sdadmin

Imam ženu koja mi čisti: radnička prava i uslovi rada u kući

Posted on by sdadmin

Smanjenjem pritiska patrijarhalnih struktura na isključivu podjelu sfera djelovanja muškaraca i žena, prvih u javnom prostoru, drugih u kući, došlo je i do sve većeg učešća žena na radnom tržištu. Poslove u sektorima ekonomije sa prepoznatim proizvodnim kapacitetima i plaćenim djelatnostima, žene su samo nadodale već postojećim neprepoznatim i neplaćenim poslovima – onim u kući. Iako su se načini proizvodnje promijenili dolaskom industrijalizacije, promjene u društvenim normama i patrijarhalnim poimanjima uloga žena i muškaraca u društvu se dešavaju, i danas dan, mnogo sporije od ekonomskog razvoja.

Sa povećanjem ekonomske moći žena i njihovim većim udjelom u ukupnoj, statistički izmjerenoj, radnoj snazi, rasla je i potreba za olakšanjem barem jednog dijela “radnih obaveza” tj. rada u kući. Rad u kući podrazumijeva obavljanje kućanskih poslova kao što su čišćenje i kuhanje, ali u svom širokom obimu društvenog shvatanja taj posao obuhvata i odgoj i obrazovanje djece, te brigu za bolesne i starije i zadovoljavanje ostalih potreba porodice. Kada govorimo o radu u kući možemo da govorimo o neplaćenom i plaćenom radu. Tradicionalna rodna uloga žene kao domaćice podrazumijeva obavljanje rada u kući besplatno i ta uloga je utemeljena na historijskoj isključenosti žene iz javnih društvenih sfera, a time i iz prepoznatih proizvodnih i trgovinskih procesa koji služe na namicanje kapitala. Dakle rad koji se obavlja u privatnoj sferi, bez jasne funkcije proizvodnje, ostaje bez ekonomske vrijednosti. Sa izlaskom žene iz sfere kuće taj rad postaje monetiziran i eksternaliziran.

Radnik/ica u kući predstavlja osobu koja obavlja poslove u domaćinstvu u okviru određenog radnog odnosa i najčešće ih upošljavaju fizička lica (ILO, 2011). Analiza Međunarodne organizacije rada (ILO) iz 2010. godine kaže da je te godine 52,6 miliona žena i muškaraca obavljalo ovu vrstu poslova, a ovaj sektor ima najveći udio u ekonomiji zemalja u razvoju u Južnoj Americi i Karibima. Prema rezultatima ILO analize jasno je da, iako veliki broj muškaraca učestvuje u obavljanju poslova u domaćinstvima najčešće u ulogama baštovana, šofera ili obezbjeđivača, 83% svih radnika u domaćinstvima su ustvari radnice. Svaka trinaesta žena na svijetu koja je u radnom odnosu zaposlena je u domaćinstvu. Sektor plaćenog rada u kući je dakle izuzetno feminiziran i globalno ženama predstavlja ulaz na tržište rada (ILO, 2013, str. 22).

Pored rodnog karaktera rada u kući, ovaj sektor je uveliko obilježen trendom međunarodnih migracija, te se za ovu oblast ekonomije može reći da ima neokolonijalni karakter. To je pogotovo vidljivo u zemljama zapadne Evrope gdje u domaćinstvima rade uglavnom imigranti/imigrantkinje koji inače dominiraju u nisko plaćenim djelatnostima i prekarijarnim poslovima (ILO, 2013, str. 23). Za imigrante je okvir sive ekonomije rada u kući ponekad jedini način privređivanja zbog njihovog neregularnog boravka u zemlji ili otežanog procesa ostvarivanja boravišnih i radnih dozvola. U tim slučajevima imigranti/kinje bivaju primorani/e da prihvate uslove radnog odnosa koji ne zadovoljavaju standarde, a u velikoj većini slučajeva krše i osnovna radnička prava, te stavljaju radnika ili radnicu u položaj u kojem zavise od poslodavca. Uzimajući u obzir da žene dominiraju ovim sektorom, jasno je da su neproporcionalno pogođene svim nepravilnostima, te da generalno imaju manje prava na dostojanstven rad.

Kad je riječ o zapadnoj Evropi, ILO analiza pokazuje da su zemlje koje najviše eskternaliziraju rad u kući Španija, Italija i Francuska, te da sve tri zemlje, zajedno sa ostalim državama u toj regiji, imaju zajedničku tendenciju da za tu djelatnost upošljavaju najviše žene i to strankinje (ILO, 2013, str. 35).  U Španiji je 2005. godine 36% imigrantkinja bilo zaposleno u domaćinstvima, a one su uglavnom dolazile iz zemalja španskog govornog područja (Južna Amerika), (Ibid, str. 35). Prema analizi urađenoj za Evropsku komisiju 2011. godine, u Španiji je 70% rada u ovom sektoru bilo neprijavljeno, a u Njemačkoj čak 90% uzimajući u obzir i različite načine interpretacije poslova (Farvaque, 2012, str. 6).

Najčešći način upošljavanja osoba za rad u kući u Velikoj Britaniji je kroz preporuke trenutnih poslodavaca ili kroz preporuke svojih rođaka. Lična poznanstva i preporuke su ponekad važnije od zvanja i diploma, tako da poslovi u domaćinstvima obično kruže unutar jedne etničke grupe ili klasne skupine (Cox, 2000). Autorica Salazar Parreñas govori o tome kako univerzitetski obrazovane Filipinke napuštaju poslove relativno visokih pozicija u svojoj zemlji i idu da rade u Rim ili Los Angeles na poslovima za koje su potrebne znatno niže kvalifikacije ali na kojima zarađuju više nego kod kuće (Salazar Parreñas, 2001).

Rad u domaćinstvu nije isključivo oslonjen na radnu snagu migranata i migrantkinja, već uključuje učešće domaće radne snage koju pružaju osobe nižeg staleža. Prema tome je moguće zaključiti da rad u kući nema korijen samo u kolonijalizmu već i u ropstvu i drugim oblicima služenja (Vasanthi, 2011). Vasanthi napominje da postoje društveno-ekonomski faktori koji guraju ljude u ovu djelatnost a to su najčešće ekonomska nesigurnost i neizvjesnost. Uzroci porasta potražnje za radnom snagom u domaćinstvu su ranije pomenuto povećano učešće žena na radnom tržištu, ali i starenje stanovništva, otežanost radnih procesa, nedostatak javne brige i balansa između posla i slobodnog vremena. Neki od faktora koji privlače potencijalne radnike/ice predstavljaju: lakoća pristupa i ulaza na tržište, priroda posla i činjenica da posebne kvalifikacije nisu potrebne (Vasanthi, ibid).

U svojoj analizi koja prati Konvenciju 189 o dostojanstvenom radu radnika u domaćinstvima (ILO, 2011), ILO navodi kako je vrsta ugovora između poslodavca i radnika/ice u domaćinstvu vrlo sirova, sa fiksnim uslovima oko kojih nema pregovaranja, te zbog toga podsjeća na neki vid feudalnog radnog odnosa (ILO, 2013). Tim gora je činjenica da se ovaj tip rada ne spominje u zakonima o radu mnogih zemalja na svijetu, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, jer se ne smatra javnim interesom, zbog toga što se njime ne ostvaruje profit, ne postoji proces proizvodnje, niti finalni proizvod. Uzimajući u obzir činjenicu da u ovom sektoru preovladavaju žene, to znači da su one u ovom slučaju isključene iz društvenih politika, a time i iz zakonodavstva.

Kako bi se promijenili uslovi u kojima rade osobe koje rade za domaćinstva, to jeste kako bi se doprinijelo regularizaciji rada u kući, ILO i stručnjaci u ovoj oblasti nalažu da je potrebno prvo definirati ovu vrstu posla jer zbog svojih specifičnosti ne potpada pod tradicionalnu konceptualizaciju rada kao posla kojeg obavljamo van kuće ili na nekom fiksnom mjestu, te u okviru određenog broja sati. Prema nekim razmišljanjima, i u zavisnosti od kulturoloških razlika, briga za djecu (i starije) ponekad ne spada u istu vrstu poslova kao čišćenje, kuhanje itd. zbog potrebe za dodatnim vještinama (rad s djecom, osnovno poznavanje zdravstvene zaštite i sl.). Međutim, kako bi obuhvatila cijeli skup poslova koji se obavljaju u domaćinstvima, a ne u nekoj javnoj sferi, ILO definicija rada u kući podrazumijeva i brigu za djecu i starije/nepokretne. Ekonomija brige (u privatnoj i javnoj sferi) se posmatra kao poseban fenomen izučavanja javnih politika i fiskalnih prioriteta koji takođe ima ogroman rodni karakter, ali i perspektivu obrazovanja i učešća žena na radnom tržištu generalno.

Poslije definisanja rada u kući, ono što je izuzetno važno učiniti kao sljedeći korak ka stvaranju prostora za ostvarivanje radničkih prava jeste njegova regularizacija, to jeste izvlačenje poslova tog tipa iz okvira sive ekonomije i privatnih ugovora u okvire zakona o radu. Prema podacima ILO organizacije, samo 10% radnika/ica u domaćinstvima globalno imaju ista prava kao radnici/ce u ostalim djelatnostima (ILO, 2013). U zemljama Evropske unije urađeni su određeni napori da se regulariziraju poslovi u domaćinstvima, pogotovo uzimajući u obzir da ih najviše obavljaju žene koje dolaze iz zemalja koje nisu članice Unije.

Studija koju je 2012. Godine radila konsultantska kompanija Orseu za Generalni Direktorat za zapošljavanje, socijalnu politiku i jednake mogućnosti Evropske komisije prikazala je set javnih politika koje su neke od zemalja članica napravile da bi od neprijavljenih poslova u domaćinstvima stvorile registrovanu djelatnost sa konkretnim uslugama i poreskim obavezama, ili kao što je slučaj u većini zemalja, poreskim olakšicama (Farvaque, 2013, str. 7). Jedan od načina kako podstaći ljude da kupuju prijavljene usluge rada u kući jeste smanjiti cijenu tih usluga u odnosu na one neprijavljene. Neki od pristupa smanjenju cijene jesu smanjenje PDV-a na usluge, smanjenje troška radne snage usljed ukidanja obaveze plaćanja doprinosa, ili čak omogućavanja kompanijama da snose dio troškova u okviru svojih politika upravljanja ljudskim resursima (Farvaque, ibid).

Drugi vid pravne regulacije poslova u domaćinstvima je tzv. sistem vaučera koji se pokazao najviše uspješnim u Francuskoj i Belgiji. Vaučeri predstavljaju jedan vid ugovora ili načina plaćanja za usluge rada u kući kojima upravlja država i koji administrativno olakšava unajmljivanje osoba jer su u njemu automatski uračunati porezi na doprinose. Ovaj vid regulacije je namijenjen razvijanju sfere potražnje gdje potencijalni poslodavci imaju veliku mogućnost izbora, ne kao kod samog novca, ali taj izbor je kanalisan na određeni set usluga i to ovaj sistem čini više učinkovitim. Razlike su te da je u Francuskoj moguće unajmiti osobu direktno i to za usluge brige i kućanskih poslova, a u Belgiji je moguće dobiti usluge samo preko kompanije kao posrednika i samo usluge kućanskih poslova. U Njemačkoj je sistem mini poslova revolucionirao način upošljavanja jeftine radne snage na kraće periode, uz poreske olakšice i direktnim ugovaranjem između poslodavca i zaposlenika/ce (Farvaque, 2013, str. 33). U svakom slučaju, navedene politike su osmišljene da učine prijavljene usluge primamljivijima, smanji nezaposlenost i spriječi kršenje osnovnih radničkih prava zaposlenih u ovom sektoru.

Iako nude rješenja za akutne probleme neprijavljenog rada i radničke eksploatacije, javne politike zemalja zapadne Evrope se ne dotiču korjena problema a to su rodne uloge i podjela rada na muški i ženski. Sama činjenica da odlaskom žene na posao izvan kuće zahtijeva unajmljivanje nekoga da je zamijeni u njenim poslovima u kući, govori o nedostatku svijesti o tome da je briga o kući i porodici zajednička odgovornost svih njenih članova i članica. Uz to je bitno istaći da je bolji položaj određenih žena i njihova veća sloboda i učešće u različitim sferama društva, ostvarena na osnovu činjenice da druge žene, najčešće drugih rasnih, nacionalnih i klasnih obilježja, preuzimaju teret kućnih poslova u prekarijarnim uslovima, i često bez osnovnih radničkih prava. Dakle, u društvima u kojima preovladava tržišna ekonomija rodna ravnopravnost se žrtvuje za potrebe proširenja tržišta ostvarivanja dodatnog kapitala.

Naposlijetku, pravna rješenja koja se nude da izbave radnike i radnice u domaćinstvima iz okvira eksploatacije, u isto vrijeme cementiraju odnos servilnosti na kojem se ova vrsta rada zasniva. To je naročito problematično kada su u pitanju radnici/e stranog porijekla.

Postoji niz razloga iz kojih je u posljednjih nekoliko decenija došlo do porasta u potražnji osoba za obavljanje kućanskih poslova i/ili brige za djecu ili starije. Sva ranije pomenuta istraživanja se slažu da je osnovni razlog veće učešće žena na radnom tržištu, ali i starenje populacija, te potreba za boljim omjerom sati provedenih na poslu i odmaranju (tzv. work-life balance). Zbog percepcije rada u kući kao isključivo privatnog domena i obaveze koja tradicionalno pripada ženi, domaćinstva se odlučuju na eksternalizaciju rada u kući ka neprijavljenim radnicama i nelegalnim uslovima rada. S ciljem smanjenja neregularnosti i iskorištavanja u okvirima djelatnosti rada u domaćinstvu zemlje čije ekonomije imaju veliki udio ove djelatnosti su radile na prepoznavanju rada u kući kao jednog od sektora tržišta rada i razvijanju javnih politika koje će izvesti ovaj sektor iz okvira neformalnog u formalno i omogućiti osobama kojima je ovo jedini način privređivanja da rade dostojanstveno i uživaju jednaka prava kao sve druge osobe u radnom odnosu. S druge strane, javne politike ne uzimaju u obzir osnovne uzroke problema koji su ukorjenjeni u rodnim ulogama i podjeli rada između spolova.

 

Bibliografija

Cox, Rosie. Exploring the Growth of Paid Domestic Labour: A Case Study of London. Geography, Vol. 85, No. 3 (Juli 2000), str. 241-251. http://www.jstor.org/stable/40573705

Farvaque, Nicolas (ORSEU). Developing personal and household services in the EU. A focus on housework activities. Izvještaj prema DG Employment, Social Affairs and Social Inclusion, januar 2013. http://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=738&pubId=7664  

International Labor Organization. Convention C189 – Domestic Workers Convention, 2011 (No. 189). Dostupno na stranici: http://www.ilo.org/dyn/normlex/en/f?p=NORMLEXPUB:12100:::NO:12100:P12100_ILO_CODE:C189:NO [Pristupljeno 23.05.2017].

International Labor Organization. Domestic workers across the world: Global and regional statistics and the extent of legal protection, 2013. Dostupno na stranici: http://www.ilo.org/wcmsp5/groups/public/—dgreports/—dcomm/—publ/documents/publication/wcms_173363.pdf Pristupljeno 23.05.2017.

Salazar Parreñas, Rhacel. Servants of Globalization: Women, Migration and Domestic Work, 2001. Dostupno na stranici: http://www.li.suu.edu/library/circulation/Gurung/soc4500sgServantsOfGlobalizationSp12.pdf Pristupljeno 24.05.2017.

Vasanthi, Nimushakavi. Addressing Paid Domestic Work: A Public Policy Concern.

Economic and Political Weekly, Izdanje 46, Br. 43 (oktobar, 2011), str. 85-93. Dostupno na stranici: http://www.jstor.org/stable/23047762 Pristupljeno 24.05.2017.

*CC BY-NC-ND – https://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/4.0/

Peticija ‘Svako bolesno dijete ima pravo na šansu za život’

Posted on by sdadmin

U četvrtak 15. lipnja SOLIDARNA – zaklada za ljudska prava i solidarnost i Program ekonomsko-socijalne pravednosti Centra za mirovne studije pokrenuli su građansku peticiju prema Vladi RH “Svako bolesno dijete ima pravo na šansu za život”, zbog akutne ugroženosti zdravlja i života sedmoro djece koja ulici za boluju od maligne bolesti neuroblastoma, a liječe se u Dječjoj bolnici Zagreb u Klaićevoj ulici. Naime, kako je javnost putem medija prethodnih dana izvijestio v.d. ravnatelja Zoran Bahtijarević, Klaićeva bolnica nema dostatna financijska sredstva za nabavku novog lijeka nedavno registriranog na razini EU (no ne i u RH, što je problem) koji im jedini povećava šanse za preživljavanje i to do 20 posto, za što je u prvom redu odgovoran HZZO. Peticiju je tijekom prvoga dana putem interneta potpisalo čak 8000 građana i građanki šaljući jasnu poruku vlastima da je nedopustivo je da djeca u Hrvatskoj članici EU nemaju pristup lijeku koji je registriran u EU, a za koji liječnici specijalisti procjenjuju da im može značajno pomoći u liječenju.

Kako bi se hitno riješio akutni problem ali i onaj sistemski, građani/ke od Vlade RH traže:

  1. da Vlada u ponedjeljak 19.6. na izvanrednoj (telefonskoj) sjednici donese odluku o izravnoj dotaciji 10,5 milijuna kuna Klinici za dječje bolesti Zagreb za potrebe hitne nabavke novog lijeka za sedmoro malih pacijenata oboljelih od neuroblastoma izravno od proizvođača, uz hitno provođenje potrebnih procedura za uvoz lijeka u RH. 
  2. da Vlada naloži da HZZO u najkraćem roku odobri povećanje mjesečnog limita za dodatna 2.5 milijuna kn Klinici za dječje bolesti Zagreb mjesečno, i to već od narednog mjeseca.
  3. da Vlada zaduži HZZO da u suradnji s Ministarstvom zdravstva i bolnicama do jeseni napravi procjenu potreba izdvajanja za izvanredne zdravstvene situacije i rijetke bolesti i osnuje Krizni zdravstveni fond od strane HZZO-a i Ministarstva zdravstva za tu namjenu sa fleksibilnijim mehanizmima dotacija za hitne i posebno skupe potrebe.

Ovaj je akutni problem odraz kronično preniskog mjesečnog limita za nabavku lijekova za djecu u Klaićevoj bolnici, premalog ukupnog proračunskog izdvajanja za zdravstvo i očito nedovoljno efikasnog mehanizma hitne nabavke lijekova za rijetke bolesti u odnosu na potrebe. Naglašavamo da ovo nije humanitarno pitanje koje bi građani/ke trebali sanirati dobrotvornim akcijama, već odgovornost države za sistemski problem nejednakosti građana u pristupu zdravstvu i nedjelotvornog planiranja i upravljanja zdravstvenim troškovima.

Peticiju građani/ke mogu potpisati na poveznici: https://www.peticija24.com/svako_bolesno_dijete_ima_pravo_na_sansu_za_zivot 

Itekako politička tragedija

Posted on by sdadmin

Svaki put kada se dogodi neka tragedija, možete računati na val komentara koji će hvatati svaku priliku da ispolitiziraju nastalu situaciju.

Požar koji se dogodio u Grenfell tornju smještenom na zapadnoj strani Londona takve je komentare još više istaknuo. Ne treba se čuditi: zlodjelo je eksplicitno političko.

U najbogatijem distriktu jedne od najimućnijih zemalja na svijetu, ljudi koji žive u socijalnom smještaju, mnogi od njih s niskim primanjima, poginuli su ili ozlijeđeni u požaru koji je mogao biti spriječen. Umjesto preusmjeravanja krivnje s onih koji su odgovorni ili tretiranja iste kao nečeg prirodnog, naša je odgovornost zapitati se zašto se ovo dogodilo.

Stanari/ke su upravnoj organizaciji, lokalnom vijeću i članu parlamenta (nedavno smijenjenom na izborima) iznova prijavljivali/e kako su ozbiljno zabrinuti/e za sigurnost zgrade. Pritom su se susretali sa šutnjom, a na licu mjesta mi je nekolicina njih rekla kako su uvjereni/e da je razlog tomu njihovo siromaštvo i činjenica da žive u bogatom distriktu, odlučnom u namjeri provedbe društvenog čišćenja u sklopu projekta gentrifikacije – prilagođavanja distrikta ukusu srednje ili više klase.

Požar u Grenfell tornju ne može se promatrati van političkih okvira – on simbolizira duboku nejednakost Ujedinjenog Kraljevstva. U 120 stanova bilo je smješteno između 400 i 600 ljudi, od kojih mnogi u prilično tijesnim uvjetima. Stanari/ke su prijavljivali probleme s dizalima, rasvjetom za hitne slučajeve, ožičenjima i kotlovima. Čak su i minorna poboljšanja zahtijevala njihov konstantni angažman. Ljudima se na taj način poslala poruka da bi trebali biti zahvalni što uopće imaju gdje stanovati, osobito kad je riječ o tako bogatom distriktu.

U studenom je na web stranici udruženja stanara/ki osvanuo upozoravajući blogpost:

“Iako je misao zastrašujuća, Grenfell Akcijska Grupa čvrsto vjeruje da će samo katastrofalni događaj prokazati nesposobnost i nekompetentnost našeg stanodavca, KCTMO, te na taj način privesti kraju opasne uvjete življenja i zanemarivanje zdravstvenog i sigurnosnog zakonodavstva, čime se stanarima i zakupnicima nanosi šteta… Njihova sablasna suradnja s Vijećem RBKC recept je za velike buduće katastrofe”.

Dokaz o katastrofi koju su predvidjeli/e očit je: crni kostur na horizontu u zapadnom Londonu. Vatra još uvijek gori, a svaki je dom u bloku već uništen. Oni koji su preživjeli, izgubili su sve. Mnogi se ljudi još uvijek vode kao nestali, a broj umrlih raste. Okolne su ulice pune ljudi koji se, okruženi volonterima/kama koji/e dodaju vodu,  bore sa suzama.

Stanovanje je u Velikoj Britaniji postalo barometrom nejednakosti: vlasništvo nad stambenim objektima je u padu, a razina najmova se povećava. U međuvremenu je Konzervativna stranka napadala socijalni smještaj u namjeri da raširi privatnu prodaju domova. U međuvremenu je Gavin Barwell, novi šef osoblja Therese May, bio jedan u nizu ministara za stambeno pitanje koji je trebao voditi računa o izvješćima koja upozoravaju da su visoki blokovi stanova kao što je Grenfell toranj izloženi opasnosti od požara. Nije izvršio zatraženu kontrolu.   

Konzervativna stranka bez oklijevanja daje na znanje čiju stranu u britanskoj stambenoj podjeli zastupa. Kad su Laburisti prošle godine predložili amandman na vladin zakon o stanovanju i planiranju, a koji bi od privatnih stanodavaca zahtijevao prostore koji su “prikladni za obitavanje ljudi”, 72 člana parlamenta (Tory), u isto vrijeme i stanodavci, glasali su protiv.

Prošlotjedni su izbori u Velikoj Britaniji ukazali na rastuću podjelu između onih koji si mogu priuštiti smještaj i onih koji se bore zadržati krov nad glavom. Konzervativci su u svom manifestu po pitanju smještaja malo obećali, očekujući veliku izlaznost stanodavaca – njihova osnovnog biračkog tijela. Naposljetku se ispostavilo da je velik broj građana/ki odlučio izaći i glasati za Laburiste koji su obećali graditi kuće i boriti se protiv iznimno visokih stanarina.  

Jedini način na koji se može prevenirati repriza tragedije koja je zadesila Grenfell toranj leži u prihvaćanju činjenice da je adekvatan smještaj pravo svake osobe, a ne privilegija. Ljudi s nedostatnim primanjima zaslužuju vladu i lokalnu vlast koja će cijeniti njihove živote. Naši bi nas domovi trebali štititi, a ne nas i našu obitelj izlagati rizicima.

Margaret Thatcher slavno je raspravljala o tome da ne postoji nešto što možemo nazvati društvom. Ta je ideja nanijela veliku štetu, osobito onima kojima je bio potreban socijalni smještaj. Ali na mjestima kakav je zapadni London, na dane poput današnjeg, njena je teza čvrsto i iz temelja opovrgnuta. Lokalna se zajednica okupila, ponudila mjesta za boravak, zaprimala donacije i koordinirala resurse. 

Količina bijesa koji je tragedija izazvala, zajedno s činjenicom da ju je bilo moguće prevenirati, prisilila je političare/ke na provođenje istrage. Sada je potrebno izboriti se i osigurati da se ova ljutnja pretvori u promjene. Preživjeli/e moraju biti adekvatno smješteni. Oni koji su mogli spriječiti izbijanje požara moraju odgovarati. Ljudima koji žive u sličnim opasnim uvjetima diljem zemlje mora se hitno pružiti pomoć. Stambena se kriza mora riješiti. 

Prevela i prilagodila: Kristina Ilić

Rasprava o pobačaju preseljena u sferu socio-ekonomskih pitanja

Posted on by sdadmin

Umjetnički kolektiv Montažstroj je u Kinu Tuškanac 11. lipnja 2017. predstavio multimedijalni događaj LJUBAV & EKONOMIJA. Time je Montažstroj prvi put predstavio širi projekt o reproduktivnim pravima žena u realnom prostoru i vremenu. Projekt se do tada odvijao u virtualnom prostoru, na društvenim mrežama i na stranici cijankalij.montazstroj.hr obradom kultne njemačke drame CIJANKALIJ §218.

Događaj je vodila Jelena Berković, novinarka i aktivistkinja za slobodu govora, koja je publiku povela na povijesno putovanje regulacije pobačaja na našim prostorima. Kroz prezentaciju brojnih arhivskih, audiovizualnih i fotografskih materijala, publika je dobila presjek represivnih zakonskih okvira od Kraljevine SHS, preko NDH pa sve do 70-ih godina i legalizacije pobačaja. Publici su bili posebno upečatljivi edukativni filmski materijali iz 30-ih godina, kojima se žene pokušavalo odgovoriti od odlaska nadribabicama za izvršenje ilegalnih pobačaja, kao i predstavljena praksa NDH, u kojoj su izvršitelji ilegalnih pobačaja bivali kažnjavani smrću.

{slika}

Dokumentarni performans u izvedbi Jelene Berković upotpunili su Miki Solus i Tihana Lazović, koji su uživo izveli glazbene brojeve iz 20-ih godina prošloga stoljeća, čija je tema upravo socio-ekonomski aspekt pobačaja. Izvedba songova izmamila je spontane aplauze publike.

U drugom dijelu događaja, otvorena je javna rasprava o pitanju pobačaja, koju je moderirao Borna Sor, satiričar, novinar, debatant. Gošće Marina Katinić, doktorantica filozofije i bioetičarka, te Jadranka Brnčić, biblijska hermeneutičarka, svojim su izlaganjima otvorile prostor rasprave u kojega se veoma aktivno uključila i publika. 

Jadranka Brnčić govorila je o patrijarhalnoj slici žene, koja se počela mijenjati tek nedavno, u 20. stoljeću, kada žene počinju zarađivati za svoj život: “Što se tiče etike u Bibliji, vjerojatno ne znate da nema ni jednog jedinog retka u Bibliji u kojem se zabranjuje pobačaj. (…) Što je temeljna zapovijed za Isusa, da volimo sami sebe, da volimo druge kao same sebe, i da svoju ukorijenjenost upoznajemo u onom transcedentnom. A jedino pravo na život je život u kojem su sve temeljne potrebe zadovoljene, a među njima je prva glad”.

Marina Katinić govorila je o socio-ekonomskim indikacijama za pobačaj iz etičkog aspekta: “Pobačaj je nešto što se slažemo da nije poželjno, da nije dobro, ali treba to dopustiti, kao nužno zlo. To je klasičan utilitaristički pristup koji je u etici dosta uobičajen, međutim, postavlja se pitanje može li zakon ozakoniti ono što je u sebi zlo (…) Na pobačaj se gleda kao na rješenje, a meni se čini da je pobačaj problem. Dakle, pobačaj je problem, a ne rješenje”.

Obje sugovornice složile su se u nužnosti socijalne države kao pomoći ženama i majkama, jer upravo je to preduvjet podizanja djece.

Osim pomoći majkama, Brnčić je istaknula i druge probleme političko-ekonomske paradigme svijeta u kojoj živimo, naglasivši da polarizacija i služi tome da ne vidimo glavni problem, a glavni problem je neoliberalni kapitalizam. Zamagljuje nam oči, da ne vidimo što je problem, pitanje radničkih prava, o tome se nitko ne brine. Kad bi se cijela struktura društva trebala brinuti da do pobačaja ne dođe, to je glavna stvar o kojoj se treba brinuti. A odluka o pobačaju ili ne, doista pripada savjesti svake osobe, taj prostor bi trebao ostati slobodan.

{slika}

U raspravi su se pojavila i uobičajena pitanja o ovoj temi – je li fetus ljudsko biće ili nije, počinje li život začećem ili kasnije, no to su pitanja o kojima se gošće, kao niti članovi publike, nikada neće složiti. Ono što je pitanje jest: Možemo li izbjeći klasične anti-choice i pro-choice podjele i pronaći zajednički prostor razumijevanja oko zaštite i emancipacije žena u našem društvu – političke, ekonomske, zdravstvene, radne?

Upravo su na tragu ovog prostora razumijevanja doprinos dali i neki članovi publike svojim komentarima i pitanjima, a posebno je upečatljivo bilo pitanje o ljubavi: “Gdje je ta ljubav, danas, u Hrvatskoj, ljubav za ženu, za čovjeka, da slobodno živi, s resursima koji mu trebaju da bude slobodan ili slobodna, od ekonomije, preko poštovanja, do podrške cijele zajednice, koji je ideal hrvatskog društva u 21. stoljeću, koje je to društvo koje voli ženu?”

Reakcije publike su pokazale da je tema pobačaja osjetljiva i za jednu i za drugu stranu, te da još uvijek nije lako izgraditi prostor dijaloga. Ali Montažstrojev je događaj otvorio prostor za raspravu onkraj klasičnih argumenata, čime je u raspravi skiciran “treći prostor” koji se u našem društvu tek treba otkriti i artikulirati. Pozivanje na nijanse, potencijalne prostore konsenzusa, na raspravu više razine od binarnih opozicija otvorilo je zanimljivu platformu za razgovor o pitanju pobačaja. Rasprava je zaključena rečenicom Marine Katinić: “Nema demokracije bez rasprave” – možemo se i ne slagati, ali i dalje smo članovi istoga društva.

Hoće li feminističke parole iz 20. stoljeća biti jednako učinkovite u zaštiti ženskih prava u 21. stoljeću, predstoji nam vidjeti u procesu donošenja novoga zakona. Do tada, svi zainteresirani mogu pogledati snimku prijenosa uživo ovoga događaja. Čitav događaj bio je i humanitaran. Prihod od ulaznica u iznosu od 5.700 kuna bit će uplaćen društvu Mali zmaj, koje se bavi djecom iz socijalno ugroženih obitelji. Umjetnički kolektiv Montažstroj namjerava nastaviti ovaj projekt gostovanjima po hrvatskim gradovima, s gostima iz pojedine lokalne zajednice, kako bi i dalje doprinosio javnoj raspravi o ovom pitanju.

BeFem letnje feminističke igre 2017.

Posted on by sdadmin

BeFem feministički kulturni centar vas poziva na BeFem Letnje feminističke igre – dvanaestočasovni događaj posvećen feminizmu i pokretu za prava žena u Srbiji i postjugoslavenskom regionu. BeFem letnje feminističke igre će se održati u nedelju, 18. juna s početkom u 12h u Kulturnom centru Grad, Braće Krsmanovića 4, Beograd.

Olimpijske igre su u svoje redove prvi put uvrstile žene 1900. godine, četiri godine nakon održavanja prve moderne Olimpijade u Atini. Iako su se žene izborile za više od 40% u ukupnom broju takmičara na Letnjim olimpijskim igrama u Brazilu 2016, ulaganje u ženske igre je nedovoljno, a ženske pobede se ne slave glasno koliko zaslužuju. U cilju da se suprotstavi takvim praksama, BeFem organizuje letnje feminističke igre. 

Letnje feminističke igre su prostor za povezivanje različitih feminističkih praksi, ali i različitih identiteta poput rase, klase i seksualnosti uz svest o tome da su ženska iskustva različita i da ne postoji koncept globalne žene i globalne ženske politike.

Dobrodošle/i ste da nam se pridružite u diskusijama o položaju žena u sistemu zdravstvene zaštite, o političkom i ekološkom upravljanju za dostizanje rodne ravnopravnosti, o načinu na koji se žene tretiraju u represivnim društvenim institucijama, o komunikacijskim strategijama za borbu protiv rasizma, i o mnogim drugim temama važnim za razvoj društva zasnovan na principima rodne ravnopravnosti.

Pored toga, iz programa izdvajamo i:

  • Belly dance radionicu trbušnog plesa “Šta će mi revolucija ako ne mogu da plešem”

  • Panel diskusija “Pivo, pank i žene”

  • Antiratni muzički performans Jasmine Tešanović

  • Izložba zadruge NEpraktične žeNe

Program se održava u tri paralelna prostora u KC Gradu. Detaljan program Letnjih feminisitčkih igara pronađite na vebsajtu BeFem feminističkog kulturnog centra: www.befem.org

BeFem letnje feminističke igre organizuje BeFem feministički kulturni centar uz podršku fondacije Global Fund for Women, Ambasade SAD-a u Srbiji, WACC Communication for all i Rekonstrukcije ženski fond. Ulaz je slobodan!

Detaljne informacije i celoviti program sa satnicom možete naći klikom ovde, a promo video BeFem Letnjih feminističkih igara na ovom linku.

O stripu i animaciji na ovogodišnjem 27. Animafestu

Posted on by sdadmin

Svjetski festival animiranog filma Animafest održan je od 5. do 10. lipnja u Zagrebu. Animafest je drugi po redu najstariji festival animacije, a održava se od 1972. godine. Na ovogodišnjem  27. Animafestu prikazano je veliko natjecanje dugometražnog i kratkometražnog animiranog filma, natjecanje studentskog filma, hrvatskog filma, site specific animacije uz bogat popratni program poput Animacikla kojim se spaja pedaliranje, pokretno kino i animacija, izložbe recentnih radova studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i Odsjeka za animirani film i nove medije (OZAFIN ALU), simpozij o suvremenoj animaciji Animafest Scanner IIII, program za najmlađe i još mnogo toga.

Animafest je mjesto susreta domaćih i stranih autora, ali i mjesto na kojem se i najmlađi i oni stariji mogu zabaviti, nešto naučiti i upoznati čudesan svijet animacije. Prema riječima umjetničkog ravnatelja Animafest je “mjesto inspiracije, kreativnosti, razmjene ideja, inovativnosti, komunikacije, raznolikosti i internacionalne raznolikosti.” Prikazani filmovi obrađuju raznovrsnu tematiku, aktualne društvene teme, ljubavne veze, sudbine i razne životne okolnosti, život životinja i mnoge druge.

Mnogi filmovi prikazivali su i opisivali sudbinu i život žena, od kojih bi istaknula dugometražni film U ovom kutu svijeta autora Sunao Katabuchija. Film prikazuje život djevojke Suzu Urano od njene mladosti do djevojačkih dana. Radnja filma se odvija za vrijeme 2. svjetskog rata. Suzu Urano kao mlađa djevojka živi s roditeljima te, uz neke prepreke, živi stabilan život. Pomaže roditeljima, ide u školu i voli crtati. Sa 18 godina udaje se za mladog činovnika i odlazi živjeti sa njegovom obitelji u gradić Kure u okolici Hiroshime, koji je mornarička baza. Suzu se u novoj obitelji dobro snašla, no nakon nekog vremena dolazi do nestašice hrane u mjestu. Ona uz veliku maštovitost i trud osmišljava načine kako osigurati obitelji dovoljno hrane i uspijeva od neznatno malo hrane napraviti obilne obroke. Suzu je sretna sa svojim mužem, ali nema dobre odnose sa uvijek namrgođenom muževom sestrom. Ubrzo se cijela obitelj i Suzu nađu usred bombardiranja koje se kroz nekoliko mjeseci ponavlja. Suzu i dijete muževe sestre se nađu usred detonacije bombe pri čemu djevojčica pogiba, a Suzu ostaje bez ruke. Njezin se cijeli život mijenja, više se ne može baviti crtanjem i sanja o tome da ode natrag kod svojih roditelja. Naposljetku ipak ostaje sa mužem i nastavlja iznova graditi svoj život. Film je odlično prikazao sudbinu djevojke koja se iznenada nađe u okrutnoj stvarnosti rata, pobjeđuje ratne okolnosti, ali ipak naposljetku nastrada. No ona i ovu nesreću pobjeđuje i ostaje pobjednica do samog kraja.

Kratkometražni film Manivald autorice Chintis Lundgren nagrađen je kao najbolji hrvatski animirani film. Ovaj film prikazuje 33godišnjeg lisca Manivalda koji živi sa mamom lisicom. Mama je vrlo ambiciozna glede sinovog uspjeha i prisiljava ga da svira klavir, uči i mnogo postiže, čemu svjedoče prikazane mnogobrojne diplome izvješene na zidu. Perilica za veš se pokvari i mama poziva majstora te dolazi seksi vuk Toomas. Mama ugošćuje Toomasa i pokazuje za njega veliki interes, pri čemu Toomas čak i pozira dok ona izrađuje skulpturu. Za to vrijeme Toomas namiguje Manivaldu i nedugo potom, odglumivši da ide u toalet, dolazi u Manivaldovu sobu gdje se upuštaju u seksualni odnos. Iduće jutro Manivald zatiče Toomasa u maminom krevetu. Nesretan i iznevjeren Manivald potom kreće tražiti Toomasa, zvoni na njegova vrata i susreće se s Toomasovom djecom. Toomas se ponaša kao da Manivalda ne poznaje. Film završava tako da Manivald svira klavir sa putujućom glazbenom družinom, koja je prikazana i ranije u filmu kako prolazi kraj njegovog prozora. U ovom filmu vidimo prevarenog lisca, što je paradoksalno jer znamo da je lisica lukava životinja. Manivalda nije slomila dvostruka prevara i on se ipak vraća u život svirajući na klaviru sa putujućom družinom. Ta družina je u početku bila sporedna dok je prolazila kraj njegovog prozora u daljini, ali je na kraju bila središnja i spasonosna.

Kratkometražni film Mačkica autorice Renate Gąsiorowske nagrađen je nagradom Dušan Vukotić za najbolji studentski film. Film prikazuje djevojku koja masturbacijom istražuje svoje tijelo. Pritom ju teleskopom promatra voajer koji dolazi na njezina vrata. Njezina vagina se odvaja od nje, poveća se i otjera voajera. Potom se opet smanji i pokazuje djevojci što joj odgovara. Tako se recimo mazi sa četkom, prelazi preko valovite vaze ili je pod mlazom tuša. Djevojka se na kraju opet spaja sa svojom vaginom. Ovaj film na zabavan i duhovit način približuje gledaocima iskustvo mladih djevojaka koje istražuju svoje tijelo i uče o seksualnosti. Pritom pomiče granice i pokazuje nešto što je u našem svijetu nemoguće, no u našoj mašti zamislivo i stvarno.

Grand Prix za kratkometražni film dobio je film Noćna ptica (Nighthawk) autorice Špele Čadež. Nagradu Zlatni Zagreb za kreativnost i inovativno umjetničko dostignuće dobio je Jonathan Vinel za film Martin plače (Martin Cries). Nagrada Zlatko Grgić za najbolji prvi film napravljen izvan obrazovne institucije dobilo je film Amalimbo autora Juana Pabla Libossarta. Grand Prix za dugometražni film dodijeljen je Michaëlu Dudok de Witu za film Crvena kornjača. Nagrada za site-specific animaciju Animation goes MSU pripala je Paulu Fletcheru za rad Vožnja na posao. Glavnu nagradu u natjecanju filmova za djecu dobila je Christine Susanne Nerland za film Ostaviti trag. Nagradu publike Mr. M su dobili kratkometražni film Ježeva kuća Eve Cvijanović i dugometražni film Moj život kao tikvica Claudea Barrasa.

Ovogodišnji Animafest tematski je bio fokusiran na vezu stripa i animacije. Mnogi autori/ce su inspiraciju za svoje animirane filmove pronašli upravo u stripu. Animafest je festival koji svakako treba posjetiti i iduće godine jer je odlična prilika za zabaviti se, uploviti u svijet mašte i naučiti nešto novo o animaciji. 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org