10 čestih komentara na feminističke blogove – i moji odgovori

Od kada sam osnovala Everyday Sexism Project, pišem o zlostavljanju s kojim se žene suočavaju: od dovikivanja na ulici, do nasilja. S gotovo utješnom pravilnošću, ‘ispod crte’, u prostoru za komentare, redovito se javljaju iste kritike.

Stoga, Laura Bates za The Guardian napisala je kako reagira na zlobnike i zlobnice koji kritiziraju njen rad i feministička uvjerenja.

Novinarka Helen Lewis 2012. mudro je napisala da ‘komentari na bilo koji članak o feminizmu opravdavaju feminizam’. Iz osobnog iskustva mogu reći da je bila u pravu. No, važnost feminističkog pokreta ne ističu samo užasne prijetnje, mizogino zlostavljanje i sl. Tu su i suptilniji komentari: poricanja i provokacije koje se često uvijek iznova ponavljaju, a koje potvrđuju upravo ono o čemu feministički/e blogeri(ce) pišu. Kako bih zadovoljila neke od junački upornih kritičara, evo odgovora na 10 najčešćih komentara koje dobivam na račun vlastitih feminističkih tekstova. 

“To nije rodno specifično.”

Za ovakve komentatore radije vjerujem da su simpatično naivni, a ne namjerno zatucani. Jer, naravno, kada bi se samo potrudili baciti oko na djelić statističkih podataka (koje se često citira upravo u tekstovima ispod kojih ostavljaju svoje komentare), shvatili bi da su problemi o kojima pišem – uznemiravanje, seksualno zlostavljanje, diskriminacija na radnom mjestu – itekako rodno specifični.

“Bravo. Identificirala si problem koji je već milijun puta identificiran. A sad – što predlažeš kao rješenje?”

Osjećam se naprosto užasno što ovom sirotom/j, opterećenom/j čitatelju/ici na leđa natovarujem još jedan članak o seksizmu. Kao da je članak tu samo da ga pročita – kako bi bilo da pri čitanju na trenutak zastane i porazmisli o tome kako je to iz dana u dan živjeti sa seksizmom. Istina, članci koji ukazuju na problem nisu nužno sami po sebi rješenje. Ali kad sam započela Everyday Sexism Project (projekt svakodnevnog seksizma), neprestano sam nailazila na jedan te isti komentar: “Seksizam više ne postoji”. Nemoguće je uhvatiti se u koštac s problemom ako prvenstveno ne postoji svijest o tome da problem uistinu postoji.

“Zašto cmizdriš o tome kad postoje važnije stvari na svijetu?”

Fascinira me da se ova kritika vrlo rijetko upućuje na račun, recimo, sportskih novinara/ki koji/e nam donose vijesti iz nogometnog svijeta, ili autore/ice tekstova tipa ‘uradi sam’ i članaka o temama kao što je šetnja pasa. Nevjerojatno, ali istinito – jedino se žene u red dovodi povicima: “Budi sretna, drugima je gore”. Postojanje silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja ne čini iskustva onih koje se diskriminira na radnom mjestu ili uznemirava na ulici nevažećima; policajcima nitko ne govori da slučajeve prevare ostave po strani dok ne riješe sve slučajeve ubojstva. Pretpostavka da se žene u Ujedinjenom Kraljevstvu nemaju na što požaliti jednostavno je pogrešna: svake godine 85.000 žena u UK-u je silovano, a njih preko 400.000 žrtve su seksualnih napada. U prosjeku više od dvije žene tjedno postaju žrtvama ubojstava koja počinjavaju njihovi sadašnji ili bivši partneri. A možda je u cijeloj ovoj priči najvažnije naglasiti da ovaj argument ne prepoznaje poveznice među različitim oblicima opresije i nasilja. Ako nam se ne dozvoljava da prozivamo ‘lakše’ oblike uznemiravanja i diskriminacije, postavljamo presedan za tretiranje žena kao građanke drugog reda, što ima izravan utjecaj na teže zločine.

“Sumnjam da će se ti ljudi ikada promijeniti.”

Pretpostavljam da je istina da ljudi koji su seksisti ili zlostavljači neće promijeniti svoje stavove i/ili ponašanje zbog teksta koji su pročitali na internetskom portalu Guardiana. Uf, koje otkriće. Međutim, od mnogih sam muškaraca čula da ih takvi članci potiču na propitivanje vlastitog seksističkog ponašanja za koje su ranije držali da je bezazleno. A vjerujem i da postoji kritična masa ljudi koji ni u snu ne bi nekoga zlostavljali, no istovremeno nisu svjesni da postoje oni koji to čine. Ako takve ljude uspijemo angažirati i ukazati im na postojeći problem, bit će skloniji poduzeti nešto i postati dijelom rješenja. Možda će tata koji pročita jedan takav članak shvatiti koliko je važno da sa svojim sinovima razgovara o poštivanju žena. Možda će žena koja je bila podvrgnuta neželjenim dodirima nakon što pročita jedan takav članak, shvatiti da ima pravo incident prijaviti policiji.

“Da mene neki tip pokuša zgrabiti, nabila bih mu stopalo tamo gdje ga sigurno ne bi htio.”

Razumijem potrebu da se članke o uznemiravanju ili neželjenom dodirivanju komentira ovakvim primjedbama, doista razumijem. Vrlo je frustrirajuće čitati o osobama koje su doživjele zlostavljanje i prirodna, ljudska reakcija je ponuditi im savjet. No, ovakvim komentarima u potpunosti promiču emocionalne i psihološke posljedice neželjenog kontakta ili napada. Žrtve iznova navode da su bile paralizirane od šoka ili straha. Sugerirajući ženama kako bi/su trebale reagirati, vi, (ma koliko nenamjerno to bilo), ih pretvarate u suučesnice u njihovim napadima. Što je još važnije, fokusiranjem na reakcije žrtve propuštamo krivicu svaliti tamo gdje doista pripada – na počinitelja.

“Svi/e možemo reći: ‘Muškarci to ne bi smjeli raditi’, ali to je isto kao da ja ostavim ključeve u autu, širom otvorim vrata i onda kažem ‘ljudi ne bi smjeli krasti’.”

Ne, nije isto. Za početak, ne postoji učinkovit način da se izbjegne napad: u 90 posto slučajeva silovatelji poznaju njihove žrtve: svi oni stari biseri mudrosti o tome da ne treba nositi suknje ili izlaziti kasno navečer potpune su besmislice. Kao drugo, trebali/e bi se baviti počiniteljima, a ne govoriti žrtvama kako da se ponašaju. Treće, sugerirati da su svi muškarci po prirodi divljaci koji će uvijek napasti ženu ako im se za to ukaže prilika grozna je uvreda za veliku većinu muškaraca. Zar bi trebali puštati počinitelje ‘zbog biologije’?

“Što je s reklamama za proizvode za čišćenje koje muškarce prikazuju kao smotane idiote?”… “Zar Laura Bates zaista vjeruje da se niti jedan muškarac nikada nije suočio s nemoralnim ponudama ili neželjenim dodirima na poslu?”

Ne. Zapravo, Everyday Sexism Project prihvaća i objavljuje i priče muškaraca. Da, postoje izolirani primjeri reklama i medija koji propagiraju negativne generalizacije o muškarcima. No, većina članaka koje pišem bave se ženama i njihovim iskustvima rodne nejednakosti. Zašto? Jer se žene susreću s rodnom nejednakošću u daleko većoj mjeri nego muškarci. Nejednakost s kojom se susreću žene u pravilu se javlja i u ozbiljnijem obliku od one s kojom se suočavaju muškarci. A s obzirom na strukturnu nejednakost ukorijenjenu u društvu u kojem živimo (ekonomski, profesionalno, društveno), slučajevi seksizma s kojime se susreću žene nerijetko imaju mnogo dalekosežnije utjecaje na njihovu svakodnevicu. 

“Ne poznajem nikoga u svom uredu tko se ponaša na taj način.”

“Ne mogu vjerovati da se to događa.”

“Nikada nisam radio u okruženju u kojem bi se takvi stavovi tolerirali.”

Činjenica da mnogi muški komentatori možda i nisu svjedočili seksizmu ili diskriminaciji me previše ne čudi. Zlostavljači često koriste trenutke izolacije, primjerice u praznim vagonima podzemne željeznice ili uredima. Ušutkavanje žrtava znači da mnoge od njih nikada ne govore o svojim iskustvima. To je problem koji neproporcionalno pogađa žene, pa ne čudi da mu muškarci rjeđe svjedoče; međutim, to ne znači da problema uopće nema. Možete i dalje tvrditi da problem jednostavno ne postoji jer ga vi sami niste vidjeli, no gomila dokaza (pravi daveži!) pokazuje suprotno. Zar ne bi bilo jednostavnije da nam naprosto vjerujete?

“Sumnjam da će demoniziranje svih muškaraca pomoći.”

Fascinantno je kako neki muškarci (bez panike #notALLmen!) brzaju sa zaključkom da svaki članak koji opisuje postupke manjine na neki način napada njih osobno. To uopće nije istina. No čim se ubacite u raspravu kako biste istaknuli da nisu baš svi muškarci kao oni koje se opisuje u tekstu, postajete dio problema. Upravo ovakva vrsta obrambene reakcije znatno otežava rasprave o seksizmu. Odličan način da nam date do znanja da ‘nisu svi muškarci’ seksisti jest taj da rasprave o tom problemu prestanete skretati s puta.

“To je samo još jedan primjer feminističke urote na Guardianovom portalu.”
“To je još jedna feministička urota na Libeli” (op.a.)

Uhvaćene na djelu!

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Situacija u Palestini iz feminističke perspektive

Tadamon (arap. solidarnost) kolektiv je iz Montréala u Kanadi koji se zalaže za jednakost i pravdu na Bliskom istoku, te u zajednicama unutar Kanade.  Kroz svoj rad govore o važnosti svijeta u kojem svako ljudsko biće ima pravo na slobodu i napredovanje u dostojanstvu i pravdi. Protive se svim sustavima ugnjetavanja na temelju seksualne orijentacije, nacionalizmu, te odbacuju rasizam u svim oblicima, uključujući islamofobiju i antisemitizam. Ne razdvajaju borbu za pravdu koja se odvija u Libanonu i Palestini, jer se ionako radi o regijama koje su povezane poviješću i suvremenim imperijalizmom. Svjesni su da je kolonizacija Palestine od samog početka bila povezana s težnjama zapadne Europe da dominira Bliskim istokom, te se protive politici apartheida u Izraelu.

Tadamon radi na koordinaciji aktivista i aktivistkinja u Libanonu, Palestini, Kanadi i šire. Bore se za jednakost između klase, spola te etničke i vjerske pripadnosti. Podržavaju napore libanonskih, palestinskih i drugih zajednica u Kanadi, da se suoče s imigracijskom politikom i rasizmom koji pridonosi siromaštvu i marginalizaciji. Zalažu se za društvena, politička i ekonomska prava izbjeglica i ekonomske imigrante/kinje u cijelog regiji, ali i na globalnoj razini. Razlikuju pravo na migraciju koja je nužna za milijune ljudi koji se suočavaju sa siromaštvom, progonom i nasiljem, te naseljenika koji uništavaju postojeće društvo, kradu zemlju i resurse u korist privilegiranih skupina.

Neposredno nakon nedavne invazije Izraela u pojasu Gaze, organizacija u Montréalu Rebelles Montréal Collectif pristupila je članicama Tadamona, Yasmeen Daher i Lari Khattab, s prijedlogom o pripremi predavanja i radionice kojom će predstaviti situaciju u Palestini iz feminističke perspektive. Centre for Gender Advocacy bilo je mjesto održavanja prezentacije, koja je sadržavala korijene feminstičkih pitanja u povijesti i okupaciji Palestine. Yasmeen je bila zadužena za povijesni dio, dok je Lara publici prezentirala žene u Palestini, ili točnije, izazove s kojima se suočavaju na obrazovnoj, zdravstvenoj i pravnoj razini.

“Izrael u potpunosti kontrolira palestinsku populaciju, a takva situacija utječe na uvjete rada, studiranje i pristup zdravstvenim ustanovama. Ne radi se samo o invaziji na Gazu, nego o potpunoj restrikciji slobode. Ono što se događa sa ženama, pogotovo trudnicama jest da nemaju omogućenu njegu i preglede koji su im potrebni, imaju ograničeni broj lijekova, a puno trudnoća završava spontanim pobačajem. Statistike provedene u Palestine govore o visokom postotku pobačaja jer većina žena mora rađati u kući, ili kod obližnje rodbine koja joj pomaže, a takvi uvjeti poroda imaju velike šanse za komplikacijama. Kad govorimo o ženskom zdravlju, osim ugroženih trudnica, podaci pokazuju kako sedam od deset Palestinki ima neki oblik raka, najčešće rak dojke. U vrijeme dijagnosticiranja, više od 60 posto slučajeva oboljelih žena ima uznapredovani oblik raka koji se već proširio na većinu organa. O uzroku velikog broja obolijevanja mogu samo nagađati, ali vjerujem da je nečista voda i hrana uvelike utjecala na zdravlje Palestinki. Također stres, užasni uvjeti u kojima žive i nelegalno oružje koje se koristilo posebno u Gazi “,  rekla je Lara Khattab.

{slika}

Lara tvrdi kako je uništavanje domova i direktni napadi na obiteljske kuće, zgrade i obitelji jedan od načina da se kazni i uništi jedinstvo Palestinaca. Između 2005. i 2006. godine, 29.000 obitelji živjelo je u djelomično ili potpuno razorenim domovima. To su podaci bez onih u Gazi koja je bila središte rata, 2009., 2012., i 2014. godine. Danas govorimo o stotinama tisuća ljudi kojima su potrebna skloništa u Gazi, a žene pripadaju najranjivijoj i najugroženijoj skupni jer Palestinke obično rade u kući i odgajaju djecu. Izraelci najčešće razaraju njihove domove  po noći, a to ih onemogućava da napuste svoju kuću na vrijeme, ponesu osnovne stvari ili spase goli život. Pristup edukaciji i institucijama je također ugroženo jer su druga najčešća izraelska meta upravo škole. Većina obitelji u Palestini nema dovoljno financijskih sredstava da bi obrazovala svoju djecu, pa se u takvim slučajevima radije odlučuju za ulaganje u obrazovanje dječaka nego djevojčica jer vjeruju da su dječaci budući hranitelji obitelji.

Žene se svakodnevno moraju boriti s okupacijom unutar i izvan teritorija Palestine. Često moraju nositi oružje ili su uključene u vojničke aktivnosti. Tijekom velike pobune 1936-1939. godine Palestinke su pomagale svojim vojnicima osiguravajući im vodu, hranu, sklonište i medicinsku njegu. Prokrijumčarile su i oružje preko okupiranih prijelaza na kojima su bili Britanci. Mobilizirale su ljude za demonstracije i sudjelovale u aktivističkim akcijama. Ono što se unazad nekoliko godina događalo u Palestine, jest svakodnevno odupiranje nasilju koje je utjecalo na sve aspekte života i pretvorilo žene u braniteljice svoje vlastite zemlje. Žene sudjeluju u tjednim demonstracijama putem kojih potiču ljude da se odupru nasilju i brane svoje domove. Kada govorimo o feminističkom aktivizmu, Palestinke su aktivne na gotovo svim poljima, posebno onima koji uključuju borbu protiv obiteljskog nasilja, problema na radnom mjestu i diskriminacije.

“Feminističko djelovanje je ono što nas povezuje i što nam omogućava da  govorimo o velikim političkim projektima koji se temelje na ideologiji. Žene nisu dovoljno plaćene za posao koji obavljaju, ponižavane su na cesti, ne slušaju se kad govore ili kad svjedoče i sve se svodi na šovinizam, seksizam i patrijarhalnu praksu. Ako uzmemo u obzir da je povijest Palestine komplicirana, kao i povijest mnogih drugih zemalja, te puna incidenata i nasilja, to nas ne treba zaustaviti da djelujemo i pokušamo nešto promijeniti. Nasilje i oduzimanje slobode dovoljan je razlog da kažemo ne i počnemo djelovati! Pritom mislim da je potrebno djelovati i izvan Palestine i Izraela, jer su Kanada, SAD i Europa direktno umiješani u konflikte na tim prostorima. Kroz povijest, ali i s obzirom na današnju situaciju”, zaključila je Yasmeen Daher.

U Beogradu pretučen aktivist: Prosvjedom apelirali na institucije da kazne nasilnike

Nakon što je njemački državljanin, koji je u Srbiju stigao sudjelovati na dvodnevnoj LGBT konferenciji The future belongs to us, pretučen u petak u Beogradu, u subotu je organiziran prosvjedni marš kojim su aktivisti i aktivistkinje poručili da im je dosta nasilja. Srbijanska policija tijekom subotnje večeri privela je tri osobe za koje se sumnjiči da su sudjelovale u napadu.

LGBT konferencija je prekinuta, a sudionici/e su prvotno organizirale izvanrednu konferenciju za medije na kojoj je sudjelovao i njemački veleposlanik Heinz Wilhelm.

On je istaknuo kako je uzrujan viješću o napadom te da se mora istražiti njegova pozadina.

“Ukoliko se dokaže da je istina kako je mladić pretučen jer je stranac, ovaj događaj dobiva još jednu ksenofobnu dimenziju i mora biti promatran u tom svjetlu. Imam povjerenja u Vladu Srbije i policiju kako će rasvijetliti ovaj slučaj i kazniti počinitelje”, istaknuo je Wilhelm na konferenciji.

Prosvjedni marš kroz Bulevar kralja Aleksandra, koju su osiguravale jake snage policije i žandarmerije, počela je od hotela Metropol, gdje se održavala konferencija Budućnost pripada nama – LGBT prava na putu ka pristupanju EU i uz natpise Stop nasilju, Ne želimo ovakav Beograd, Želimo strance u Srbiji, Nasilnike u četiri zida, Nitko nije slobodan/a dok svi/e nismo slobodni/e.

Podsjetimo, njemački aktivist je brutalno pretučen u samom centru Beograda te je s teškim ozljedama prevezen u bolnicu.

Želimo li aktivne i odgovorne građane i građanke ili poslušnike?

Koji je cilj hrvatskog obrazovnog sustava? Kakve građane ‘stvaramo’? – želimo li takve građane ili jednostavno ne znamo drugačije? 

Koji god bio odgovor na posljednje pitanje, podjednako je zastrašujući, upozorava Mreža mladih Hrvatske čije je priopćenje u cijelosti prenio GONG.

Mreža mladih Hrvatske prilikom početka nove školske godine ovim putem izražava zabrinutost oko postupaka trenutne Vlade i vodećih osoba u formiranju obrazovne politike Republike Hrvatske.

Hrvatski obrazovni sustav, kao i svaki drugi koji djeluje pod Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, želi stvarati mlade ljude spremne da aktivno sudjeluju u društvu. Demokracija podrazumijeva da iz tog sustava izlaze ljudi svjesni svojih prava i odgovornosti, sa znanjima i vještinama kojima bi mogli utjecati na pozitivne promjene u zajednicama. 

No, istovremeno, uzmemo li u bilo kojem trenutku studenta/icu završne godine fakulteta, učenika/icu koji završava srednju strukovnu školu, ili osobu koja tek ulazi u mladost završavajući osnovnu školu, i pitamo je: “Što mislite da je bio cilj ovog sustava u kojem ste sada bili? Razmislite tko ste, i recite nam, što su svi uključeni željeli postići da vi znate i/ili možete?”, odgovori ni u kom slučaju ne bi bili ujednačeni, niti slični gore navedenim načelnim očekivanjima jednog demokratskog obrazovnog sustava.

Ovaj nesrazmjer načelnih ciljeva obrazovne politike i pojedinaca koji izlaze iz sustava dovodi nas do promišljanja, imamo li odgovor na pitanja: koji je cilj hrvatskog obrazovnog sustava?; kakve građane “stvaramo”?; te želimo li takve građane ili jednostavno ne znamo drugačije?. Koji god bio odgovor na posljednje pitanje, podjednako je zastrašujući.

Posljedice manjkavosti hrvatske obrazovne politike vidljive su svakodnevno u medijima, gdje nas izneseni rezultati istraživanja te odluke onih zaduženih za oblikovanje tih politika, plaše i tjeraju na razmišljanje. Prema novim EUROSTAT-ovim rezultatima nezaposlenost mladih diže na skoro pa 50 posto[1], mladima s teškoćama u razvoju se uskraćuje mnoga zanimanja[2], a građanski se odgoj i obrazovanje uvodi u škole u tragovima[3].

Ovakvi potezi donositelja odluka u području obrazovanja, sve više udaljavaju hrvatsku realnost od davno ratificirane Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te čine obrazovnu politiku diskriminatornom, a relevantne informacije za djelovanje u demokratskom društvu mladima nedostupnima. Mladi se sve više udaljavaju od uloge aktivnih i odgovornih građana te postaju osobe koje poslušno slijede loše odluke svoje Vlade. 

Odustajanje od predloženog modela uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja kao obaveznog predmeta u više razrede osnovne škole i niže razrede srednje škole, te međupredmetne teme tijekom cijelog školovanja, dodatno nas obeshrabruje u vjerovanju da vodeći donositelji odluka znaju kako razvijati društvo ljudskih prava i potaknuti svoje građane na aktivno sudjelovanje u zajednicama. 

Postavlja se pitanje želi li hrvatska Vlada upravo ovakve građanine, koji neće preispitivati koliko negativne posljedice manjkavog sustava utječu upravo na njih same na svakodnevnoj bazi?

Kobne posljedice ovakvog ne-strateškog i ne-kompetentnog djelovanja bombardiraju nas svakog dana. Dok vodeće strukture tragaju za odgovorima na gore postavljenim pitanjima, novih 41.000 djece ulazi u školske klupe, a mi si samo možemo postaviti pitanje:

Bojimo li se kakvi će iz hrvatskog obrazovnog sustava izaći?

 

[1] http://www.monitor.hr/vijesti/eurostat-na-samom-smo-dnu-europe-bez-posla-polovica-mladih-hrvata/270822/

[2] http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=13222

[3] http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=13279&sec=1933

 

 

 

10 revolucionarki o kojima nismo učili/e u školi

Svi/e mi znamo za revolucionare poput Che Guevare, ali povijest često ne spominje doprinose revolucionarki koje su žrtvovale svoje vrijeme, trud i živote za određene sustave i ideologije. Unatoč pogrešnim shvaćanjima, kroz povijest je vrlo veliki broj žena sudjelovao u revolucijama, a mnoge od njih odigrale su ključne uloge u tim događajima. One su možda imale različita politička stajališta, jedne su bile naoružane vatrenim oružjem, a druge tek olovkom, ali sve su se čvrsto borile za ono u što su vjerovale.

Ovo je popis od 10 revolucionarki diljem svijeta, čija lica vjerojatno nikad nećete vidjeti isprintana na studentskim majicama.

Nadežda Krupskaja

Mnogi ljudi poznaju Nadeždu Krupskaju jednostavno kao suprugu Vladimira Lenjina, ali Nadežda je i sama bila boljševička revolucionarka i političarka. Bila je uvelike uključena u razne političke aktivnosti, uključujući i vršenje dužnosti zamjenice ministra obrazovanja Sovjetskog Saveza od 1929. pa sve do svoje smrti 1939. godine. Prije revolucije, bila je tajnica Iskre (politički magazin ruske socijalističke emigracije) i upravljala je kodiranom korespondencijom diljem kontinenta. Nakon revolucije svoj je život posvetila poboljšanju obrazovnih mogućnosti radništva i seljaštva, primjerice, nastojala je knjižnice učiniti dostupne svima.{slika}

Constance Markievicz

Constance Markievicz (rođena Gore-Booth) bila je englesko-irska grofica, političarka Sinn Féina i Fianna Fáila (irske političke stranke), revolucionarna nacionalistkinja, sufražetkinja i socijalistkinja. Sudjelovala je u brojnim irskim borbama za neovisnost, uključujući i Uskršnji ustanak 1916. godine, u kojem je imala vodeću ulogu. Tijekom ustanka ranila je britanskog snajperista prije nego što je bila prisiljena povući se i predati. Poslije toga, bila je jedina od 70 žena koja je stavljena u samicu. Osuđena je na smrt, ali je na kraju pomilovana na osnovu toga što je bila žena. Zanimljivo, tužitelj je tvrdio da je Constance molila i govorila “Ja sam samo žena, ne možete upucati ženu”, dok zapisi sa suđenja pokazuju da je rekla “Voljela bih da su vaši ljudi imali toliko pristojnosti da me ubiju”. Constance je bila jedna od prvih žena na svijetu koje su bile na ministarskoj poziciji (bila je ministrica rada Republike Irske, 1919-1922), a bila je i prva žena izabrana u donji dom britanskog parlamenta (u prosincu 1918. godine ), ali je tu poziciju odbila u skladu s politikom izborne suzdržanosti Sinn Féina.{slika}

 

Petra Herrera

Tijekom meksičke revolucije, vojnikinje (soldaderas) su se borile zajedno s vojnicima, iako su često bile izložene zlostavljanjima. Jedna od najpoznatijih soldaderas bila je Petra Herrera, koja je prikrila svoj spol i predstavljala se kao Pedro Herrera. Kao Pedro, ona je postala ugledna zbog svog uzornog vodstva (i dizanja mostova u zrak) i s vremenom je mogla otkriti da je žena. Sudjelovala je u drugoj bitci kod Torreóna 30. svibnja 1914. godine zajedno s još oko 400 žena, a neki su tvrdili da zaslužuje puno priznanje zbog svog doprinosa borbi. Međutim, Pancho Villa nije želio odati priznanje ženi i nije joj dodijelio generalski čin. Petra je zbog toga napustila Panchovu vojsku i osnovala svoju brigadu sastavljenu isključivo od žena.{slika}

 

Nwanyeruwa

Nwanyeruwa, žena iz zajednice Igbo u Nigeriji, započela je rat koji se često smatra prvim većim izazovom britanskim vlastima u zapadnoj Africi tijekom kolonijalnog razdoblja. Dana 18. studenoga 1929. godine izbila je rasprava između Nwanyeruwe i Marka Emereuwa, čovjeka zaduženog za popis stanovništva, nakon što joj je on rekao da “prebroji svoje koze, ovce i ljude”. Ona je shvatila da njegova poruka znači da će morati platiti porez (tradicionalno, žene nisu plaćale porez), raspravila je situaciju s drugim ženama i tijekom sljedeća dva mjeseca trajali su prosvjedi, nazvani Ženski rat. U prosvjede je bilo uključeno oko 25.000 žena iz cijele regije, a prosvjedovale su protiv poreznih promjena, ali i protiv neograničene moći glavnih časničkih namjesnika. Naposljetku je položaj žena bitno popravljen, britanske vlasti odbacile su planove poreznih promjena, a brojni časnički namjesnici dali su prisilne ostavke.{slika}

 

Lakshmi Sahgal

Lakshmi Sahgal, poznata i kao Kapetanica Lakshmi, bila je revolucionarka indijskog pokreta za nezavisnost, časnica Indijske narodne armije, a kasnije je bila i ministrica za pitanja žena u vladi Azad Hind (Slobodna Indija). Zapovijedala je Rani of Jhansi, pukovnijom koju su činile isključivo žene i kojoj je cilj bio ukinuće britanske vladavine u kolonijalnoj Indiji. Rani of Jhansi bila je jedna od rijetkih pukovnija sastavljenih samo od žena u Drugom svjetskom ratu, a ime je dobila prema drugoj renomiranoj revolucionarki u indijskoj povijesti, Rani Lakshmibai, koja je bila jedna od vođa Indijske pobune 1857. godine.{slika}

 

Sophie Scholl

Njemačka revolucionarka Sophie Scholl osnovala je nenasilnu anti-nacističku grupu otpora Bijela ruža, koja je zagovarala aktivan otpor Hitlerovom režimu putem anonimnih letaka i grafita. U veljači 1943. godine, Sophie i ostali bili su uhićeni zbog dijeljenja letaka na Sveučilištu u Münchenu te su osuđeni na smrt giljotinom. Kopije letaka, preimenovane u Manifest Münchenskih studenata/ica, prokrijumčarene su izvan zemlje, a kasnije te godine savezničke snage iz zrakoplova su bacile milijune letaka preko njemačkog teritorija.{slika}

 

Blanca Canales

Blanca Canales bila je portorikanska nacionalistkinja koja je pomogla organizirati Kćeri slobode, ženski ogranak Nacionalističke stranke Portorika. Ona je bila jedna od rijetkih žena u povijesti koje su vodile pobunu protiv SAD-a, poznatu kao Jayuya ustanak. Naime, 1948. godine uveden je strogo ograničavajući zakon, poznat kao Zakon 53, prema kojem zločinom postaje printanje, objavljivanje, prodaja ili izlaganje bilo kakvog materijala s namjerom paraliziranja ili uništavanja otočne vlade. Nacionalisti su reagirali tako da su počeli planirati oružanu revoluciju. Blanca je zajedno s ostalima 30. listopada 1950. godine uzela oružje koje je skladištila u svom domu i krenula marširati prema gradu Jayuya. Pobunjenice i pobunjenici preuzele su policijsku postaju, zapalile poštanski ured, prerezale telefonske žice i podignule portorikansku zastavu prkoseći novom zakonu. Kao rezultat toga, američki predsjednik proglasio je izvanredno stanje i naredio vojsci i zračnim snagama na napadnu grad. Članice i članovi Nacionalističke stranke su neko vrijeme pružali otpor, ali onda su uhićeni i nakon tri dana osuđeni na doživotni zatvor. Veliki dio grada bio je uništen, američki mediji nisu pošteno prenijeli događaje, a predsjednik SAD-a čak je rekao kako je to bio “incident između Portorikanaca”.{slika}

 

Celia Sanchez

Većina ljudi zna tko je Fidel Castro ili Che Guevara, ali puno manji broj ljudi čuo je za Celiu Sanchez, ženu u srcu kubanske revolucije, za koju se čak govorilo da je donosila sve glavne odluke u grupi. Nakon puča 10. ožujka 1952. godine, Celia se pridružila borbi protiv Bastistove vlade. Ona je bila osnivačica revolucionarnog Pokreta 26. srpnja, bila je na čelu borbenih postrojbi tijekom revolucije, kontrolirala grupne resurse, a čak je i ugovorila i pripremila sve za pristajanje broda Granma, kojim su 82 boraca prebačena iz Meksika na Kubu kako bi svrgnuli Batistu s vlasti. Nakon revolucije, Sanchez je ostala uz Castra sve do svoje smrti.{slika}

 

Kathleen Neal Cleaver

Kathleen Neal Cleaver bila je članica Stranke crnih pantera (revolucionarna socijalistička organizacija koja se borila za prava crnačkog stanovništva) i prva žena u stranačkom tijelu za donošenje odluka.  Bila je glasnogovornica stranke i organizirala je nacionalnu kampanju za oslobođenje stranačkog ministra obrane, Hueya Newtona, koji je bio u zatvoru. Unatoč ideji da su u Stranci crnih pantera bili uglavnom muškarci, Kathleen Neal Cleaver i druge žene, poput Angele Davis, činile su dvije trećine stranke u jednom trenutku.{slika}

 

Asmaa Mahfouz

Asmaa Mahfouz suvremena je revolucionarka koja se smatra zaslužnom za pokretanje ustanka u Egiptu u siječnju  2011. godine, kad je preko video bloga ohrabrivala druge da joj se pridruže na prosvjedu na trgu Tahrir. Ona se smatra jednom od vođa egipatske revolucije i istaknuta je članica Koalicije mladih egipatske revolucije.{slika}

 

 Prevela i prilagodila Jelena Tešija

Održavanjem Povorke ponosa Srbija šalje jak signal Europskoj uniji

Predstavnik Vlade Njemačke za ljudska prava Kristof Strasser izjavio je u petak u Beogradu da će Srbija poslati jak i pozitivan signal Europskoj uniji (EU) ako se održi Povorke ponosa, jer će time pokazati da je spremna garantirati poštivanje osnovnih ljudskih prava, javlja BETA.

“Ne znam kakve bi posljedice imalo neodržavanje Povorke ponosa na dosadašnji tijek procesa europskih integracija, ali ako bi ona bila održana, to bi za EU bio jasan signal da je Srbija spremna garantirati ljudska prava o kojima se pregovara u poglavljima 23 i 24, ali i poštovanje svojih zakona i Ustava”, kazao je Strasser novinarima na međunarodnoj konferenciji pod nazivom “Budućnost pripada nama: LGBT prava na putu ka pristupanja EU”.

“Slika koja je otišla iz Srbije 2010. godine, kada je tijekom Parade bilo nasilja na ulicama, nije dobra slika, to nije dobro za imidž jedne zemlje i za Srbiju je bolje da je što prije promjeni”, naveo je njemački službenik.

Strasser, koji se u četvrtak sastao s ministrom vanjskih poslova Ivicom Dačićem, ministricom zaduženom za EU integracije Jadrankom Joksimović i ministricom državne uprave i lokalne samouprave Kori Udovički, najavio je da će se razgovori s predstavnicima vlade povodom Povorke ponosa nastaviti.

I članica Europskog parlamenta Teri Reintke istakla je da bi održavanje Parade bilo dobro za Srbiju.

“Ovdje nije samo riječ o Europi, ovdje je u pitanju poštivanje vašeg Ustava i zakona, pravo na slobodu okupljanja je jedno od osnovnih prava, to je u interesu građana Srbije”, ukazala je ona.