko iskustvo rata. Idući u Rijeku, mislila sam – u Zagrebu i Kninu nema nikakve šanse za neki drugi diskurs, u Rijeci možda ima. Policija je odradila katastrofalan posao (to jest nije ga odradila). Tko god bio za to odgovoran trebao bi odgovarati, kao i “prosvjednici” čije su nasilje i govor mržnje bili istovjetni onim kninskim, samo što su ovdje u Rijeci ovoga puta imali pred sobom konkretnog “neprijatelja” od krvi i mesa. Ovdje se radilo o Prvom ratu – onom muškom, u čijoj je sjeni još jednom ostao ženski glas. No, isto tako osjećam da je taj glas došao tamo kamo je trebao – i mi Druge ili Treće na ovaj dan smo se s razlogom mogle osjećati pobjednički i zahvalno.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org