info@libela.org

Zamišljam kako su o ovom i sličnim pitanjima mozgale komunistkinje dok su u Zagrebu uoči Drugog svjetskog rata pokretale časopis Ženski svijet. Neki od glavnih koraka u bavljenju aktivizmom – ako ti je stalo da se pokret širi – su definiranje gorućeg problema i okupljanje što većeg broja ljudi koji će taj problem prepoznati i pridružiti se pokretu. Kad u suvremenom kontekstu razmišljamo o feminističkim strategijama i taktikama omasovljavanja pokreta, okrećemo se i temama i kanalima za koje smatramo da će našu borbu učiniti vidljivijom i uspješnijom. Aktivistkinje i političarke na prostoru Jugoslavije radile su isto i prije više od 80 godina, i to u poprilično kompliciranim uvjetima u kojima svoj cilj – izgradnju socijalističkog društva – uopće nisu smjele spomenuti.

Iznova sam toga postala svjesna prije koju godinu kad sam se za završni rad iz kolegija Povijest rada vratila spomenutom međuratnom komunističkom časopisu Ženski svijet. Znala sam da je časopis pokušavao doći do što veće ženske publike, ali me sa tada svježim razmišljanjima o različitim radnim odnosima te plaćenom i neplaćenom reproduktivnom radu zanimalo: 1) kako je taj rad uopće prikazan te 2) na koji način i zašto je časopis svoj inkluzivni pristup prema publici izražavao (i) u člancima o ženskom radu.

Ispostavilo se da je reproduktivni rad za proizvodnju i održavanje radne snage – koji uključuje i kućanske poslove, odgoj djece te ostali rad brige i njege – bio jedan od odgovara na zamišljeno pitanje s početka ovog paragrafa te da je odigrao važnu ulogu u konstruiranju inkluzivnosti i pozivanju žena radničke klase na borbu protiv opresora.

Časopis Ženski svijet – profil

Ženski svijet bio je mjesečnik podržan od strane Komunističke partije Hrvatske, koji je izlazio dvije godine u kasnom međuratnom periodu, od 1939. do 1941. godine. Ukupno je (zbog pauza i nekih dvobroja) izašlo samo 15 brojeva. Prvi broj izašao je u veljači 1939., a zadnji u veljači 1941. godine. Invazija na Kraljevinu Jugoslaviju u aprilu 1941. godine zaustavila je daljnje izdavanje časopisa, a čitavo njegovo postojanje bilo je obilježeno promjenama, kako na međunarodnom planu, tako i unutar same Jugoslavije. Časopis je izlazio u Zagrebu, u hrvatskom dijelu Jugoslavije, ali je distribuiran i u druge dijelove države. Naklada se kretala od 2,500 primjeraka za prvi broj do 17,000 primjeraka za posljednji.[1]

Baš kao i sestrinski časopis Žena danas, koji je izlazio u Beogradu od 1936. do 1940. godine, Ženski svijet je za uređivački predložak koristio važan francuski ženski časopis Les Femmes iz perioda Narodne fronte izgradnje širokih savezništva za borbu protiv fašizma. O tome piše Barbara Blasin, koja je 2019. izložbom obradila grafičko oblikovanje progresivnih ženskih časopisa iz 1930-ih i 1940-ih.

U prvom broju iz veljače 1939., a u skladu s tadašnjom politikom Narodne fronte, uredništvo Ženskog svijeta pozvalo je „sve žene svih društvenih slojeva i svih zanimanja“ da im pomognu u poboljšanju životnih uvjeta žena (br. 1, veljača 1939., str. 2). Iako službeno lifestyle časopis s temama kao što su moda, sport, književnost, Ženski svijet je objavljivao redovite članke o pravu glasa za žene, ratu, visokim cijenama i skupoći, problemima radnica i žena na selu, koristeći se pritom jezičnim i uređivačkim taktičkim smicalicama u prenošenju poruka. Komunistička partija Jugoslavije bila je zabranjena od kraja 1920. godine te je u uvjetima cenzure ovo bio jedini način da se časopis održi na životu.

„List se morao zalagati za bolje i pravednije društvene odnose, dakle za socijalizam. No zbog stroge cenzure riječ ‚socijalizam‘ nije se smjela ni u kom slučaju spomenuti. Valjalo ju je izbjeći sintagmama: bolja sutrašnjica, novi odnosi, pravedno društvo, ili poetizirano: svijetla budućnost, novi dani i slično. Valjalo je objašnjavati revolucionarnu liniju, a ne spomenuti revoluciju. Biti borben i pozivati u borbu, ali tako da čitalac zna u koju borbu, a da cenzuri ne zapne oko baš za tu riječ.“[2]

Ovaj „oprezan način pisanja“, kako ga u uvodu u reprint časopisa iz 1979. godine opisuje jedna od članica uredništva Jelena Starc Jančić, bio je karakterističan za Ženski svijet.

Reproduktivni rad – težak ženski rad

Časopis je spominjao i obrađivao temu reproduktivnog rada više puta. Ja sam izdvojila četiri članka iz 1940. godine zbog toga što raspravljaju različite kombinacije radnih odnosa. Članci su različiti po dužini i autorstvu. Prvi članak tematizira plaćeni rad radnice u tvornici dok istovremeno naglašava njezin neplaćeni rad kod kuće. Drugi članak pokriva sve poslove koje obavlja žena na selu, uključujući i njezin neplaćeni reproduktivni rad. Treći se bavi problemima domaćica iz redova radničke klase i njihovog neplaćenog rada, a četvrti članak problematizira kršenja radnih prava plaćenih radnica u kućanstvu. U svim je člancima reproduktivni rad jasno shvaćen kao težak rad.

Radnica u tvornici – „do kasno u noć bez odmora“

Članak „Žurimo na posao…“, potpisan samo s „Radnica“, opisuje težak život tvorničkih radnica. Objavljen je 1940. godine (br. 14, prosinac 1940., str. 11), pri kraju perioda u kojem se u Hrvatskoj odvijao niz štrajkova i drugih akcija u tekstilnim tvornicama u kojima su u velikom broju sudjelovale i žene.[3] Iako je u potpisu samo jedna Radnica, članak je napisan u „mi“ formi, s ciljem naglašavanja kolektivnog identiteta:

„Nikad nismo međusobno razgovarale, ali poznamo se po istim izrazima na licima, istim kanticama u rukama, istoj užurbanosti. To smo mi koje mukotrpnim radom privređujemo golema bogatstva za druge, a za sebe jedva komadić kruha“.

Članak započinje opisom ranog jutra i naglašavanjem nedostatka sna kod radnica, nastavlja se opisom žurenja na posao i dolaska u tvornicu. Ton članka je mračan i težak (baš kao i jutra pred svitanje, što znaju sve koje po mraku idu ili su nekad išle na posao, op.a.), a reproduktivni rad je opisan istim tonom:

„A iza sebe ostavljamo nespremljene domove i djecu koja će se igrati na ulici i čekati dok im se iz tvornice vrati majka da im nešto skuha. Čekaju nas i drugi kućni poslovi. Još nismo dovršile rad u tvornici, a već smišljamo kako ćemo nastaviti kod kuće, do kasno u noć bez odmora… Svakodnevno niču pred nama nova pitanja koja nas gone da još više razmišljamo o svojem opstanku i budućnosti: pitanja skupoće, nabavke drva za zimu, stanarine, tople odjeće za nas i djecu našu…“

Radnice u tvornici su, dakle, odgovorne za neplaćeni reproduktivni rad koji uključuje brigu o djeci, kuhanje, planiranje i sve ostale poslove koji ih drže budnima do kasno u noć i neispavanima ujutro.

Članak ističe dva glavna područja nezadovoljstva iz sfere reproduktivnog rada, smještena u kontekst nesigurnog života, rata i porasta cijena: nedostatak institucionalne skrbi za djecu i beskrajan radni dan za žene. Reproduktivni rad je eksplicitno predstavljen kao rad. Kao nastavak radnog dana kad se žene vrate kućama iz tvornica u kojima su potplaćene. Plaćeni i neplaćeni rad predstavljaju se kao neodvojivi u prostoru i vremenu. Članak upućuje na to da žene razmišljaju o kućanskim poslovima i planiraju ih još tijekom (jadno) plaćenog radnog vremena na radnom mjestu, što smatram odličnim, a neočekivanim, uvidom u često nezapažen dio reproduktivnog rada: mentalno opterećenje (mental load) planiranja, organiziranja i vođenja svih tih poslova.

Iako se u članku ističe koliko je reproduktivni rad težak i kako doprinosi sveukupnoj bijedi života žena, ne dovodi se u pitanje položaj muškarca u obitelji po pitanju tog rada. Vjerojatno zato što bi to zakompliciralo glavnu poruku članka (i generalne ideje komunistkinja koje su ga uređivale): da su tvorničke radnice dio radničke klase te da se trebaju organizirati i krenuti “dogovorenim smjerom”.

To korespondira s porukom iz referata važne komunističke političarke Vide Tomšič iz 1940. godine: „Ako dakle žene traže da se bore protiv položaja, u kojem se nalaze, moraju svoju borbu nužno povezati s borbom proletarijata, jer se proletarijat jedini dosljedno bori za ukinuće privatne svojine, za besklasno društvo, za socijalizam“ (1955: 2).[4] Članak, dakle, tvorničkim radnicama pristupa kao radnicama, ali i kao majkama i domaćicama, ističući dobrobiti pridruživanja borbi radničke klase za njih u zadnjoj rečenici. Dogovoreni smjer omogućit će da, završava autorica u skladu s jezikom časopisa, “svako jutro bit će veselije, a naša djeca nas ne će više gladna i poderana iščekivati na ulici”.

Žena na selu – „pod teretom rublja i pod teretom materinstva“

Svakodnevni težak rad žena na selu opisan je u članku“Kljač… Prać…” (br. 12, rujan 1940., str. 12). Autorica Ružica Turković, koja je inače u časopisu pokrivala teme vezane uz tvorničke radnice, bila je sindikalistkinja i članica Omladinske sekcije zagrebačkog Ženskog pokreta.[5]

Članak, čiji naslov oponaša zvuk udaranja rublja o izdubljeno korito, govori o trudnoj 28-godišnjoj Bari, majci šestero djece koja tijekom dana obavlja različite poslove. Agrarni rad za vlastito uzdržavanje (subsistence work) na sitnom posjedu isprepliće se s reproduktivnim radom. Bara pere rublje, žanje žito, kuha ručak, hrani stoku, brine se za djecu – sve to uz ozbiljne brige kako prehraniti obitelj sa sve oskudnijim sredstvima. Slično kao i onaj o tvorničkoj radnici, i ovaj članak eksplicitno ističe koliko je život žena težak: „Ide Bara pod teretom rublja i pod teretom materinstva“, a njihov radni dan bez završetka: „I reda se tako stotinu sitnih poslova, a za ženu ne preostaje ni časka da odmori“. Ovaj opis teškog rada bez idealizacije bio je karakterističan i za spomenuti časopis Žena danas (1936.–1940.), kojeg su objavljivale članice Omladinske sekcije Ženskog pokreta iz Beograda.[6]

Bara nije jedina, članak govori o seoskim ženama kao kolektivnom entitetu predstavljajući sudbine nekoliko žena sa sličnim problemima. Nabrajajući sve sitne poslove i ističući koliko je reproduktivni rad težak, članak ukazuje na bijedu života seljanki kako bi ih mobilizirao za zajedničku borbu u kojoj bi se riješili i njihovi problemi:

„Nose naše Bare, Jage, Mare i Neže terete mukotrpno proživljenog života i nadaju se, vjeruju u nešto bolje, što će sigurno doći, ako i one same, složno i zajednički sa svima onima koji trpe, budu tome pripomogle“. 

Članak “Kljač… Prać…” kritičniji je prema muškarcima. Spominju se kao seoski pijanci i muževi koji ne vode računa o broju trudnoća koje iznose njihove supruge, što je primjetno i u drugim člancima o selu unutar časopisa. Međutim, na kraju se opet inzistira na zajedničkoj borbi, koja je prema liniji Partije podrazumijevala savezništvo radništva i sitnog i srednjeg seljaštva.

Domaćica iz radničke klase – „i mi smo radne žene“

Članak o domaćicama, iz istog broja kao i prethodni, objavljen je kao pismo čitateljice i potpisan jednostavno s „Domaćica“ (br. 12, rujan 1940., str. 18). U prva dva paragrafa nezaposlene domaćice predstavljene su kao često zaboravljene žene iz radničke klase čiji je rad u kućanstvu bio iznimno vrijedan:

„Vidim da u svom listu pišete o nevoljama i teškom životu nas radnih žena. I radnice i seljanke pisale su o sebi […] Mnogi misle: lako je domaćicama, one ne moraju tražiti mjesto, nemaju posla sa šefovima, nemaju svih onih briga koje tište najamne radnike. Ali nije tako. I mi smo radne žene, i mi skrbimo ne samo za svoj opstanak, nego i za opstanak i život čitave svoje porodice.“

U pismu domaćica nabraja probleme s kojima se nosi: plaća muža koji je krojački pomoćnik je niska i ona mora smisliti kako s tim novcem platiti stanarinu, nahraniti djecu, popraviti muževljeve cipele, kupiti drva za ogrjev, itd. Za razliku od članka o seoskoj ženi, ovo se pismo čitateljice ne bavi fizičkim aspektima obavljanja reproduktivnog rada kao takvog, već se ističu problemi u vođenju cijelog kućanstva u situaciji rasta cijena i nestašice, koja im zagorčava život.

Rad domaćica u kućanstvu predstavljen je kao pravi rad, a njihova odgovornost za upravljanje kućnim budžetom kao njihova ključna uloga koja ih povezuje s borbom radničke klase. U posljednjem odlomku domaćica piše kako podržava borbu svog supruga za povećanjem plaće, koristeći jezik sličan jeziku u drugim člancima: pomalo neodređen, ali poetski i zanesen: „Bodrila sam ga, hrabrila i potsticala da ustraje zajedno sa svojim drugovima u toj svojoj borbi za bolji život, jer sam znala da će samo tako i nama i našoj djeci biti bolje“.

Kućna pomoćnica – „od umora jedva stoji na nogama“

Plaćeni reproduktivni rad predstavljen je u članku „Kućne pomoćnice“, potpisanom inicijalima S.O., koji ukazuje na nužnost organiziranja kućnih pomoćnica u borbi za njihova radnička prava (br. 10, srpanj 1940., str. 8–9). Povod za objavu članka bio je nacrt uredbe koji bi regulirao uvjete rada kućnih pomoćnica. Kako bi pokazao što bi novi radni uvjeti (desetosatni radni dan, dvosatni radni odmor, slobodno poslijepodne dva puta tjedno, godišnji plaćeni dopust od 14 dana) značili kućnim pomoćnicama, članak opširno opisuje tadašnji radni dan jedne od njih.

Anica se budi u 6 ujutro, priprema doručak, posprema sobe, kupuje hranu, pomaže u pripremi ručka, čisti podove, briše prašinu, priprema večeru, posprema kuhinju. Nema pauze, radi do 22 sata, a nekad čak i do ponoći. Nakon toga, „kada već od umora jedva stoji na nogama“, u istoj kući odlazi spavati u mračnu i hladnu sobu ili krevet u neprozračenoj kuhinji. Pravo na odmor ima nedjeljom od 4 do 7 sati poslijepodne, ali ni to nije zagarantirano.

Reproduktivni rad, kao i u ostalim člancima, predstavljen je kao iscrpljujuć i zahtjevan rad, što je podvučeno ovim riječima:

„Ili možda ne mislite da je to naporno: žuriti s trga noseći pune košare, čistiti podove, brisati prašinu, sve na nogama, bez časka vremena da malo sjedneš, da odahneš?“.

U zadnjem paragrafu članak poziva kućne pomoćnice da se povežu i bore „za poboljšanje svog života s nadom u sretniju budućnost“. Ipak, članak se ne obraća samo kućnim pomoćnicama, nego pokušava pobuditi solidarnost kod ostalih žena radničke klase koje reproduktivni rad u kućanstvu mogu prepoznati kao rad. Jezik časopisa je općenito bio uključiv i izbjegavao pretjeranu kritiku žena bilo koje klase, a časopis je pokrivao vijesti vezane za različite organizacije za prava žena. Međutim, moj je dojam da nikada zapravo nije ulagao previše truda u obraćanje ženama srednje i više klase, što bi se moglo očekivati iz uvodnika prvog broja koji spominje žene „svih društvenih slojeva“. Dodatno, reproduktivni rad se u ovom članku prikazuje kao spona među ženama radničke klase i kao predmet razdora između njih i žena viših klasa – „milostivih“, koje su predstavljene kao poslodavke koje izrabljuju kućne pomoćnice.

I za kraj

Reproduktivni rad – neplaćen ili plaćen – predstavljen je u međuratnom komunističkom ženskom časopisu Ženski svijet kao težak rad koji obavljaju žene. Inkluzivni pristup izražen je kroz naglašavanje kolektivnih identiteta, reprezentaciju reproduktivnog rada kao rada koji gradi mostove između žena radničke klase jer ga uvijek obavljaju upravo one, bez obzira na to što još rade u svom životu, te kroz pristupačan i poticajan jezik korišten u člancima. Agenda iza ovog diskursa, koji se uvelike oslanja na tradicionalnu žensku ulogu primarne skrbnice, bila je motivirati žene za pridruživanje radničkoj borbi. Jezikom koji je bio dovoljno jasan, a opet neodređen kako bi se izbjegla državna cenzura, žene su pozivane da se pridruže zajedničkoj borbi kako bi se, između ostalog, riješile i tereta reproduktivnog rada.

Pitanje reproduktivnog rada nastavilo je biti važno i nakon međuratnog perioda, a izuzetno je važno i za feminizam i lijeve pokrete danas. Kako se vrednuje i doživljava te na koje se načine pokušava rasteretiti (i dalje većinom) žene tog posla, ostaju mjesta prijepora unutar različitih feminističkih pravaca. Ova mini analiza nekoliko članaka, koja daje uvid u to kako je reproduktivni rad taktički korišten od strane komunistkinja u jednom povijesnom periodu, može biti zanimljiva i za naša suvremena promišljanja koncepta (reproduktivnog) rada, i (ne)opravdanosti korištenja određenih aktivističkih metoda.  

---

[1] Jelena Starc Jančić, “Ženski svijet,” in Ženski svijet–reprint, ed. Marija Šoljan (Zagreb: Konferencija za aktivnost i ulogu žene u društvenom razvoju RK SSRNH, Izdavački savjet časopisa “Žena,” 1979), 9–38.

[2] Starc Jančić, 30.

[3] Bosiljka Janjatović, Povijest sindikalnog pokreta tekstilno-odjevnih radnika Hrvatske 1919–1941 (Zagreb: Radničke novine, 1988), 168–86; Mira Kolar-Dimitrijević, “Zagrebačke tvornice svile s osvrtom na klasnu i oslobodilačku borbu radništva do nacionalizacije,” Povijesni prilozi 7, no. 7 (1988): 77–136.

[4] Vida Tomšič, “Refererat o ženskom pitanju na Petoj zemaljska konferencija Komunističke partije Jugoslavije 1940. godine,” Document reprinted in: Šoljan, Marija, ed. Žene Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi: Knjiga Prva. Zagreb: Glavni odbor Saveza ženskih društava Hrvatske, 1955., 2–8., 2.

[5] Ana Lovreković, “‘Zato zbijmo svoje redove da uzmognemo što snažnije povesti borbu za politička i ekonomska prava žene u društvu!’ – Sindikalke u redovima Omladinske sekcije Ženskog pokreta u Zagrebu,” in Женски Покрет (1920–1938): Зборник радова, ed. Jelena Milinković and Žarka Svirčev (Beograd: Institut za književnost i umetnost, 2021), 249–59.

[6] Isidora Grubački, “Women Activists’ Relationship to Peasant Women’s Work in Yugoslavia in the 1930s,” in Women, Work, and Activism: Chapters of an Inclusive History of Labor in the Long Twentieth Century, ed. Eloisa Betti et al. (Budapest, New York: CEU Press, 2022), 228–29; Vidi isto: Isidora Grubački, “Communism, Left Feminism, and Generations in the 1930s: The Case of Yugoslavia,” in Gender, Generations, and Communism in Central and Eastern Europe and Beyond, ed. Anna Artwińska and Agnieszka Mrozik (London: Routledge, 2020), 45–65.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).