Kome još treba feminizam?

Nisu li sve rasprave o položaju žena u društvu već sto puta ponavljane. Nisu li sve bitke već dobivene? Tko se danas još deklarira feministkinjom? I zašto bi itko posvetio festival feminizmu i k tome još “za sve”?

Ožujak  je donio pregršt sadržaja o ženama, s njima, od njih i za njih. Od ‘nevjerojatnih’ popusta od 8% na “ženske proizvode” za 8. mart do niza kulturnih manifestacija koje slave žene. Jedna od njih je i festival Feminizam je za sve u organizaciji Frakture povodom izdavanja osam novih knjiga eseja na temu feminizma. Među naslovima se našlo reizdanje feminističke veteranke Slavenke Drakulić, prijevod knjige povjesničarke feminizma Zsófie Lóránd, te knjige eseja autorica okupljenih oko sad već nažalost ugašenog feminističkog portala MUF, Barbare Pleić Tomić, Lee Horvat, Maše Grdešić, Lee Pukanić, Asje Bakić i Jasne Jasne Žmak – fantastičan povod da se ključna lica hrvatske feminističke scene okupe i razmijene nekoliko bitnih po(r)uka. Evo pregleda najupečatljivijih tema i zaključaka s četiri tribine festivala koji se u Uraniji održavao od 8. do 11. ožujka.

Feministkinja mora biti lukava

Festival je simbolički započeo na 8. mart čitanjem poezije nakon sad već tradicionalnog Noćnog marša u organizaciji fAKTIVa, a o feminizmu i feminističkom aktivizmu razgovaralo se na tribini Feminizam je za sve, prema kojoj je festival i dobio naziv, a koja je doista okupila žene sa svih polja – teoretičarke i aktivistice, cis i trans žene, straight žene i lezbijke. Tako su se Nadežda Čačinović, Lada Čale Feldman, Sonja Hranjec, Mima Simić, Jelena Tešija i Jelena Veljača u razgovoru koji je moderirala Barbara Gregov dotakle aktivizma, teorije i popularne kulture.

Feminizam je za sve, knjiga bell hooks svojevrsni je feministički priručnik koji feminističko djelovanje želi približiti široj javnosti, te se postavlja pitanje dobiva li feminizam spuštanjem iz teorije u popularno ili ipak gubi. Popularna kultura postala je i mjesto otkrivanja, odrastanja i svojevrsno utočište. Za Mimu Simić popularna kultura je mjesto učenja za vlastitu obitelj, ali ujedno i prostor u kojem želi djelovati kako bi doprla do ‘malih Mima’ u svim dijelovima Hrvatske. Ipak, upozorila je na problematičnost popularne kulture koja naizgled djeluje kao svačiji prostor, a zapravo je izrazito političan i prvenstveno heteropatrijarhalan i heteroseksualan prostor. Feministkinja treba biti lukava, zbog toga ona namjerno nastoji prodrijeti u to područje i prodrmati ga, primjerice sudjelovanjem na Milijunašu. Jelena Veljača, s druge strane, kao medijski eksponirana osoba živi u području popularne kulture, iako joj to nije bila želja ni namjera. Igrom slučaja završila je na televiziji koju smatra prostorom velikih trauma. Općenito za očekivanja od žena u medijima navodi kako su izrazito stereotipizirana: moraš izgledati kako se od tebe očekuje i moraš pisati i govoriti o temama koje se od tebe očekuju – o ženskim temama, koje su sve samo ne frivolne i lake.

Lada Čale Feldman skrenula je pozornost na neugodnu činjenicu da kao feministkinje pozdravljamo ulazak žena u medijski prostor i njegovo osvajanje, no postavlja se pitanje što je sa ženama poput Željke Markić ili Kolinde Grabar Kitarović koje su nam ideološki suprotstavljene i s čijim se djelovanjem nužno ne slažemo. Zauzimanje prostora, a pogotovo prostora popularne kulture sa sobom nosi odgovornost koju je Slavenka Drakulić spomenula dan ranije, odgovornost da progovori jer ima pristup medijima. Teoretičarka Nadežda Čačinović koja također nastoji popratiti najnovije popularnokulturne tekovine čitajući stripove i igrajući videoigre upozorava na efekt spektakla i trošenje istoga u popularnoj kulturi. Za razliku od nje, Veljača smatra da spektakli mogu pomoći u borbi i ostvariti pobjede ako ih se dobro iskoristi. Ona svoju medijsku eksponiranost i izloženost u popularnoj kulturi uspješno koristi u borbi protiv nasilja nad ženama. I dok popularna kultura postaje prostorom borbe, Sonja Hranjec naglašava da spektakli odnose živote na margini i da se za nju kao trans ženu borba doslovno odvija na ulici, onkraj teorije i popularnog. Osobna motivacija trans žene za feminizam i borbu je ostati živa, izbjeći napade i depresiju i to su mali nespektakularni pomaci. No mjesta za napredak ima i aktivizam ovdje igra značajnu ulogu. Iako se ponekad čini repetitivnim, Jelena Tešija, jedna od organizatorica Noćnog marša iz fAKTIV-a ne odustaje od marša, koji se ove godine održao po 5. put zaredom. Navodi da je feministička strast i pozitivan utjecaj vlastitog djelovanja, poput nicanja novih feminističkih inicijativa tjeraju da nastavi.

{slika}

Posve banalno 

Praktični feminizam i nevidljive, gotovo samorazumljive sfere patrijarhalnog djelovanja bile su tema razgovara Marije Ott Franolić s Leom Horvat i Barbarom Pleić Tomić te Slavenkom Drakulić, čiji su Smrtni grijesi feminizma doživjeli novo dopunjeno izdanje. Pohvala autorici na tome što je još uvijek aktualna ujedno je i kritika društva koje se nije mnogo promijenilo od 1984. kada je knjiga prvi puta izdana. Stoga, prepoznavanje i osvještavanje sprege privatnog i političkog važno je isticati i danas kada se previše feminističkih tekovina uzima zdravo za gotovo, a borba za autonomijom ženskog tijela i dalje nije dobivena. Poziv majčinstva za koji su žene biološki predodređene, tema je koju feminizam prepoznaje, ali se premalo njome bavi upravo jer se želi odmaknuti od esencijalizma i biološkog determinizma. Barbara Pleić Tomić kao središnji interes svoje knjige školskog paradigmatskog naziva Mama kuha ručak, tata čita novine postavlja upravo majčinstvo. Iako danas postoje studije majčinstva, to je i dalje tema o kojoj se teško pozicionirati. Tim više što zbog opterećenih društvenih očekivanja i medijskih reprezentacija koje itekako utječu na osobne stavove o savršenom majčinstvu i koje žene internaliziraju, ali ne mogu ispuniti. I Veljača se, dan nakon, osvrnula na fenomene insta– i celebrity moms kojima slave majčinstvo, ali se stavlja i prevelik teret na majke. Za dobar/loš odgoj odgovorno je društvo, a ne majka, i njegova je zadaća da osigura sve preduvjete da bi majke mogle biti ‘dobre majke’. Čačinović dodaje da je ono najviše što žene po tom pitanju mogu učiniti jest to be good enough.

Društvo, također, ženama pripisuje brižnost i skrb kao njihove inherentne odlike, a ne prepoznaje skrbni i emocionalni rad koji žena svakodnevno investira, na što Pleić Tomić ukazuje. Kada je riječ o majčinstvu, naravno da se na dnevnom redu našla i tema pobačaja. Važno je osvijestiti da su pitanja majčinstva i pobačaja, odluka kada i ako roditi dijete, postoje li uopće kapaciteti za to (emocionalni i financijski) daleko kompleksniji od načina na koji ih se prikazuje u pro-life kampanjama. Abortus je postojao oduvijek i zakonska zabrana ga neće iskorijeniti, važno je da se osvijesti da medicinski, ekonomski i klasni uvjeti za rađanje i majčinstvo nikako nisu zanemarivi. Lea Horvat uspoređuje život u Njemačkoj sa stanjem u Hrvatskoj ističući enormnu ulogu društva i ekonomskih uvjeta na odluku o majčinstvu. Kao primjer navodi besplatne vrtiće do prve godine života, mogućnost rada na pola radnog vremena i druge ekonomske povlastice za bračne zajednice. U svojoj knjizi Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu naizgled banalnu svakodnevicu, domaćinstvo, naše dnevne rituale i prostor kojim se krećemo čita iz feminističke perspektive. Horvat uočava da svakodnevica skriva različite silnice diskriminacije i da prostor nije jednako dostupan za sve. Uzmimo primjer pristupačnosti – majkama s dječjim kolicima otežano je kretanje u prostoru: visoko podni tramvaji, institucije i restorani bez pristupa s kolicima. Zaključak tribine bio je da je na društvu odgovornost da osigura predispozicije za majčinstvo (i roditeljstvo), a ne da ulazi u područje upravljanja ženskim tijelima.

O rodu, jeziku, Mufu i onim stvarima

Na tribini Forsiranje feminizma s Lanom Pukanić, Mašom Grdešić i Radom Borić moderatorica Anda Bukvić Pažan ukazala je na zanimljivost da sve više žena nosi dva prezimena i skrenula pozornost na odnos suvremenih žena prema prezimenima koja označavaju njihovo bračno stanje odnosno pripadanje, najprije ocu, a zatim mužu. Problematizirala je i nužno zadiranje u bračno stanje žene upitom o oslovljavanju, kao i općenito otežano oslovljavanje ili navođenje žena s većim brojem prezimena, ali i forsiranje bliskosti kada ih se oslovljava imenom. Rada Borić skrenula je pozornost na tretman žena u jeziku na primjeru (sve samo ne) generičkog muškog roda ili same riječi žena i opisa koji se navode u rječnicima. Zanimljiva je novina da su autorice s Mufa isprobavale različite oblike rodno ravnopravnog jezika, da bi naposljetku uvele novi, kako tvrde inkluzivni, znak ⁞ koji odvaja nastavak, ali ne ostavlja prevelik razmak, a nije ni nezgrapna formulacija. Osim znakovima, na Mufu se eksperimentiralo i različitim žanrovima, ali nije nedostajalo trezvene kritike. Urednice i autorice tog feminističkog portala za umjetnost i medije, simboličkog i aluzivnog naziva Muf, na pristupačan su se i pitak način, a opet dobro teorijski potkovane bavile popularnom kulturom, djevojaštvom, majčinstvom, seksualnošću, privatnim, javnim i svakodnevnim. Velik dio tih tema pretočen je u knjige promovirane upravo na ovom festivalu, a svi tekstovi dostupni su i dalje na stranicama mufa unatoč gašenju portala koji iz financijskih razloga više nije mogao nastaviti s radom.

Na Muf se osvrnula i Asja Bakić te kasnije pridružena autorica na portalu Jasna Jasna Žmak na tribini s Mimom Simić Hrvatske kuje koju je moderirala Željka Horvat Čeč. Često su im prigovarali vulgarnost i snabdijevali se nad tekstovima o pornografiji. Kako je moguće baviti se kulturom i imati takav naziv, Muf i Rousseau! Bakić tvrdi da problem nije u guzicama i sisama, već u onome što one predstavljaju. Isti oni mediji koji su ih napadali na vlastitim stranicama donose slike “djevojaka dana” ili slikaju obnažene turistkinje na odmoru bez njihovog dopuštenja za naslovnice i nakladu. Bakić pornografiju ne smatra načelno dobrom ili lošom, problem vidi u tome što se seks dovodi u vezu s moralom, te kritizira dvoličnost gađenja prema pornografiji ili sažalijevanja žena u toj industriji. Za nju su seksualne radnice i dalje radnice i njihov rad nije manje vrijedan od onog jedne književnice. Seksualnost kao ključna tema i nešto o čemu se teško progovara zaokuplja i Jasnu Jasnu Žmak u knjizi One stvari u kojoj, osim povijesnog i teorijskog pregleda seksualnosti, donosi mnogo privatnog i na taj se način razračunava sa sramom koji je nam je sustav nametnuo. Iznimno je važno da mlađe generacije imaju pristup informacijama, da se ne osjećaju posramljeno i izolirano iz bilo kojeg razloga, što je često slučaj u manjim sredinama. I Žmak i Simić potječu iz takvih sredina i ističu potrebu za drugačijim narativima i destigmatizacijom seksualnosti.

{slika}

Zašto uopće još braniti ili forsirati feminizam?

U nekoliko se navrata tijekom festivala sudionicama različitih tribina postavilo pitanje zašto je feminizam na lošem glasu, zašto nije popularan među mlađom populacijom i zašto ga forsirati. I naravno, pojavio se zamor od odgovaranja uvijek na isto pitanje u različitim intervjuima. Slavenka Drakulić dobro je istaknula da mlađe generacije svoja prava uzimaju zdravo za gotovo. Djevojčice kažu da su one glavne u svom razredu, između ostalog jer ih brojčano ima više, a kada dođu kući savjesno spremaju igračke i krevete jer su internalizirale svoje “ženske dužnosti” za razliku od svoje braće. Na nevidljivo djelovanje patrijarhata i rodnih uloga ukazuju i Pleić Tomić i Horvat u svojim knjigama. Koliko je takva podjela čvrsto ukorijenjena u naš način razmišljanja potvrdio je i komentar iz publike da majke (koje najbolje znaju kako je trpjeti neravnopravnost) trebaju djecu naučiti ravnopravnosti (jer naravno društvo kakvo želimo započinje odgojem), na što je Jelena Veljača samo upitala, a što je s očevima? Mijenjanje svijeta nabolje, ono je što Jasna Jasna Žmak ističe kao novi pristup i odgovor na pitanja o bauku feminizma. Umorna od neprestanog branjenja feminizma predlaže da odsad s entuzijazmom nabrajamo sve pozitivno što nam je feminizam donio, a Mima dodaje da zaboravljamo feministički užitak zauzimanja novih prostora, užitak političke borbe, pa i užitak uopće. Evidentno je da pomaka ima. Danas se borimo protiv staklenog stropa, a nekad se ozbiljno raspravljalo o tome je li žena uopće ljudsko biće i ima li dušu. Ipak, nije dovoljan samo jedan dan ili mjesec da se osvrne na položaj žena u društvu, nisu sva pitanja riješena ni bitke dobivene, daleko od toga… i ništa nije zagarantirano. Kao što Slavenka Drakulić opominje, zaboravljamo da su prava koja uživamo, teško izborena prije nas i da nisu zagarantirana. Kome treba podsjetnik, koliko se brzo situacija može promijeniti, slobodno neka dohvati Sluškinjinu priču ili upiše pojmove “Poljska” i “ženska prava” u tražilicu. Ako, pak, se želite usredotočiti na užitak, pročitajte naslove ovih autorica, možda i vas inspiriraju na djelovanje.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Odbijena tužba švedskih primalja koje nisu htjele pružiti zdravstvenu skrb zbog priziva savjesti

Europski sud za ljudska prava odbio je tužbu švedskih primalja koje nisu htjele pružiti zdravstvenu skrb pacijentici koja se odlučila za abortus. To je pobjeda za zdravstvo u Švedskoj, ali i za žene diljem Europe.

Naime, dvije primalje, Ellinor Grimmark i Linda Steen obratile su se Europskom sudu za ljudska prava tvrdeći da je uskraćivanje zaposlenja zbog njihovih uvjerenja po pitanju pobačaja kršenje njihova prava na slobodu vjeroispovijesti i savjesti. 

Umjesto željenog ishoda za primalje, zaključeno je da su švedske vlasti postupile zakonito u trenutku kad su im uskratile zaposlenje nakon što su izjavile da im vjerska uvjerenja brane pružanje skrbi pri pobačaju.

“Nadamo se da je ova odluka Europskog suda za ljudska prava prekinuti kampanju protiv pobačaja koja traži pravo na odbijanje pružanja skrbi. Ne radi se samo o tome da su dvije primalje odbile pružiti skrb, već je to dio jasne međunarodne agende koja nastoji uskratiti pravo na pobačaj. Znamo iz iskustva drugih zemalja da takozvani ‘priziv savjesti’ zapravo sprječava ženama pristup legalnom pobačaju“, kazao je Hans Linde, predsjedavajući u RFSU, švedskoj neprofitnoj organizaciji koja radi u području seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava. 

Ova je odluka važna jer će dugoročno pridonijeti zaštiti zdravlja žena, pravu na kvalitetnu skrb te na to da ih se tretira s poštovanjem kad se odluče na abortus. Sve to je narušeno kad medicinsko/profesionalno osoblje ima pravo suditi žene kojima je potrebna skrb. Ova perspektiva (suda) važna je za cijeli sustav švedske zdravstvene zaštite, kao i zakonski okvir. 

Nije ljudsko pravo da sestrinsko osoblje odbije pružiti njegu. Ova odluka trebala bi biti jasna poruka ostalim zemljama Europe u kojima se raspravlja o tom pitanju. Ove švedske primalje dio su velike, dobro financirane kampanje protiv pobačaja na čelu s ‘Alliance Defending Freedom’, a Europska konvencija o ljudskim pravima ne podržava njihova nastojanja “, kazala je Sara Bäckström, viša pravna savjetnica u RFSU.

Europski sud za ljudska prava očito smatra da švedski zdravstveni sustav, kad je pacijentima/icama potrebna zdravstvena skrb, ima prednost, u skladu s Europskom konvencijom o ljudskim pravima. RFSU se nada da će i druge države slijediti primjer Švedske kako bi osigurale zaštitu ženskih prava.

Borovo u štrajku: rad u tranziciji 1987.-1991.

U srijedu 18. ožujka u 18:00 sati u Knjižnici Bogdana Ogrizovića održat će se predstavljanje knjige “Borovo u Štrajku: rad u tranziciji 1987.-1991.” autorskog tima Cvek, Račić i Ivčić.

Knjigu će predstaviti:
Ana Vračar, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju
Iva Zenzerović, Centar za mirovne studije
Branimir Janković, Filozofski fakultet sveučilišta u Zagrebu
Ivona Grgurinović, Filozofski fakultet sveučilišta u Zagrebu
Jerko Bakotin, tjednik Novosti

Iz recenzija i prikaza:

“Borovo je, kako to i ova knjiga nastoji prikazati, egzemplar i metafora poraza ne samo radničke borbe protiv nositelja političke moći i urušavanja samoupravnog socijalizma te nastupanja hrvatskog ortačkog kapitalizma, već i simbol uništenja višenacionalne lokalne zajednice pod okriljem ideologije stvaranja etnički homogenih prostora.
Problemu [autori] pristupaju interdisciplinarno u pravom smislu riječi tako da je završni proizvod značajan prilog povijesti radničkog pokreta ali i pitka znanstveno-popularna studija o razdoblju bliske prošlosti (…). Ova se knjiga zagledava upravo u to razdoblje [1987.-1991.] i rastvara povijesni vakuum kritički prikazujući uzroke propasti kombinata Borovo, dinamiku radničkog otpora i ključne točke rastakanja njihove solidarnosti kroz nastupajući neoliberalizam i politike nacionalne države koja se odriče vlastite prošlosti i tadašnjih institucija radničkog samoupravljanja.”
Iz recenzije dr. sc. Nebojše Blanuše, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

“Ta velika socijalna drama radništva u tranziciji 1980-ih i 1990-ih – obilježena stečajevima i štrajkovima, otkazima i nezaposlenošću – uspješno je prenesena u knjigu Borovo u štrajku koja se čita podjednako dramatično. Iako stručno upućena i fundirana, itekako je otvorena širem čitateljstvu.”
Iz recenzije dr. sc. Branimira Jankovića, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

“Živimo u gluho doba banalnih prisila i lažnih istina, no kad one napuknu i kad se otvore prostori za nova znanja, ova će studija – arheologija radništva, hommage Borovu i iščezlom Vukovaru – biti prepoznata kao pionirsko djelo ispred svog vremena.”
Jerko Bakotin, Novosti

“Zdravorazumsko pitanje glasi: kako je u samo nekoliko godina od međunacionalne radničke solidarnosti došlo do krvavog međunacionalnog rata? Međutim, to pitanje sustavno promiče i (službenoj) historiografiji i politici sjećanja. Autorski tim iza knjige “Borovo u štrajku” je upravo pokušao ponuditi (djelomični) odgovor na to presudno pitanje što ovu studiju čini nezaobilaznim štivom.”
Marko Kostanić, Bilten

Harvey Weinstein osuđen na 23 godine zatvora

Bivši holivudski producent Harvey Weinstein osuđen je na 23 godine zatvora zbog seksualnog napada i silovanja.

Na kaznu ga je osudio sudac James Burke, a Weinsteinova odvjetnica Donna Rotunno opisala je kaznu kao ‘opscenu’ i ‘kukavičku’ te je najavila žalbu. Podsjetimo, krajem veljače porota ga je proglasila krivim za seksualni napad na bivšu asistenticu Mimi Haleyji 2006. te za silovanje Jessice Mann, bivše glumice, 2013. godine. 

Weinstein nije svjedočio tijekom suđenja, ali je govorio prije izricanja kazne. “Osjećam žaljenje zbog svih muškaraca koji prolaze kroz ovu borbu”, rekao je Weinstein. 

Unutar #MeToo pokreta, više od 100 žena, uključujući poznate glumice, optužilo je Weinsteina za seksualno zlostavljanje koje se protezalo desetljećima. 

Weinstein je dodao da je zabrinut zbog “tisuća muškaraca koji gube ovakve postupke” tijekom pokreta #MeToo baš kao što su se i u prošlosti uništavale karijere optužbama da je netko komunist. 

Njegova odvjetnica 23-godišnju kaznu nazvala je neprihvatljivom te je rekla da postoje ubojice koje će biti oslobođene prije njenog klijenta. 

“Neću reći da one nisu sjajni ljudi. Pamtim sjajna vremena s njima”, kazao je Weinstein govoreći o ženama za čiji je napad/silovanje osuđen. Uz to, dodao je da je jako naporno radio i da pokušava biti bolja osoba. 

Okružni državni odvjetnik Cyrus Vance rekao je novinarima da je sudac ovime poslao snažnu poruku: “Sudac je slučaj shvatio ozbiljno, a tako bismo trebali i svi mi. Zahvalni smo.”

Weinsteinovi odvjetnici tražili su izricanje minimalne kazne, do pet godina, tražeći da se razmotre klijentove dobrotvorne akcije i govoreći da dulja kazna znači da će on umrijeti u zatvoru. 

Prije izricanja kazne u emotivnoj izjavi Haleyi je govorila o traumi koji je napadom preživjela. “To me duboko, mentalno i emocionalno prestrašilo, možda nepopravljivo, možda zauvijek”, kazala je i dodala da joj se čini da se Weinstein “potpuno distancirao od težine zločina koji je počinio protiv nje”.

Mann se također obratila sudu. “Želim vas podsjetiti da sam mu rekla NE, prisiljena sam nositi to iskustvo dok ne umrem”, kazala je. 

Pomoćnica okružnog tužitelja Joan Illuzini nakon izricanja kazne je rekla: ‘Mlade sanjarke za njega nisu bile čak ni ljudi. Mogao je sve što želi znajući da mu se gotovo ništa ne može”. 

Weinstein je odbacio sve optužbe rekavši da su svi seksualni odnosi bili uz pristanak. 

“Nasljeđe Harveyja Weinsteina uvijek će biti činjenica da je osuđeni silovatelj. U zatvoru će ići – ali nijedna količina zatvora neće popraviti živote koje je upropastio, karijere koje je uništio i/ili štetu koju je prouzrokovao”, kazala je organizacija Silence Breakers, koja se bori protiv seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja.

Porota od sedam muškaraca i pet žena oslobodila je Weinsteina najozbiljnijih optužbi, silovanja Mann s predumišljajem, kao i dvije točke optužnice za predatorski seksualni napad za koje je mogao dobiti doživotni zatvor. 

Dodijeljena priznanja Bring The Noize – BeFem

Povodom 8. marta i prisjećanja na žensku borbu, otpor i solidarnost u prostorijama KC Grada, dodijeljena su priznanja Bring The Noize – BeFem za feminističke inicijative tijekom 2019. godine.

Jedne od dobitnica priznanja, Združena akcija Krov nad glavom, u svom obraćanju istakle su da među njima ima mnogo žena, iako ih u medijima često nazivaju “momcima iz Krova”. One organiziraju, pišu, govore, snimaju, i odlučno stoje pred izvršiteljima i policijom i ne posustaju “pred njihovim metodama zastrašivanja, pretnjama zatvorom pa čak ni pred seksističkim fizičkim napadima”.

“Neka se čuje odjek naših glasova na lajvstrimovima, u komentarima, na ulicama. Mi glasno kažemo: jake smo, besne smo i nećemo otići. Ne trebaju nam stolice u hodnicima zgrada, nije nam hladno i smelo stojimo u prvim redovima. Mi nismo pomoć. Mi smo pobuna. Mi smo unuke partizanskih heroina u mirnodopskim svakodnevnim ratovima sa kapitalizmom. Mi smo “bravo, žene” i mi smo “bravo, ljudi”, poručile su dobitnice. 

Marija Lukić, koja je pokrenula sudski proces u “srpskom me too slučaju” protiv Milutina Jeličića Jutke, optuženog za seksualno uznemiravanje, povodom dodijeljenog priznanja zahvalila se Befemu i pozvala na dalju borbu.

Organizaciji Astra dodijeljeno je priznanje “za rasvetljavanje radne eksploatacije”, dok je inicijativa Krov nad glavom dobila priznanje “Jedan svet, jedna borba: Za borbu za pravo na dom”. Naselju Stepa Stepanović i Sofiji Todorović su uručena priznanja za “Za slobodan i solidarni komšiluk”, Vesni Ćerimović za “Slobodarske politike u malim zajednicama”, Tei Nikolić i Šuma peva “Za šumsku feminističku vilu”.

“Feminizam na seoski način” je priznanje koje je dobila Malina Stanojević, dok su Milica Gudović, Ana Imširović, Tanja Kalinić i Nina Đurđević Filipović nagrađene za “Prevođenje kao aktivizam – (Un)lost in translation”. Feminističkoj inicijativi aktivistkinja i aktivista “Say yes to the dress: Za feminističku intervenciju u javnom prostoru”, Brussy Riot: Mariji Lukić, Danieli Vukajlović i Snežani Bojić, “Za hrabre otpore seksualnom uznemiravanju”, Centru za primenjenu istoriju “Priznanje za zagovaračku akciju”, Snežani Čongradin “Za medijski doprinos suočavanja sa prošlošću i ratovima devedesetih”.

“Priznanje za medijsko savezništvo i razbijanje medijskog mraka na lokalu” je dodijeljeno TV Forumu Prijepolje, “Za hrabru borbu za žensko reproduktivno zdravlje” Mariji Ratković za podizanje svijesti o HPV-u, Vesni Bondžić za pružanje psihološke podrške oboljelima od karcinoma i njihovim porodicama i Idi Prester za video snimak “Nisi sama – pregledaj se sa nama”.

Lani Bastašić je dodijeljeno priznanje “Za feministički obračun i genijalnu prijateljicu domaće književnosti”, Minji Bogavac “Za borbu na daskama koje feminizam znače”, Centru živeti uspravno “Priznanje za zagovaracku akciju ide Centru živeti uspravno” i Olgi Dimitrijević “Za bezrezervnu podršku i feminističko prijateljstvo”.

Na dodjeli publika je imala priliku pogledati i predstavu “Sine” u produkciji Mesto Žensk iz Slovenije, kao “pokušaj antropološkog istraživanja specifičnog fenomena u performativnim oblicima” nastup Dodole kao muzički intermeco, kao i dj nastup Časne sestre.

Pronatalizam: muškarci koji žele da žene budu strojevi za proizvodnju beba

Koja je uloga žena u društvu? Provokativno pitanje. Prilično je izvjesno da ćete na ovo reagirati pomalo defenzivno. Možda ćete pomisliti na žene radnom mjestu, “stakleni strop”, rodni jaz u plaćama, #MeToo ili na mnoge druge prepreke ravnopravnosti. No, danas je ovo pitanje iznimno ozbiljno.

Postoji razlog zašto je distopijski roman Margaret Atwood “Sluškinjina priča” smješten u društvo u kojemu politička diktatura iskorištava fertilnost žena kao oružje. U tom društvu, Gileadu, slobode koje su žene teško izborile u posljednjem stoljeću posve su se izokrenule. Ženama su oduzeta njihova prava i žive u službi patrijarhalnog društva u kojemu je njihova produktivnost mjerena sposobnošću da rode djecu. Ovo je zastrašujuće jer ne osjećamo kao nešto nerealno, već kao nešto što bi se doista moglo dogoditi.

Upravo sada, diljem svijeta – pitanje o ulozi žena u društvu definiraju populistički desničarski političari.

Natalizam (ili pronatalizam) je politička ideologija koja promovira reprodukciju ljudskog života ili, možda točnije, vidi primarnu ulogu žena kao rađateljica kako bi se povećalo domicilno stanovništvo.

Prosječan broj novorođene djece u Europi je pao, što znači da se neke zemlje bore s održavanjem svojeg stanovništva bez imigracije. Ovaj problem je stavljen i na dnevni red strategije Vijeća Europe za narednih pet godina; u nekim državama se događa uspostavljanje politika koje su kreirane tako da nagrađuju fertilnost i potiču rađanje djece.

Prema statističkoj agenciji EU-a – Eurostatu – broj stanovnika je značajno pao u 10 od 28 država članica uključujući Hrvatsku, Latviju, Bugarsku i Rumunjsku. Hrvatski premijer Andrej Plenković je izjavio da ovaj pad predstavlja “egzistencijalni” rizik.

Prošle godine je premijer Mađarske Victor Orbán uveo nekoliko pronatalitetnih politika. One uključuju stambene olakšice za samohrane majke, 21 000 novih vrtića i državno subvencioniranje kupnje obiteljskih automobila. Također, uveo je doživotno oslobađanje od poreza na plaću za žene koje imaju više od četvero djece.

Naoko, ove politike zvuče gotovo feministički. Nema sumnje da su samohrane majke posebno ugrožene cijenama stanovanja, kao i da trebamo besplatan univerzalni sustav brige o djeci, no politike koje djeluju prijateljski za žene mogu skrivati nešto daleko ozbiljnije.

Stopa novorođenih opada u Europi vjerojatno i zato što je šira dostupnost kontracepcijskih sredstava ženama donijela reproduktivnu autonomiju, no briga za opadanje populacije brzo se pretvara u raspravu o smanjivanju/ukidanju ženskih prava.

Mađarska možda nagrađuje žene za rađanje, ali je istovremeno ograničila dostupnost pobačaja i ženama otežala mogućnost legalnog pobačaja. Prošle godine je Orbán ugostio konferenciju na kojoj je dao prostor aktivistima protiv pobačaja.

Osim toga, Orbán je imao eksplicitno anti-imigracijske izjave, rekavši da ne želi bilo kakvu djecu – on želi mađarsku djecu. U objavi o novoj pronatalitetnoj politici upućenoj naciji rekao je: “Sve je manje i manje djece rođene u Europi. Za Zapad, odgovor (na ovaj izazov) je imigracija – svako izgubljeno dijete treba nadomjestiti novim i brojke će biti u redu… Mađarski narod misli drugačije. Mi ne trebamo brojke. Mi trebamo mađarsku djecu… Imigracija je za nas predaja”.

Nije pretjerano usporediti ovu retoriku i anti-imigrantski mentalitet s drugim istaknutim nacionalističkim populističkim političarom – Donaldom Trumpom.

Mađarska sveučilišna profesorica Anikó Gregor, koja je trenutno zaposlena kao istraživačica na berlinskom Freie Universität, a prije toga je radila na istraživanju populizma na Sveučilištu Eötvös Loránd u Budimpešti, objavljuje radove o privlačnosti populizma mladim ljudima.

Anikó smatra da je prejednostavno vidjeti preporod pronatalizma kao napad na postignuti progres. Kaže da trebamo vidjeti zašto progresivni, ljevičarski argumenti gube bitku. “Orbán je dobro shvatio da su problemi neoliberalnog restrukturiranja u prva dva desetljeća demokracije ostavili stotine tisuća ljudi na cjedilu s njihovim frustracijama i bijesom, a među njima je mnogo žena”, objasnila je. Posljedica je da politike orijentirane na obitelj “nude bar nešto”.

“Orbán je u središte stavio obitelj i obiteljske politike kako bi mogao koristiti fragmentiranost društva u kojemu je obitelj jedina sigurnosna mreža koju ljudi imaju, država blagostanja sada je potpuno uništena i ljudi su spremni glasati za nekoga tko im govori “Ojačat ćemo vašu sigurnosnu mrežu”, dodaje Anikó.

Od pobjeda Donalda Trumpa u SAD-u do Jaira Bolsonara u Brazilu, od nacionalističke Alternative za Njemačku (AfD) do Brexita ovdje u Britaniji, diljem Zapada zasigurno vidimo izniman zaokret u desnom smjeru. U međuvremenu, podrška progresivnim, socijalno- demokratskim strankama slabi, a populistički pokreti su sve popularniji.

Anikó ovo dijelom pripisuje mjerama štednje s kojom su se mnoge zemlje suočile nakon financijske krize 2008. godine. U Mađarskoj je, kaže, “koalicijska vlada liberala i socijalista (od 2006. do 2010.) bila na vlasti kada je posljednji val ekonomske krize pogodio zemlju. Kao odgovor na krizu, vlada je uvela prilično oštre mjere štednje umjesto da osigura različite servise države blagostanja (welfare state). Politike štednje smanjile su javna (državna) izdvajanja za obrazovanje, zdravstvenu skrb, socijalnu skrb i javni sektor. Nekoliko vrsta socijalnih naknada i povlastica je zamrznuto, uključujući i obiteljske i roditeljske naknade.

Budući da su u mnogo većem omjeru u javnom sektoru zaposlene žene, te da su žene te koje uglavnom koriste socijalne usluge, ove su politike, koje je velikim dijelom uvela (barem nominalno) socijalistička vlada, negativno utjecale na živote žena u Mađarskoj. Vrlo sličan paket mjera štednje bio je uveden 1995., ubrzo nakon promjene režima, također pod palicom vlade socijalističke stranke, i opet u koaliciji s liberalima. Ova dva slučaja su bila više nego dovoljno da socijalisti izgube kredibilitet koji otada nije obnovljen”.

Anikó smatra da Mađarska sigurno nije iznimka, da se radi o “globalnom fenomenu”, te da je ljevica propustila ljudima osigurati alternativnu viziju kako bi svijet mogao izgledati.

“Nejednakosti se više problematiziraju u okviru kulturalnih opozicija i opresije”, objašnjava, “dok su materijalni aspekti društvenih nejednakosti skriveniji. Glasačice i glasači od političara slušaju o važnosti ljudskog dostojanstva manjina u društvu (nažalost, uglavnom samo kroz govore), a manje govore o ljudskom dostojanstvu vezano uz konstantne ugovore na određeno ili onih koji primaju minimalnu plaću za rad u tri smjene, među njima je mnogo žena, mnoge od njih su samohrane majke”.

S obzirom da je Laburistička stranka nedavno u Britaniji doživjela najgori poraz od 1935., ovo stvara veliku nelagodu. Prošlogodišnji izvještaj OECD-a pokazuje da to ne osjećaju samo oni s niskim primanjima, već i ljudi koje se smatra “srednjom klasom” koji teško žive s plaćama koje ne rastu i osjećaju se “napuštenima”.

Anikó kaže: “Političari poput Orbána, Putina, Erdogana, Bolsonara, Trumpa, stranke poput njemačkog AfD-a i slučajevi poput Brexita – sve su to simptomi iste krize. Ta kriza, smatra, razvila se posljednjih 50 godina slobodnog tržišta i globalizacije, što je “prouzročilo štetu dok je značajno opala politička reprezentacija ovih problema”.

Ako ljevica ne uspijeva pobijediti sa socijaldemokratskim idejama, jasno je da nam je potrebno potpuno preispitivanje. Dok imamo političku snagu koja može proturječiti lijevim argumentima, prosvjednici protiv pobačaja i pronatalizam neće samo nestati. Oni koji se osjećaju iznevjerenima i napuštenima traže utočište u nacionalizmu i protekcionizmu, a tužna je istina da će žene u svakom slučaju biti teško pogođene.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević