Kada ćemo prestati nazivati uspješne žene nametljivima?

Istraživanje procjena rada pokazuje da su osobne kritike većim djelom usmjerene na žene. To je samo jedan primjer kako društvo nastoji žene s velikim poslovnim ambicijama spustiti na zemlju. Istraživanje lingvistkinje i stručnjakinje za tehnologiju Kieran Snyder objavljeno je u kolovozu na web-stranici www.fortune.com pod naslovom: “Klopka nametljivosti: Visoko pozicionirane žene i muškarci drugačije su opisani prilikom procjene njihovog rada”.

“Drugačije opisani” je  podcijenjivanje.

Snyderino istraživanje, koje je uključivalo pregled 248 procjena rada 180 osoba iz 28 različitih kompanija, otkrilo je začuđujuće rezultate.

Samo je 58,9 posto predanih procjena rada od strane muškaraca sadržavalo kritične povratne informacije, za razliku od 87,9 posto predanih od strane žena. Za muške zaposlenike, povratne informacije bile su u formi konstruktivnih prijedloga u vezi poboljšanja, ali kada se radilo o ženama kritike su bile veoma osobnog karaktera. Snyder je izdvojila procjene rada koje se u bilo kojem obliku mogu smatrati kao “negativna kritika osobnosti”, uključujući riječi poput “šefovanja”, “nametljiva”, “oštra”, “preosjećajna” i “iracionalna.” Od 83 kritičkih ocijena rada muškaraca, samo su dvije sadržavala takvu ocijenu osobnosti. No, pojavile su se u 71 od ukupno 94 procjena rada kada se radilo o ženama.

Snyder je prva koja je govorila o ograničenju njezinog istraživanja, jer je ona osobno tražila da radnici svojevoljno podijele svoje procjene rada (iako nisu znali o čemu se radi u istraživanju). No, s pravom naglašava, rezultati doista zaslužuju dublje istraživanje. Samo riječ “nametljiva” koristio se 17 puta u ocijenama rada žena, ali nijednom kod muškaraca.

Većina ocijena rada koje je Snyder proučavala, birani su prema jačini, tako da su ove kritike većinom bile usmjerene prema uspješnim, visokopozicioniranim ženama. Praksa da se uspješnu ženu bombardira s velikom dozom seksizma kako bi je se stavilo na svoje mjesto nije izolirani fenomen, kada bismo mjerili prema nedavnim događajima.

Ruska astronautkinja Yelena Serova prikazana je na naslovnicama kako se sprema za odlazak u svemir nakon godina intenzivne pripreme. Bez obzira na njezinu ekstenzivnu stručnost, novinari su Serovu bombardirali pitanjima o osobnoj higijeni i roditeljstvu. Vjerujem da nisam jedina koja je poželjela zapljeskati kada se konačno obrušila na novinare nakon pitanja o tome kako će praviti frizure na Međunarodnoj svemirskoj postaji, i upitala: “Mogu li i ja postaviti pitanje: zar vas ne zanimaju frizure mojih kolega”?

U slučaju borbene pilotkinje Ujedinjenih Arapskih Emirata, bojnice Mariam al-Mansouri; koja je hvaljena od svih strana u misiji protiv meta Islamske države, samo kako bi je komentatori Fox News-a spustili na zemlju: “Problem je u tome, što ga ona nije znala parkirati, nakon što je bacila bombe,” rekao je jedan, dok se drugi nadovezao: “Da li bi se to smatralo kao sise na zemlji?”

Obrazac se ponavlja svaki put iznova; odvjetnica za ljudska prava Amal Alamuddin još je jedan primjer –  u medijima je prikazana kao jedna u nizu bezimenih pratilja Georgea Clooneyja. “Georgeova djevojka” možda i ima zapaženu međunarodnu karijeru, dvije diplome iz prava i brojne nagrade, govori nekoliko jezika i stalno surađuje s Ujedinjenim narodima, ali njezino najzapaženije postignuće svakako je činjenica da je zarobila srce hollywoodskog najpoželjnijeg samca. Pa, i kada naslovnice govore o Alamuddininoj karijeri, srozavanje njezinog profesionalnog identiteta je toliko očito da se možete tome nasmijati: “Zaručnica Georgea Clooneyja odbija zahtjev UN-a kako bi se provela istraga konflikta u Gazi”.

Ovi različiti slučajevi otkrivaju obrazac – uspješne žene izazivaju neugodu kod ljudi. Prevladav stav u društvu da su neženstvene i neprirodne stoga ih je potrebno spustiti s konja. Najjednostavniji način kako ih natrag smjestiti u okvire kontrole je podsjetiti ih kako će, bez obzira na sva njihova postignuća, prvenstveno  suditi kao ženama i nikada neće biti dovoljno dobre. Ipak, djevojke su te koje trebaju ljude natjerati da ih zavole, one su mekane, pristojne, tihe i nježne. Kada ste preuspješne, prepametne, imate previše postignuća, riskirate da vas se podsjeti na to da ste to postigle žrtvujući vašu žensku privlačnost.

I dalje slavimo jako i snažno vodstvo kod muškaraca, dvostruki standard je toliko očit da je pomalo i smiješan, ali nipošto nije smiješno kada se žene upuste u pronalaženje mjesta u poslovnom svijetu. Jedna je tvitala svoje iskustvo na @EverydaySexism: “Jedan prodavač je glasno pričao kada sam držala prezentaciju. Tiho sam ga zamolila da prestane to raditi. Kasnije mi je upravitelj poručio da sam nametljiva.

Ovi izrazi češće su u uporabi nego što bi isprva mislili. Nedavno je Stella McCarthy izjavila: “Snaga u žena je prilično nametljiva i zaista često neprivlačna”. Zar ova smiješna riječ nametljiva ne iskače malo previše u svakodnevnom govoru?

Ovo nije problem koji će se brzo riješiti. Duboko je ukorijenjen u idejama našeg društva o tome što znači za ženu biti privlačnom i koliko smo uspješno pripremljeni na to da pustimo ženama da jednostavno budu prije nego što počnemo osjećati potrebu da ih maknemo. Uključivanje žena u važnije poslovne uloge trebalo bi pomoći jer ako ih ima u većem broju to će biti teže nazivati ih “jajolomcima” i “harpijama.” Svi možemo igrati ulogu u tome analizirajući svoju nesvjesnu pristranost i da pripazimo na riječi koje koristimo posebice kada smo na poslu ili razgovaramo s mladim ljudima.

U međuvremenu, zaplješćimo ženama poput Serove koja ja uprla prstom na dvostruke standarde. Potičem svaku ženu pilotkinju neka slijedi primjer brazilske pilotkinje koja je bez ceremonije izbacila putnika iz svog aviona nakon što je on povikao, “Ne želim letjeti sa ženom za kontrolnom pločom”. Sljedeći put će dvaput razmisliti.

Prevela i prilagodila Marija Sabolić

Teško je pronaći roman o ženama koji nije ljubavni

Dolazim iz doba u kojem nisam pronašla svoju srodnu dušu u književnosti. Dok sam odrastala, pročitala bih svaku knjigu koju bi mi preporučili. Zaveli su me pronicljivi zapisi Nicka Carrawaya iz 20-ih godina. Putovanje Huck Finna uzvodno niz rijeku pokazalo mi je usku poveznicu između zrelosti i mladenaštva, a Ray Bradbury me naučio da se čuvam velikih vlada, kao i temperature na kojoj se pali papir. I dok su muški likovi u književnosti osnivali zemlje, vodili ratove, putovali zloupotrebljavajući mnoge nezakonite supstance, ženski su likovi posve dosadni.

Zadane knjige, one nagrađivane ili pak zbirke o ženama, bile su o ženama kakvima ja nisam htjela postati. Jane Eyre je zaslijepila ljubav prema g. Rochesteru, kao i sve sestre Bennet u romanu Ponos i predrasude. Hester Prynne, iz Grimiznog pisma (The Scarlet Letter), bila je izrazito majčinski tip, a nitko baš ne želi odrasti da bude Ana Karenjina. Ove žene su se htjele udati i imati djecu.  Željele su oplakivati muškarce koji nisu htjeli biti s njima na 300 stranica. Željele su, čini mi se, biti sporedne glumice u svojim vlastitim životima.  Njihove priče su podjednako o muškarcima koji su ih oblikovali kako su sami htjeli.

Ovi ženski likovi doživjeli su ljubavne priče sa slomljenim srcima, ali ne i priče o samootkrivenju u samoći. Kao i mnogi mladi, nisam nužno čeznula za stabilnošću. Htjela sam se spremiti Na put (On The Road) i zastajati u malim gradovima te popiti i više nego što je primjereno. Željela sam preispitati tko sam i sama biti svoj Lovac u žitu. Ne postoje ženski Jack Kerouacs ili Holden Caulfields. Djevojke iz romana ne odlaze na putovanja kako bi pronašle sebe, one odlaze na putovanja kako bi pronašle muža.

“Velike” knjige, kako ih definira Zapad, nisu sadržavale ženske protagonistkinje kojima bi se mogla diviti. Zapravo, jedva da je i bilo ženskih protagonistkinja. Od sto najboljih romana, prema Modern Library, u samo devet žene imaju vodeću ulogu, i samo u jednoj od tih devet knjiga, The Prime of Miss Jean Brodie, koju je napisala Muriel Spark, glavna junakinja teži za nečim većim od toga da pronađe muža i podigne djecu. Statistički, u samo jedan posto od najboljih svjetskih romana se spominju žene koje rade nešto, osim što ljube.

Da budem jasna, ja volim prekrasno ispričane ljubavne priče. Plakala sam dok sam čitala The  Notebook i obožavam Mr. Darcyja. Jednako bih se zalagala za zabranu metafora, kao i za knjige o ljubavi (što će reći: nikada). Ljubavne priče su potrebne jer odražavaju stvarni život. Muškarci i žene podjedanko traže i pronalaze partnerice i partnere – bili oni za neko vrijeme ili čitavu vječnost. Ljubavne priče predstavljaju veliko područje u našem životu, ali se život ne vrti samo oko njih.

Danas većina žena prije izgrađuje osobni život, nego ljubavni. Bore se, donose odluke i rastu puno prije nego se počnu brinuti o pronalasku životnog partnera. Prema najnovijim izvješćima žene sve kasnije stupaju u brak, s prosjekom od 27 godina. To je četiri godine kasnije nego 1990. godine. Također, uloga žena u radnoj snazi se drastično promijenila u posljednjih 50 godina. Iako su dohoci muškaraca i žena i dalje nejednaki, više se žena odlučuje za posao i vraćanje poslu, čak i nakon rođenja djeteta. Ali zato njihovi književni pandani ne odražavaju isto.

Knjiga Marilynne Robinson Sluškinje (Housekeeping) je drugačija. Sluškinje su prva knjiga koju sam pročitala o ženama, a da ne uključuje ljubavnu notu. U Sluškinjama nema ljubavnog interesa, vođenja ljubavi ili bitnog muškarca. To je samo knjiga o odrastanju, koje je samo po sebi jedna priča.

Prevela i prilagodila Marija Miljković

Profil žene političarke u Bosni i Hercegovini

Sarajevski otvoreni centar i Fondacija Cure, uz podršku Ambasade Kraljevine Norveške započele su opsežnu analizu nedavno održanih općih izbora u Bosni i Hercegovini. Fokus analize je participacija žena.

Analiza je pokazala da prosječna kandidatkinja na općim izborima 2014. godine ima 38 godina, udana je, ima dvoje djece i završila je dodiplomski studij. Na prošlim općim izborima je bila kandidirana za Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, dok je na ovim izborima kandidatkinja ispred svoje političke stranke za skupštinu kantona. Nalazi se na šestom mjestu na kandidacijskoj listi. Do sada nije bila imenovana na neku dužnost ispred svoje političke stranke.

Ovo je samo mali dio izvještaja o ženama političarkama koje su bile kandidirane na upravo završenim izborima u BiH. 

Prva u nizu infografika posvećenih ženama u politici donosi podatke o zastupljenosti žena na listama za državni Parlament, a nalazi se na ovom linku.

Stranke koje su imale najveći postotak žena na svojim listama za državni Parlament su Laburisti, Naša stranka i PDP NDP, a samo je sedam stranaka kandidiralo ženu kao nositeljicu neke od listi. 

‘Poštenim radom možemo napraviti čudesne korake’

O Gaelli Gottwald zaista mnogo toga možemo reći s obzirom na njezinu neobičnu biografiju – rođena je u Kanadi, u Montrealu iako je hrvatsko-indijskog porijekla. Velik dio svojega života provela je u Americi (u Washingtonu) gdje su joj roditelji bili zaposleni. Školovala se u internacionalnim školama; srednju školu završila je u Beču.

Nakon toga, studirala je i diplomirala povijest umjetnosti na sveučilištu Brown u Americi koje je poznato po svojim liberalnim idejama te naglasku na razvoju kreativnosti. Školovala se i u Pragu, a poslije fakulteta u New Yorku je stažirala u galeriji Gagosian. Bila je i producentica dokumentarnih filmova u studiju Cinecittà u Rimu te dilerica umjetnina u Washingtonu. Konačno je dobila stipendiju za kustosku asistenticu za arhitekturu i dizajn u MoMA-i – Muzeju moderne umjetnosti, gdje joj je mentorica bila poznata kustosica Paola Antonelli.

Rad s Paolom Antonelli Gaella ističe kao formalnu prekretnicu u svojemu umjetničkom radu, s obzirom da je od nje naučila kako umjetnost povezati s društvom. Nakon toga, u Torinu je radila i živjela s Romima, u Beču je radila s izbjeglicama; u Indoneziji je krenula proizvoditi liniju vlastitog nakita, a u suradnji s lokalnim obrtnicima specijaliziranima za školjke čijim je obrtima prijetilo izumiranje.

Njezin povratak u Hrvatsku potaknuo je, između ostaloga, i izbor za mjesto ravnateljice HDLU-a (Hrvatskog društva likovnih umjetnika) 2010.

S Gaellom smo razgovarale o njezinu umjetničkom radu, socijalno-angažiranoj umjetnosti, ali i o općem stanju u Hrvatskoj.

Što nam možeš reći o svom umjetničkom radu – izrađuješ, dakle, nakit, oslikala si zagrebački kafić ‘Flores’ krasnim muralima, slikanjem si se bavila i izvan HR – odakle crpiš inspiraciju i ideje za svoj rad? U kojem smislu su brojna putovanja i upoznavanje raznovrsnih kultura, utjecali na tvoj umjetnički izričaj, ali i na tvoj život i moralne i duhovne stavove?

Umjetnost je komunikacija. Svoju umjetnost na neki način promatram kao presliku stvari koje sam vidjela ili iskustava koje sam imala. Putovanja su moj najveći učitelj i moment u kojemu sam najviše svoja. Upoznavanje različitih kultura dalo mi je širi pogled, spoznavanje niza primjera kako se ista stvar može manifestirati na različite načine. No također, zadobila sam i uvjerenje da na kraju dobri ljudi imaju slične potrebe za ljubavlju i mirom.

Smatraš li da je u današnje moderno doba nužno kapitaliziranje umjetnosti kao sredstvo njezina prepoznavanja? Što to donosi sa sobom?

U moderna doba – ako želiš živjeti samo od umjetnosti onda je treba na neki način kapitalizirati da bi rezultati bili dugoročni i održivi. Ali to ne znači  da je nužno prostituirati se i raditi samo za profit. Ne volim trendovsku umjetnost, neki od najboljih umjetnika nikada ne kapitaliziraju svoj rad, već se čitav život bave s nečim drugim kako bi si osigurali egzistenciju.

Vjerujem da se ljude treba vizualno odgojiti kako bi znali cijeniti i razlikovati kvalitetu od trenda. Također, mislim da je dužnost umjetnika biti što prirodniji i iskreniji u svom radu.

Često si u razgovorima za medije isticala nužnost socijalnog angažmana umjetnosti i njezinu interaktivnost. Tragom navedenoga, istaknula bih vaš rad u HDLU s ljudima s posebnim potrebama, ali i s radnicama Kamenskog koje su ostale bez posla. Koji je bio krajnji cilj rada s njima?

Krajni cilj svega što radim je stvoriti pozitivne momente i spoznaje upotrebljavajući kreativnost kao alat. Vjerujem da su ljudi spiritualna bića te da je umjetnost sestra spiritualnosti. Umjetnost ima nevjerojatnu moć iscjeljivanja, stvaranja komunikacije, educiranja i približavanja ljudi i ideja. Nekako mi se uvijek prirodno javljala misao da se problemi koje uočavam u svojoj okolini mogu riješiti ako se ljudima da prilika da se izraze i da potaknu svoje kreativne sposobnosti.

Na koji način socijalno osviješteni aspekt umjetnosti može pomoći obesnaženima? Naime, izrazila si želju za pokretanjem radionica nakita kroz koje bi radila sa zlostavljanim ženama i mladim Romkinjama, te radionica art-terapije za rješavanje stresa koje bi bile na raspolaganju onima kojima je najpotrebnije. Također, tijekom boravka u Beču radila si i s izbjeglicama.  

Kroz život sam uvijek bez razmišljanja pomagala kako sam znala, a često je sam medij bila umjetnost. Konačno sam shvatila koliko je umjetnost učinkovita u tom segmentu i kako se promjene zaista dešavaju; ljude se može inspirirati, može im se pružiti nova prilika za život. Uz to, kada radiš i pomažeš drugima na neki način uvijek pomažeš i sebi. Upoznala sam nevjerojatne, divne ljude koji su se nalazili u teškim životnim situacijama, primjerice izbjeglice. Sagledavanje teških realnosti i situacija zaista potiče skromnost, prizemljenje i empatiju – osjećaje koje smatram iznimno bitnima za humaniji svijet.

U Beču sam, primjerice, završavala srednju školu. Bile su to godine rata u Hrvatskoj i BiH (1991-1993). U svoje slobodno vrijeme radila sam u austrijskoj školi kao volonterka i profesorica likovnog za naše izbjeglice (iz svih područja). Škola nam je na korištenje dala jednu salu u kojoj su nastavu slušala tri razreda. Bilo je to bitno iskustvo za mene. Radila sam i s djecom, izbjeglicama iz BiH na otoku Badiji/Korčula, tijekom ljeta 1993. U radu ovdje sam također koristila umjetnost, a pod vodstvom američkih psihologa. Koncept toga rada je bio dati djeci malo odmora od izbjegličkih kampova, omogućiti im veselje te pružiti pomoć kroz umjetničko izražavanje. Jedna curica koja mjesecima nije mogla govoriti od traume koju je doživjela za rata, tijekom našeg rada s njom, progovorila je. Tada sam se još jednom uvjerila u iscjeliteljsku moć umjetničkog izražavanja.

S Romima sam radila puno kasnije, dok sam živjela u Torinu, 2008. godine. Grad Moncalieri je to zatražio od mene i talijanskog fotografa Andreae Borgarello s kojim sam, potom, pokrenula projekt  BOGO, unutar kojeg smo pratili razne ljude, 24 sata dnevno. Profil ljudi kretao se od uličnih umjetnika u New Yorku, do duhovnjaka u Indiji i konačno, Roma u Italiji. Kroz projekt smo pokušali smanjiti predrasude i približiti realnost Roma ostalim stanovnicima Moncalierija – prikazati im njihovu svakodnevicu, probleme i također nevjerojatnu ljudskost (humanost). Ti Romi su bili porijeklom iz Kragujevca, no raspadom Jugoslavije nisu više imali vlastito državljanstvo zbog čega su svi ostali u Italiji, gdje su živjeli u karavanama pokraj tvornica te na velikim parkiralištima, bez vode i struje.

Unutar socijalno angažirane umjetnosti možemo govoriti i o tvojem umjetničkom radu kojemu je cilj osvješćivanje o ekološkom zagađenju. Primjerice, u Hrvatsku si htjela dovesti ekološki osviješten Blue Bahr Ocean Film Festival potaknuta fenomenom sakupljača boca. Možeš li reći nešto više o samom festivalu te kako si povezala socijalni moment sakupljača boca s ekološkim aspektom? Zašto smatraš bitnim govoriti o ekološkim temama kroz umjetnost?

Ekološke teme su za mene izrazito bitne. Svima bi trebale biti. Zemlja je naš dom kojega smo otrovali, iscrpili skoro sve njezine resurse, životinje zarobili ili jednostavno istrijebili;  mora umiru, zrak se zagađuje, vode su nam sve manje čiste, vrijeme je izmaklo kontroli. Moramo se probuditi. Ništa neće imati smisla ako nemamo prirodu u kojoj možemo živjeti i čistu hranu za jesti, vodu za piti. 

Hrvatska, srećom, još uvijek ima nevjerojatno blago zbog svojih prirodnih resursa.  Zato želim potaknuti razmišljanje o tome – kako sačuvati ono što nam je dano. Ne postoji novac koji vrijedi onoliko koliko priroda koja nas okružuje – more, planine, šume, životinje, biljke, autohtone sorte…

Blue Bahr Ocean Film Festival je započeo u Beirutu, u Libanonu – zemlji koja  je imala sličnu priču kao Hrvatska s obzirom na pripadnost Jugoslaviji. Naime, Jugoslavija je bila jako slična državna tvorevina kao nekad Libanon koji, kao multikulturna zajednica okuplja četiri vjere (suniti, šijiti, druzi i kršćani). Oni su uspjeli stvoriti društvo koje je bilo otvoreno, multietničko, samostalno i tolerantno. Isto kao i narodi bivše Jugoslavije, Libanonci su zbog vanjskih faktora proživjeli mnoge ratove i podjele. I danas se veliki dio stanovništva nije oporavio od rata. Posljedice su vidljive svugdje. Imaju veliki broj izbjeglica (koji se konstantno povećava zbog rata u Siriji, ali i Palestini). Njihov duh koji je fatalističan, a istovremeno tako snalažljiv i kreativan, jako me podsjetio na Hrvatsku. Slične poslijeratne probleme (kao i Hrvati) oko nasljedstva i tranzicije prolaze i oni. Društvo koje je bilo izrazito otvoreno i liberalno u segmentima se značajno radikaliziralo.

Nažalost, tamo je zbog ratovanja i velikih spekulacija vladajućih korporacija došlo do ogromne devastacije prirodnog okoliša. Tako da sam željela povezati Hrvatsku s takvim festivalima i zemljama koje imaju slično iskustvo i slične probleme, a koji bi nam mogli pomoći ispravnije sagledati realnost i naći nove solucije za održivi razvoj.

U kontekstu angažirane umjetnosti sudjelovala si i na ovogodišnjem Muzeju ulične umjetnosti (MUU) s instalacijom ‘Poruka u boci’. Kako je instalacija izgledala, o čemu je ‘govorila’, na što je upozoravala? Na koji je način publika bila uključena u izvođenje same instalacije? 

Ideja za ‘Poruku u boci’ se pojavila kada sam se preselila u Zagreb.  Fascinirao me veliki broj skupljača boca. Na početku projekta sam ih pratila i radila istraživanje u kojemu sam postavljala pitanja: zbog kojih razloga ljudi skupljaju boce, koji je njihov profil i sl. U posljednje 4 godine ta se ideja razvila u  interaktivan koncept. Prvenstveno, plan je bio da svatko od posjetitelja/ica sačuva jednu bocu koju je iskoristio, a potom da dođe na MUU. Mi smo ih fotografirali i onda zatražili da napišu svoju poruku svijetu. Imali su, potom, priliku staviti svoju bocu u instalaciju. Što je više ljudi sudjelovalo to je više rasla instalacija. Tako smo zajedno stvorili rad.

S interaktivnim radovima nikad ne znaš što će se točno dogoditi. Kada je puno ljudi u pitanju rezultati se ne mogu predvidjeti. Ali uvijek me iznenadi kako krajni ishod bude sjajan. Unutar ovoga projekta htjela bih istaknuti Udrugu za samozastupanje koja je također sudjelovala u instalaciji. Njezini suradnici su bili sjajni, iskreni i tako pozitivni. Bilo je izrazito zadovoljstvo moći se družiti na taj način.

Godine 2006. na Korčuli si otvorila umjetničku galeriju LarborARTorio. Kako si se odlučila na otvaranje vlastite galerije i zašto baš na Korčuli?

Jako sam vezana za Korčulu i odlučila sam otvoriti galeriju tamo zbog nekoliko razloga. Prvenstveno sam  htjela imati mogućnost provesti što više vremena tamo i osjetiti kako je živjeti i raditi na Korčuli, a ne samo ljetovati.

Kao drugo, uočila  sam da se na Korčuli počelo prodavati puno više proizvoda iz Kine nego li iz Hrvatske te da se gubi duh i tradicija koju Korčula oduvijek sadrži. Razlog tomu je nova, moderna vrsta turizma. Željela sam stvoriti nešto što će biti ‘site-specific’, gdje bi ljudi mogli gledati kreativni proces, a usput i upoznati Korčulu na drugi način.

U galeriju su mi dolazili turisti koji bi danima crtali sa mnom, djeca iz ulice bi mi povremeno pomagala, ali i slikala. Takvo iskustvo ostavi drugačiji dojam posjetiocima. Da nisam počela raditi u Zagrebu i dalje bih održavala tu galeriju jer je to zaista jedinstvena prilika za upoznavanje s velikim brojem ljudi iz svih krajeva svijeta od kojih uvijek naučiš nešto novo, a usput imaš priliku prezentirati im nešto naše na intimniji način. Primjerice, majice koje sam na licu mjesta slikala uvijek bih potpisala s datumom i oznakom ‘Made in Korčula’, a ljudi su mi se zbog toga stalno vraćali.

Kako komentiraš trenutnu situaciju u Hrvatskoj što se tiče nefunkcionalnog političkog vodstva, sve lošijeg položaja radnika/ica na tržištu rada, novih konzervativnih strujanja? S obzirom na tvoje bogato iskustvo s putovanjima i poznavanjima drugih i drugačijih državnih sustava, gdje vidiš eventualno rješenje problema hrvatskog društva?

Vidim da Hrvatska politika ne radi u svrhu svojih građana i građanki. Imam dojam da ljudi često rade u svrhu svojih osobnih interesa ili interesa užeg kruga ljudi, a ne gledaju veću, širu sliku. Iznenađena sam bahatošću, nemoralnošću, nesposobnošću i kriminalom u našoj državi. Kao da se neki više ničega ne srame, kao da su se vrijednosti totalno izobličile. Iako, to je sindrom koji kola cijelim svijetom. Vjerujem da je ovakvo stanje posljedica rata, tranzicijskog kapitalizma i različitih trauma koje je ovaj narod proživio.

Mislim da treba riješiti niz problema. Prvenstveno bi trebalo dokinuti ovaj klanski mentalitet u kontekstu kojega se ljudi zapošljavaju na temelju poznanstava, a ne stručnosti. To nas izuzetno unazađuje. Također, potrebno je otvoriti dijalog – iznenađena sam da u tako maloj zemlji ima toliko podjela.  Treba mladima s idejama i sposobnošću pružiti mogućnost za napredak, trebamo prestati biti toliko rigidni. Treba početi voljeti i cijeniti ovu zemlju/prirodu i ljude u njoj, a ne samo izrabljivati. Pravi ljudi će se izboriti za ispravne ciljeve, optimistična sam. No, da bismo došli do svjetla, valjda je prvo potrebno proći ovaj mrak.

Na neki način, kroz svoj rad, pokušavam dati ljudima drugačiji primjer i način djelovanja. HDLU je za mene bio takav moment. Htjela sam pokazati da usprkos svim problemima možemo napraviti čudesne korake, a zahvaljujući poštenom radu, mnoštvu ideja i želji za sveopću dobrobit društva. 

Do nedavno si obnašala funkciju ravnateljice HDLU-a. Pod svojim si mandatom uspjela organizirati nekoliko velikih izložbi i festivala poput izložbe fotografija Petera Lindbergha te ChocoFesta. Kako danas gledaš na svoje upravljanje ovom institucijom – jesi li zadovoljna postignutim?

Jesam, zadovoljna sam. Kada sam došla u HDLU, prijetio mu je totalni financijski kolaps. No, taj kolaps se nazirao i u očima članova i članica koji nisu više vidjeli svrhu vlastita članstva niti vlastite institucije. Izgubili su povjerenje. Na kraju smo pokazali da se ipak sve može. Mislim da sam se imala pravo boriti. HDLU je sada izuzetno aktivno mjesto koje je poznato van naših granica, koje je inkluzivno i u kojem imamo doista različite oblike djelovanja – od izložaba do edukacija, sajmova, festivala itd. Članovi su puno aktivniji i povećao se, ne samo broj posjetioca, nego i broj ljudi koji se žele učlaniti. Ponosna sam na to,  na nevjerojatnu predanost svojih suradnika i suradnica i na zajedničkim ostvarenim rezultatima. Uvjeti su često bili nemogući, ali smo uspjeli – ne samo spasiti vlastitu egzistenciju, već u isti trenutak i evoluirati, to je postignuće.

Jesi li, kao žena, doživjela kakve predrasude vezane uz dolazak na mjesto ravnateljice? Također, u jednom si intervjuu u kontekstu žena i rada istaknula žensku energiju/snagu potrebnu za sveopći boljitak društva. Na što misliš kada govoriš o ženskoj snazi i na koji način ona može utjecati na poboljšanje društvenog stanja uopće?

Bilo je predrasuda. Ali one brzo nestanu kada rezultati postanu vidljivi.  Žene se na neki način još uvijek moraju više dokazivati, ali mislim da je situacija sve bolja. Moja nasljednica je još mlađa nego što sam ja bila kada sam došla na mjesto ravnateljice. Sigurna sam da će odlično odraditi svoj posao. Sretna sam što je na moje mjesto došla upravo mlada žena, to je već svojevrstan znak da neke predrasude nestaju.

Žene posjeduju izrazitu snagu i umijeće stvaranja – to je ono što nam treba. Žene su često empatične, ali i spretne u multitaskingu. Poznaju realnosti koje ih okružuju i često imaju više odgovornosti u društvu, prema obitelji i okolini. Mislim da je došlo vrijeme kada je ženama potrebno dati više prostora, ne samo u politici, nego i u različitim vodećim pozicijama. Potrebna je jednakopravnost u donošenju bitnih odluka. Žene, po meni, instinktivno više razmišljaju o zajednici. Sada je vrijeme kada je potrebno istaknuti takvu energiju s obzirom da svijet prolazi kroz grozne drame – od ratova do ekoloških katastrofa.

Kakvoj Europi je predan Tibor Navracsics?

Mađar Tibor Navracsics postao je povjerenikom u Europskoj komisiji usprkos brojnim prosvjedima. Kao povjerenik bit će zadužen, ni više ni manje, za kulturu, obrazovanje, mlade i sport. Navracsics je kao ministar u Orbanovoj vladi igrao važnu ulogu u donošenju i dopunama novog mađarskog ustava koji sadrži niz problematičnih odredbi iz perspektive ljudskih prava i vladavine prava, primjerice o ograničenju slobodnog nastana, doživotnoj kazni bez mogućnosti pomilovanja, zaštiti života od začeća ili pak nemogućnosti ocjene ustavnosti propisa donesenih dvotrećinskom većinom. Novi predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker izjavio je da je Navracsics bio izvrstan u saslušanju gdje je iskazao snažnu predanost Europi. Ključno je pitanje kakva je to Europa koju želi Navracsics. Ovdje možemo spomenuti i da se Vice Batarelo, predvodnik tzv. novih konzervativaca na svom Facebook profilu pohvalio još 17. listopada kako su on i Stjepo Bartulica (u slobodno vrijeme savjetnik Predsjednika RH) bili na ručku s Navracsicsom u Budimpešti tijekom kojeg su dotakli “mnogo tema važnih za Hrvatsku, Mađarsku i Europu te smjera buduće suradnje”.

I dok su brojni hrvatski zastupnici i zastupnice glasovali za Junckerovu komisiju, zastupnik ORaH-a Davor Škrlec glasovao je protiv novog sastava Europske komisije.S obzirom na to da je jedini hrvatski parlamentarac koji se protivi tome sazivu, obrazložio je svoje mišljenje.

“Usprkos upozorenjima iz više političkih grupacija, predloženi povjerenici dokazano su bili ili jesu u sukobu interesa, javno su iskazivali rodnu netrpeljivost te podupirali kršenje građanskih prava i demokratskih vrijednosti što je nedopustivo za buduće nositelje javnih dužnosti. Jedan od glavnih razloga mojeg neslaganja je i jasno izrečen stav budućeg predsjednika o zaustavljanju politike proširenja. Stoga, podržavanje Junckerove Komisije znači okretanje leđa državama kandidatkinjama i potencijalnim državama kandidatkinjama te nije politički mudro niti dugoročno korisno za stabilnost europskog susjedstva pa tako i Republike Hrvatske”, objasnio je Škrlec.

Zašto nikada ne želim biti majka?

Kroz moje odrastanje, moja je majka odlučno odbijala da je njena djeca ili bilo tko drugi zove “Majka”. Kao dijete i tinejdžer, smatrala sam to njenim čudnim kompleksom i nekakvom sramotnom ekscentričnošću. Ne samo da je forsirala to pravilo kod kuće, nego je besramno bila protiv te titule na obiteljskim okupljanjima i u javnosti. Ukoliko bi joj se njena prijateljica, moji učitelji ili čak prodavačica obratili na taj način, brzo bi ih ušutkala govoreći ” ja nisam Majka” ili ” Ne volim kad me se tako zove”.

U prigradskoj Floridi, takav stav je bio nečuven, te sam sigurna da je zbunio mnoge. I kad sam ga sama prihvatila, zbunjivao je i mene više od dva desetljeća. Komadići su se posložili tek nedavno, kad sam preispitivala svoj stav o majčinstvu, što bi ono značilo za moj život te kako društvo gleda na žene s djecom.

Tijekom života, nikada nisam bila previše vezana za ideju o imanju djece. Kad sam bila mlađa, ponekad bih razmišljala o budućnosti koja je uključivala muža i dvoje djece, no djeca su većinom bila fusnota u fantaziji o spisateljici ili poslovnoj ženi velike moći ili putovanjima po svijetu kao modna novinarka. Više da nego ne, te su fantazije bile bez misli o djeci, ili sa mnom koja se pitam kako bih bila u stanju pomiriti podizanje djece i karijere iz snova i slobode da putujem za čim sam toliko čeznula. U razdoblju rane punoljetnosti, shvatila sam da dvoje djece nije nužno za potpunu sliku, i napustila sam taj dio svojih fantazija vrlo lako.

Ono što sam primijetila jest da mnoge žene zaista vole djecu i bebe. Vole ih držati, nasmiju im se kaka ih vide u kolicima ili kolicima za kupovinu, uvijek se druže sa svojim mlađim nećacima i rodbinom Samo Zato Jer, sigurna sam, ne mogu zamisliti život bez svoje djece. Ali za mene tih osjećaja nikad nije bilo. Gledajući unatrag, ne mogu se sjetiti da sam ikada držala (ili željela držati) malo dijete. Zgrozim se kad vidim zahtjevnu ili hiperaktivnu djecu u trgovini. Uvijek sam pristojna prema djeci kad sam primorana stupiti u kontakt s njima, ali u glavi uvijek mislim “Kad će ovo završiti”?

Sigurna sam da ima mnogo ljudi koji su zgroženi čitajući ovo i kladim se da mi odmah pišu komentare o tome koliko sam sebična. I slažem se. Možda i jesam više sebična nego druge žene, na neki način. Bilo dobro ili loše, majčinski osjećaji koji pokreću mnoge od nas nikada se kod mene nisu dogodili. I sada, kad razmišljam o svojoj budućnosti, dvoje djece više nije tamo, i ja nemam problema s tim.

Shvatila sam to o sebi prije nekoliko godina, no jedino jučer tijekom razgovora s prijateljicom  s kojom sam podijelila osjećaje, počela sam shvačati kako su stvari povezane. Počele smo pričati o svim razlozima zašto želimo biti bez djece, razgovor je postao prilično strastven kad smo obje pronašle utjehu u Sigurnoj Zoni za dijeljenje osjećaja bez osuda. Pričale smo o utjecaju koji djeca imaju na živote mnogih žena oko nas, kako su kao supruge napustile ambicije dok su njihovi muževi nastavili raditi, putovati, piti i ostajati pri vlasititim putevima bez mnogo smetnji. Pričale smo o dečkima s kojima smo bile koji su gorljivo željeli imati djecu ili “velike obitelji”, bez uzimanja u obzir da se ženin život – ne, njezin identitet – mijenja kad postane majka.

Ako si majka koja je atraktivna po društvenim standardima, onda postaješ “dobra mama”, ili još gore, “MILF”. Ako si majka koja također ima karijeru, postaješ “mama koja radi” ili “mama s karijerom”. Svaki drugi dio tvoj identiteta se modificira u ono što je tvoj primarni razlog egzistencije – biti Majka. To je titula koja implicira da je ne moramo prihvatiti ako ne želimo.

Kao žena i feministkinja, odbijam dozvoliti da majkocentrični društveni narativ definira mene ili moj život, i radim to odlučujući biti bez djece. Moja je majka voljela svoju djecu i način na koji su joj obogatili život, no na svoj je način i odbila taj narativ. Gledajući unatrag, napokon shvaćam koliko je hrabra bila. Ne mogu ni zamisliti koliko rodbine i stranaca je mislilo da je zasigurno loša majka ili da ne voli svoju djecu ili da ima neki problem. Zaista, njezin jedini problem je bio način na koji je društvo odlučilo obojiti je. Ona nije bilo samo nečija Mama – bila je marljiva radnica, briljantna spisateljica, žestokog neovisnog duha i još mnogo toga. Imala je dijelove sebe koje nije željela promijeniti s ulogom roditelja, jer je to po njenom bila uvreda. I volim je zbog tog.

Neke žene žele biti Mame, ili vole biti Mame, i ja sam u potpunosti u redu s tim kao takvim. No, za mene, imala ili ne djecu, nikad neću biti Mama. Isto kao i moja predivna majka.

 

Prevela i prilagodila Lana Bosilj