Politički istaknute žene: dezinformacijski narativi o Sanji Radolović

Tijekom prethodnih izbornih kampanja obrađivale smo dezinformacijske narative vezane za politički istaknute žene. Za vrijeme parlamentarnih izbora 2024. godine, pisale smo o narativima koji su pratili kampanju Sandre Benčić. Za vrijeme zadnjih izbora – onih za funkciju predsjednika/ice – pisale smo o narativima usmjerenim ka Ivani Kekin i Mariji Selak Raspudić.

Također, već smo nekoliko puta pisale da su rodne dezinformacije i dezinformacijski narativi često usmjereni ka ženama aktivnim u političkoj areni, novinarkama ili ženama u javnom prostoru tako da perpetuiraju mizoginiju ili rodne stereotipe u društvu. Upravo narativi koji perpetuiraju rodne stereotipe u društvu, u trenutnoj predizbornoj kampanji za lokalne izbore, grade se oko Sanje Radolović, saborske zastupnice i kandidatkinje SDP-a za županicu Istre (1,2,3).

Sanja Radolović i bikini

AI generiran sadržaj je – uvjetno rečeno – novo oruđe u širenju rodnih dezinformacija. Takav sadržaj dodatno gradi seksističke i mizogine narative koji potom pojačavaju posljedice koje imaju rodne dezinformacije. Iako su i muškarci mete AI generiranih napada, istraživanja pokazuju da su žrtve umjetno generiranog sadržaja većinom žene (1,2,3). Već smo pisale o napadima koje su pretrpjele javne osobe iz svijeta politike, glazbe, sporta i inih grana. Značajan broj AI generiranog sadržaja bazirao se na seksualizaciji žena kroz objavu fotografija u bikiniju, deepfake pornografskih fotografija i/ili pornografskih filmova.

Tijekom ovogodišnjih lokalnih izbora moguće je i da je ta praksa došla i do „našeg sokaka“. Tako je društvenim mrežama kružila snimka na kojoj se navodno Sanja Radolović šeće u bikiniju kroz neki kafić (1,2,3). Kako navodi Radolović u intervjuu za Večernji list, ta je snimka jako brzo došla do nje. Tako je imala priliku reagirati na nju prije nego li je postala jako viralna.

„Kad moji politički protivnici nemaju nikakvih argumenata, a ni konkretan program, jedino što im preostaje je sklepati neki lažni video, objaviti na opskurnom portalu i nadati se da će meni to smanjiti rejting i smanjiti mi šanse da ih pobijedim na izborima na istarsku županicu“, kazala je Radolović i dodala: „za početak gospođica koja se prešetava videom ima tetovažu, a one nikad nisu bile moj đir, pa nemam ni jednu… I još jedna stvar, nikad nisam baš bila fan bikinija na trokutiće, više volim balconette style bikini“ (1,2).

Sanja Radolović – saborska Barbika

Osim potencijalno umjetno generiranog dezinformacijskog sadržaja, Radolović je kontinuirano izložena rodnim stereotipima i seksizmu. Tako je se u medijima nazivalo i „Saborskom Barbikom“ (1,2). Na jednu takvu objavu na portalu net.hr reagirala je i inicijativa „Seksizam naš svagdašnji“. Navode da medijski naslov „Saborska barbika ponovno ukrala svu pažnju“ nije gaf već ogledni primjer trivijalizacije žena u politici.  

„Umjesto političkih stavova, žene se prikazuje kroz izgled, odjeću i ponašanje. One nisu zastupnice – one su „djevojke koje se zabavljaju“. Ovakvi naslovi sustavno podrivaju ozbiljnost žena u javnom prostoru. Uče nas da ženu, pa i kad govori o budućnosti zemlje, treba gledati – ne slušati. I zato seksizam u medijima nije detalj – on je jasna prepreka ravnopravnosti“, navode iz inicijative.

Vrlo brzo nakon objave, naslov članka su promijenili. Ipak, to nije prvo seksističko izvještavanje o Sanji Radolović na navedenom portalu. Pisali su da je „zgodna zastupnica na sjednici svima spustila vilice u seksi modnoj kombinaciji”. Kao i da sve ostavlja bez daha „kad ona ušeta u Sabor i da se malo tko ne okrene za njom“, da je u „Sabor ušetala poput Viktorijinih anđelica“, a i pitali su se da li se plavuše bolje zabavljaju.

Diskreditacija kroz muške figure

Slično kao i u pitanju Ivane Kekin i Marije Selak Raspudić, kroz kampanju se Sanju Radolović trivijaliziralo i diskreditiralo kroz muške figure – njene muževe. U velikom intervju za portal istra24, Radolović navodi da su javnim prostorom kolale tvrdnje „da je njen bivši suprug trenutno u zatvoru zbog dilanja droge, a sadašnji je multimilijunaš kojeg skriva“. U istom razgovoru, ona demantira tvrdnju da joj je bivši suprug u zatvoru, a nekoliko portala navodi da je tu tvrdnju u javnost plasirala internetska stranica Rovinj News (1,2,3).

Ti isti portali navode da neslužbeno nemaju podataka o istinitosti te tvrdnje. Mi nismo našle niti tvrdnju na navedenoj internetskoj stranici, niti imamo informaciju o (ne)istinitosti te tvrdnje. Odnosno, navedena objava na stranici Rovinj News „postoji“ kada je se unese u pretraživač, no trenutačno je nismo našle na stranicama Rovinj Newsa.

Što se tiče sadašnjeg muža, u ovom trenutku medijske stupce puni njena imovinska kartica koja sadrži sve što je u vlasništvu i njena novog supruga, istarskog obrtnika Marijana Ritoše (1,2,3), kojeg – očito – ne skriva.  

Umjesto nedoraslosti za bavljenje politikom – seksizam, seksualizacija i trivijalizacija

U prethodnim predizbornim kampanjama svjedočile smo prikazu političarki kao nedoraslih za obavljanje funkcija za koje su se natjecale u izbornim utrkama. Propitkivala se njihova sposobnost, prikazivane su kao marionete, nestabilne, nedorasle, netransparentne i/ili politički naivne.

U slučaju Sanje Radolović – situacija je malo drugačija. Većina dezinformacijskih narativa usmjereni su ka seksualizaciji nje kao političarke i utemeljeni su na rodnim stereotipima i seksizmu. Ipak, kao i kod nekih ranije analiziranih narativa usmjerenih ka političarkama u našim izbornim ciklusima i Radolović se pokušalo diskreditirati kroz muške figure u njenom životu. Kako će se to odraziti na izborne rezultate i buduće dezinformacijske narative usmjerene ka ženama, ostaje nam vidjeti.   

*Dopuna 9. svibnja: Na Instagramu postoji i ovaj video koji je sličan onome u kojem navodno Sanja Radolović hoda u bikiniju. To pokazuje da ne možemo isključiti da se radi i o stvarnom sadržaju. No, na snimci nije Sanja Radolović već Autumn Renae. Također, kad se isječak videa u obliku fotografije unese u tražilicu Yandex, u sličnim fotografijama nalaze se fotografije Autumn Renae u bikiniju.

*Dopuna 14. svibnja: Faktograf je objavio provjeru (13. svibnja) koja pokazuje da na snimci nije SDP-ova kandidatkinja za istarsku županicu Sanja Radolović već djevojka koja svoje profile ima i na OnlyFansu – Autumn Renae. Analizom video ustvrdili su da je velika vjerojatnost da snimka nije generirana korištenjem umjetne inteligencije (UI) ili deepfake tehnologije već se na njoj nalazi druga osoba, a ne SDP-ova političarka.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Resist, She Said: film kao glas potlačenih

Predavanje „Resist, She Said – Filmske prakse neposlušnosti vol. 2“ o povijesti radničkih otpora viđenih kroz ženski film održano je u sklopu ciklusa javnih predavanja i radionica vezanih uz feminističku teoriju “Aspekti nevidljivog – rod, emocije i kultura. Predavačica je bila Dina Pokrajac, filmska kritičarka, kustosica, urednica i prevoditeljica, a navedeni ciklus organizira Centar za kulturu Trešnjevka.

Njeno predavanje osmišljeno je kao emotivno, izvedbeno predstavljanje radnica kroz povijest filma. Svojim poetičnim tekstom popraćenim videom i ponavljanjem fraze „Resist she said“ fokusirana je na tri žene, redateljice Martu Rodriguez, Sarah Maldoror i Valérie Massadian koje veže način na koji predstavljaju otpor kroz filmski jezik i medij.

„Ideja je bila prikaz autorica koje su meni sjajne, a užasno malo ljudi zna za njih. Čak i u našoj filmskoj branši su svedene samo na neku crticu. Na primjer Sarah je afrička redateljica, jedna jedina… nitko zapravo ne gleda te filmove“, rekla je predavačica Dina Pokrajac i dodala: „To nisu samo dobri filmovi nego te žene životnim primjerom i praksom stoje iza toga što stvaraju“.

Tri autorice, tri kontinenta

Marta Rodriguez, kolumbijska redateljica dokumentarnih filmova, producentica i spisateljica u svojim djelima fokusirana je na živote i iskustva kolumbijske radničke klase. Smatra se pionirkom snimanja antropološkog dokumentarnog filma u Latinskoj Americi. Njezini značajni filmovi uključuju Chircales (1972), Campesinos (1975) i Nuestra voz de tierra, memoria y futuro (1982). „Rodriguez je prvenstveno htjela pretvoriti film u oružje kulturne kritike“, rekla je Pokrajac u svom predavanju.

Sarah Maldoror najpoznatija je po dugometražnom filmu Sambizanga (1972.) o ratu u Angoli 1961.-1974.

„Njen autorski glas je prodoran, a politička revolucija koju dramatizira obojena je radikalnom ljepotom njenih dugih kadrova. U filmu je našla idealno oružje u borbi za samoaktualizaciju i oslobođenje potlačenih kolektiva individua. Odlučila je sama uzeti kameru u ruke i snimiti povijest svojih ljudi, a ne čekati da netko to napravi umjesto nje“, kazala je Pokrajac.

Valérie Massadian je francusko-armenska fotografkinja i redateljica. Njezin rad koncentriran je na ženske likove, na njihovu animalnost i odnos prema svijetu i prirodi. Pokrajac objašnjava: „Massadian na fascinantan način miješa autobiografiju i antropologiju. Filmove stvara kroz blisku suradnju s neprofesionalnim glumcima i korištenjem dokumentarističkih alata kako bi stvorila fikciju“.

Bijes i nježnost kao feministički alat

Nakon predavanja uslijedio je razgovor s posjetiteljicama i predavačicom u kojem su se razmijenili komentari na predavanje, kao i uloge žena kako u filmu tako i u borbi za radnička prava. Jedna od gledateljica komentirala je ulogu bijesa i nježnosti koji su spomenuti u predavanju: „Zapravo su i bijes i nježnost u feminističkoj borbi bili dosta zanemarivani. I dalje se oboje stavlja sa strane i tretira kao nešto iracionalno“.

Pokrajac se složila i dodala: „Važno je da se bijes usmjeri tamo gdje treba biti usmjeren, ali i nježnost prema onima koji s nama trebaju stvarati zajednicu koja pruža otpor“.

Osim već navedenih zanimanja, Pokrajac je zaposlena u Restartu kao voditeljica Dokukina KIC i edukacijskog programa Masterclass, umjetnička je direktorica Subversive Festivala te selektorica ZagrebDoxa. Kao filmska kritičarka sudjelovala je u brojnim međunarodnim ocjenjivačkim žirijima i selekcijskim komisijama te održala niz predavanja i radionica u brojnim gradovima. Diplomirala je novinarstvo i politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a trenutačno je doktorandica na poslijediplomskom studiju etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Projekt “Aspekti nevidljivog – rod, emocije i kultura” provodi se kroz ciklus od šest susreta koji se temelje na feminističkoj teoriji, fokusirajući se na “nevidljivo” unutar različitih društvenih i humanističkih disciplina. Ovo je bio drugi po redu susret koji je postigao cilj projekta – napravio je prostor dijaloga i razmjene mišljenja. Iduće na programu je predavanje Dunje Plazonje pod nazivom „Djevojaštvo i užitak gledanja horor filmova“, a održat će se u srijedu, sedmog svibnja.

Trnjanski kresovi: 80 godina od oslobođenja Zagreba

Trnjanski kresovi održavaju se 11. godinu zaredom na savskom nasipu (kod mosta Slobode) kako bi se obilježilo oslobođenje Zagreba od fašističke vlasti. Organizira ih Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ). Ovogodišnji kresovi se održavaju u subotu, 10. svibnja, od 13 sati.

“Ova je godina posebna – slavimo velikih 80 godina od tog povijesnog trenutka! Na obali Save, upravo na mjestu gdje su partizanke i partizani prije osam desetljeća ušli u grad i zauvijek okončali zločinačku vladavinu NDH. U znak sjećanja palimo kresove svjetla i nade i odajemo počast tisućama hrabrih građanki i građana koji su se borili za pravdu i slobodu, zahvaljujući kojima Zagreb s ponosom nosi ime Nepokoreni grad“, poručuje MAZ.

Dodaju da se okupljamo kako bismo obilježili/e pobjedu koju su izborili naši antifašistički predci, ali i upozorili/e na fašističke ideje koje danas s političkih margina ulaze u institucije. Kazuju da za ekonomske probleme i smanjivanje životnog standarda krajnja desnica krivi manjine, a ne dugogodišnje sustavno zanemarivanje društva, privatizaciju i korupciju.

“Pod krinkom alternative establišmentu, koji je ljude razočarao, prezentiraju se opasne ideje u tek nešto drugačijem ruhu od onih iz prve polovice dvadesetog stoljeća. Za to vrijeme, Palestinke i Palestinci proživljavaju fašistički teror dok ih se pokušava izbrisati. A svaki se otpor u obliku mirnih protesta, bilo studenata, bilo građana, nastoji kriminalizirati i svaka podrška ušutkati. Pravo na prosvjed je još jedno u nizu ljudskih prava koje se oduzima, ovog puta u zapadnim demokracijama. Zato stojimo hrabre studente Srbije koji već četiri mjeseca neumorno protestiraju protiv korumpirane vlasti, u svojoj samoorganizaciji služe kao primjer direktne demokracije”, poručuju organizatorice.

Autorice: Tana Jeić i Monika Vodopija

Pozivaju nas da se okupimo i zajedno pokažemo otpor sustavu koji nas tlači, ignorira i obeshrabruje. “Pokažimo da smo zajednica, da nismo sami i da nećemo šutjeti pred nepravdom, jer samo solidarno, organizirano i zajedno možemo pružiti najsnažniji otpor”, smatra MAZ.

Što nas očekuje u pretprogramu Trnjanskih kresova?

Osim bogatog programa na sam dan obilježavanja oslobođenja Zagreba od fašističke vlasti, organiziran je i pretprogram Kresova. On se održava od petog do devetog svibnja, a uključuje izložbu, tribinu i raspravu.

Tribinu “Umjetnički rad – sindikaliziranje umjetnosti” organizira feministički kolektiv fAKTIV, 6. svibnja u prostoru Srpskog kulturnog centra. Na njoj će se progovoriti o problemima vrednovanja i naplaćivanja umjetničkog rada, o kulturnoj politici te o strategijama borbe za bolje, sigurnije i pravednije uvjete rada u kulturi. Na dan kad se obilježava 80 godina pobjede nad fašizmom u Zagrebu, 8. svibnja, otvara se izložba Zagreb: Oslobođenje. Ona vraća fokus na nepokoreni grad i trenutke kad su mu borba i otpornost donijeli slobodu. Kroz fotografije, film, dokumente i svjedočanstva, izložba s jedne strane tematizira širi povijesni kontekst oslobođenja i atmosferu koja je ispunila grad nakon ulaska partizanki i partizana. Izložba će biti postavljena na dvije lokacije – u Srpskom kulturnom centru i u Pogonu Jedinstvo. Više informacija potražite ovdje.

A dan prije Trnjanskih kresova (9. svibnja), dođite na diskusiju “Fašizam, fašizacija, antifašizam”, u organizaciji Stipe Ćurkovića. Održava se u prostorijama Srpskog kulturnog centra, na adresi Preradovićeva 21, od 20 sati.

Što je na programu 10. svibnja?

Glavni program Trnjanskih kresova uključuje radionice, štandove drugarskih udruga, grah za narod, čitanje proglasa, nastupe zborova i paljenje kresova. Za prijave na radionice pratite MAZ na webu i društvenim mrežama.

A nakon bogatog dnevnog programa, od 20 sati se selimo u Močvaru, na 14. Antifa Night. 80. godina oslobođenja Zagreba slavi se u sastavu:

★ DEBELI PRECJEDNIK
★ MOTUS
★ REPLICUNTS
★ ŽELJEZNE PILULE
★ After: DJ Dom Smith

Upad je 12/15 eura.

Jeste li čule za kulturu čistoće – tiho oružje patrijarhata?

Nije novost da, nažalost, i dalje živimo u patrijarhatu. Sluškinjina priča ne događa se negdje tamo daleko, već upravo kod nas. Kako piše Al Jazeera, u Hrvatskoj je svakih 15 minuta jedna žena izložena nasilju, stope femicida rastu, nasilje nad ženama postaje sve brutalnije, a Vlada RH i dalje Istanbulsku konvenciju, ratificiranu još 2018. godine, provodi djelomično. Slučaj Mirele Čavajde nije izoliran, još je mnogo takvih Mirela kod nas, a dostupnost abortusa je i dalje na poprilično niskoj razini. I dok Hrvatska hoda za život u čak 17 gradova, a jedna žena s ružom hrabro stoji nasuprot moliteljima za čednost žena na glavom hrvatskom trgu, pitam se zašto ne pričamo o oružju religijskih institucija koje perpetuira obrasce heteropatrijarhata od najmanje dobi – kulturi čistoće.

Sigurna sam da nisam jedina slušala metafore o vlastitoj seksualnosti, živeći u uvjerenju da moje tijelo nije moje, nego pripada mojem budućem mužu, da je masturbacija grijeh, da je seks prije braka najgore što mogu napraviti i da “homoseksualci neće baštiniti Kraljevstvo Božje”. Slušajući onu biblijsku da je vrsna žena “žena sa strahom Gospodnjim” i “pobožan joj je nauk na jeziku”, trudila sam se biti ponizna, ali me moj buntovni duh Jezabele”, kako bi moji duhovni autoriteti to nazvali, uvijek ometao u tome. Dakle, iz svega ovoga zaključujem da ova pojava nije bezazlena. Često je prešutno utkana u satove vjeronauka, omladinske crkvene sastanke, kao i u obiteljsku dinamiku.

Što je kultura čistoće?  

Purity culture ili kultura čistoće označava socioreligijski sustav vrijednosti koji seksualnu apstinenciju prije braka postavlja kao ideal i mjerilo moralne vrijednosti osobe, često kroz rodno specifične narative koji žene svode na njihovu seksualnost i potiču kontrolu nad ženskim tijelom i ponašanjem, kako navode autori_ice John Loeppky, Jessica Valenti i Linda Kay Klein. Kultura čistoće promovira seksualnu apstinenciju prije braka kao jedini moralno prihvatljiv izbor, često kroz rodno neravnopravan diskurs u kojem žene snose veću odgovornost za “čistoću”. Muškarci se prikazuju kao seksualno neobuzdani, pri čemu se to smatra „prirodnim“, a žene kao „čuvarice“ muške požude i one čija se vrijednost temelji na seksualnoj pasivnosti i čednosti — što dovodi do disproporcionalne odgovornosti i osjećaja krivnje.

Kako ističe autorica Amanda Paul, ova kultura nerijetko koristi simbole poput prstenova čistoće i ceremonija s očevima kako bi javno označila predanost apstinenciji. Takav pristup seksualnosti nerijetko vodi do negativnog odnosa prema tijelu i osjećaja stida, što može imati dugoročne psihološke posljedice, osobito kod žena.

Dakle, ova kultura ženskom tijelu ne dopušta da postoji kao takvo. Ono nije njezino, ono pripada u prvom redu Bogu, zatim njezinom mužu, a s obzirom na interogaciju koju često doživljavamo u ispovjedaonicama – i crkvenim službenicima. Pojednostavljeno – grešna sam jer sam lezbijka, nečista sam jer prakticiram seks prije braka i nosim dekoltirane majice, buntovna sam jer sam feministkinja i ne želim djecu, bludnica sam jer istražujem svoju seksualnost i propitkujem patrijarhalne norme ovog društva.

Sama po sebi sam suštinski nedovoljna, nepotpuna – to je poruka kulture čistoće.

I neka od istraživanja dolaze do zabrinjavajućih podataka. Gannon i suradnici u svom istraživanju navode da je među adolescentima, mladim odraslima i studentima u Sjedinjenim Američkim Državama, utvrđeno je da je povećana religioznost negativno povezana sa spolnim odnosima. Nadalje, Moslener ističe da takva negativna povezanost može biti rezultat inzistiranja na kulturi čistoće i apstinenciji, što su česte teme u mnogim religijskim učenjima, osobito u evanđeoskom kršćanstvu. Upravo to inzistiranje na „čistoći“, indoktrinacija i svojevrsna zabrana propitkivanja ovakvih učenja, može rezultirati snažnim pritiskom na vjernike/ce. Stvara se osjećaj srama i krivnje, što može dovesti do ozbiljnih poteškoća na mentalno zdravlje (anksioznost, depresiju, poteškoće u razvijanju zdravog seksualnog identiteta). Autorica Gillis govori kako je održavanje spolne apstinencije do braka prvi put postalo snažno isticano kao ključna sastavnica kršćanstva s pokretom kulture čistoće 1990-ih godina. Kultura čistoće unutar evanđeoske kršćanske crkve poistovjećivala je seksualnost, moralnost i odnos s Bogom, snažno promičući apstinenciju kao nužan dio vjere.

Koje su posljedice „kulture čistoće“?

Autorica Pate koristila je interpretativnu fenomenološku analizu nakon intervjua s osam žena koje su prethodno prisegnule tzv. “Evangelical Christian purity pledge”. Rezultati su pokazali niz dugotrajnih fizičkih i mentalnih zdravstvenih poteškoća uzrokovanih učenjima kulture čistoće, uključujući anksioznost, disocijaciju, sram i krivnju. Slično tome, Pikel je analizirala eseje o iskustvima s kulturom čistoće i identificirala uobičajene teme straha i krivnje.

Od 56 osobnih priča koje su bile analizirane, 53 osobe su rekle da su nakon odrastanja u “kulturi čistoće” u velikoj mjeri doživljavale: dubok osjećaj srama i krivnje kada su neuspješno ispunjavali stroge norme kulture čistoće.

To se negativno odrazilo na njihovo samopouzdanje i samopoštovanje. Uzrokovalo je i​ poteškoće u formiranju seksualnog identiteta zbog represivnih stavova prema seksualnosti i negativnih stavova prema LGBTIQ+ zajednici. To je dovelo i do konfuzije i unutarnjih konflikata; problema u međuljudskim odnosima zbog naučenih obrazaca ponašanja i vjerovanja koji otežavaju uspostavljanje zdravih i otvorenih odnosa, posebno u kontekstu intimnosti i seksualnosti.​

Ovi nalazi pokazuju da psihološki učinci odrastanja u kulturi čistoće ukazuju na potrebu za kritičkim preispitivanjem poruka koje ona prenosi kako bi se osiguralo mentalno i emocionalno zdravlje pojedinca/ke. Kultura čistoće još je jedan alat crkvenih institucija, kojem se perpetuiraju obrasci heteropatrijarhata, a teologija se koristi kao oružje protiv drugog i drugačijeg. Upravo zato, smatram da je važno započeti govoriti o štetnosti kulture čistoće, koja nas se itekako tiče.

Naši identiteti nisu pogrešni

Kao žena i pripadnica LGBTIQ+ populacije, smatram da je moja moralna dužnost boriti se protiv i upućivati na negativne posljedice koje kultura čistoće donosi. No, ne možemo reagirati tek kada posljedice postanu toliko vidljive i neizdržive da smo na to primorani. Odmalena moramo znati da su naša tijela naša, da su naše potrebe normalne. Da su naša seksualna iskustva stvarna, a osjećaji o njima validni. Kao i da naše traume života u patrijarhalnom okruženju nisu izmišljene, da se smijemo odijevati točno onako kako želimo bez da nas pritom nazivaju pogrdnim imenima.

Nismo “pogrešne” ili manje vrijedne ako smo queer, ako imamo više partnera, ako ne želimo djecu, ako smo napravile abortus, ako želimo istražiti svoj seksualni identitet.

Mi smo točno ono što trebamo biti u svim svojim identitetima i bojama. Slobodne. Sigurne. Svoje. Beskompromisne u borbi za svoja prava, one koje stvaraju kulturu prihvaćanja, siguran prostor i mjesto gdje je Jazabela prepoznata kao borkinja, a ne bludnica.

Odlični dokumentarci o kulturi čistoće:

  1. My Purity pledge
  2. Dictating virginity

“Arhiv nevidljivih” izvlači iz zaborava djela izvanrednih žena

U zagrebačkom Arheološkom muzeju aktualna je izložba „Historija zaborava – Prve žene zagrebačkih muzeja”. Radi se o prvom zajedničkom projektu četiri velika zagrebačka muzeja – Arheološkog muzeja u Zagrebu, Etnografskog muzeja, Hrvatskog školskog muzeja i Muzeja za umjetnost i obrt. Autorice izložbe su Štefka Batinić (Hrvatski školski muzej), Aida Brenko (Etnografski muzej), Andrea Klobučar (Muzej za umjetnost i obrt), Ana Solter (Arheološki muzej u Zagrebu) te Aleksandra Vlatković (Etnografski muzej).

„Historija zaborava” predstavlja priče 13 žena koje su oblikovale muzejsku struku u Hrvatskoj između dva svjetska rata. To su pionirke muzejske struke – kustosice, slikarice, kiparice, pjesnikinje, dizajnerice i tekstilne stručnjakinje, čiji rad i doprinos su bili na marginama službene historiografije te je izložba svojevrsno otvaranje arhiva nevidljivih. Među njima su crtačice Tereza Pavlić i Zdenka Sertić, Klotilda Cvetišić, prva kustosica u Zagrebu i ravnateljica Školskog muzeja, koja je pokrenula Žensku stručnu školu za djevojke slabijeg imovinskog stanja, Antonija Tkalčić Koščević, Zlata Šufflay, Stella Ubel i Zdenka Munk.

Kroz svoj intenzivan rad, ove žene su sudjelovale u stvaranju državnih institucija, suočavajući se s brojnim preprekama u samim institucijama u kojima su radile, rodnim stereotipima i društvenim predrasudama. A bile su i svojevrsne pionirke socijalne i institucionalne emancipacije žena.

Ženska histerija

Dakako, za autorice izložbe je bio izazov slijeđenje već utvrđene metodologije – otvaranja arhiva (institucionalnih i privatnih), pronalaženja dokumentarne i arhivske građe, obrade i istraživanja, interpretacije, kontekstualizacije i kritičkog čitanja, te konačno, javno predstavljanje. Vjerojatno najviše pozornosti na izložbi privlači dio posvećen ženskoj histeriji, priče o ženama kojima je bilo potrebno liječenje, priče o onima koje se ne uklapaju. Ovaj period obuhvaća priče pjesnikinje i zaposlenice Arheološkog muzeja, Dore Pfanove, koja je bila prisiljena napustiti posao, slikarice Nasta Rojc, zatim Roksane Zurunić-Cuvaj, prve žene s diplomom Likovne akademije u Beču. Tu je i fascinantna Jelica Belović-Bernadzikowska, etnografkinja i književnica, čiji je opsežan rad nadilazio kategorije pedagogije i etnografije te je postao društveni komentar, feministička borba i pojavljivao se u različitim formatima od fikcije do akademskog pisanja.

Diskriminacija žena

Jedno od imena koje je konstanta u nekoliko priča je Viktor Hoffiler, ravnatelj Arheološkog muzeja do 1943. godine i sveučilišni profesor. On je, unatoč visokom obrazovanju i stručnosti koju su imale, ženama onemogućio zapošljavanje na kustoskim i istraživačkim pozicijama. Radile su na niskim administrativnim pozicijama koje su bile slabo plaćene, o čemu svjedoči i slučaj Roksane Zurunić ili otkaz Dore Pfanove.

Također, u ovom period u kulturnim krugovima Europe, pa tako i u Hrvatskoj, snažan utjecaj je izvršila knjiga „Spol i karakter” austrijskog filozofa Otta Weiningera. Ona, između ostalog, govori o tome da žene ne mogu biti genijalne, nemaju snage za velike kreativne koncepcije i da su manje originalne od muškaraca. „Spol i karakter” obiluje antifeminističkim i mizoginim stavovima te je proizvod tjeskobe o „krizi muškosti” i „feminizaciji društva”. Sigmund Freud je pročitao i kritizirao najraniji nacrt knjige ali ga smatrao genijalnim, a James Joyce ga je koristio kada je stvarao Leopolda Blooma. Prema Samuelu Rubinsteinu „nije ni čudo da se Weininger često uzima kao savršena, parodična inkapsulacija napetosti i trauma Beča njegova vremena – društva koje je ušlo u novo stoljeće sa zbunjenim identitetom i izgubljenim povjerenjem.”

Uloga žene u hrvatskom društvu se mijenja

Navedeni dio izložbe je i svojevrstan prijelaz prema periodu iza Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj koji nije obuhvaćen, ali uloga žena u hrvatskom društvu značajno se promijenila. U novonastalom političkom, ekonomskom, društvenom i kulturnom kontekstu, žene postižu svoje prve prodore u mnoštvu profesija koje su se prije smatrale „muškim”. Usred intenzivne rasprave koja se globalno vodi o ulozi žena u društvu, a shodno tome i u svakoj struci, „Historija zaborava” postavila si je cilj istražiti, dokumentirati, proučavati i promovirati ulogu i djela ovih izvanrednih žena u praksi. Posljedično dovodeći do boljeg razumijevanja uloge žena u oblikovanju hrvatske kulturne scene kao i veće vidljivosti tehnološke i kulturne baštine koju su ostavile budućim generacijama.

Izložba je otvorena do 13 srpnja.

Krenuo je ciklus edukacija o rodnim dezinformacijama

Ovaj tjedan, 23. i 24. travnja, u Rijeci smo održale edukacije o rodnim dezinformacijama i provjeri točnosti informacija za novinare/ke i stručnjake/inje u području rodne ravnopravnosti.

Posljednjih godina svjedočimo sve većim i intenzivnijim dezinformacijskim kampanjama u javnom i medijskom prostoru. Njima se izgrađuju narativi kojima se u pitanje dovodi rodna ravnopravnosti kao temeljna društvena vrijednost te ugrožavaju ljudska prava žena, LGBTIQ+ osoba te drugih manjinskih skupina. Kao odgovor na navedeno, nastala je naša rubrika GenderFacts u kojoj provjeravamo točnost informacija u području rodne ravnopravnosti. Nakon godinu dana rada rubrike – došlo je vrijeme i za edukaciju o rodnim dezinformacijama.  

Edukacija je podijeljena u tri tematska bloka

Edukacija u Rijeci je okupila 10 novinara/ki, predstavnika/ica znanstveno – nastavnog osoblja Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci kao i stručnjakinje iz organizacija civilnog društva. Cilj edukacije je bio upoznati medijske djelatnike/ce i stručnjake/inje iz područja rodne ravnopravnosti s fenomenom rodnih dezinformacija, provjerom točnosti informacija te s rodno dezinformacijskim narativima uočenima tijekom rada portala Libela.org kao novouspostavljenog provjeravatelja točnosti informacija.

Sadržaj edukacije podijeljen je u tri tematska dijela. U prvom je sudionicima/ama predstavljen teorijski okvir i osnovni pojmovi vezani za fenomen rodnih dezinformacija. Informirani/e su o rodno dezinformacijskim narativima, njihovim najčešćim akterima kao i posljedicama navedenih narativa. Drugi je dio usredotočen na metodologiju i osnovne alate fact-checkinga, dok se treći dio sastoji od primjera rodnih dezinformacija u kontekstu našeg rada u rubrici GenderFacts.

„Edukacija je bila jako zanimljiva, puno sam toga naučila i na kraju sam dobila još i neke alate koji bi mi mogli pomoći i u praksi“, kazala je jedna od sudionica edukacije u Rijeci.

Edukacije se održavaju i u Zagrebu

Nove edukacije se održavaju u Zagrebu, u ponedjeljak 28. travnja (za medijske djelatnike/ice) i u utorak 29. travnja (za stručnjake/inje u području rodne ravnopravnosti). Ako ste zainteresirani/e za sudjelovanje – za više informacija i prijavu se javite na info@libela.org, ostalo je još nekoliko slobodnih mjesta.

Edukacija je dio aktivnosti projekta GenderFacts koji provodimo u suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije.  Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.