Zagorkin kamp

Centar za ženske studije poziva sve zainteresirane kreativke i strastvene čitateljice da im se pridruže na besplatnom dvodnevnom događanju “Zagorkin kamp”, koji će se održati u ponedjeljak i utorak, 5. i 6. studenog 2018. godine u Etnografskom muzeju i Centru za ženske studije/Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke.

Događanje se sastoji od niza radionica: čitalačke uz igru i kviz, radionica slogana za zidnjake, upoznavanje sa starim knjigovezačkim obrtom, likovne i etnografska radionice, radionica o odijevanju i rodnom kodiranju, predavanje o coprnicama. Radionice su namijenjene svim ženama starijima od 55 godina iz Like, Zagorja i Zagreba uključujući one koje žive u samačkim kućanstvima, nezaposlenima i umirovljenicama. 

Za sudjelovanje je nužno prijaviti svoj dolazak na adresu zagorka@net.hr ili na broj mobitela 098 433 121. Kontakt osoba je Ana Zbiljski. Za prijavu je potrebno minimalno jedan dan sudjelovati u programu. 

Raspored: 

Ponedjeljak, 05. studenog 

11.00 – 12.00 h – Okupljanje sudionica i upoznavanje, Etnografski muzej, Trg Mažuranića 14, Zagreb

13:30 – 15:30 h 

  • Tradicijsko odijevanje u stalnom postavu Etnografskog muzeja i radionica o modi i rodnom kodiranju (grupa 1), Etnografski muzej, Trg Mažuranića 14, Zagreb
  • Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke, priča o coprnicama i radionica slogana (grupa 2), Centar za ženske studije, Dolac 8, Zagreb

16:00 – 18:00 h

  • Tradicijsko odijevanje u stalnom postavu Etnografskog muzeja i radionica o modi i rodnom kodiranju (grupa 2), Etnografski muzej, Trg Mažuranića 14, Zagreb
  • Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke, priča o coprnicama i radionica slogana (grupa 1), Centar za ženske studije, Dolac 8, Zagreb

Utorak, 06. studenog 

11:00 – 13:00 h

  • Radionica veza, Etnografski muzej, Trg Mažuranića 14, Zagreb
  • Radionica filcanja, Etnografski muzej, Trg Mažuranića 14, Zagreb
  • Čitalačka radionica (grupa 1), Centar za ženske studije, Dolac 8, Zagreb
  • Čitalačka radionica (grupa 2), Centar za ženske studije, Dolac 8, Zagreb

14:30 – 16:30 h – Posjet Knjigovežnici 1924: radionica

Ukupna vrijednost projekta je 695.319,93 kn, a projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u ukupnom iznosu od 591.021, 94 kn. Organizacija radionica je sufinancirana u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali, iz Europskog socijalnog fonda. 

Klevetnice i lažljivice na kiretaži

“KBC Split tužit će zastupnicu MOST-a?”, zapitao se u ponedjeljak Večernji list. Svega nekoliko sati kasnije, v. d. ravnatelja KBC-a Split Julije Meštrović za Dnevnik.hr odgovara: “Nije istina da ćemo tužiti Ivanu Ninčević-Lesandrić. Bolnica još uvijek nije završila sa svojom internom istragom pa ni sami rezultati još nisu poznati”. Tri dana ranije, nakon sjednice Vlade na Hvaru, i ministar zdravstva Milan Kujundžić najavljivao je sankcije: “Sto puta sam rekao, zakon je jednak za sve, treba analizirati i vidjeti. Gdje god postoji krivica, treba sankcionirati. Kao i one koji su prijavljivali ljude koji nisu počinili pogreške”.

Sankcionirat će se, dakle, osim liječnika, liječnica i medicinskog osoblja optuženog za nasilan, ponižavajuć i nepotrebno bolan tretman žena tijekom medicinskih postupaka u sferi reproduktivnog zdravlja – i žene koje su nasilje, poniženje i bol u sferi reproduktivnog zdravlja proživjele. Naravno, ako interni istražitelji prilikom interne istrage prozvanih bolnica utvrde da je ta ista bolnica lažno optužena. Ili ako Ministarstvo zdravstva analizom sektora kojim direktno upravlja i za čije loše upravljanje može (ili bi barem trebalo) biti sankcionirano, utvrdi da su analizirane bolničke ustanove lažno optužene. Za pretpostaviti je da rezultate internih bolničkih istraga i analize resornog ministarstva ne smijemo tretirati onako kako se ovih dana tretiraju žene koje su o nasilju, poniženju i boli progovorile. Govorim, dakako, o omalovažavanju, podcjenjivanju i propitkivanju vjerodostojnosti iskaza. Poruka koju politički vrh i čelnici bolničkih ustanova ovih dana šalju, sasvim je jasna: ako prekinete šutnju, slijede sankcije.

A sve se moglo izbjeći i lijepo razgovarati. Trebale su žene bolje znati. Intimna bolna iskustva ostaviti u četiri bolnička zida. O osobnim traumama razgovarati isključivo na razini osobnog fenomena. Ni u kom slučaju iz pozicije da je osobno političko. Ni u kom slučaju u, oslobodibože, Hrvatskom saboru. Ni u kom slučaju tako da onim muškarcima koji bolje od žena razumiju bol koju mogu izazvati kiretaža i šivanje bez anestezije – izazovu neugodu.

“Bol je subjektivna stvar”

“Očekujem lijepi razgovor”, izjavio je ministar zdravstva 11. listopada uoči saborske sjednice o nepovjerenju – baš njemu. Za Kujundžićev opoziv glasalo je 53 zastupnika i zastupnica, povjerenje mu je dalo njih 77. Složio se nakon glasanja, međutim, s novinarskom opaskom da mu nije bilo lako podnijeti sve što se o njemu govorilo u Saboru. Razgovor, dakle, nije bio lijepi.

“Jednu vrlo intimnu stvar iznosite i dovodite me u neugodnu situaciju” – prekinuo je predsjednik Sabora Gordan Jandroković saborsku zastupnica Mosta nezavisnih lista Ivanu Ninčević-Lesandrić dok je govorila o onome što je doživjela u splitskom KBC-u nakon spontanog pobačaja: “Svezali su mi ruke i noge i započeli proces kiretaže na živo bez anestezije. Strugali su mi maternicu bez anestezije. To je bilo mojih 30 najmučnijih minuta u mom životu”. Prekinuo ju je, dakle, predsjednik Sabora, dok je premijer Andrej Plenković nezainteresirano tipkao po mobitelu. Prozvani resorni ministar potom je izrazio žaljenje “zbog gubitka djeteta” i dodao “u hrvatskim bolnicama ne radi se tako”. Tako su postavljeni temelji za daljnju retoriku: ako se u hrvatskim bolnicama to tako ne radi, onda zastupnica laže. Za otvoren istup tog tipa nije trebalo dugo čekati.

Dan nakon saborskog govora Mostove zastupnice, predstojnik Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Split Deni Karelović izjavio je da Ninčević-Lesandrić laže. “Što se tiče konkretnog slučaja kojeg je iznijela gđa. Ninčević-Lesandrić mogu reći da to nije istina. Kolege su napravili sve lege artis.”, ustvrdio je, a potom nastavio otkrivati podatke iz njenog zdravstvenog kartona – “Njoj nije rađena kiretaža, nego je zbog male trudnoće od svega šest tjedana obavljena aspiracija u lokalnoj anesteziji. Ali znate kakve su to situacije, kad netko očekuje da će ga neki zahvat boljeti, onda čim ga taknete, skače do plafona, više zbog straha nego objektivne boli”. U razgovoru za Dnevnik.hr istoga dana iznio je tvrdnju da Ninčević-Lesandrić “sigurno nije bila vezana jer mi nemamo ni lisice za vezanje” te izrazio bojazan da se “stvara psihoza kod žena da će ih ginekolozi mučiti”. Dodao je i da u KBC-u Split sve pacijentice bez iznimke dobiju anesteziju, neke opću, neke lokalnu, ali “možda pacijentica ne primijeti da je dobila lokalnu anesteziju”. Na pitanje kako je moguće to ne primijetiti, odgovorio je da se injekcija daje u ušće maternice pa žene “možda ne osjete”.

Prema mišljenju Agencije za zaštitu osobnih podataka (AZOP), Karelović je u ovom medijskom istupu prekršio barem pet odredbi Opće uredbe o zaštiti podataka (GDPR), a ogriješio se i o Zakon o liječništvu. Karelović je, smatra Agencija, “javno iznio veći opseg osobnih podataka koji je prije toga u javnost iznijela saborska zastupnica, što je protivno načelu razmjernosti i načelu smanjenja količine podataka”, a činjenica da se radi o saborskoj zastupnici kao javnoj osobi, smatraju, “ne umanjuje obvezu čuvanja liječničke tajne, a time i povjerljivosti osobnih podataka o njenom zdravstvenom stanju, dijagnozama i liječenju od strane liječnika, odnosno bolničke ustanove bez obzira što je ona sama prethodno iznijela određene podatke”. Reagirala je i Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, iz koje tvrde da je prekršen Zakon o zaštiti prava pacijenata, “ponajprije pravo humanosti, pravo na informiranje te povjerljivost podataka” i da u svemu ima elemenata za tužbu.

Ali žene su počele progovarati. Više od 400 žena udruzi RODA – Roditelji u akciji poslalo je svoja mučna iskustva i pokazalo da se, suprotno tvrdnjama ministra Kujundžića, u hrvatskim bolnicama radi upravo tako. Evo samo nekih od njih:

Koprivnica: “Spontani, 10. tjedan. Obilno krvarenje, došla hitnom u strahu. Na pitanje mogu li dobiti opću anesteziju jer sam istraumatizirana od prvog poroda, dežurni liječnik izbjegava odgovor jer anesteziologa nema, Pitam – hoće li boljeti, odgovara: Malena, i ljubav boli”.

Petrova bolnica, Zagreb: “Nakon što su mi popucali šavovi od epiziotomije (tjedan dana nakon poroda), otišla sam na hitnu gdje me dočekao stariji doktor poznat po grubosti. Grubo me pregledao preko još otvorene rane koja se gnojila i rekao bahato – Recite mužu da više ne gleda dolje i sve će biti ok”.

Požega: “Imala sam spontani u 24. tjednu trudnoće. Spojili su me na drip te sam imala pravi porod koji je bio užasno bolan jer se beba rađala na zadak. Nikakvu anesteziju nisam dobila te su me poslije kiretirali na živo jer su ostali komadići posteljice”.

Hrvatska liječnička komora pacijenticama je poručila da uzrok nehumanog tretmana žena u bolnicama leži u kadrovskom deficitu, a sve dionike i dionice zdravstvenog sustava, “od liječnika do pacijenata”, pozvala “na etičnost, objektivnost i profesionalizam kako ne bi došlo do daljnjeg narušavanja povjerenja u njihovom međusobnom odnosu”. Dakle, žene ne bi trebale iznositi svoje priče u javnosti jer to narušava povjerenje u odnosu s bolničkim osobljem.

Nakon što je više od 400 traumatičnih svjedočanstava žena predano Ministarstvu zdravstva, resorni ministar je izjavio: “Ono što je najpotrebitije hrvatskoj državi i hrvatskoj naciji jesu djeca i sve ćemo učiniti da trudnice i djeca budu zaštićeni. Bilo koja nepravilnost će se sankcionirati, nikoga nećemo štititi”. Istog dana gostovao je u Temi dana Hrvatske radiotelevizije gdje se proslavio sljedećom izjavom: “Puno puta pacijentice i ne osjete kad dobiju injekciju lokalne anestezije pa onda nerijetko misle da nisu dobile ništa. Toliko je ubod iglom neosjetljiv da nekad pacijentice (to) misle”. U večernjim satima i HRT-ova emisija Otvoreno bavila se temom reproduktivnog nasilja. Ili je to barem trebala biti tema.

{slika}

ŠTO SMO NAUČILE IZ OTVORENOG?

Ako pitamo ravnatelja KBC-a Zagreb i predsjednika Društva ginekologa Antu Ćorušića (o kojem se 2015. pričalo kao o HDZ-ovom potencijalnom kandidatu za ministra zdravstva), prvo trebamo naučiti da njega “nitko ne može učiti struci” i da udruga RODA “obmanjuje hrvatsku javnost”. Drugo, da Ćorušić ne zna kako se preziva saborska zastupnica koja je potaknula masovne reakcije žena, te da nema govora o vezanju: “Gospođa Lesardić, mislim da se tako zove, nitko je nije vezao. To pouzdano znam. Nitko ne veže žene. Nego se na ginekološki stol stave remeni, koji su već ugrađeni. To je proces koji je svugdje u svijetu isti, koji pomaže ženama”.

Ako pitamo predstojnika Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Split Denija Karelovića, prvo trebamo naučiti da je sve napravljeno po pravilima struke. Iako, da se vratim na početak teksta – tada, pa ni do zaključenja ovog teksta, KBC Split nije dovršio internu istragu o prijavama žena, niti je Ministarstvo zdravstva objavilo izvješće o inspekcijama u bolnicama. Drugo, da ne smijemo zaboraviti da je sve počelo sa Splitom “od jednog političkog obračuna Mosta i da su iznesene privatne stvari o pobačaju saborske zastupnice. Inkriminirana je naša kuća s netočnim podacima”. Treće, što je ranije već napomenuo, da Ninčević-Lesandrić laže: “Uvidom u dokumentaciju, uvidom u iskaze kolegice koja je to radila, gospođa nije bila nezadovoljna tim zahvatom. Ni u jednom trenutku nije iskazala želju da se prekine zahvat, on je trajao kratko, i imala je osam mjeseci vremena da preko institucija, sustava legalnih, reagira, preko knjige žalbe – nije. Mi imamo puno pohvala u knjizi žalbe. Mogla se javiti meni kao predstojniku, mogla se javiti ravnatelju – nije. Zašto sada i na ovakav način, s ovakvim netočnim činjenicama, ja vam to ne mogu odgovoriti”. Četvrto, da je bol “subjektivna stvar i različito se doživljava” te da “bezbolni porođaji postoje samo u jeftinim američkim filmovima”. Posljednje, da KBC Split želi da se “svi jave s negativnim situacijama, da ih možemo popraviti. Ali i s dobrim situacijama. Ovo je jedna situacija u kojoj se ne razgovara na način profesionalni i na način institucija kako je to sustav zamislio, nego na jedan neprofesionalan način, na način glasa ulice. Znate mi smo profesionalci i vjerujemo samo činjenicama, dokazima. Ovo stvara štetu za sustav i za žene”.

Na koncu, od Vilima Beroša, pomoćnika ministra Kujundžića, mogle smo naučiti da “ovakve teme negativne nisu dobrodošle”. Pa ako predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović može izjaviti da do iseljavanja dolazi jer su ljudi “rastuženi i obeshrabreni iznimno depresivnom i lošom slikom naše zemlje koja se često plasira u medijima”, onda valjda i pomoćnik ministra zdravstva može reći da nije dobro da se negativni kontekst (svjedočanstava o kiretaži i šivanju bez anestezije te  nasilju nad rodiljama) prenosi na sve liječnike jer oni “u najvećem dijelu vrlo pošteno, savjesno i odgovorno rade svoj posao”. Čitajte s Vilimovih usana: vaša negativna iskustva jednostavno nisu dobrodošla.  

Osim tvrdnji relevantnih aktera da žene prosto lažu o struganju maternice radi političkih obračuna i širenja negativnih tema, treba spomenuti i neke manje bitne, ali sramotne  medijske i društvenomrežne osvrte, kako bismo dobile dojam u kakvom okruženju rezonira pokret Prekinimo šutnju.

KIRETAŽA I TRAPERICE

Titulu najluđe reakcije uvjerljivo nosi portal 100posto. U članku koji na njihovom portalu više nije dostupan, a koji je uslijedio odmah nakon govora Ivane Ninčević-Lesandrić, nadnaslovu “Izvedena joj kiretaža na živo'”, dodan je naslov “Vječno nasmijana zastupnica šokirala Sabor. Ivana Ninčević-Lesandrić privatno obožava biti uz svog supruga, slobodna i na motoru”, dok je u članku istaknuto “Sada je sve šokirala svojom izjavom, a ovih dana bila glavna tema zbog svoje sklonosti prema trapericama”.

U ovu kategoriju spada i libertarijanski divan o privatizaciji zdravstva kao rješenju koje nam je svima nadohvat nevidljive ruke, kao i oni koji su nakon negativnih reakcija na to magično rješenje izgubili busolu i zaključili da žene koje privatizaciju ne vide kao rješenje – imaju točno onakav sustav javnog zdravstva kakvog zaslužuju. Riječi su ovo Indexovog kolumnista, #notallmen Maštruka. Zanimljiva crtica je da portal Index već neko vrijeme revno prati modni izričaj Ivane Ninčević-Lesandrić, a sve začinjava naslovima poput: “Cirkus je stigao u grad: Odjevna kombinacija mlade MOST-ovke teži je kaos”, “Nakon užasnog tirkiznog izdanja mlada MOST-ovka utopila se u volanima” ili “Džemper i traperice: Mlada mostovka za sabor se odjenula kao za kavu”. Saborske traperice Mira Bulja, očekivano, ne dobivaju jednak tretman Indexa.

Ne treba izostaviti ni tvrdnje da je Ninčević-Lesandrić o struganju maternice odlučila pričati samo radi medijske promocije, niti one da je izlaganje Ivane Ninčević-Lesandrić samo dio Mostove agende potpune privatizacije zdravstva. Drugim riječima, tvrdnje da Mostova zastupnica iskorištava traumatično osobno iskustvo i iskustva drugih žena u svrhu što hitrije privatizacije zdravstva. Kao što je Deni Karelović rekao, sve je to politički obračun. Pritom treba istaknuti da Mostova zastupnica zaista zagovara “prelazak na privatno mirovinsko i zdravstveno osiguranje”, ali valjda treba dopustiti mogućnost da je zastupnici polusatno struganje maternice bez anestezije dovoljna motivacija da progovori o reproduktivnom zdravlju i tretmanu žena u hrvatskim bolnicama. A i da je progovorila s ciljem zagovaranja privatizacije zdravstva – je li to valjan razlog da još jednom zaobiđemo temu ženskog zdravlja, koje je uvijek nekako neugodno i nepristojno, tema za koju uvijek postoji bolji trenutak?

Tu je i T-portalova novinarka Vlatka Polšak Palatinuš, koja je u tekstu “Rodila sam dva puta i ne podržavam kampanju #prekinimošutnju. Evo i zašto” žene koje su podijelile svoja mučna iskustva u hrvatskim bolnicama optužila za generalizaciju nauštrb ginekologa i ginekologinja, a onda svoje dvije trudnoće iskoristila da bi generalizirala iskustva svih tih žena. Prema riječima Polšak Palatinuš, žene su šutnju prekinule na pogrešan način i jedino do čega će sve dovesti jest da će se liječnici u hitnim slučajevima “bojati poduzeti nešto što bi moglo povrijediti osjećaje i prava pacijenta koji im je na stolu”. Ona to zna i tvrdi jer je dvaput rodila i imala “apsolutno povjerenje da je ono što rade (liječnici) ispravno, pa makar ne dobila sve odgovore, makar su zahodi derutni, dio liječnika i sestara neljubazan, a obroci slabašni”.

{slika}

Za kraj sam ostavila Joška Marušića i njegove karikature objavljene u Slobodnoj Dalmaciji, koja je do tog trenutka korektno pratila pokret Prekinimo šutnju. Feministički kolektiv fAKTIV u postu na društvenim mrežama piše: “Joško Marušić – bog humora, autor bizarnog filma protiv pobačaja i brat jednako genijalnog poznatog rodnog ideologa Matka Marušića, odlučio je ovom karikaturom pokazati svu raskoš svog mizoginog talenta i redefinirati pojam dosezanja novog dna. Marušić, zaštitnik tzv. nerođenih, ljut je što se o temama bitnima za živote žena razgovara u javnosti pa je ovom karikaturom dao svoj doprinos pravedničkoj borbi za vraćanjem nekih stvari u njihova četiri zida. Neće ići, Joško”.

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko smatra da Marušićeva karikatura “vrijeđa i ponižava ne samo zastupnicu, nego i sve žene koje su prošle iskustvo, rasplamsava histeriju prema ženama koje su prošle taj užas, umjesto da im se pomogne, da razgovaramo o problemu koji evidentno postoji, kako bi to okončali i spriječili da se ikome više dogodi”. Glavni urednik Slobodne Dalmacije Jadran Kapor, pak, tu karikaturu vidi potpuno drugačije. Smatra da karikatura ne ismijava žene nego – hrvatsko zdravstvo. “Kad postanete svjesni da se sterilne gaze u bolnicama običnim škarama režu na pola da bi ih bilo za više pacijenata, onda će Vam i Marušićeva karikatura dobiti sasvim drugi smisao. Kad tome dodate izjavu dr. Karelovića da je anestezija pri porodu praksa koja postoji u američkim sapunicama, jasno je da je anestezija kod nas misaona imenica ili barem privilegija, a da su za ostale rezervirana sredstva za vezivanje. O tome govori karikatura”, sugerira Kapor. Dakako, ne slaže se s ocjenama predsjednika HND-a, kojeg poziva da mu sugerira način kažnjavanja jedne karikature. Prozvana zastupnica za Faktograf je izjavila da može samo nagađati što je karikaturist htio kritizirati, ali da je njezin osobni doživljaj “da su karikature usmjerene na ženu kao osobu, a ne na sustav”.

Da zaključimo, žene u hrvatskim bolnicama vežu za stolove da bi ih mogli rezati na živo, pri čemu ih nerijetko i vrijeđaju. Ako progovore o tome da ih vežu, režu na živo i vrijeđaju, onda im poručuju da lažu i da šute. Potom njihove traume služe kao inspiracija za karikature koje im još jednom poručuju – to što vas vežu da bi vas mogli rezati na živo, a nerijetko i vrijeđati za vrijeme tog rezanja, to je osobna stvar, nikako nešto o čemu treba progovarati iz saborskih klupa. Osobno ne smije biti političko.

Ovih dana na društvenim mrežama vrti se citat: “Imate sreće što žene žele jednakost, a ne osvetu”. Dodala bih da, osim jednakosti, žene žele i zdravlje koje nije roba ili privilegija, zdravstveni sustav koji je kvalitetan, dostupan i besplatan. A dodala bih i da se nadam da sreća iz navedenog citata neće potrajati.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Snimateljica koja je rušila i udarala izbjeglice oslobođena je optužbi

Vrhovni sud Mađarske odlučio je da je Petra László, televizijska novinarka koja je 2015. godine rušila i udarala nogom izbjeglice, nepravedno optužena. 

Podsjetimo, osudu javnosti i medija László je dobila kad je u rujnu 2015. godine srušila muškarca koji je trčao s djetetom u rukama te kad je nogom udarila drugo dijete u gradu Roszke, nedaleko od granice sa Srbijom. U tom trenu u punom je jeku bila izbjeglička kriza u Europi, te je grupa izbjeglica probila blokadu mađarske policije. 

U jučerašnjoj izjavi Vrhovnog suda stoji da je snimateljica oslobođena jer nije dokazana pretjerana uporaba sile, čime su poništene osuđujuće presude nižih sudova. Sud smatra da je u presudi bitan kontekst ‘napada prema jednom od stotina izbjeglica koje su bježale od policije’. U skladu s time, odlučili su da je čin mađarske snimateljice, iako moralno netočan i nedopustiv, bio remećenje, a ne vandalizam tj. pretjerana uporaba sile. Time je odbačena optužba nižeg suda, koji joj je odredio kaznu od tri godine uvjetno određujući njeno ponašanje kao oprečno socijalnim normama. 

Sirijski otac kojeg je srušila i njegov sin dobili su azil u Španjolskoj. 

Projekcija filma ‘Između nas’ u Šibeniku

Šibenska udruga mladih Š.U.M. i Roda (Roditelji u akciji) uz podršku Kinokluba “Šibenik” organiziraju prikazivanje dokumentarnog filma ‘Između nas’ u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić.

Film će se prikazati 31. listopada s početkom u 18 sati, a nakon filma otvorit će se i dvadesetominutna rasprava. Film je režirala Zuzana Limova kao svoj diplomski rad, a ono što je trebalo biti prikazivanje slovačke rodilišne svakodnevice uskoro je postalo problematično. Dokumentarni film Između nas vodi nas iza zatvorenih vrata rodilišta, gdje samo trudnice smiju ući. Iza tih vrata, čudo rađanja je samo rutinski posao osoblja, a svi, pa tako i primalje i liječnici koji uviđaju nedostatke ovakvog pristupa, moraju se prilagoditi suludim pravilima koja se desetljećima nisu mijenjala. Umjesto da slijede svoju intuiciju tijekom rađanja, žene moraju slijepo slušati naredbe zdravstvenih djelatnika, podvrgnuti se zastarjelim postupcima, dok rijetko tko pokazuje sluh za njihove osjećaje i potrebe. 

Film se prikazuje diljem Hrvatske ponovno, kao reakcija na svjedočanstva žena o tretmanu tijekom postupaka vezanih za njihovo reproduktivno zdravlje u hrvatskom zdravstvenom sustavu koja su pristigla u Rodu u sklopu kampanje #prekinimošutnju

Film nije namijenjen trudnicama. 

‘Ne ljubimo lance’ slogan Montenegro prajda

Šesti ‘Montenegro prajd’ održat će se 17. studenog u Podgorici pod sloganom ‘Ne ljubimo lance’. Na konferenciji za novinare_ke, u organizaciji Queer Montenegro, organizatori_ice prajda su poručili_e da ovom povorkom LGBTIQ osobe traže da se osjećaju slobodno i sigurno te da inzistiraju na životu bez straha, nasilja i diskriminacije. 

“Šesti Montenegro prajd održava se uoči usvajanja Zakona o životnim zajednicama lica istog pola, te usvajanja nove petogodišnje Strategije za unapređenje kvaliteta života”, rekao je član organizacijskog odbora prajda Danijel Kalezić, naglasivši da je ovo jedna od najznačajnijih godina za ljudska prava LGBTIQ zajednice u Crnoj Gori.

Iako su zabilježeni određeni pomaci po pitanju poštivanja prava LGBTIQ osoba, i dalje su suočene s nasiljem, predrasudama i diskriminacijom. 

“Od društva zahtijevamo da prestane da nas ugurava među “naša četiri zida” i da razumije da mi, kao i svi ljudi u ovoj zemlji, imamo pravo da živimo slobodno i bez bojazni da će nam slobodan život donijeti slomljenu glavu, nasilje, neprihvatanje, odbacivanje i diskriminaciju. Naša sloboda jeste i mora biti svuda. U svakom trenutku i na svakom mjestu. Ovim prajdom mi tražimo ono što nam pripada, a to su jednaka osnovna ljudska prava i jednak tretman. Tražimo da se osjećamo slobodno i bezbjedno i živimo svoje živote bez straha, nasilja i diskriminacije“, poručio je Kalezić.

Naglasio je i da je neophodno adekvatno i pravovremeno procesuiranje svih slučajeva mržnje prema LGBTIQ osobama te je dodao da će sudionici i sudionice ovogodišnjeg prajda zahtijevati usvajanje zakona o životnim zajednicama istospolnih partnera. 

“Mi zahtijevamo usvajanje Zakona o životnim zajednicama lica istog pola i očekujemo podršku i glas za ovaj zakon od svih poslanika i poslanica crnogorskog Parlamenta, a čiji je glavni zadatak da rade za dobro svih građana i građanki naše zemlje”, kazao je Kalezić.

Na prajdu organizatori očekuju građanke i građane Podgorice i Crne Gore, predstavnike i predstavnice svih političkih stranaka, članove i članice Vlade, svih institucija, gradonačelnika Podgorice, kao i predstavnike i predstavnice ostalih gradova.

“Očekujemo da zajedno pokažemo da ne ljubimo lance i da poštujemo kulturu borbe za osnovnu slobodu i osnovna ljudska prava. Što se same maršrute tiče, Organizacioni odbor blisko sarađuje sa Upravom policije Crne Gore – Centrom bezbjednosti Podgorica na određivanju maršrute ovogodišnje Povorke i njenom dodatnom unapređenju u odnosu na prethodnu godinu”, rekao je Kalezić.

Muškarci (ni)su emotivni

Hodajući Bipom u potrazi za omiljenim losionom, vidjela sam mamu, tatu i njihovog sina kako stoje kraj sekcije za malu djecu. Nisam obratila veliku pozornost na njih dok nisam čula kako mama i tata ‘ohrabruju’ svog sina, koji je bio vidno uznemiren i na rubu suza, da ne plače jer nije “curica”. Od glave do pete su ga odjenuli u tonove plave boje, valjda zato što ne žele da ga netko zabunom zamjeni za curicu.
Razmišljajući o viđenoj situaciji, počela sam razmišljati o vlastitom bratu i njegovu odgoju. Ne sjećam se puno situacija u kojima je plakao, pogotovo ne van stana. Ne sjećam se niti bratića, susjeda, dečkića iz razreda da su zapravo ikada pokazivali bilo koju drugu emociju osim agresije – ne bi nikad rekli što ih smeta niti bi zaplakali, ali bi se zato naguravali, vrijeđali, tukli ili bacali stvari okolo.

U našem svijetu i dalje vlada mišljenje da su žene emotivna bića, da žene dublje pogađaju stvari, žene plaču, žene su zbog svoje emotivnosti blage i nježne, dok su muškarci sušta suprotnost – oni nisu emotivni, oni ne plaču, oni nisu nježni, oni ne vole razgovarati o osjećajima. Upravo zbog navedenih ideja o rodu koje su propagirale obitelj, škola, crkva i mediji, mislila sam da su žene i muškarci uistinu takve_i, sve dok nisam započela proces samoosvješćivanja u kojem sam shvatila da “muškarci nisu emotivni” je patrijarhalna glupost toksičnog maskuliniteta.

{slika}

Emocije

Psihologija definira emocije kao doživljaje našeg vrednovanja i subjektivnog odnosa prema stvarima, ljudima, događajima i prema vlastitim postupcima. Postoji veliki broj izraza koji izražavaju različita emocionalna stanja poput radosti, žalosti, ljubavi, agresije itd. Emocije nas čine potpunim bićima i jasno je da ih svatko ima, no unatoč tome postoji stigma oko riječi ’emotivnost’. U filmovima, serijama, knjigama i pjesmama muškarce se rijetko kad opisuje kao emotivne, kao one koji ispoljavaju emocije. U svakodnevnom govoru ljudi u tramvaju, busu ili po gradu čut ćete “emotivna si”, “dramatična si”, “ona histerizira” i sl., dok se za muškarca nešto tako ne upotrebljava. Čak i kada upišete u Google pojam emotivnost, rezultati koji će ispasti su ‘pretjerana osjetljivost’, ‘alkohol žene potiče na emotivnost’, ‘pretjerana emotivnost i empatija’, ‘kako smanjiti emotivnost’. Očito je da se na emocije i emotivnost gleda kao na nešto negativno, za muškarce nepoželjno i nepotrebno, međutim prešućuje se činjenica da se sinove od malena uči i da im se oprašta agresija.

Veza između roda i agresije

Ryan Martin je američki psiholog koji se bavi agresijom i bijesom te njihovom povezanosti s maskulinitetom. U njegovom istraživanju iz 2017., kaže da definitivno postoji veza između roda, agresije i nasilja. Ovo je pet činjenica kojima psihologija raspolaže:

1. Maskulinitet je povezan s gnjevom
U studiji iz 2014. godine sa Sveučilišta Južne Australije, Michelle Wharton je s kolegicama promatrala odnos maskuliniteta i poticanja bijesa. Sudionice i sudionici su ispunile_i niz upitnika koji se odnose na rodne uloge i ljutnju. Oni su otkrili da rodni identitet objašnjava razlike u gnjevu. Drugim riječima, sudionici su prijavili veći nivo bijesa nego sudionice.

2. Kada je muškarčev maskulinitet ugrožen, on reagira s povišenim bijesom
Psihologinja Julia Dahl sa Sveučilišta Penn State je u studiji iz 2015. primijetila je da su muškarci reagirali s većom razinom bijesa i povećanom željom za dominacijom nad ženama kada im je muškost izazvana. U osnovi, muškarci su ispunjavali upitnik o poznavanju stereotipno muškog ili ženskog sadržaja. Polovici sudionika, neovisno o stvarnim rezultatima, bilo je rečeno da su osvojili više bodova u prepoznavanju stereotipno ženskog, nego li poznavanju muškog sadržaja. Nakon toga, ispunjavali su upitnike o ljutnji i drugim uvjerenjima. Muškarci, koji su osjećali da im je maskulinitet ugrožen prepoznavanjem većeg broja ženskog sadržaja nego li muškog, bili su ljući i više su se bojali da bi njihovi rezultati mogli biti objavljeni te su potvrdili veću želju za društvenom dominacijom nad ženama.

3. I kad se dovede u pitanje razina testosterona muškarci reagiraju slično
Slični zaključci dolaze i iz studije iz Sveučilišta u Gdanjsku, gdje su Kosakowska-Berezecka i kolegice otkrile da govorenje muškarcima da imaju nisku razinu testosterona služi kao prijetnja muškosti i dovodi do sudjelovanja u rodno stereotipnim ponašanjima, poput ulaska u fizičke borbe. Međutim, muškarci kojima je rečeno da imaju visoku razinu testosterona, bili su vjerojatniji da podupiru ravnopravnost spolova i da se uključe u stereotipno ‘žensko ponašanje’, poput obavljanja kućanskih poslova ili starateljstva.

4. Maskulinitet je također povezan s desničarskim autoritarnim stavovima
Prema studiji iz 2014. Bradleyja Goodnighta i kolega_ica na Georgia State University, različite ‘razine muževnosti’ predviđaju desničarske autoritarne stavove i ljutnju usmjerenu ka gej populaciji. U istraživanju su se posebno istaknula tri obilježja tzv. muškosti — status (uvjerenje da se muškarci trebaju poštivati i projicirati povjerenje), grubost (uvjerenje da muškarci trebaju biti fizički žilavi i agresivni) i anti ženstvenost (uvjerenje da bi muškarci trebali izbjegavati stereotipno ženske aktivnosti). Sve ta tri obilježja, točnije vjerovanje u njih, bilo je povezano s desničarskim autoritarizmom, predrasudama ka ženskim i muškim ulogama i seksualnosti te agresijom prema gej osobama.

5. ‘Uspavani’ maskulinitet postaje vidljiv kada su muškarci pijani
Konačno, psihologinja Ruschelle Leone s Georgia State Universityja je u studiji 2015. zatražila od muškaraca da popunjavaju niz upitnika o temama vezanim za norme ponašanja za koje se smatra da su ‘muške’. Zatim im je nasumično dodijeljeno da konzumiranju alkoholna ili bezalkoholna pića prije nego što dovrše obrazac o agresivnosti, u kojem su bili u sukobu s fiktivnim protivnikom. Sudionici koji su cijenili grubost i imali anti feminističke stavove bili su agresivniji prema svom protivniku kada su bili (a) opijeni alkoholom i (b) vjerovali da je njihov protivnik gej zbog informacija koje su ranije primili o njemu. Autorica to opisuje kao ‘uspavani maskulinitet’.

Dok sam tražila članke o agresivnosti i muškarcima, ono što mi se uglavnom pokazivalo u tražilicama su upozorenja za žene, ‘ovo je 10 znakova da je TVOJ partner agresivan’, ‘ako tvoj partner radi ovih 6 stvari, on je agresivan’, ‘kako prepoznati agresivnog partnera’, ‘zašto si u vezi s osobom koja pokazuje ova 3 znaka agresivnosti’ i tako dalje. Niti jedan od članaka koji su mi iskakali se ne bavi samim uzrokom, odnosno, agresivnim muškarcem. Svi se bave ženama i propitivaju ih ‘zašto ste u vezi s takvom osobom’, što je posramljivanje žrtve. Ono čime se također takvi tipovi članaka NE BAVE je kako spriječiti agresiju u muškaraca i to u onom najranijem vremenu – dok su djeca.

Kako pomoći agresivnom djetetu

Prema Naomi Aldort, autorici knjige Odgajanje naše djece, odgajanje nas samih: Preobrazba odnosa roditelj-dijete, primarna emocija iza agresije je osjećaj bespomoćnosti. Ako je dječja agresija često usmjerena prema roditeljima, Naomi kaže da roditelji previše kontroliraju svoje dijete, te poručuje da bi se odnos popravio kada bi roditelji dali djetetu izbor. Kada je dijete agresivno prema drugom djetetu, vjerojatno ne može izraziti svoj osjećaj da dobije ono što želi – zato udara, gurka, vrišti itd. Ključno je pomoći djetetu da izrazi ono što želi bez da se ponaša agresivno.

{slika}

Prema Adele Faber i Elaine Mazlish, autoricama knjige Kako razgovarati tako da djeca slušaju i kako slušati tako da djeca razgovaraju, kada se djeca ljute, prva stvar koju trebamo učiniti je potvrditi njihove osjećaje. To je jedan od najboljih načina smirivanja negativnih emocija – može se jednostavno reći: “Izgledaš uzrujano!”

U idealnom svijetu i trenutku, možemo primijetiti sam početak uzrujanosti djeteta te uvidjeti njihovu uzrujanost prije razvitka agresije. Stvari se, međutim, ne događaju uvijek tako. Stoga, što uraditi ako naše dijete postane agresivno? Prema savjetima stručnjaka i stručnjakinja, trebali biste otići do svog djeteta i dati mu svojim glasom i akcijom do znanja da agresija mora prestati odmah. Zatim možete navesti svoje ‘pravilo’. Na primjer, možete reći nešto poput: “Prestani! Ne udaramo, ne grizemo, ne povrjeđujemo druge, ne govorimo loše riječi.” Nemojte smatrati da, ako date vašem djetetu trenutak da se smiri i ohladi, dijete time zapravo nagrađujete – vi, naime, dopuštate njegovom mozgu da se vrati u mirno stanje u kojem može ponovno jasno razmišljati i reagirati bez ekstremnih emocija. Neka djeca žele biti sama dok se ohlade, a neka trebaju zagrljaj. Neka djeca se trebaju pozabaviti aktivnostima. Eksperimentirajte kako biste saznali što vaše dijete treba nudeći mu različite aktivnosti kako bi mu se olakšalo.

Jednom kada su svi osjećaji ‘na stolu’, vrijeme je da podučite svoje dijete kako želite da se ponaša. Možete reći nešto poput: “Idemo reći Ivanu (ili onome tko je žrtva agresije vašeg djeteta) što želiš i reci mu kako se osjećaš svojim RIJEČIMA”. Pri tome možete naučiti svoje dijete koje riječi da koristi kako bi izrazilo osjećaje agresije i ljutnje. Ili ako niste sigurni što reći, posavjetujte se s raspoloživom literaturom ili predložite nekoliko ‘scenarija’. Po pitanju nošenja s emocijama djeca trebaju dobre uzore u tom području. 

Autorica knjige Discipliniranje bez boli, Judy Arnall, sugerira da djeca koriste ‘Ja’ izjave jer na taj način uče izražavati ono što osjećaju, što trebaju i kako su trenutno. To su zapravo samo rečenice koje počinju s ‘ja’. Na primjer; možete predložiti vašem djetetu da kaže nešto poput: “Ja sam uznemiren zato što si uzeo moju igračku jer se nisam još prestao igrati s njom”. Neke druge dobre ‘Ja’ izjave za podučavanje vašeg djeteta jesu ‘Ja još nisam gotova s ovim’ ili ‘Ja trebam više prostora’ ili ‘Ja želim tu igračku’.

Ako je vaše dijete još premlado da se usmeno izražava, možete mu gestama pokazati što je u redu, a što nije. Jako je važno da djeca pokazuju vlastite emocije. Moramo ih biti spremni prihvatiti, ali to ne znači da moramo prihvatiti i loše načine ponašanja koji dolaze s njima. Kada prihvaćamo emocije vlastitog djeteta s razumijevanjem i poštovanjem, ono uči obrazac ponašanja koji će primijeniti kasnije u životu u odnosu prema drugim ljudima. Dijete, koje je vaše dijete povrijedilo, čut će vaše riječi i osjećat će se bolje, a i vaše će dijete će imati koristi od toga da se njegove misli saslušaju.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.