„Zamišljala sam ljubav kao utočište – kao toplinu doma, nježnost i sigurnost. Vjerovala sam da je ljubav nešto što grli i čuva, a u njoj nema straha ni boli. Mislila sam da onaj tko te voli nikada neće učiniti da se osjećaš manje vrijednom.“
„Kao mala zamišljala sam da će netko cijeniti moju iskrenost i ljubav koju sam pružila. No, nažalost, nije bilo tako.“
Ovo su samo neke od izjava žena koje su pretrpjele nasilje. Govore o tome kako su zamišljale ljubav kada su bile djevojčice. Brojni oblici nasilja, nažalost, ostaju neprepoznati te mnoge žene ne prepoznaju da nisu dio zdravih (romantičnih) odnosa. Kroz kampanju „Ruže su crvene, ljubav nije plava“, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje otvara dijalog o tome što je ljubav te kako prepoznati kad ona postaje „plava“,kome se javiti, gdje potražiti podršku. Ali i kako reagirati kada primijetite nasilje u vašoj okolini.
Kako bi se podigla svijest o navedenome, izrađeno je 10 ruža, za 10 ubijenih žena (u tom trenutku), ove godine u Hrvatskoj koje su postavljene na Trgu Ksavera Šandora Gjalskog u Zaboku, u regiji u kojoj djeluje CESI SOS telefon i savjetovalište.
„Svaka ruža podsjeća da nasilje ne počinje udarcem, već riječima koje vrijeđaju, kontrolom, ucjenom i ignoriranjem. Počinje kada se netko osjeća manjim, zarobljenim i uplašenim“, stoji u najavi kampanje.
Zdravi odnosi kao norma, a ne iznimka
U radu SOS telefona i savjetovališta prepoznato je da svijest o tome što čini zdrav odnos još uvijek nije dovoljno razvijena. „Mnoge žene (i mladi) imaju ideju da je za ‘zdrav odnos’ dovoljan izostanak fizičkog nasilja. Da bi odnos mogli nazvati zdravim, koncept je puno širi, uključuje komunikaciju, poštivanje granica, emocionalnu sigurnost, autonomiju i ravnopravnost“, kazala nam je Tena Sambolić Petrišić, voditeljica SOS telefona i savjetovališta.
Nastavlja da mnoge žene prepoznaju da „nešto nije u redu“, no ne znaju imenovati kontrolu, gaslighting, ljubomoru, ucjene i/ili izolaciju. „Znamo prepoznati simptome, ali ne i obrasce. Upravo zato je edukacija vrlo važna – kako bi zdravi odnosi postali norma, a ne iznimka“, zaključuje Sambolić Petrišić.
Nažalost, u svom radu u savjetovalištu primjećuju da su patrijarhalni obrasci još uvijek duboko ukorijenjeni i prenose kroz generacije kao nešto „što je oduvijek tako i/ili se tako radilo“.
„Tako često imamo rečenice poput ‘tako je bilo i prije, izdrži’; ‘ni mojoj baki nije bilo bolje’; ‘žena mora biti strpljiva’; ‘muškarac je glava kuće’ i sl. Takva uvjerenja ženama otežavaju i samu pomisao da imaju pravo postaviti granicu ili da odnos može biti drugačiji. Kada je nasilje normalizirano, bilo u obitelji ili zajednici, žena ga često ne prepoznaje kao nasilje već kao „sastavni dio života“. To rezultira osjećajem krivnje i odgovornosti te dodatno otežava izlazak iz nasilnog odnosa“, objašnjava Sambolić Petrišić.
Osvještavanje nasilja, manipulacije i kontrole je dugotrajan proces
„Mislila sam da je normalno trpjeti i opravdavati tuđu grubost jer ‘tako je svima’ ili ‘bit će bolje’. Vjerovala sam da šutnja čuva mir, ali danas znam da šutnja samo hrani nasilje. Ništa što te ponižava, plaši ili boli – nije ljubav i nikada nije bilo normalno“, kazala je jedna od žena koja je pretrpjela nasilje i iz njega izašla.
Iz SOS-a nam govore da je jedan od glavnih razloga zašto žene ne prepoznaju odmah da se nešto događa – manipulacija. Ona je postupna, suptilna i često zamaskirana kao ljubav, briga ili naprosto nešto što se čini „za tvoje dobro“. Objašnjavaju i razloge zbog kojih je teško prepoznati manipulaciju: granice se postupno narušavaju, nikad odjednom; postoji faze „idealizacije“ u kojima s partner ponaša divno nakon epizoda kontrole; žena počinje sumnjati u vlastitu percepciju – gaslighting; postoji emocionalna povezanost i nada da će partner „ponovno biti onaj dobar“ te strah, sram i/ili ekonomska ovisnost.
„U praksi, našim korisnicama treba nekoliko mjeseci do nekoliko godina da jasno osvijeste da ono što doživljavaju nije briga, nego kontrola i manipulacija. Kako bi prepoznale ciklus nasilja često su potrebni različiti elementi – razgovor, podrška i edukacija“, kazala nam je Sambolić Petrišić.
Ruže simboliziraju žrtve femicida kao najekstremnijeg oblika rodno uvjetovanog nasilja
Ruže koje su postavljena na zabočkom trgu simboliziraju ubijene žene u Hrvatskoj u ovoj godini. Prema nekim medijskim napisima, taj se broj u ovom trenutku popeo na 11. Službena statistika za prošlu godinu je pokazivala da je u 2024., u Hrvatskog ubijeno čak 18 žena.
O femicidu kao najekstremnijoj manifestaciji rodno uvjetovanog nasilja, pisale smo na Libeli nekoliko puta (1,2,3). Važno je napomenuti da femicid nije zločin iz strasti i/ili trenutni gubitak kontrole. Žena mu nije pridonijela. On nije izolirani incident i počinitelji su svih društvenih skupina. Femicid se odvija po specifičnom obrascu i u velikoj većini slučajeva uključuje prisilnu kontrolu. To je plansko, sustavno, dugotrajno psihičko, ekonomsko, seksualno i/ili fizičko nasilje koje prethodi ubojstvu žene.
„Žena ne dobije šamar na prvom spoju jer bi tako pobjegla ‘glavom bez obzira’. Kontrola i manipulacija kreće sitnim koracima ‘slatke ljubomore’, šaputanjima o lošem utjecaju prijateljica. Žrtva se tako relativno brzo nađe izolirana te malo po malo zlostavljač postaje jedini u njenom životu. U njenim očima – sama je i nitko je neće razumjeti. Nasilnici često prijete da će ženama uzeti djecu i da ih više nikada neće vidjeti. Dodatno, kada ti netko dugo ponavlja: ‘glupa si’, ‘jadna si’, ‘kurvo, ništa ne vrijediš’ – ti u nekom trenutku to i povjeruješ. I misliš si: ‘ja sam bez njega stvarno nitko i ništa, imam sreće da me i on uopće želi’. Ako uz to još žrtva nema financijsku sigurnost, ona ostaje u tom odnosu“, objašnjava Sambolić Petrišić
Naglašava i da žrtve nasilja osim straha često osjećaju i sram. Sram ih je priznati što proživljavaju i boje se osude društva i okoline. Upravo zbog svega narednoga jako je teško izaći iz kruga nasilja jer on – iako moguć – nije jednostavan. Za to je potrebna velika hrabrost.
Kako bi se spriječio femicid kao najekstremniji oblik nasilja nad ženama, Dunja Bonacci Skenderović u svojoj analizi „Ili moja ili ničija“, napominje da je prevencija moguća uz dobru analizu i razumijevanje obrasca femicida.
Osvještavanje o tome što čini zdrave odnose, kao i podizanje svijesti o odnosima koji to nisu – može biti prvi korak razumijevanja obrasca nasilja. A potencijalno i prevencije femicida.
Nasilje nikada nije opravdanje ni odgovor na nešto
Tena Sambolić Petrišić nam govori da je broj poziva SOS telefonu i savjetovalištu u konstantnom porastu, kao i broj korisnica. Mjesečno imaju stotinjak poziva koji su različiti – od žena koje se samo žele informirati o svojim pravima, do situaciju u kojima su potrebni hitni smještaji u skloništa. Prema njihovim statistikama najčešći oblik nasilja je psihičko nasilje koje je često popraćeno s fizičkim. Potom slijedi ekonomsko, seksualno pa strukturalno nasilje. Žrtve nasilja su najčešće žene iz svih slojeva društva, različitih razina obrazovanja i status, iz svih dijelova Krapinsko – zagorske županije.
„Obiteljsko nasilje jest rodno uvjetovano nasilje, dakle nasilje od strane muškarca prema ženi. Uvijek se iznova iznenadim koliko je hrvatsko društvo i dalje neosjetljivo na žrtve nasilja. Još uvijek se i u raznim institucijama, kada se žene odluče na prijavu nasilja, gleda i njihov dio odgovornosti. A nikako da naučimo da žrtva nikada nije odgovorna za nasilje koje je preživjela. Nasilje je isključivo odgovornost počinitelja nasilja. Stigmu treba skinuti sa žrtve jer je nasilnik taj koji odabire kako će se ponašati. Nasilje nikada nije ni opravdanje, ni odgovor na bilo što“, zaključuje Sambolić Petrišić.
„Danas znam da je ljubav poštovanje, mir i sloboda da budeš svoja. Ljubav ne guši, ne prijeti i ne kontrolira. Ona ne ranjava riječima ni postupcima. Ljubav je kada se uz nekoga osjećaš sigurnom a ne kada moraš paziti na svaku riječ. Ljubav je danas za mene – mir, nakon svega što mir nije bio“, kazala je jedna od žena koja je pretrpjela nasilje i iz njega izašla.
Ruže za kampanju „Ruže su crvene, ljubav nije plava“ je izradila akademska kiparica Adela Mesić, a ilustracije su rad ilustratorice Hane Tintor.
Nakon Zaboka, one će biti postavljene u Krapini gdje ćete ih moći vidjeti do 10. prosinca. Odnosno, do završetka globalne kampanje 16 dana aktivizma koja poziva na ukidanje svih oblika rodno uvjetovanog nasilja. Obilježava se svake godine od 25. studenoga – Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, do 10. prosinca – Međunarodnog dana ljudskih prava. Ti datumi simbolički povezuju nasilje nad ženama s ljudskim pravima čime se poručuje da nasilje nad ženama je temeljno kršenje ljudskih prava žena.
„Ljubav koja kontrolira i manipulira ne popravlja se buketom. Ljubav nije plava.“
*Ako vi ili neka osoba koju znate trpi nasilje (a iz Krapinsko – zagorske županije ste) pomoć je dostupna na SOS telefonu i savjetovalištu 049 6392 81. Ako niste iz te županije, možete se javiti SOS telefonu za žene žrtve nasilja 0800 655 222.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
