sdadmin

Politika, znanost i Istina o pobačaju

Posted on by sdadmin

Kao što je bilo i očekivano, rasprava o pobačaju se u Republici Hrvatskoj uzburkala vrlo brzo nakon promjena na hrvatskoj političkoj sceni. Iako je unutar te rasprave rečeno već mnogo, kratko gostovanje dr. Ante Ćorušića, ginekologa koji bi navodno mogao postati novi ministar zdravlja, u dnevniku HRT-a 29. prosinca, potaknulo me da se i ja kratko osvrnem na žareću raspravu. Međutim, iako osobno nisam ideološki neutralna, ovim tekstom neću doprinijeti argumentaciji jedne od strana, niti ću se podrobnije osvrnuti na činjenicu da dr. Ćorušić smatra da je nedopustivo da je zakon o abortusu koji je danas na snazi u Republici Hrvatskoj donešen u doba Jugoslavije jer “mi moramo biti svjesni društva u kojem živimo”, pa stoga “moderna demokratska Republika Hrvatska ne može biti rob zakona donešenog za vrijeme komunističkog režima”, ali ipak ističe da apsolutna zabrana ne dolazi u obzir, budući da su zapisi o pobačaju pronađeni još na staroegipatskim papirusima. Naprotiv, ovim tekstom želim ukazati na “činjenice” koje ne mogu doprinijeti argumentaciji niti jedne od suprotstavljenih strana, a jedna od tih strana pokušava je koristiti upravo kao adut. 

Zapravo, izjava dr. Ćorušića koje me potaknula na pisanje ovoga teksta je sljedeća:

“Ljudski život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice, i to je dokazana znanstvena činjenica, mi to ne možemo opovrgnuti. Prema tome, ako gledamo legislativno i biološki (…) pobačaj jest dogovorena forma (…) nasilnog prekidanja ljudskog života. I to mi moramo bit svjesni te činjenice. To je ISTINA, bioetička istina, i nema druge.“

Krenimo od istine. Mogli bismo reći da se moderne društvene znanosti temelje upravo na spoznaji da ne postoji jedna, jedina, objektivna, univerzalna Istina. Postoje mnoge istine, ali njihova mnogobrojnost ne čini ih manje realnima, vrijednima ili legitimnima – ne oduzima im status Istine za određene pojedince ili skupine ljudi, u određenom povijesnom, političkom i sociokulturnom kontekstu. Kao što je ukazao francuski mislioc Michel Foucault, istina proizlazi iz moći. To znači da pojedinci koji posjeduju društvenu moć kreiraju Istinu, uglavnom onakvu kakva njima odgovara. I obratno, imati pristup proizvodnji istine donosi društvenu moć. Osim Foucaulta, i drugi su veliki mislioci, poput I.K. Zole, istaknuli da je u suvremenom svijetu medicina preuzela ulogu religije kao osnovne institucije društvene kontrole – ona ima pristup svakom tijelu, kontrolira ga i potiče na samokontrolu kroz pravila kojih se treba držati, ne želite li trpjeti negativne posljedice. Doduše, nisam sigurna mogu li se složiti s time da je u suvremenoj Hrvatskoj medicina zamijenila religiju, možda bi bilo korektnije reći da ju je poduprla. No, da se vratimo na Istinu, spomenuta se pravila temelje na biomedicinskim, fizičkim, znanstvenim “istinama”, a tko propituje znanstvene činjenice?

Međutim, iako se znanstvene činjenice vrlo uspješno javnosti prikazuju kao objektivne istine, i one su u svojoj srži ideološke i političke. Upravo se na ovoj premisi temelji disciplina koja je u anglofonom znanstvenom svijetu poznata kao Science and Technology Studies, tzv. STS. Znanstvenici koji se bave STS-om zapravo proučavaju znanstvenike koji proučavaju materijalnu  stvarnost. Metaforički rečeno, osnova tvrdnja STS-ovaca jest da, kada prirodni znanstvenici/ce promatraju biološku stvarnost kroz mikroskop, promatraju je kroz još jednu leću – onu ideološku. Odnosno, ono što biolozi, anatomi, endokrinolozi itd. rade nije puko otkrivanje stvarnosti, već njeno interpretiranje, i to iz određenog (ideološkog) kuta gledišta.

Najpoznatiji primjer interpretacije fizičke realnosti je percepcija tijela od strane raznih kultura. Tijelo kakvim ga mi doživljavamo “nastalo” je u europskim nacija-državama: baš kao i te države, tijelo je zatvoren sustav koji savršeno funkcionira, može biti napadnuto od vanjskog neprijatelja, koji može biti izbačen od strane tijela samog (odnosno određenih stanica odgovornih za obranu sustava) ili uz pomoć određenog “oružja”. U kulturama u kojima je društveno i političko uređenje bilo drugačije od onog europskog, i tijelo je doživljavano na potpuno drugačiji način. Međutim, iako je i istina koja proizlazi iz prirodoznanstvenih istraživanja ideološka, u suvremenom “zapadnom” svijetu prirodne su se znanosti, zajedno s medicinom, uspješno nametnule kao proizvođači objektivnih, neporecivih istina. Kao što ukazuju spomenuti mislioci, upravo su zato tako moćne, jer ih rijetko kada itko propituje.

Kada dr. Ćorušić kaže da “ljudski život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice”, on iznosi, kako kaže, bioetičku istinu, međutim nije istina da “nema druge” – njegova je Istina jedna od mnogih ideoloških istina. Primjerice, osoba koja čvrsto vjeruje u snagu ljubavi i osjećaja, može zaključiti da život započinje u trenutku kada se embriju razvije srce; u duhu racionalizma, možemo zaključiti da embrio postaje osoba kada mu se razvije mozak i živčani sustav; ili pak, sukladno pronatalističkoj doktrini, možemo reći da postaje osoba u trenutku kada dobiva jasno vidljiva spolna obilježja. Svaki od ovih zaključaka je, dakle, logičan u određenom kontekstu; a kao logičan, on legitimno može postići status Istine.

Ono što želim reći je da, iako se osobno ne slažem s osobama koje se protive abortusu, ponekad u zamišljenoj raspravi s jednom takvom osobom ostajem bez argumenata – ne zato što moja uvjerenja nisu dovoljno čvrsta ili zato što argumenti koji idu u prilog mojem stajalištu nisu dovoljno snažni, već jednostavno zato što ta rasprava nikako ne može biti dvosmjerna. Ona se temelji na mojoj riječi protiv riječi mog sugovornika/ice, na mojoj ideologiji nasuprot njenoj/njegovoj. I svjesna sam toga da su, unutar naših – različitih – vrijednosnih okvira, oba stajališta logična. Ono što mi smeta, međutim, jest upravo bespravno korištenje znanosti u svrhu argumentiranja jedne ideologije. Jer iako ne vjeruju svi u Boga, koliko nas ne vjeruje u znanost? A ono u što ljudi vjeruju – moćno je. Stoga smatram izrazito važnim istaknuti da argument o “jednoj jedinoj bioetičkoj istini”, za kojim je dr. Ćorušić posegao – nije legitiman i ne može biti kamen koji će prevagnuti u krajnjoj odluci. Ovdje se ne radi o znanstvenoj istini nasuprot “liberalnoj”, ili kako god je nazvali. Radi se o jednoj moralnoj istini nasuprot drugoj moralnoj istini. A vidjet ćemo koja će od njih biti i političkom istinom. 

Plati pa se rugaj

Posted on by sdadmin

Željko Reiner je vožnju rotirkama preko velikog graničnog prijelaza itekako zaradio, a koliko razumijem, u novoj Hrvatskoj jedino je to i važno.

Samo u predizbornoj kampanji ovih izbora, Reiner je uplatio ukupno 119 tisuća kuna za HDZ. Odnosno, kako je ograničenje 30 po osobi, to su učinili svi članovi njegove obitelji, ravnomjerno. I kći koja ima 18 godina uplatila je 29 tisuća kuna. A to je samo novac i samo ove godine, a mi bismo sad da on čeka u gužvi? Pa čekaj malo.

Željko Reiner u HDZ-u je, kako je sam izjavio u jednom od intervjua nakon što je proglašen predsjednikom Hrvatskog sabora, od samih početaka. Zamjenik ministra zdravstva bio je još 1993. godine.

Ne ulazeći sada u raznorazne odbore, predsjedništva, glavne odbore, nacionalna vijeća, nazovimo ih već kako hoćemo, Reiner se, očigledno, dobro naradio na svojem putu do predsjednika Hrvatskoga sabora. Primjerice, kada je trebalo objašnjavati zašto je ključno da brak u Ustavu bude naveden kao zajednica jednog muškarca i jedne žene, na svoja pleća je taj preteški zadatak preuzeo Željko Reiner. Sigurno je i time zaradio poneki poen. Prošao je Reiner, kako bi rekao Karamarko, cijeli niz putića, mostića i stazica da se danas nađe u ovoj poziciji iz koje će vraćati dignitet svemu i svačemu. Mora to tako biti, ne može sad baš bilo tko, praktički ni od kuda doći i zasjesti na jednu od najmoćnijih ili barem uglednijih pozicija u državi. Nije Reiner Tim Orešković nit’ je predsjednik Sabora premijer.

I što bismo mi sada? Da nakon sveg tog mukotrpnog truda i angažmana, tog silovitog zagovaranja i dogovaranja, Željko Reiner sjedi u autu i čeka red na prelasku granice kao…kao…neki obični član. 

Premršava? Predebela? Predlakava? – Prestanimo s tim!

Posted on by sdadmin

Eve Ensler je 2004. godine u knjizi “Dobro drvo” (slobodan prijevod) usporedila tijela s drvećem i zapitala se mrzimo li ona stabla koja ne nalikuju ostalima. Ova misao, praktična na dvije razine, u svijest priziva ideju kako smo svi i sve darovi prirode i vrlo plastično opisuje kako smo neke predrasude rezervirali isključivo za ljudsku rasu. Nekima neprevedivo možda, no u pozadini se zapravo nalazi činjenica da sasvim nerijetko osuđujemo ljude oko sebe ovisno o njihovom fizičkom izgledu ili drugim karakteristikama. Kako druge, tako i sebe. Kultura posramljivanja otišla je predaleko i više se ne radi samo o mikroagresijama ili sporednim napadima. Ljude se sustavno maltretira očekivanjima koja si nisu sami postavili, udruženo, na globalnoj razini, marketinški, unutar obrazovnog a naročito religijskog sustava. Niže u tekstu popisano je pet najčešćih primjera posramljivanja ljudskih tijela.

1. Mršavost

Iako u posramljivanju češće stradavaju “debeli” ljudi, ili je barem to bilo do sad uobičajeno mišljenje, zapravo se jednako maltretira i ljude koje društvo smatra premršavima. Dok mi s druge strane, kako autorica teksta teksta Too Fat, Too Thin, Too Hairy, Too Sexual: The Kinds Of Body Shaming That Need To Stop! svrstava sebe, te “mršave” uvijek gledamo kao prave sretnike/ce jer pazi oni mogu kupiti odjeću koju žele, a ne onu raspoloživu u njihovim veličinama, izgledaju poput modela i ostale gluposti. Jednaku količinu nametljivih stavova i komentara čuju i oni, da zašto su tako mršavi, da nije to zdravo, da mogli/e bi se malo udebljati i tako dalje i tako dalje. To zna otići toliko daleko da se mršave ljude smatra taštima i sklonima priklanjanju trendovima, a deblje spornima, glupima, tromima, što li već.

2. Dlakavost

Iako nam je jedna od zajedničkih karakteristika kao vrsti da posjedujemo dlake na tijelu, koje se doduše razlikuju po gustoći i boji, zajednička nam je i opterećenost istima. Svi i sve smo dlakavi i dlakave! Takva je opterećenost otvorila prostora jednom od najdinamičnijih sektora kozmetike koje je to luđaštvo oko uklanjanja dovelo do savršenstva. Riječ je o (d)epilatorima, kremama, voskovima, gelovima i svemu ostalom (pri tome treba imati na umu da na muškoj strani ovo nije razvijeno baš u toliko smjerova). Ako je za muškarce ustoličen Movember, zašto žene nemaju primjerice Prosinac bez brijanja? Jer je to ružno, kaže društvo.

3. Znoj

Jednako kao s drugim obilježjima koja su nekima jače a drugima slabije izražena, tako je i problem znojnih žlijezda jedan od onih zbog koje se žene posebno napada. Znojimo se svi različito, a čak se ista osoba ne znoji u istim periodima isto, ovisno o hormonalnim promjenama, količinama stresa, hrani koja se konzumira itd. Ajme, da se ne znojimo, pa umrli bismo.

4. Slut shaming

Ovo spada pod jedan od najbolje razvijenih i isprofiliranih posramljivanja i napada usmjerenih ka ženama. Žene koje znaju što žele pa do toga i dođu naziva se čitavim sijasetom pogrdnih imena, makar je jedina osoba koja bi o tome trebala voditi računa upravo sama osoba koja po svojim izborima i živi. Ovdje se predrasude zasnivaju na izboru odjeće, manirama, ponašanjima, ne znam čemu sve ne – dakle svemu onome što je recimo kod muškaraca izostalo kao “sumnjivo” ili sporno.

5. Posramljivanje transrodnih osoba

Svijet se nemalo uzdrmao kad je Bruce Jenner postao Caitlin. Osim što je taj potez imao nebrojeno pozitivnih posljedica, prvenstveno jer je omogućio da se Caitlin konačno osjeća potpuno u svojoj koži, svijetu je pokazao i koliko je važno o tako čemu razgovarati. Tema koja relativno rijetko izađe iz okvira tabua ovako je eksploatirana diljem svijeta što je zasigurno i neke druge osobe potaknulo na možda neke vrlo hrabre iskorake. E pa ovdje, uz ovu standardnu razinu diskriminacije, transrodne osobe susreću se s još nekim dodatnim razinama. Jedna od njih je kirurško odstranjivanje spolnog organa (ili rekonstrukcija) kojoj se ne podvrgavaju baš svi, kako iz financijskih tako i osobnih razloga i društvo treba prestati posramljivati transrodne osobe koje se nisu odlučile za tranziciju.

Meksička gradonačelnica ubijena samo dan nakon stupanja na dužnost

Posted on by sdadmin

Novoimenovana gradonačelnica meksičkog grada Temixco ubijena je u subotu u svojoj kući.

Gisela Mota službeno je preuzela dužnost na prvi dan nove godine, u petak, a u subotu ujutro u njezinu domu izrešetala su je četvorica naoružanih muškaraca, kako izvještavaju mediji.

Temixco se nalazi oko 100 kilometara južno od Mexico Cityja, ima oko 100.000 stanovnika i jedan je od meksičkih gradova s najvišom stopom kriminala za koji su odgovorne oružane bande iz sektora trgovine drogom.  Jedna od tih skupina je kartel Ujedinjeni ratnici (Guerreros Unidos), a upravo se oni sumnjiče za nestanak 43-oje studenata/ica u susjednoj meksičkoj državi.

Gisela Mota  bivša je zastupnica kongresa i bila je pripadnica ljevičarske stranke Demokratska revolucija.

U prošloj godini je ubijeno nekoliko gradonačelnika/ca u Meksiku, gdje narkokarteli financiraju oružane bande i potpuno nadziru lokalne zajednice.  

Dužnosnici Državnog odvjetništva odmah su zatražili dodatne informacije o njezinoj smrti. 

Što dolazi nakon kapitalizma?

Posted on by sdadmin

Članak je dio simpozija o knjizi Naomi Klein “Ovo mijenja sve” (This Changes Everything). 

Naomi Klein je objavila svoju posljednju knjigu “Ovo mijenja sve”, dok je više od 400 000 ljudi sudjelovalo u Globalnom maršu protiv klimatskih promjena (People’s Climate March) u New Yorku, a aktivisti/kinje za zaštitu okoliša su organizirali 2646 solidarnih prosvjeda u 162 zemlje, tako da je to bio do sad najveći marš za klimatsku pravdu u povijesti.

Sve veća mobilizacija, posebno među starosjedilačkim i ruralnim zajednicama, protiv crpljenja fosilnih goriva – frackinga (hidrauličkog frakturiranja)*, pješčanog katrana, nafte iz mora, ugljena – i sve veći otpor cjevovodima od Michigana do Teksasa, rezultirali su pojačanom državnom represijom i propagandnim kampanjama energetskih kompanija. 2014. je zbog svog ekološkog aktivizma svakog tjedna diljem svijeta bilo ubijeno dvoje ljudi – što je udvostručena stopa takvih ubojstava u odnosu na prethodne godine.

Ovakva mobilizacija i volja ljudi da riskiraju svoje živote za ekološku pravdu produkt je šireg konsenzusa o razmjeru i hitnosti rješavanja klimatske krize. Globalni humanitarni forum procjenjuje da su klimatske promjene već prouzrokovale više od 300 000 smrti godišnje, da utječu na više od 300 milijuna ljudi i da su najveći uzročnik humanitarnih kriza.

Čitave države – poput Bangladeša – suočavaju se s prisilnim migracijama zbog klimatskih promjena (climate displacement), a stotine tisuća ljudi već su morali napustiti svoje domove. Nama bliži dokaz o razmjerima klimatskih promjena – ponekad dramatičnim – su, primjerice,  superoluja Sandy koja je poharala gusto naseljenu Istočnu obalu ili ogromne poplave diljem Teksasa ili sadašnja suša koja uništava Kaliforniju. 

Ni ostale posljedice klimatske promjene nisu neka novost. U istraživačkim intervjuima s farmerima u dolini Sjeverne Karoline, jedan farmer je opisao kako su proljetne i ljetne kiše postale nepredvidive i kako se broj otkos svake godine smanjuje. Osim toga, iskustvo klimatskih promjena mijenja karte postojećih nejednakosti: Kopenhagen gradi brane dok su Maldivi poplavljeni. Bogati grade, dok siromašni moraju seliti. Intersekcija klimatskih promjena i svijeta nevjerojatnih nejednakosti doista je katastrofalna.

Rast i globalizacija

Knjiga Naomi Klein fokusirana je na ovu katastrofalnu intersekciju, postavljajući ekološki problem kao globalan, te ukazujući na globalni “deregulirani” kapitalizam – duboko polariziran, nepravedan, neumjeren, destruktivan, i što je najvažnije – kojemu je potreban neprekidan rast kao krivac.

U ovom riskantnom političkom trenutku, kada se Zeleni (Green, Inc.) prečesto izbjegavaju političko-ekonomsku kritiku, intervencija Naomi Klein je važna. Od Dhake do Vancouvera, svi smo povezani mlaznim strujama i lošom proizvodnjom, optičkim kablovima i trgovinskim ugovorima, hip-hopom i riječnim deltama. Naše veze nikada nisu samo društvene, ekonomske, političke ili ekološke, već su sve to odjednom.

Te se veze često koriste kako bi se zamaglile nejednakosti i duboke društvene podjele koje su im pridružene. Internet i njemu pridružene tehnologije omogućavaju povezivanje svijeta brzinom i blizinom kakvu smo nekada samo mogli sanjati, no isto tako, povećale su nejednakosti u industrijskoj proizvodnji i ubrzale izvoz ekološkog razaranja u “žrtvovane zone” – mjesta koja opskrbljuju svijet sirovinama i energetskim resursima potrebnim za proizvodnju ogromnog bogatstva i suvremenog komfora, a koja neproporcionalno snose teret društvene i ekološke devastacije koju donosi takvo iscrpljivanje resursa.

Ekonomski rast koji “hrani” ovo izuzetno kontradiktorno globalno doba je upravo kapitalistički rast: svijet u kojem kapital “cirkulira”, ali radnici/ce i njihove obitelji su zarobljeni s druge strane granice, svijet u kojem se proizvodi višak hrane, dok deseci tisuća ljudi svakodnevno umire od gladi. Proturječna priroda kapitalističkog rasta je središnja materijalna stvarnost koja je odvojila Marxa od prijašnjih komunističkih teoretičara: po prvi put u povijesti, kapitalizam je kontinuirano stvarao obilje i višak.

{slika}

Više od dva stoljeća industrijskog kapitalizma, eksploatacija fosilnih goriva je istovremeno podizala životni standard, uključujući i radnike/ce diljem svijeta, ali je i lokalizirala društvene boljke i ekološko uništavanje proizvodnje što je rezultiralo još dubljim nejednakostima.

Klein prepoznaje ove procese i jasno opisuje vezu između uništavanja okoliša i kapitalizma. No njezina rješenja svode se na previše općenitu dualnu strategiju izgradnje alternativa i otpora. Klein s pravom inzistira kako “prestanak uzgoja povrća nije opcija za ovu generaciju”, i umjesto toga traži da istovremeno “gradimo i podržavamo inspirativne alternative… te da osiguramo da će one dobiti priliku da se razviju kako bi promijenile ekonomski model koji je toliko poguban”.

Tvrdeći kako ne možemo jednostavno napustiti kapitalizam, Klein ne samo što prepoznaje kako ne možemo ignorirati globalne strukture koje oblikuju naše živote, već i da nas u svakoj stvarnoj bitci za moć (ili za našu budućnost) kapitalizam prisiljava da se borimo pod njegovim uvjetima. Alternative koje danas gradimo podliježu istim pritiscima kao i kapitalističke snage koje su ih stvorile.

Pa ipak, ova strategija niti malo ne smanjuje središnje proturječje kapitalističkog ekonomskog rasta: smanjena potrošnja i selektivno smanjenje rasta su antiteza svijeta u kojemu je ekonomski rast tretiran kao pokretačka sila povijesti koja “guta” sve što joj se nađe na putu.

Čak i mali pad stope rasta (da ne spominjemo negativan ekonomski rast) ima sposobnost da čitav sustav gurne u krizu. I to nije samo zato što kapitalisti žele rast pod svaku cijenu ili samo  zato što su iznimno pohlepni, već i zato što to sâm sustav zahtijeva. Čak i u najboljem slučaju, alternative u našem neoliberalnom svijetu uvijek su u obrambenoj poziciji. Stoga je ključno boriti se protiv tih struktura i centara moći kako bismo proširili/e vlastito razmišljanje o mogućoj budućnosti i novom društvu. No, simultano pružanje otpora kapitalističkim silama nije dovoljno: kapitalizam mora biti zamijenjen.

No Klein, autorica tri knjige koje su potaknule antikapitalističko organiziranje, i dalje ne želi izraziti i oblikovati problem na ovaj način. U knjizi “Ovo mijenja sve” tenzija između njezine često oštre kritike kapitalizma i odbijanja da ukaže na potrebu zamjene kapitalizma, izvor je stalne frustracije.

Klein koja tako oštroumno shvaća što je moć i što je u igri u toj borbi izbjegava središnje pitanje koje njezina knjiga postavlja, već odgovara tek: “Pa, činimo što možemo”.

Što možemo učiniti?

Neodređenost njezinog odgovora, u kontekstu inače kritične knjige, odražava dugotrajne općenitije trendove u ekološkim politikama i među nekim dijelovima ljevice: oponirati širokoj političkoj strategiji, uključujući i stvaranje velikih političkih organizacija, putem malih kampanja proisteklih iz lokalnih problema. Organizacijski princip je slogan s naljepnice: “Misli globalno, djeluj lokalno”.

Čak se i aktivisti i aktivistkinje koji jasno shvaćaju sustavne, globalne probleme s kojima se suočavamo prečesto okreću lokalnim, prefigurativnim rješenjima. To ne znači da lokalni aktivizam nije važan – odbori solidarnosti koji hrane ljude u siromašnim kvartovima Grčke ili programi besplatnih obroka Stranke crnih pantera jasno pokazuju da jesu – ali ti programi su također povezani s političkim organizacijama.

Drugim riječima, čak i organizacije kao što su bile Crne Pantere ili, danas, mreže poput Solidarity for All koje hrane ljudi, opskrbljuju klinike lijekovima i tako dalje, nisu (niti su bile) zamišljene kao mjesta društvene transformacije, već kao dio većeg političkog projekta koji je vidio “izgradnju moći” i “preuzimanje moći” kao dva aspekta istog dijalektičkog procesa.

Lokalni političari odvojeni od većih političkih organizacija produkt su duboke fragmentacije i izolacije ljevice još od 1970. i ideje da nemamo dovoljno kapaciteta za izgradnju masovnih stranaka ili poduzimanje nacionalno i internacionalno koordiniranih borbi koje bi bile nešto više od labavih koalicija ujedinjenih “u dane akcije”. Rođen iz osjećaja nemoći ljevice, ničući iz pokreta koji su se povukli, lokalni aktivizam je uzeo stvar u svoje ruke.

Danas lokalizam prevladava većim dijelom ekološkog pokreta: zalaže se za lokalnu hranu, lokalnu proizvodnju, lokalne ekonomije. U najgoroj verziji, predvode ga korporacije u stilu Whole Food kako bi ublažile liberalnu krivnju zbog nejednakosti života u kapitalizmu. No, čak i u najboljoj verziji, lokalizam je loš politički koncept, budući da ignorira načine na koje smo svi mi produkti vlastite povijesti.

Razina globalne ekonomske međuovisnosti kojoj danas svjedočimo možda nije neizbježna, nepristrana ili pravedna, ali to je naša povijesna stvarnost koja nije oblikovala samo naše razumijevanje klimatologije već i naše granice mogućnosti aktivizma.

U svojoj srži svaki antikapitalistički lokalizam oslanja se na jednu jednostavnu pretpostavku: možemo stvoriti prostore izvan kapitalizma i iz tih prostora ili graditi odvojeno društvo ili koristiti te prostore za borbu protiv kapitalizma.

Klein obacuje ovakav pristup: “Odustajanje od pravih rješenja nije opcija”. No, ovakav pristup je uobičajen i zapravo je tipičan za slabost ljevice koja je uslijedila nakon desetljeća neoliberalnog juriša i borbe da se izgradi nestaljinistička socijalistička struja nakon raspada Sovjetskog Saveza. Trebamo vlastite prostore kako bismo se oporavili/e i reorganizirali/e,  kaže Klein i pita: “Što ako ušutimo [u vezi klimatske promjene] , ne zato što smo se predali/e, već dijelom zato što nemamo zajedničke prostore u kojima se možemo suprotstaviti grubom teroru ekocida?”.

{slika}

Nažalost, potpuno oslobođenje od kapitalizma, čak i s ciljem da se vratimo i borimo protiv njega, nije moguće. Marx je pisao o revoluciji iznutra zato što kapitalizam ima ekspanzivnu logiku i protiv njega se mora boriti iznutra. Radnička klasa ima društvenu moć upravo zato što upravlja strojem unutar stroja, a ne izvan njega.

Istina je da je da su male, lokalne pobjede većini ljudi uvjerljivije i dostižnije od većih pobjeda koje se mogu dogoditi na državnoj, regionalnoj ili čak na globalnoj razini. Također je istina da su takve pobjede važne – ne zato što sprječavaju klimatske promjene, već zato što pomiču temelje na kojima se borimo i šire ideje o tome što je moguće.

Klein piše: “Većina nas koji živimo u postindustrijskim društvima, kada vidimo pucketavi crno-bijeli snimak općih štrajkova iz 1930-ih, društvene vrtove (Victory Gardens) iz 1940-ih i Freedom Rides iz 1960-ih, jednostavno ne možemo zamisliti da smo dio bilo kakvog pokreta takve snage i razmjera”. To je točno, premda se čini da se ova država što se toga tiče mijenja, barem ako je suditi po protekle četiri godine.

Bît nije u tome da izbjegavamo lokalne projekte, već da budemo svjesni njihovih mogućnosti: oni neće zbrojeni proizvesti promjenu koja će u nekom trenutku nadvladati kapitalizam, a nama ostaviti drugačiji društveni sustav, a Klein na taj način konceptualizira borbu protiv klimatskih promjena.

Umjesto toga, lokalne projekte moramo gledati kao dio dinamike borbe – pokretanje jednog kotača može neočekivano pokrenuti još mnoge, ali ako doista želimo promijeniti način funkcioniranja, stroj moramo rastaviti, redizajnirati i ponovno ga izgraditi.

Važnost ovoga postaje jasna kada Klein pokušava povezati lokalne i regionalne pokrete otpora s globalnom borbom za ukidanje fosilnih goriva. Klein smatra da je tu promjenu moguće ostvariti kombinacijom politike promjena u stilu New Deala i kulturalne delegitimizacije rasta u korist gorljivih moralnih protesta, poput onih koje povezujemo s rastom međunarodnog pokreta za ukidanje ropstva u 19. stoljeću.

Abolicija (ukidanje ropstva) i revolucija

Odluka Naomi Klein da se na kraju knjige okrene ka ukidanju ropstva, argumentiranoj strategiji koju su razvijali i drugi poput Chrisa Hayesa i Matta Karpa, očita je i zbunjujuća.

Očita, zato što je ropstvo u kojem su robovi bili imovina potvrdilo masovnu akumulaciju kapitala kao novi sustav, kapitalistički sustav, koji je tumarao prema, a potom procvao u industrijskoj eri. Borba za ukidanje (aboliciju) ropstva bila je globalna i suprotstavila se diljem svijeta sustavu izrabljivanja, opresije i ljudske bijede na kojima je bio izgrađen velik dio modernog svijeta.

Klein s pravom primjećuje kako “spaljivanje fosilnih goriva nije ekvivalent posjedovanju robova ili okupaciji država”. To je bilo mnogo više od ekonomske borbe: oslobođenje porobljenih ljudi koji su u zapadnom svijetu gotovo svi bili crni Afrikanci.

Usporedba s takvim revolucionarnim trenutkom svjetske povijesti muči aktiviste/kinje i komentatore koji se bave političkom ekonomijom koja leži u temelju klimatske krize. Vođen potrebom da se bori sa strukturama moći i proizvodnje, pokret za klimatsku pravdu se odmaknuo od jednostavne usporedbe s drugim društvenim pokretima te je uronio dublje u središte struja kapitala i imperija.

No, njezina odluka je i zbunjujuća jer zazivajući aboliciju kao globalnu revoluciju, oslikava moralnu bitku o kojoj se vode debate, viziju koja ignorira stvarne pokretačke sile abolicije: odbijanje robova da prihvate potlačenost, moralni bijes i materijalnu potporu od strane bijelih abolicionista i krvavi rat koji je oduzeo američkoj klasi vlasnika plantaža njihovo bogatstvo i moć. 

Drugim riječima, ropstvo je postalo moralni problem kao dio povijesnoga procesa koji je svijet doveo do ukidanja ropstva. Pokazalo se da se taj povijesni proces, dok su povjesničari o njemu žustro raspravljali, razlikuje od onoga koji se bori da fosilna goriva ostanu ispod površine zemlje.

Gledano s aspekta energije, ukidanje ropstva na plantažama potaknulo je proces koji je uskoro doveo do mehanizirane poljoprivrede zasnovane na fosilnim gorivima. Ova preobrazba lansirala je proizvodnju do stupnja koji bi bio gotovo nezamisliv u poljoprivrednom sustavu zasnovanom na ropstvu. Stoga, odmicanje od fosilnih goriva predstavlja dugoročni izazov rastu i akumulaciji kakav ukidanje ropstva nije bio.

Ukazivanjem na energetske nejednakosti između ukidanja ropstva i borbe protiv fosilnih goriva ne bismo trebali ova pitanja svesti na “energiju”. Referirajući se na aboliciju, Klein postavlja pitanje političke moći, i posebno, demokratske moći. Želi povući jasnu liniju između radikalnih vizija demokracije i nasilne revolucije: “Želimo ove radikalne promjene raditi na demokratski način i bez prolivanja krvi i nasilja, vangardističke revolucije nemaju mnogo toga za ponuditi na tom putu”.

Pa ipak, analogija s ropstvom zaziva i jedno i drugo; robovi s američkog Juga nikada se ne bi mogli osloboditi okupljajući se na svojim plantažama u stilu Occupy pokreta. Kao što je C.L. R. James pokazao u svom vrhunskom prikazu Haićanske revolucije, oslobođenje od ropstva zahtijevalo je prisilno oduzimanje moći od vlasnika plantaža i kolonijalnih namjesnika.

Poanta nije napraviti pojednostavljenju korekciju – reći da je nasilje bilo u središtu ukidanja ropstva i da to znači da mora biti u središtu pokreta za klimatsku pravdu. Trebamo naprosto prepoznati da je nasilje bilo neodvojivo i od ropstva i od borbe za njegovo ukidanje i da nasilje koje je pratilo ukidanje ropstva nije bilo u opoziciji s njegovim demokratskim ciljevima.

{slika}

Ipak, ako dobronamjerno čitamo Naomi Klein, možemo razumjeti zašto je izabrala analogiju s ukidanjem ropstva: ona zna da pokret protiv klimatskog uništavanja mora biti masovan i da se mora boriti protiv društvene strukture koja leži u njegovim temeljima – kapitalizma. Moramo stvarati koalicije koje obeshrabruju kapitalizam i povezuju bitke koje na prvi pogled djeluju nespojivo. Međutim, izazov je u tome da to činimo zadržavši osjećaj za klasni karakter te borbe: narativ “mi protiv njih” knjige “Ovo mijenja sve” nas udaljava od još marginalnijeg narativa klimatske promjene koja vidi čovječanstvo kao homogenu grupu ekocidalnih manijaka.

Zakoračivši u jezik društvenih pokreta kao što su Occupy i Idle No More, koji se se razbuktali od 2011., Klein definira klasnu svijest na način koji će koristiti čitateljima i čitateljicama koji/e nikad nisu bili uključeni u politički aktivizam.

Čitatelje i čitateljice koje traže odgovore na pitanja koja postavlja neuspjeh društvenog aktivizma u posljednjih pet godina da promjeni politike “štednje” (austerity politics) ili zaustavi plimu globalne društvene i ekološke destrukcije, knjiga “Ovo mijenja sve” vjerojatno će razočarati. Ipak, iako knjiga ima brojna ograničenja, još uvijek predstavlja važan doprinos svijetu u krizi. Klein shvaća da je na pitanje “Što je sljedeće što trebamo učiniti”? moguće smisleno odgovoriti samo ukoliko uspijemo odgovoriti na pitanje koje mu prethodi: “Što sada pokušavamo učiniti?”. 

Klein ne odgovara jasno na ovo pitanje, no mi bismo trebali/e, i to bez okolišanja: ne pokušavamo ograničiti moć energetskih kompanija ili vladajuće klase. Nastojimo tu moć u potpunosti ukloniti.


* Fracking je razbijanje naftnih stijena uz pomoć vodenog pritiska. 

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Neotuđivo pravo na prekid trudnoće: ništa nam neće plan pokvarit’

Posted on by sdadmin

Možda smo mislile da su ta vremena iza nas. Vremena u kojima moramo skrivati odluke o (ne)rađanju začetog djeteta. O teškom ostvarivanju poprilično elementarnih ljudskih prava. Imajući u vidu famozni Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, držale smo se prava na pobačaj kao tekovine modernog društva. Nismo propitivale što zapravo znači članak 4. – “Radnici i drugi ljudi (…) na načelima solidarnosti i uzajamnosti, a u okviru materijalnih mogućnosti, osiguravaju uvjete za ostvarivanje prava čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece”. Nismo ulazile u raspravu – bi li to značilo da kontracepcija i prekid trudnoće moraju u potpunosti biti pokriveni osnovnim zdravstvenim osiguranjem? Nismo se pitale niti što zapravo propisuje dokument iz članka 17. Zapravo, tog dokumenta nema. Nemoguće je doći do pravilnika koji je donesen od strane “posebno ovlaštenog republičkog organa nadležnog za poslove zdravstva”. Nismo se zamarale tričarijom da je uvod priziva savjesti početak kraja slobodnog odlučivanja o rađanju djeteta. Činjenica da žene “ostvaruju” svoja prava na ginekološkim stolovima van radnog vremena nije bila naša briga. Samo deklarativno.

Ustavni sud je nakon četvrt stoljeća odlučio propitati ustavnost navedenog zakona. I to je u redu. Kriv je moment. Kada desničarske ideologije i kler polako, ali sigurno doživljavaju novo proljeće, mi smo se našle uvrijeđene. Punimo medije informacijama i floskulama kako nećemo nazad na ilegalni pobačaj, kako radi ilegalnog pobačaja žene umiru, kako je odlučivanje o svom tijelu ljudsko pravo. Naravno da je. Doduše, do sada žene nisu umirale u našem dvorištu radi nestručno izvedenog zahvata (pobačaj je, za žensko zdravlje, sigurniji od poroda, odnosno, manje su šanse komplikacija, prema podacima Guttmacher instituta), ali ga nisu mogle ostvariti na način na koji je to zagarantirano zakonom. Plaćanje iznosa cijene prekida trudnoće u iznosu minimalne plaće i putovanje od parsto kilometara uz povremeno i potencijalno šikaniranje medicinskog osoblja nije prakticiranje prava na pobačaj. Naša iluzija da nam je dozvoljeno nešto što nije mora nestati. Da, CEDAW je dao prekrasne preporuke, no moramo biti svjesne da Hrvatska još nije na tom stupnju razvoja.

{slika}

Što god Ustavni sud odlučio, žensko pravo na prekid trudnće neće prestati. Statistike prekida trudnoće su u opadanju, što je dakako vrlo pozitivan trend koji valja njegovati. Ali ne zabranama. Ustavni sud ima određenu deklarativnu moć, no ona neće spriječiti žene da donose odluke o svom tijelu. Ne vraćamo se na pletaće igle i vješalice, idemo ka medicinskom pobačaju. Dostupnom putem interneta. Na Ustavnom sudu i Ministarstvu zdravlja je da odluči – hoće li on biti reguliran i kontroliran ili će prihvatiti kolateralne žrtve?

Ante Ćorušić, izrazito konzervativni član HDZ-a i pretendent na mjesto ministra zdravstva, izjavio je kako je “Zakon donesen u vrijeme totalitarnog sustava, komunističkog režima. Moramo ga uljuditi u interesu žena i nerođene djece”. Sigurna sam da je i vaša prva asocijacija na ovo: kako se zakon može uljuditi u interesu žena na način da im se još više ograniči pravo da donose i provode odluke vezano uz svoje tijelo – i ona druga, emocionalno širim masama lakše shvatljiva je – a što je s rođenom djecom? Kad će desničarske snage početi brinuti o onima u domovima za nezbrinutu djecu, o rođenima čiji roditelji nemaju za marendu, o onima koji nikada neće ostvariti svoj poencijal jer su se rodili kod krivih roditelja u krivom času? Možda je vijeme priznati da je ideologija ipak ispred dobrobiti žena i djece. Što se tiče prava na pobačaj – no pasaran. Snaći ćemo se. Postat ćemo kreativnije. Očito je čas za promjenu strategije.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org