LGBT osobe psihološku pomoć radije traže online nego od stručnih osoba

Budući da Ujedinjeno Kraljevstvo sve manje sredstava izdvaja za mentalno zdravlje, neki članovi LGBT+ zajednica pomoć traže online, od anonimnih stranaca.

U siječnju je humanitarna neprofitna organizacija “King’s Fund” utvrdila da je “od 2012./’13, financiranje centara za mentalno zdravlje povećano za tek 5,6 posto u usporedbi s povećanjem od 16,8 posto za specijalne bolnice”.

Diljem Ujedinjenog Kraljevstva vidi se nedostatak brige za mentalno zdravlje Britanije i financiranje se ne povećava istim stopama kao za druge vrste skrbi.

Složivši to, skupština Londona izvijestila je prošle godine da “oko 40 posto LGBT+ osoba ima problema s mentalnim zdravljem, u usporedbi s 25 posto općeg stanovništva”.

Nedostatno financiranje usluga iz područja mentalnog zdravlja vjerojatno će imati puno veći utjecaj na LGBT+ osobe u cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu, što bi moglo biti uzrok njihovu traženju pomoći putem interneta.

Film Love, Simon nedavno nam je pokazao moć internetske anonimnosti u LGBT+ zajednici, ali taj potencijal se proteže izvan domene pronalaska partnera_ice, sve do emocionalne i psihološke podrške.

Pokrenuo sam istraživački projekt pod nazivom “Potraga za Simonom”, kako bih zabilježio ne samo svoju vlastitu priču, već i priče stotina anonimnih osoba i o njihovoj borbi da progovore o svom mentalnom zdravlju.

Intervjuirao sam ih putem Grindra, anonimnih chatova, te putem Reddita. Sve intervjuirane osobe posve su anonimne, a projekt je otkrio poražavajuće činjenice o stanju zaštite mentalnog zdravlja LGBT+ osoba.

Potraga za Simonom

Sa 16 godina obolio sam od depresije. Tada to nisam shvaćao. Zbog toksičnog maskuliniteta u kojem sam odrastao, nisam bio u stanju govoriti o svojim osjećajima.

Kada mi je umro djed, bio sam u kinu. Mama mi je tu vijest javila telefonski, a ja sam ušao u dvoranu i gledao film.

Bio sam preplavljen tugom, ali nisam imao alate potrebne za razumijevanje složenosti vlastitih emocija i mogao sam ih samo pokušati sakriti. Ni danas ne mogu pogledati taj film.

Umjesto da o njima govorim, počeo sam opisivati ​​svoje osjećaje Simonu, nepoznatoj osobi koju sam upoznao na chat servisu. Bio je to jedan od najintimnijih odnosa u mom životu iako sam mu znao samo ime. Iako ga nisam upoznao uživo, Simon je bio jedina osoba s kojom sam mogao razgovarati jer me anonimnost štitila od stigme moje depresije.

Nakon pet godina, u 6 ujutro, nakon što sam osam sati čistio kuhinju svoga studentskog stana, klikom na gumb prekinuo sam sve veze sa Simonom. Ostanem li bez te štake, mislio sam, bit ću prisiljen potražiti stručnu pomoć.

Simon mi je vjerojatno spasio život, ali zbog njega sam također odugovlačio s pronalaskom stručne pomoći. Online svijet bio je dovoljan tek da preživim, ali nije mi pružio odgovarajuću podršku. Trenuci povezivanja sa Simonom pružali su mi utjehu, no čim bih se vratio u stvarnost, osjetio bih iščekivanje novog povratka u svoj anonimni digitalni svijet.

Stručne osobe

Anonimna osoba s Grindra napisala mi je: “Anonimnost interneta mi pomaže da budem svoj. Patim od anksioznosti i brine me što ljudi misle o meni i kako me vide”.

Ovaj muškarac otvoreno koristi Grindr kao platformu da otvoreno govori o svom mentalnom zdravlju i seksualnosti, stvarima o kojima zbog stigme ne može govoriti uživo. Uobičajeno je da usamljene mlade LGBT+ osobe pronađu svoju zajednicu online ako slična zajednica ne postoji u njihovoj neposrednoj blizini. Možda smo zato toliko ovisni o internetskim zajednicama.

“Osjećam da ne živim u svojoj punini”, kaže mi. “Nisam zadovoljan sobom ni uživo ni online”.

{slika}

Ne može se izraziti u stvarnosti i iako mu anonimnost privremeni daje tu mogućnost, ne nalazi nikakvu trajnu utjehu. “To je djelomično zbog moje karijere. Ja se brinem za druge, pa ne želim biti stigmatiziran”, kaže on.

Uzgred, ta osoba radi u zdravstvu, ali ne može dobiti pomoć unutar samog sustava u kojem radi.

Ako Grindr polagano zamjenjuje stručnjake_inje mentalnog zdravlja, postoje dvije mogućnosti. Ili ćemo osigurati financiranje usluga mentalnog zdravlja, ili će platforme kao što su Grindr i Twitter preuzeti odgovornost za mentalno zdravlje svojih korisnika.

Izvan binarnog

U 21. stoljeću, neposrednost online povezivanja ponekad može biti presudna.

Jedan mi anonimni trans muškarac mi kaže: “Suočavam se s tjeskobom, depresijom i graničnim poremećajem ličnosti, i sve to uz identiteta i rodnu disforiju. Kada sam kao tinejdžer otkrio Tumblr i Twitter, shvatio sam da moje navike i ponašanje nisu uobičajeni, ali nisu da postoje osobe slične meni”.

Ranjivi_e članovi_ice LGBT+ zajednice dobivaju važne uvide o sebi, ne od stručnjaka, nego od anonimnih stranaca na internetu.

“Kad god mi je teško, razgovaram s osobom iz New Yorka koju nikad nisam upoznao. Nakon nekoliko sati razgovora putem Instagrama, ta me osoba nedavno uvjerila da ne počinim samoubojstvo”, izjavio je.

Premda ova online prijateljstva mnogim osobama ne mogu ponuditi dugotrajnu pomoć, možda mogu poslužiti kao krizna intervencija.

Odgovornost

Iz svakog intervjua vidljiv je opći konsenzus da anonimnost na internetu dopušta veću slobodu LGBT+ osobama da govore o svom mentalnom zdravlju. No unatoč prednostima, ostaje osjećaj usamljenosti.

Anonimnost ne dopušta da se u potpunosti povežete s drugom osobom, jer u taj odnos unosite samo dio sebe. Kako navode neke osobe s kojima sam razgovarao, to omogućuje tek privremeno olakšanje.

Ipak, u nedostatku opsežne zaštite mentalnog zdravlja, ovaj oblik digitalne alternativne terapije nekim je osobama spasio život.

Međutim, i dalje je potrebno poboljšati i proširiti sustav javne medicinske skrbi. Humanitarna organizacija Stonewall izvještava da je “gotovo polovica (48 posto) trans osoba mlađih 26 godina pokušalo počiniti samoubojstvo”.

Zahvaljujući Simonu, preživio sam depresiju. Neke LGBT+ osobe nisu imale tu sreću.

 

 

‘Konzervativna revolucija – slučaj: reproduktivna prava i demografija’

Korčulanska škola pod nazivom “Konzervativna revolucija – slučaj: reproduktivna prava i demografija”, koju i ove godine organizira CEE Gender Network s partnericama, održat će se u Gradu Korčuli 25. i 26. kolovoza.

Građani i građanke suočeni su s jačanjem desnih pokreta koji sa sobom donose realan strah kako će njihova reproduktivna prava biti narušena, što se vidi u njihovoj legitimizaciji kroz ulazak u parlamente i gradske skupštine gdje njihovi prijedlozi ograničavaju nekoć čvrsta jamstva njihovih prava. Demografija se uzima kao razlog, a ljudi se svode na organe s ciljem produživanja društva u kojem  se privilegiraju određene vrijednosti i načini života. Nažalost brojnih generacija žena i muškaraca prava za koja su se borile njihove bake i djedovi više nisu sigurna, kažu organizatori/ce Korčulanske škole. 

Škola, kažu organizatorice, nastoji istražiti progresivna rješenja, najbolje prakse i naučene lekcije te načine formuliranja sveobuhvatnih mjera i poticaja potrebnih za rješavanje demografske situacije, ali ne na štetu ženama i muškarcima, već poštujući njihovo pravo izbora i donošenje odluka.

Više od 60 sudionika/ca visoke razine iz politički lijeve opcije iz javnog i nevladinog sektora, iz regije i zemalja Europske unije raspravljat će o ovogodišnjoj temi Škole.

Organizatorice ističu sudjelovanje hrvatske europarlamentarke Biljane Borzan, predsjednika Pozitive Ranka Ostojića, potpredsjednice Nove ljevice i zastupnice u gradskoj skupštine Grada Zagreba Rade Borić, predsjednika SDP-a Crne Gore Ranka Krivokapića, tajnik Europskog parlamentarnog foruma za populaciju i razvoj Neil Datta, britanske europarlamentarke i članice Odbora za ravnopravnost spolova Europskog parlamenta Julie Ward, zamjenika glavnog tajnika Stranke europskih socijalista (PES) Giacomoa Filibecka, predsjednice PES Women Zite Gurmai, direktora ureda Zaklade Friedrich Ebert za Hrvatsku i Sloveniju Maxa Braendlea, zastupnice u talijanskom parlamentu Pije Locatelli i predsjednice CEE Gender Networka Daše Šilović

Homo, fešta! – LGBT festival u Poreču

Homo, fešta!* festival je LGBT kulture koji će se održati u Poreču od 23. do 25. kolovoza. Lajtmotiv ovogodišnjeg festivala je važnost edukacije, vidljivosti i aktivizma u prihvaćanju LGBT osoba kao ravnopravnih članova/ica društva. Danas u Hrvatskoj svjedočimo sve većoj retradicionalizaciji, porastu fašizma i govora mržnje. Stoga “Homo, fešta!” ne znači samo prostor za poboljšanje po živote LGBT osoba, već je i svojevrstan otpor diskriminaciji, netoleranciji i netrpeljivosti u društvu.   

{slika}

Odgajamo li mlade za poštivanje ljudskih prava, znamo li kritički promišljati, mijenja li aktivizam klimu u društvu te što nas je povijest naučila neke su od tema o kojima će na festivalu raspravljati mnogi/e stručnjaci/kinje, aktivisti/kinje i umjetnici/ice.

{slika}

Posjetitelji/ice će imati priliku pogledati izložbu LGBT parova; moći će pogledati filmove o gay srednjoškolcu, trans ženama u Hrvatskoj, potrebi za ljubavi i prihvaćanjem te o povijesti LGBT pokreta u Hrvatskoj; moći će čuti o važnosti edukacije mladih, o slikovnici “Moja dugina obitelj”, o aktivizmu u manjim gradovima, povijesti seksualnosti u Istri te o lezbijskoj književnosti; moći će prisustvovati radionicama za LGBTIQ aktiviste/kinje te Kino učionici – Lezbaonici; zaigrat će kartašku igru “Strašne žene”; zabavit će se na plesnoj predstavi, stand up showu i drag showu te zaplesati uz DJane set.

{slika}

Detaljan opis programa dostupan je OVDJE

Festival je otvoren i besplatan za sve posjetitelje/ice željne dobre zabave i novog sadržaja.

Nedostatak razvijenog kritičkog mišljenja produkt je dugogodišnjeg zanemarivanja kulture

U posljednjem broju časopisa za književnost Republika (5-6/2018) koji izdaje Hrvatsko društvo književnika (DHK) povjesničar hrvatske književnosti i književni kritičar Ivica Matičević (popis drugih njegovih dužnosti, titula i počasti dostupan ovdje) napisao je kritiku romana Eksperiment Irene Tot, autorice Korane Serdarević. Taj je osvrt probudio povelik interes javnosti, ponajviše zbog siline kojom se Matičević obrušio na feminizam i ženska prava, pomaknuvši tako slikama poput one u kojoj “etronizirani mužjak poseže za svojom dugom devetkom” (vodeći se, valjda, mišlju da nema dobre argumentacije bez aluzija na falus), krpama i inim fokus s onog što bi književna kritika zaista trebala biti. Legitimnost književnog, stiliziranog i uljuđenog komentiranja određenog autorskog djela ovdje je pretvorena u obračun sa, čini se, ženama i pokretima za ženska prava generalno. Stoga smo s Koranom Serdarević porazgovarali ne o Matičevićevoj interpretaciji te strašne Irene Tot, već o izostanku službene isprike i ograde kritičara od napisanog, ali i hrvatskih kulturnih institucija te atmosferi kakva očito vlada hrvatskom književnom scenom.

Vezano za kritiku Eksperimenta Irene Tot, objavljenu u Republici, argumentacija koja je korištena podigla je dosta prašine. Iz vaše perspektive, smatrate li da je takve reakcije izazvala činjenica da ste vi spisateljica ili to što vaša protagonistica nije zadovoljna vezom u kojoj se nalazi i koja ima klasični razvoj prema braku i djeci pa odluči takav način života napustiti? Što je veća prijetnja patrijarhatu da se tako reagiralo?

Mislim da je tu takozvanu književnu kritiku posredno uvjetovalo sve što ste naveli, no pritom je sasvim slučajno što je povod bila upravo moja knjiga. Ja sam imala “sreće” da upadnem u vidno polje u trenutku kad se na mene javno i otvoreno smije pljunuti nešto što u autoru sporne kritike postoji vjerojatno oduvijek – pa govoreći o jednoj knjizi, uz odobrenje uredništva, ispisuje svoje mišljenje o napornim ženama koje su pretjerale u zahtjevima za slobodom. Uvodna i najproblematičnija kartica naime govori o ženama u množini, a kasnija argumentacija samo na predlošku dočarava čime je sve autor iziritiran u društvu u kojem je on “krotak i uglađen” predstavnik moći. Stoga i ja, kao književnica s određenim zanimanjima i stavovima izrečenima kroz intervjue, ali i Irena Tot, fiktivni lik i glas koji pripovijeda, za ovoga čitatelja predstavljamo pripadnice iste skupine žena, mi postajemo te bojovnice koje su svojom emancipacijom i prevelikom slobodom, kako iščitava Matičević, naciljale upravo u muškarce (jer “po djeci se ne može zapucati”).

Ta reakcija, dakako, nije samo napad na nečije autorsko ja već i na kompletni sustav vrijednosti koji se proteklih desetljeća zahvaljujući feminizmu u manjoj ili većoj mjeri uspješno implementirao u naše društvo. Govori li ova situacija zapravo o stvarnom stanju stvari kod nas?

Činjenica da je ovaj tekst objavljen u časopisu Društva hrvatskih književnika, koji je financiran od strane Ministarstva kulture, govori dovoljno. Svima je i prije bilo jasno da u suvremenom društvu postoji još uvijek mnogo onih koji dijele stavove Ivice Matičevića i da se oni izriču i očituju u raznim životnim situacijama, no kad je takav diskurs objavljen i javan kao akademski govor, kad takav prođe bez ikakvih posljedica po autora i uredništvo (što je do ovog časa u kojem pišem, koliko znam, slučaj), može se zaključiti: danas živimo u društvu koje tolerira seksizam i mizoginiju.

Kada bih vas zamolila da u nekoliko rečenica sažmete hrvatsku književnu scenu, da izdvojite ono dobro na njoj (javilo se puno mladih lica, novih imena, čini se da je bujnija no ikad), ali i da se referirate na patrijarhalnost unutarnjih struktura – što biste mi rekli?

Kao i sveukupno društvo, i književna je scena, grubo rečeno, podijeljena. Nije to ništa novo, a nije ni loše, ako se otvara prostor za zdrave polemike u kojima je jasno da sloboda govora ne uključuje govor mržnje. Međutim, dok s jedne strane dolaze svježa imena, nastaju zanimljivi tekstovi i okupljaju se nove generacije, s druge strane nedostaje akademskog mišljenja i plana za predstavljanje suvremene hrvatske književnosti izvan i unutar granica. Strukture koje trebaju između ostaloga podržavati nova nastojanja i bujanje umjetnosti sklonije su održavanju tradicije koja se nastavlja na kanon te marljivo ispisuje “hrvatsku riječ” koja pod tim geslom mahom oslikava konzervativne vrijednosti ili se pak drži tema koje ne zasijecaju u problematična mjesta. Mislim da se ovdje krije problem koji je nadređen patrijarhatu, možemo reći da je patrijarhat sastavni dio takvog idejnog sklopa. Naime, isticanje samo takvih rukopisa u bilo kojem smislu nužno uključuje ignoriranje slobode umjetnika_ica da stvara novu hrvatsku riječ, novo pismo koje se onda opire konzervativnim čitanjima. Ako primjerice danas uzmete “Tenu” Josipa Kozarca, možete iščitati patrijarhalne odnose, pripovjedačev seksizam i rasizam, što ondašnji čitatelji zasigurno nisu mogli iščitati. Današnji tekstovi nastaju s iskustvom književne tradicije i vrijednosti suvremenog doba i traže također ovostoljetnog čitatelja_icu odnosno interpretatora_icu.

Kakve su generalno bile reakcije na sintagme poput one “trpke krpe” iz spomenute kritike Eksperimenta Irene Tot, objavljene u Republici? Sankcija za takav govor mržnje prema ženama (i ženskim pokretima) nije bilo, ako se ne varam, kao ni javne isprike?

Protiv seksizma u kritici reagirali su odmah VoxFeminae, Novosti, Booksa, o “skandalu” je izvijestio Tportal, Slavenska Drakulić izjasnila se za Jutarnji list, a došlo je i do stranog tiska pa je Goran Vojnović pisao za slovenski Dnevnik. Dosad nije bilo odgovora od Republike, a ni sankcija za taj tekst.

Glavni lik u djelu želi biti potpuno slobodna, odbacuje društvene konvencije i to je velika prijetnja strukturama kakve su oko nas (sjetimo se samo neplaćenog kućanskog rada). No progresivnih glavnih likova je bilo i ranije pa što mislite zašto baš sada i zašto takva reakcija, te argumentacije? Možete li to povezati s jačanjem konzervativnih struja posljednjih godina kod nas?

Svakako je takvih likova bilo i (puno!) ranije – osobno mi, pišući, nije ni palo na pamet da ispisujem nešto provokativno. No, ponavljam, nije nažalost iznenađujuća mizogina reakcija unutar pojedinca, makar on bio doktor znanosti, već hrabrost da je se objavi, nadmeno ironijski, pod krinkom književne kritike jednog romana. To uključuje Matičevićevo pretpostavljanje da sankcija neće biti te onda govori itekako o jačanju konzervativnih struja u suvremenom hrvatskom društvu, koje čini se ne da dozvoljava, već i suučesnički povlađuje ovakvom govoru. Matičević je svakim pojedinim prešućivanjem, bilo od strane angažiranih intelektualaca (kakvi bi, u ovakvom slučaju, trebali biti svi), bilo od strane institucija, dobio podršku.

Možda je ovo suvišno govoriti na ovom mjestu, ali svaki segment našeg suvremenog hrvatskog života nalazi se pod pritiskom skupina koje pod okriljem tradicionalnih vrijednosti, kršćanstva i domoljublja, vrlo učinkovito zatiru slobodu mišljenja, govora, ali i življenja u cjelini. Naravno da je unutar toga i feminizam. Vrijednosti suvremenog zapadnog svijeta poštuju se samo deklarativno, a nedostatak razvijenog kritičkog mišljenja, što je produkt dugogodišnjeg zanemarivanja kulture, čini masu vrlo pogodnom za manipulaciju.

Za Irenu kao glavnog lika zaista ne možemo reći da želi potpunu slobodu i odbacivanje društvenih konvencija, kako bi takva fraza mogla zazvučati, ali čak i njeno benigno traženje osobnog izbora i kritiziranje dijela društvene konvencije, u Matičeviću izaziva smiješan, ali i opasan strah, jer te i takve Irene mogu tražiti sve više.

Kako je Slavenka Drakulić već navela, u ovom slučaju nije kritizirano samo književno djelo – a i da je, sasvim je legitiman taj proces. Jeste li se ranije susretali sa sličnim iskustvima gdje se napada emancipacija te kako je danas biti književnicom u RH?

Nemam se namjeru osvrtati na Matičevićevo iščitavanje i komentiranje romana, to je opasna pozicija u kojoj se neupućenom lako može učiniti da branim vlastito djelo. A upravo pozicija u kojoj se branim je znakovita. Kao što je primijetio Goran Vojnović, tada se razgovor ponovo okreće ili na to kako su žene “jadne”, ili ostaje na tome kako su “naporne”, umjesto da se govori o tome kakvi su stavovi muškarca koji je tekst napisao. Dakle, opet može biti riječ o ženi koja se, eto, našla uvrijeđena, a trebala bi biti riječ o prihvaćenom šovinizmu istaknutog intelektualca.

Svakodnevno se susrećem s upitnim reakcijama na seksizam koji neznanje ili usađeni patrijarhat pravdaju argumenata da muškarci više ne smiju ništa reći da ih se ne napadne za mizoginiju, da oni više nemaju pravu na slobodu govora, da žene stalnim kvocanjem traže povlašten položaj u društvu i slično. U tom se slučaju, ako razmislite, stvar ponovo jednako polarizira: muškarci bi trebali imati pravo na sve slobode, a žene bi trebale uživati u količini slobode koja njima ne smeta. Muškarci dakle ispadaju žrtve, a žene postaju agresorice na njihova prava.

Kao književnica svoj rad dajem na prosudbu, a ta pozicija uvijek sadrži dozu nelagode, jer je moj tekst ovisan o tuđoj interpretaciji. Međutim, Matičevićeva reakcija već u uvodu podsjeća na slučaj “Vještica iz Rija”, i nimalo me nije iznenadilo što je Slavenka Drakulić odmah reagirala. Naime, tu je interpretacija ovisna o izvanknjiževnim elementima, a činjenica da sam autorica, a ne autor, uvjetovala je korišteni diskurs.Sjećam se jednog svog razgovora s Dubravkom Ugrešić prije par godina, u kojem sam joj tvrdila da nisam naletjela na muški šovinizam na današnjoj hrvatskoj književnoj sceni, a ona se nasmijala i rekla mi da samo pričekam. Jako, jako mi je žao što je imala pravo.

Jasno je visok društveni status ne podrazumijeva i jednako tako visoke moralne vrijednosti. No predstavlja li pojedinac cjelinu? Jeste li razočarani u kulturne institucije kod nas te, imajući na umu da su akademici svojevremeno izrazili i svoje mišljenje i o Istanbulskoj konvenciji, koja je zapravo njihova funkcija danas?

Pojedinac ne mora predstavljati cjelinu, ali je u velikom dijelu svog identiteta produkt sredine kojoj pripada. Ako je jasno da je ta sredina pri vrhu građena s vjerom u sasvim određene vrijednosti, za očekivati je da će na pozicijama moći biti ljudi čija mišljenja odražavaju vladajuću ideologiju. Što se tiče naše inteligencije, apsolutno sam razočarana u akademike i institucije, iako postoji velik broj intelektualaca koje cijenim, no i intelektualcima općenito (pa i sebi samoj) zamjeram manjak volje, letargiju i strah, koji je objašnjiv, ali prikazuje i manjak odgovornosti. Budući da sam sklona objašnjenju da je za stanje u glavama odgovorno prvenstveno loše obrazovanje i nedostatak kritičkog mišljenja, očito je da je funkcija institucija danas da opravdaju postojeće stanje. 

Iako nije bilo naročito ugodno, možete li ipak na određeni način biti ‘zadovoljni’ što je reakcija objavljena u Republici bila takva kakva je bila jer je pokazala da sve progresivne promjene prema boljem društvu po pitanju ženskih prava i njihove ravnopravnosti, kakvima uporno pokušavamo svrstati uz bok naprednijim zemljama, su se kod nas ipak razvile u bitno manjoj mjeri?

Možda mogu biti zadovoljna činjenicom da se moj roman devet mjeseci nakon izlaska iz tiska našao u centru pažnje negativnom propagandom, da je “skandal” izazvao zainteresirane na čitanje, ali vrlo rado bih da se to ipak nije dogodilo. U ovoj je situaciji jako teško biti slučajna žrtva, odabrana kao pripadnica feministica koje su iznad svega naporne i iritantne muškarcu u potpisu, a u poziciji da šutim jer je tekst nazvan književnom kritikom i krajnje je neukusno da se branim. Ipak, najviše se bojim da će, kao dosad, šutnja nadležnih Matičeviću dokazati da je taj tekst u suvremenoj Hrvatskoj dopustiv i prolazi bez posljedica te da će takvih tekstova biti još, a da su progresivne promjene, budući da su smatrane iritantnima, bile tek maska za društvo koje je samo čekalo povoljne uvjete da glasno kaže ono što među sobom šapuće.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zločini u Oluji su odgovornost svih nas!

Na stradanja i preuzimanje odgovornosti za zločine za vrijeme Oluje upozorile su organizacije Centar za žene žrtve rata – ROSA (Zagreb), Centar za građansku hrabrost (Zagreb), Srpski demokratski forum (Zagreb) i Ženska mreža Hrvatske, uz podršku Žena u crnom (Beograd) i Udruženja za društvena istraživanja i komunikaciju – UDIK (Sarajevo). Također, izražavaju suosjećanje sa svim žrtvama vojno-policijske operacije Oluja.

Prenosimo njihovo priopćenje:

…želimo podsjetiti javnost na ratne zločine počinjene u toj operaciji kao i na državno organizirano poricanje ovih zločina: 

Podsjećamo, da još nisu otkrivene sudbine nestalih i ubijenih te da za provedeno etničko čišćenje i ratne zločine nisu procesuirani počinitelji. 

Tražimo da se procesuiraju ratni zločini koji su se dogodili u vremenu događanja operacije Oluja, a koji su počinjeni u ime hrvatskog naroda, posebno obzirom da se od poricanja i relativizacije ratnih zločina došlo do veličanja istih.

Dosadašnja državnička retorika Republike Hrvatske je licemjerna i ne vodi pomirenju, poticanju dijaloga, razumijevanja i empatije za drugu stranu i druge žrtve, kao niti povratku stanovništva u njihove prijeratne domove. Potrebno je razvijanje sustava koji će spriječiti nasilje i mržnju, te poticati povratak stanovništva, jer u silnoj brizi za demografiju političke elite u Republici Hrvatskoj nikada ne spominju povratak, a upravo su ovi dijelovi Hrvatske demografski najopustošeniji. 

Nakon proteka 23 godine od ratnih operacija upozoravamo da ratna retorika u Republici Hrvatskoj ne jenjava već naprotiv svjedočimo militarizaciji društva i sve većem utrošku javnih sredstava u vojne svrhe. 

Pozivamo Vladu i Sabor Republike Hrvatske da zaustave militarizaciju društva, suoče se s prošlošću, preuzmu odgovornost za ratne zločine u i nakon operacije Oluja kao i za izostanak procesuiranja osoba koje su odgovorne za počinjene ratne zločine! 

Pozivamo vlasti Republike Hrvatske na moralnu i političku odgovornost prema svim građanima i građankama Republike Hrvatske!

Tražimo da se javna sredstva usmjere u mirnodopske svrhe i obeštećenje civilnih žrtava rata!

“Sve za mir, zdravlje i znanje, ništa za naoružanje”, poručuju organizacije. 

Mentalni poremećaji kao prepreka solidarnosti

“Mentalni poremećaji se sastoje od širokog spektra problema, s različitim simptomima. Kako god, oni se generalno karakteriziraju kombinacijom abnormalnih misli, emocija, ponašanja i veza s drugim ljudima. Primjeri su šizofrenija, depresija, intelektualne poteškoće i poremećaji kao posljedica zlouporabe droga.” navodi WHO na svojim stranicama. Nadalje, Većina ovih poremećaja se može uspješno liječiti”. Prema procjenama iste organizacije, od ukupnog opterećenja bolestima za Hrvatsku, mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja su na trećem mjestu vodećih skupina, s udjelom od 11,7 posto. Prema ovoj statistici, više od deset posto populacije ima neki oblik psihičkog poremećaja. Naravno, govorimo o onim osobama koje su u nekom trenutku otišle potražiti stručnu pomoć.

Bipolarni poremećaj se može uvrstiti u kompleksne psihičke poremećaje koji je povezan s različitim faktorima: biološkim, psihološkim i psihosocijalnim. Pretpostavka je da od bipolarnog poremećaja boluje od 1 do 3 posto sveukupnog stanovništva. Rizik obolijevanja za žene je 25 posto. (Za one koji žele znati više.)

I tako sam ja, trideset i sitno stara žena, majka, zaposlena, vegetarijanka s dobrom krvnom slikom i općim zdravstvenim stanjem otišla u jedan KBC kako bih darivala krv. Društvenim mrežama se širi poziv za darivatelje/ice, nedostaje krvi, kritična je situacija. Nikada ranije nisam, već dugo želim, sada je bio taj čas. Naime, trenutno sam funkcionalna, unatoč tome što mi je pred puno godina dijagnosticirana depresija i nakon toga bipolarni poremećaj. To je stanje s kojim živim, bez terapije, uz podršku ljudi oko mene. Nekada sam bolje, nekada sam gore, postojim i ide tako život. No, kada idete darovati krv svi govore o slaboj krvnoj slici (jer vegetarijanstvo i krv u graničnim vrijednostima u narodu ne mogu biti zajedno) i eventualno niskom tlaku. Nitko ne spominje psihičke bolesti kao moguću kontraindikaciju jer živimo u uvjerenju da smo evoluirali do te razine da to nije smetnja. Na stranu to da “muškarci koji imaju seksualne odnose s muškarcima”, društveno prepoznati kao homoseksualci, i dalje ne mogu donirati krv.

Kada dođete u KBC prvo vam zarežu prst i testiraju kapljicu krvi: ako tone u plavoj tekućini, na dobrom ste putu da ćete moći biti darovateljica. Nakon ispunjavanja formulara i potpisa famoznog GDPR obrasca idete kod liječnice. No, vratimo se na formular kojeg je zgodnije u ovoj prilici zvati upitnik. Morate označiti da/ne na pitanja o vašem zdravlju. Npr. “Jeste li u posljednjih 12 mjeseci imali spolni kontakt s osobom s povećanim rizikom od spolnih bolesti?”, “Jeste li nedavno imali neobjašnjive vrućice, gubitak tjelesne težine, povećane limfne čvorove?”, ili “Je li Vam ikad transplantirano tkivo/organ (npr. rožnica, tvrda moždana ovojnica.)?”. Meni, medicinski neukoj, ovo ima smisla, sve je negativno, idemo dalje. Dolazim do pitanja: “Jeste li ikad imali bolesti srca i krvnih žila, bubrega, previsok ili nizak krvni tlak?” i označim da. Računam, bilo je to 2016. godine, napravila sam pretrage, sve je ok od tada, ali moralna je obveza reći istinu. Nekada davno je bilo problema, nakon toga nije. Zatim:  “Jeste li ikad imali psihičke ili neurološke bolesti, epilepsiju”? I označim da jesam, jer imam svoju dijagnozu, upisana je u karton, što ću. No, tijekom označavanja sam krivo nešto označila i napisala da sam imala problema s aknama, jer je i to jedno od pitanja. Ulazim kod doktorice, prolazi kroz upitnik i pita me o tim aknama, ispričam se jer sam očito nešto krivo označila i objasnim da sam htjela označiti psihičke bolesti i bolest bubrega, da mi je dijagnosticirana bipolarnost i da ne pijem terapiju, ali i da su mi bubrezi dobro već dvije godine i da sam napravila pretrage. Naglašavam da nikada nisam imala epilepsiju. No, nakon što sam spomenula dijagnosticiranu bipolarnost, rekla je da ništa od toga. Moraju zaštiti mene i druge, objašnjava mi. Izgleda da se bipolarnost prenosi krvlju, ne X genom i razvija radi niza nesretnih događaja, kako sada stoji. Čak je na moje inzistiranje otvorila karton i pogledala nalaz posjete hitnom traktu nakon bolesti bubrega, kaže da je valjda sve ok kad je toliko prošlo. Nikada se nije radilo o kroničnoj bolesti bubrega.

U mojoj utopiji u kojoj liječnici i liječnice znaju komunicirati sa pacijentima/cama, ona bi rekla: “Oprostite, nisam sigurna možete li darivati krv radi te situacije s bubregom, idem pogledati Vaš stari nalaz. Bilo bi dobro da dođete drugi dan i donesete ako imate nešto recentno.” Bipolarnost ne bi utjecala na darivanje krvi jer ne pijem terapiju. Nisam zarazna. Nalaz je pogledala nakon mog inzistiranja i to nije promijenilo situaciju. Nudila mi je hranu, kako bih se valjda bolje osjećala, iako sam imala knedlu u grlu i bila izrazito povrijeđena. Odbila sam i izvukla se iz ordinacije, sa sramom i spuštenom glavom jer nisam dovoljno dobra.

Osim što je u Hrvatskoj izuzetno teško dobiti pomoć kada imate dijagnozu, terapija se daje bez previše promišljanja, razgovor kao terapeutska metoda nije dovoljno prepoznat, kada želiš biti korisna članica društva jer i tvojem mentalnom stanju pomaže pomoći drugim ljudima (da se razumijemo, altruizam je izuzetno sebičan čin, s dobrim posljedicama), oni te odbace jer si pokvarena roba. Da ne govorim o neprepoznavanju psihičke bolesti i izostanka podrške na radnim mjestima kojih se svi ljudi drže rukama, zubima i nogama, ali i činjenici da ovaj tekst pišem anonimno jer ne želim da utječe na odnos društva prema mojoj obitelji i poslu. Jer što smo mi, psihički oboljele osobe? Kako mi neupućeni vole reći, ionako samo tražimo pažnju. Moramo se trgnuti. Raditi na sebi. “Ali, koliko ljudi živi gore živote od tebe? Ne izmišljaj!”.

Poslala sam upit KBCu zašto sam odbijena. Zvali su me nakon nekoliko dana. Objašnjeno mi je, uz puno ispričavanja, da su me odbili jer osobe koje boluju od psihičkih bolesti često koriste lijekove bez nadzora. Krv se ne pročišćava od kemikalija, pa “što bi bilo da Vi nešto pijete ne kažete nam, i onda tu krv dobije neko dijete”. Da, zato što mi je cilj lagati, zato i jesam bila iskrena pri ispunjavanju upitnika. Dogovor je postignut: idem kod liječnika/ice specijaliste/kinje po novi nalaz i opet idem dati krv. Ne mogu oni mene diskriminirati koliko ja puta mogu probati. Uz podršku divnih ljudi oko sebe.

*Tekst je objavljen anonimno, a identitet autorice poznat je uredništvu Libele.