“Glavni grad uzdigao se u simbol transformacije Srbije u centar biznisa, kulture i umetnosti jugoistočne Evrope. Njegovi stanovnici, uvek mladi duhom, jedva čekaju da svoj grad ponovo istaknu na mapi sveta. Belgrade Waterfront je šansa da Beograd svetu ponovo pokaže svoju razigranu prirodu”, pjevuši se na Belgrade Waterfront službenim stranicama.
Prilike koje “Belgrade Waterfront” odnosno “Beograd na vodi” nudi dalje se nabrajaju, pa se planiranom Belgrade Mall-u, najvećem u regiji, predviđa budućnost “magneta za kupovinu, zabavu i turizam”.
Da bi nam projekt “Beograd na vodi” zasmrdio, uopće nije potrebno da smo stanovnici/ice tog grada. Taj “spasonosan” projekt kakvim ga njegovi vizionari ili podržavatelji uobičavaju nazivati, prvo je zamišljen kao projekt vrijedan tri milijardi eura, da bi se cifra popela i na pet, i da bi futurističke parole glasno obećavale i 200.000 radnih mjesta.
Još početkom prošle godine, Ministarstvo prostora, beogradski kolektiv osnovan 2011. godine s ciljem promišljanja budućnosti gradova, pita se zašto projekt nije vidio ni natječaja ni ponuđača kao ni analize temeljem koje je (trebao biti) napravljen finalni plan. Aleksandar Vučić na njihove je nedoumice odgovorio da su oni ti koji se “sprdaju s tuđim novcem” dok su se gradski oci branili kako je natječaj zapravo “otvoren godinama”. Ministarstvo prostora opetovano se nastavilo pitati kako će to luksuzni hoteli pomoći krizi, kakvi su to trgovački centri koji će zamijeniti dosadašnje prostore koji zjape prazni, tko će kupovati luksuzne stanove i na kraju sve to s kojim točno novcem?
Kako je projekt “Beograd na vodi” nastavio “nesmetano ploviti usprkos zakonima i javnom interesu”, u studenom 2014. godine “Operacijom šlauf” aktivisti/kinje Inicijative “Ne da(vi)mo Beograd” prisustvovali su sjednici u Gradskoj upravi grada Beograda i iskazali svoje nezadovoljstvo predloženim planom za projekt “Beograd na vodi”. S konkretnim šlaufima, patkicama i loptama na napuhivanje dali su “skroman dodatak koreografiji cirkusa koji je započeo s proglašavanjem “Beograda na vodi” projektom od nacionalnog značaja”.
{slika}
Nakon niza aktivnosti i tribina, nije trebalo čekati dugo da se medijski prostor inicijativi i svima drugima koji projekt propituju, zatvori.
Proteklog tjedna, u ponedjeljak 17. ožujka, inicijativa “Ne da(vi)mo Beograd” i Akademija arhitekture Srbije organizirali su zajedničku konferenciju za medije ispred Skupštine grada Beograda i zatražili obustavljanje projekta te predložili da se na predviđenom mjestu izgradi park na korištenje svim građanima/kama.
“Obustavite projekt… vratite taj prostor u jurisdikciju glavnog plana Beograda – tamo stoji da je to javno dobro i to je najvredniji dio Beograda. Dajte da poštujemo plan i napravimo ogroman park na obali Save s igralištem gdje mogu uživati svi Beograđani/ke i njihovi gosti”, rekao je predstavnik Akademije arhitekture Srbije Dragoljub Bakić novinarima/kama ispred Skupštine Beograda. Na konferenciji su prigodno podijeljeni i primjerci prvog broja glasila inicijative Ne da(vi)mo Beograd, u kojem su sabrane mnogobrojne kontroverze projekta “Beograd na vodi” sa urbanističkog, prometnog i sociološkog gledišta.
No, tijekom akcije aktiviste/kinje inicijative “Ne da(vi)mo Beograd” priveli su pripadnici Komunalne policije dok su ispred Gradske uprave dijelili glasilo, iako su za to imali službeno dobivenu dozvolu.
Uz nekoliko članova/ica inicijative, komunalna policija privela je i novinarku agencije Beta koja je pravila prilog o današnjoj akciji te inicijative, kao i jednog građanina koji nije sudjelovao u dijeljenju novina. Iz inicijative javljaju da su prijave napisane za “dijeljenje novina” a kako im je rečeno, građani/ke nemaju pravo iskazivati svoje mišljenje na taj način. Beogradske vlasti od svega se peru uz obrazloženje da komunalna policija nije privodila aktiviste/kinje inicijative, već “pružila asistenciju komunalnim inspektorima”, jer je pet građana ispred Gradske uprave u Ulici kraljice Marije na javnoj površini dijelilo novine bez odobrenja nadležnog organa.
Gradonačelnik Beograda Siniša Mali nastavlja uvjeravati javnost da je njemu “samo važno da se poštuje zakon koji je isti za sve”, no odgovor inicijative posve je jasan. “Projekt “Beograd na vodi” najbolje oslikava kako su neki ipak jednakiji, da li po tome što za njih zakon ne vrijedi ili se za njihove potrebe mijenja. Urbanistički i prostorni planovi se protupravno kroje po želji privatnog investitora, s kojim pritom još uvijek ne postoji nikakav sporazum. Država se sprema usvojiti “lex specialis” kojim se poništavaju odredbe sistemskih zakona za potrebe jednog projekta čije posljedice nisu ni sagledane”.
Nakon prošlotjednih događaja, iz inicijative zasad poručuju da ovako opstruiranje informiranja javnosti nije uspjelo, podrška javnosti dolazi u sve većem broju, borba za Beograd nastavlja, a želja da se “o razvoju grada i društva razgovara argumentirano i jasno” sigurno je postala i jača.
Jeste li zainteresirani za sociološke interpretacije kulture? Zanimaju li vas pitanja poput klase, roda, nacionalnosti i kulture? Ili možda vizualna kultura, kulturni mediji i kulturna inovacija? Zanima li vas globalizacija kulturne proizvodnje i potrošnje? Želite li provesti istraživanje o temama u području kulturne sociologije primjenom suvremenih teorijskih i metodoloških pristupa?
Odjel za sociologiju Sveučilišta u Zadru otvorio je združeni diplomski studij iz kulturne sociologije u trajanju od dvije godine (4 semestra) koji se zajednički organizira sa Sveučilištem u Grazu (Austrija), Sveučilištem u Trentu (Italija) i Masaryk Sveučilištem u Brnu (Češka). Program je besplatan za studente iz zemalja EU-a , a po završetku studija studenti dobivaju zajedničku diplomu sva četiri partnerska sveučilišta .
Nastava se održava na hrvatskom i engleskom jeziku. Od studenata/ica se očekuje da iskoriste mogućnosti stipendiranja koje nudi ugovor potpisan s partnerskim sveučilištima i provedu semestar na jednom od partnerskih institucija u Grazu , Trentu ili Brnu. Posjetite web stranicu za više informacija o ovom studijskom programu.
Prosvjetni radnici/ice u Srbiji, koji s minimumom procesa rada štrajkaju već pet mjeseci, najavljuju radikalizaciju protesta tako što će sutra potpuno obustaviti rad zbog toga što u petak nisu primili plaću.
Dragan Matijević, predsjednik Unije sindikata prosvjetnih radnika/ica Srbije, kaže da su u ovoj odluci kategorični, a da štrajk mogu i produžiti. “Izvjesno je da će u ponedjeljak biti potpuna obustava rada u svim školama koje nisu dobile plaću. Nastavnici/ice iz 36 škola nisu isplaćeni i svi su spremni štrajkom tražiti svoja prava”, poručuje.
Podsjetimo, u utorak je oko 10.000 radnika/ica iz prosvjete prosvjedovalo u Beogradu i zahtijevalo bolje uvjete rada. Šetalo od Skupštine do Ministarstva prosvjete i tražila ostavka ministra prosvjete Srđana Verbića.
Verbić u petak je izjavio da u Srbiji ima 10.000 prosvjetnih radnika/ica viška i da “ne postoji način” da se svi oni preraspodijele. “Točnu brojku dat će naši statističari/ke. Tu je glavna uloga sindikata i direktora/ica škola, tako da se u svakoj školi pravi najkorektnija moguća preraspodjela poslova i iz škola će nam preporučiti kome da ponudimo otpremninu. U sljedeću školsku godinu moramo ući s optimiziranim brojem radnika/ica”, rekao je Verbić za Blic.
Na pitanje kako će riješiti problem najdužeg štrajka u povijesti srpske prosvjete ministar je odgovorio: “Na istoj smo strani, moramo se ponašati u skladu s onim što nam je posao”.
“Povećat ćemo plaće nastavnicima/icama i oni će biti prvi koji će dočekati povećanje u javnom sektoru, samo ne znam kada”, rekao je Verbić.
Vlada Republike Srbije već je duže vrijeme ustrajna u zamisli da je jedina mogućnost izlaska iz ekonomske krize tako da se (u ovom slučaju u prosvjeti) provode mjere štednje, reformi i racionalizacije. Pritom, javno školovanje možda neće još biti ukinuto, ali ga aktualna državna politika sustavno usmjerava i podređuje tržišnim osnovama.
U Zagrebu je 21. ožujka svečanom sjednicom u Starogradskoj vijećnici, službeno osnovana Antifašistička liga Republike Hrvatske. Riječ je o asocijaciji civilnih udruga i pojedinaca/ki koji dijele zabrinutost razvojem događaja u Hrvatskoj gdje se javno poricanje temeljnih etičkih vrijednosti demokratskog društva ponovo nameće kao legitimna politička opcija.
Osnivanju je prethodila Liga formirana na prošlogodišnji Dan pobjede nad fašizmom, odnosno 9. svibnja.”Pobjeda nad naci-fašističkom ideologijom se tek treba izvojevati. To je općenito dug proces, a posebno u Hrvatskoj i drugim tranzicijskim zemljama. U Hrvatskoj se i danas vodi borba s vjetrenjačama, izmišljenim neprijateljima, falsificiraju se povijesne činjenice, truju se mlade generacije pri čemu važnu ulogu zauzimaju crkveni vrh i rašireni povijesni revizionizam”, istaknuo je Juraj Hrženjak, predsjednik Inicijativnog odbora Lige.
Organizatori/ice drže da se antifašizam danas valja prilagoditi novim društvenim uvjetima i proširiti ga novim idejama kako bi se djelotvorno mogao suprotstaviti akcijama i manifestacijama u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike fašizma.
“Stvaranjem zajedničke platforme antifašizam se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt, koji će uz otpor neofašizmu, promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti”, ističe Antifašistička liga.
Pored Zorana Pusića koji je imenovan na mjesto predsjednika Antifašističke lige RH te Juraja Hrženjaka koji je postao počasni predsjednik, na mjesto zamjenice predsjednika imenovana je Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.
Generalna skupština Ujedinjenih naroda 1966. godine je proglasila 21. ožujka Međunarodnim danom za eliminaciju rasne diskriminacije. Šest godina ranije, toga je dana policija ubila 69 prosvjednika koji su sudjelovali na mirnim demonstracijama protiv zakona koji su podržavali apartheid, sistem rasnog razdvajanja stanovništva Južnoafričke Republike na bijelce, crnce, Indijce i obojene koji je samo bijelcima davao potpuna politička (ali i sva druga) prava.
Ukidanje apartheida započelo je osamdesetih godina prošloga stoljeća, a potpuno je ukinut tek 1994. godine, dolaskom Nelsona Mandele na vlast.
Imajući na umu stremljenje demokratski uređenom društvu, suzbijanje i iskorjenjivanje diskriminacije svih oblika je ključni element u postizanju demokracije i stabilnosti društva današnjice, multietničkog i multikulturalnog. Rasnu je diskriminaciju moguće suzbijati podizanjem svijesti, razine znanja o neprihvatljivosti rasističkih i ksenofobnih stajališta te stajališta utemeljenih na predrasudama.
Međunarodna konvencija rasnu diskriminaciju definira kao “svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje i davanje prvenstva zbog rase, boje, predaka, nacionalnoga ili etničkog podrijetla sa svrhom uništavanja ili ugrožavanja priznavanja, uživanja ili vršenja, pod jednakim uvjetima, prava čovjeka i osnovnih sloboda na političkom, ekonomskom ili socijalnom i kulturnom polju ili na svakom drugom polju javnog života.” Diskriminacija može, između ostaloga, biti direktna i indirektna.
Direktna diskriminacija je tretiranje određene osobe na nepovoljniji način nego druge osobe u toj situaciji zbog rasne ili bilo koje druge pripadnosti dok do indirektne diskriminacije dolazi kad naizgled neutralno ponašanje, kriterij, praksa ili odredba pripadnike neke rasne ili nacionalne manjine dovodi u nepovoljan položaj u usporedbi s drugima. U vrlo specifičnim slučajevima, kad je u pitanju životna sigurnost, zakon dozvoljava indirektnu diskriminaciju, ali ju je tad potrebno objektivno obrazložiti. Valja napomenuti kako postojanje zakona o suzbijanju diskriminacije ne znači da diskriminacije nema. Naprotiv, ona je unatoč civilizacijskim dosezima itekako prisutna u društvu i traži daljnji angažman zajednice u suzbijanju.
U Hrvatskoj se Zakon o suzbijanju diskriminacije provodi od početka 2009. godine, a većina pritužbi pučkom pravobranitelju odnosi se na rasnu diskriminaciju što nam govori o vrlo širokoj rasprostranjenosti rasne diskriminacije u hrvatskom društvu. Središnje tijelo za suzbijanje rasne diskriminacije u Hrvatskoj je Pučki pravobranitelj, a u Hrvatskoj je diskriminacija zabranjena Ustavom i Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.
Unatoč zabrani, diskriminacija se u hrvatskom, duboko podijeljenom i prilično primitivnom društvu, koristi i u dnevnopolitičke svrhe kako bi se manipulacijom masom ostvarila politička korist. Primjer za to su skupovi organizirani u Splitu prije nekoliko godina, primjer je i već tromjesečni skup u Savskoj, ali i manipulacije dvojezičnim pločama u Vukovaru. Stvara se dojam da hrvatskoj politici Srbi služe i za dobivanje vlasti i za ostanak na njoj, već prema potrebama, pozivajući se malo na oružje, a malo na toleranciju, već prema potrebi. Osim diskriminacije u funkciji političke moći, hrvatsko se društvo susreće i s drugim oblicima diskriminacije pa unatoč presudi iz Strasbourga, koju su Romi dobili tuživši Hrvatsku, u Hrvatskoj postoje segregirani razredi, a vrlo je velik i problem zapošljavanja Roma u javnim ustanovama i državnim institucijama. Govoreći samo o rasnoj i nacionalnoj diskriminaciji, u hrvatskom društvu otvaramo veliku temu koja će nažalost, biti aktualna još godinama. Sve dok se hrvatsko društvo ne uspije popeti u društvo kulturno razvijenijih i osvještenijih naroda. Treća vrlo ugrožena skupina su tražitelji azila. Iako se deklariramo kao tolerantan, društveno napredan, katolički orijentiran europski narod, kad stvari stavimo na papir ostaje samo – deklaracija. Vrlo smo osjetljivi na pitanja izbjeglica, ali ih ne želimo u svojoj blizini. A ovo je tek mali dio problematike diskriminacije. Vrh ledene sante. Ostajemo na vrhu. U maniri hrvatskog društva – bolje se sunčati na vrhu, žmirećki bar ne vidimo probleme.
