Graffiti na gradele

Graffiti na Gradele festival je urbane kulture i mladih koji će se ovoga ljeta, od 30.-31.7., po treći put održati u Bolu na Braču.

Festival je fokusiran na iscrtavanje graffita, za koje su ove godine predviđena dva zida. Uz standardnu lokaciju “Fabrika” i 25 metarski zid iscrtavat će se i zid u sklopu napuštenog i ruševnog hotela “Bijela kuća”. Na potonjoj lokaciji bit će organiziran i glazbeni program, a sve kako bi se ukazalo na potencijal napuštene infrastrukture koja se nalazi usred Bola, a koja uz turističke svakako ima i predispozicije za organiziranje sadržaja za rad s mladima i nezavisnu kulturu. Graffiteri/ke koji će sudjelovati na festivalu dobro su poznati zagrebački, splitski, ljubljanski i sarajevski umjetnici/ice, koji će osim oslikavanja zidova na dvije lokacije napraviti i graffiti radionicu za one najmlađe.

Za glazbeni program zaduženi su Kandžija i Toxara, Krešo i Žuvi  i mladi reperi iz Zagreba – High5, ali i brojni DJ-evi –  DJ Vrh, Vuk Oreb, DJ Pedo, Tru Skool kolektiv  i DJ Slija.

Uz navedeni program posjetitelje očekuju i domaće srdele na gradele.

Graffiti na Gradele ekipa i dalje se drži volonterskog, DIY i underground đira i organizacije, stoga vas pozivamo na opušten, veseo, zabavan i besplatan festival te druženje sa mladima iz cijele Regije.

Ulaz na sve dijelove programa je besplatan, a više informacija možete pronaći na facebook eventu i na web stranici.

Biskupi zaboravili na svoje poslanje

Gospođo Škrabalo, biskupi katoličke crkve su nakon nedavne sjednice podržali sisačkog biskupa Vladu Košića, koji je bio na dočeku Darija Kordića, ratnog zločinca koga je presudio međunarodni sud i koji se zbog toga našao na meti nekih kritičara/ki, a što su biskupi označili kao “neprimjerene grubosti” ističući da je napad na Košića napad na katoličku crkvu. Kako to komentirate?

Sjećam se svečane, snažne tišine koja je zavladala na zagrebačkom hipodromu ratnoga rujna 1994. kada nas je papa Ivan Pavao II pozvao na praštanje i podsjetio da “kultura mira ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti”. Samo šest mjeseci kasnije, kardinal Kuharić je pred crkvu i vjernike postavio sljedeći poratni zadatak: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati/ice i Srbi/kinje, katolici/kinje i pravoslavni/ke, muslimani/ke i drugi, pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?”

Danas, dvadeset godina kasnije, porazno je da su katolički biskupi crkve u Hrvata na svoje poslanje zaboravili, pa ga i odbacili. Očito je da im nasušno treba katehetska poduka iz mirotvorstva, ali i brzi tečaj iz osnova ljudskih prava i demokratskog građanstva kako bi prestali miješati domoljublje s nacionalizmom, a ratne zločine s herojstvom.

Zašto katolička crkva, kao i druge vjerske zajednice, ima potrebu da štiti zločince?

Krajnje je vrijeme da nacionalističku isključivost prokažemo kao devijaciju i u sekularnom i u klerikalnom smislu, u odnosu na postavke humanizma, ali i bilo koje vjere temeljene na vrijednostima ljubavi, zajedništva i dostojanstva svake osobe. Čini se da je ta teritorijalna i nacionalna pristranost zajednička velikim balkanskim religijskim zajednicama.

Katolička crkva u Hrvata ponaša se kao autokefalna, nacionalna religija, što nema baš nikakve veze s katoličanstvom kao općom vjerom za sve. Zato smo se i u dva navrata obraćali papinskom nunciju i papi osobno – povodom prikupljanja potpisa za tzv. antićirilični referendum na crkvenim posjedima, kao i sada povodom veličanja ratnog zločinca Kordića.

Takve devijantne prakse prisutne su ne samo kod pripadnika/ica religijske i političke već i kod intelektualne i kulturne i sportske elite. Glavni je problem njihov utjecaj na oblikovanje dominantnih društvenih značenja i mnijenja, što dovodi do normalizacije straha, zazora pa čak i mržnje. Koje su sve dobiti od praksi isključivanja za elitu? Mnogostruke, naravno. To znači više iscjepkanih polja moći za više vladara; dok više straha od drugih dovodi do manje kritika vlastite zajednice i njenih vođa.

Ipak, mislim da nikako ne smijemo rezignirati – unutar svih struktura društva i u ratu i u miru postoje alternativni glasovi i djela. Važno ih je čuti i afirmirati, a ove prethodne sankcionirati. A tu već dolazimo do pitanja pravosuđa, ali i pitanja demokratske kulture. Imamo li mi stvarno prostore za dijalog i demokratsku debatu u našim društvima, naročito na lokalnom nivou, a da se propitivanje šovinizma ne nagrađuje gubitkom posla ili batinama?

Otkud povećanje radikalizacije i jačanje desnih snaga nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju?

Čini mi se da se ovdje radi o više okolnosti koje su se međusobno povezale, a niti jedna nije ni po čemu novost. Prvo, kadgod je na vlasti lijevi centar, izvaninstitucionalna desnica buja i obrušava se na manjine, uz više ili manje javnu i djelatnu podršku parlamentarnog desnog centra. Kad je, pak, desni centar na vlasti koji deklarira jednako pomirljivu manjinsku politiku, desni ekstremisti su iz nekog razloga mirniji ili možda nekako “namireni”.

Drugo, širom Europe, uvjeti ekonomske krize stvaraju plodno tlo za političke manipulacije frustracijama i osjećajem ugroženosti, što je u našim krajevima i poznata politička populistička taktika koja je iznjedrila ratove devedesetih. Treće, otkad je Hrvatska članica, Europska unija se ne doživljava kao žandar koji vreba izljeve diskriminacije i nacionalizma, unatoč činjenici da je Hrvatska i formalno zaključenjem pregovora preuzela i obveze vezane uz zaštitu manjinskih prava i povratak srpskih izbjeglica. Međutim, manjinska pitanja nikako nisu prioritet Europske komisije.

EU je najtanja kad se radi o praktičnoj zaštiti demokratskih sloboda u pojedinim državama članicama, gdje daleko zaostaje za brzinom i preciznošću reagiranja u slučajevima kršenja tržišnih sloboda. Sve su snažniji aktivistički ali i politički glasovi koji se zalažu za uvođenje tzv. paneuropskog monitoringa stanja vladavine prava i demokracije, po uzoru na praćenje korupcije u svim državama članicama.

Šta je bio razlog okupljanja, koje su u Zagrebu nekoliko dana nakon dočeka Kordića, organizirali aktivisti/kinje?

Kao kontrapunkt veličanju ratnog zločinca dva dana ranije, 10. juna navečer, okupili smo se pred zagrebačkom Katedralom, kako bismo odali počast žrtvama ratnog zločina u Ahmićima iz travnja 1993. Stajali smo u tišini, po uzoru na legendarne akcije Žena u crnom, držeći imena svake od 116 žrtava ponaosob. Iako smo akciju organizirali u samo jedan dan, odazvalo se preko 200 ljudi, a mnogi od njih nisu u aktivističkim krugovima.

Osobno mi se više sudionika zahvalilo što su imali prilike iskazati svoj stav i sućut, budući da je akcija, unatoč bojazni od opstrukcije, ipak oglašena putem medija i društvenih mreža. Ipak su se okupili i oni koji su ovu akciju smatrali provokacijom, držeći kartu stratišta i imena žrtava raznih zločina nad Hrvatima u srednjoj Bosni. Pozvali smo ih na zajednički poklon svim žrtvama, te se upustili u niz razgovora. Očito je da nam nasušno treba dijalog o ratnoj prošlosti, da mnogim ljudima iz ratom poharanih mjesta i obitelji i dalje nedostaje osjećaj pravde i mira. To je poraz za sva naša pravosuđa, vjerske zajednice, škole, medije i politiku. Međutim, cjenkanje oko vrijednosti života i sjećanja na mrtve, ovisno o tome jesu li “naše” ili “njihove”, nije dobar put.

Novinarske slobode, kao preduvjet za svako demokratsko društvo, u Hrvatskoj se zadnjih godina ozbiljno narušavaju. Kako tome doprinosi zakon kojim se smanjuju slobode novinara/ki nauštrb “oklevetanih”?

Ne bih rekla da se radi o novom trendu, već prije o nastavku kroničnog problema koji je de facto zataškan za vrijeme pregovora s EU, kada u slučaju hrvatske novinarske slobode nisu uopće bile tretirane kao dio poglavlja 23 i važan faktor vladavine prava i osiguranja temeljnih prava. Od tada novinarske i ljudsko-pravaške organizacije zagovaraju zaštitu istraživačkih novinara od nasilja i različitih oblika sudskog progona.

Umjesto da se stvari poprave, mi imamo na snazi odredbu Kaznenog zakona koja omogućuje svakoj pravnoj osobi, povrh fizičkih, da novinara tuži za sramoćenje. Očito radi osvete istraživačkoj novinarki, tu je zakonsku mogućnost iskoristila tvrtka Medikol, a sud presudio u njezinu korist. Tako Slavica Lukić mora platiti kaznu od 3.500 eura, budući da je Medikol nazvala nestabilnom firmom propitujući njezine povoljne državne kredite i monopolističko pružanje medicinskih usluga Ministarstvu zdravlja.

Umjesto da država subvencionira nezavisne medije i istraživačke novinare/ke kao prvu liniju obrane od korupcije, ona ovakvim Kaznenim zakonom de facto čuva potencijalne aktere korupcije od novinarskih propitivanja. Dodatan razlog zašto profesionalno novinarstvo i medijske slobode rapidno propadaju je ekonomska kriza – u proteklih pet godina više od 2.500 novinara ostalo je bez posla, a zamjenjuju ih priučeni prepisivači agencijskih vijesti bez iskustva i radne sigurnosti.

U svemu tome posebno je razočaravajući raskorak između riječi i djela ove Vlade. Unatoč ambicioznim najavama s početka mandata, ova Vlada još uvijek nije predstavila novu medijsku strategiju. Uz stare boljke u području pravosuđa, nema značajnog pomaka prema održivom, novom modelu javnog financiranja medija (posebice tiskanih), ukoliko ne računamo neke manje financijske izvore za neprofitne i internetske medije.

Šta je, po vama, pokazalo uvođenje “normalnih brakova” u ustavna rješenja?

Kratkoročno je dalo vjetar u leđa Vladi da ubrza pripremu Zakona o registriranom životnom partnerstvu koji bi trebao biti donesen ovih dana, kako bi pripadnici seksualnih manjina ostvarili osnovna prava na zaštitu obiteljskog života, što je još daleko od pune ravnopravnosti. Pokazalo je i da je moguće izmijeniti Ustav na referendumu, čak i onda kada na referendum izađe samo 38 odsto birača/ica, te kada za promjenu Ustava glasa samo 25 posto svih birača/ica Republike Hrvatske.

Istovremeno, taj je referendum uspješno poslužio kao politička moneta u etabliranju novog političkog aktera – neokonzervativnog pokreta, sa Željkom Markić kao novom heroinom desnog populizma. Sviđalo im se to ili ne, sekularna država koja osigurava prava različitim manjinama i nadalje je preferirana opcija velike većine hrvatskih građana, sa i bez diskriminatorne definicije braka u Ustavu.

Nedavno je promoviran spot “SVI MI – za Hrvatsku svih nas”, kojim se zagovara građansko obrazovanje. Kakve su šanse da ono bude uvedeno u Hrvatskoj?

Naš videospot šalje poruku da etiketiranje vodi u mržnju i ubija kreativnu energiju svih nas, a naročito naše djece. Vjerujemo da je drugačija Hrvatska moguća i da se za nju vrijedi boriti – otporom isključivanju, promjenama javnih politika, solidarnošću poput one koja se izlila, sada tijekom poplava, preko svih naših granica i nacija. U tome je ključno praktično i redovno građansko obrazovanje kako bi mladi znali tražiti i koristiti svoja građanska prava i odlučivati o svojoj zajednici, a Hrvatska je jedina država u Europi koja ga nema.

Glavna prepreka uvođenju, uz otpore iz konzervativnih i crkvenih krugova, jest nekompetentnost državnih institucija da na vrijeme provede potrebne prilagodbe. Bojimo se da će daljnjim odgodama građansko obrazovanje postati kolateralna žrtva loših reformi koje su proteklog desteljeća “raskupusale” obrazovni sustav, te da će zamrijeti onog časa kada desnica preuzme vlast.


Operimo jezike od seksizma!

U naslovima kojekakvih mainstream medija uredno se pojavljujemo kao ‘žena konzul’ ili, još jednostavnije, ‘konzul’, kao da je vrhovna blasfemija dodati taj jedan nesretni sufiks –ica i umjesto ‘žena konzul’ dobiti sasvim legitimnu imenicu ženskog roda – konzulica. Osim toga, zanemarivanje pridonosi daljnjoj društvenoj ‘nevidljivosti’ žena te sustavnom podupiranju ideje podijeljenih, muških i ženskih, zanimanja. Svi ćemo reći ‘čistačica’, ‘konobarica’, ‘blagajnica’, ‘frizerka’ i ‘tajnica’, ali rijetko ćemo se obratiti ‘kirurginji’.

Prema Zakonu o ravnopravnosti spolova iz 2008. godine ‘diskriminacija predstavlja svako normativno ili stvarno, izravno ili neizravno razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje temeljeno na spolu kojim se otežava ili negira ravnopravno priznanje, uživanje ili ostvarivanje ljudskih prava muškaraca i žena u političkom, obrazovnom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, građanskom i svakom drugom području života’.

Ne obuhvaća li ova definicija, barem u posljednje četiri riječi, ‘svakom drugom području života’, i jezik kojim se služimo, da bismo, između ostalog, opisale i svoje mjesto u društvu?

Tu je i Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) u kojoj jasno stoji da je diskriminacija žena ‘svaka razlika, isključenje ili ograničenje učinjeno na osnovi spola kojemu je posljedica ili svrha da ženama ugrozi ili onemogući priznanje, uživanje ili korištenje ljudskih prava i osnovnih sloboda na političkom, gospodarskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom području, bez obzira na njihovo bračno stanje, na osnovi jednakosti muškaraca i žena.’

Svrstala bih ‘ženu konzula’, recimo, u ovaj dio vezan uz onemogućavanje priznanja.

Uvijek simptomatično gledamo na rečenice kao što je, primjerice, ‘Jezik je ogledalo društva’. Zvuči sasvim jasno – ako je nešto prisutno u društvu, bit će prisutno i u jeziku, odnosno nečega čega nema u društvu nema niti u jeziku.

Iskoristit ću na ovom mjestu UN-ove brojke koje kažu da žene obavljaju 67 posto svjetskoga rada, ali diljem svijeta zarađuju 20 do 50 posto manje za jednak rad nego muškarci; da žene zarađuju samo 10 posto svjetskog dohotka i da su vlasnice samo 1 posto svjetskog imetka; da od 1.3 milijarde ljudi koji žive u potpunom siromaštvu 70 posto čine žene; da žene zauzimaju samo 10 posto mjesta u parlamentima i da su tek u tek pet posto predsjednica država žene. Uzmem li u obzir ove postotke i na njih primijenim gore navedenu tezu, ne bi bilo teško zaključiti zašto je toliko seksizma u jezicima kojima se koristimo. Zar ne?

Nabacat ću, kad sam već krenula, još neke podatke. U EU žene obavljaju 80 posto kućanskih poslova, čak i ako su zaposlene izvan kuće te provode dvostruko više vremena u brizi oko djece nego muškarci. I dalje su sustavno potplaćene, a neplaćeni ženski rad kontinuirano je predmet zaborava i zanemarivanja. Možda zato što žene, recimo u Kanadi, odrađuju 2/3 od 25 bilijuna neplaćenih radnih sati svake godine, a podaci iz Velike Britanije govore da bi žene zarađivale oko 15.000 funti više kada bi im plaćali tržišnu cijenu za njihov neplaćeni rad. Mogla bih navesti još koji podatak, ali teško je doći do njih budući da se neplaćeni ženski rad i njegova vrijednost rijetko mjere. Pogađate, zato što na njemu počiva ekonomski sustav u obliku kakvog ga danas poznajemo. Sigurno ste, kao i ja, na ovom mjestu pomislili, ‘bilo bi bolje da ga ne poznajemo’.

Slijedeći tezu da je jezična prisutnost uvjetovana društvenom prisutnošću, preostaje nam bespomoćno čekati da se ustaljene, kamenodopski postavljene uloge u društvu promijene kako bi nam se jezici promijenili i postali prijemčivi za cjelokupnu populaciju. 

Ili možemo upotrijebiti kopernikanski obrat i stvari postaviti potpuno drugačije.

Što ako su stvari postavljene potpuno obrnuto? Što ako jezik nije ogledalo društva, već formativni element društva?

Lingvistkinja Robin Tolmach Lakoff kaže: “Jezik rabi nas jednakom mjerom kao što i mi rabimo jezik”. Tom je izjavom sažela Saphir-Whorfovu hipotezu koja tvrdi da korisnici jezika ne mogu iskusiti stvarnost osim posredstvom jezika, tj. ‘oblici i strukture jezika koji oni rabe zaklanjaju im vidik ili im nude iskrivljene leće kroz koje gledaju na svoj svijet’.

Na tom tragu je i profesorica sa sarajevskog Filozofskog fakulteta, Marina Katnić-Bakaršić, kada kaže da ‘kritička lingvistika, koja nastaje u okviru post-strukturalizma i postmoderne misli (a dio te kritičke lingvistike jeste i feministička lingvistika/stilistika), pokazuje da jezik nije samo odraz: naprotiv, on formira naš identitet, naša shvaćanja, nas same – zato jezik nas govori!’

I Ivana Lovrić-Jović iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u eseju Seksizam u jeziku: zamke i varke kaže da ‘iako se zna da je jezik aktivni sudionik u društvenoj izgradnji stvarnosti i da na taj način znatno može oblikovati i pogled na ženu današnjice, njega se još uvijek drži samo sredstvom objektivna prenošenja sadržaja, ne misleći da je jezik taj koji kontrolira i manipulira našim umom. Osim što mi govorimo neki jezik, jezik govori nas’.

Dakle, kako bismo osigurale/i stvarnu jednakost, a ne načelnu, propisanu zakonima, koja se u praksi ne provodi, potrebno je riješiti se stereotipa koji se, između ostalog, svakodnevno reproduciraju i perpetuiraju putem jezika. Potrebno je shvatiti kako jezik nije samo odraz društva, već i sredstvo potvrde negativnih aspekata društva te kako ne moramo čekati društvenu promjenu da bi se promijenio jezik. Operimo jezike!


Akcija ‘Operi jezik!’ nastala je u sklopu projekta ‘Mlade žene mijenjaju svijet’ u organizaciji Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanja. Namjera je pokazati kako jezik perpetuira seksističke obrasce i pridonosi zadržavanju statusa quo. Cilj je pojasniti kako nije nužno čekati društvene promjene da bismo se borile/i protiv seksizma u jeziku.

 

Još samo danas možete posjetiti Rainbow Warrior III

U sklopu turneje Mediteranom, Greenpeace brod Rainbow Warrior III nakon Splita i Zadra, posjetio je i Rijeku, a zatim ide u Pulu. Brod je otvoren za posjete na Gatu Karoline Riječke još u ponedjeljak, 21. srpnja od 16 do 20 sati.

“Brod cijele godine putuje, zadnje zemlje koje smo obišli su Italija, Španjolska, Grčka, Hrvatska, iduća je Slovenija na redu. Stalna se posada mijenja svaka tri mjeseca, a u svakoj zemlji nam dolaze novi, lokalni volonteri i volonterke koji/e govore jezik i razumiju lokalne probleme. Glavna zadaća turneje Rainbow Warriora III je promocija obnovljivih izvora energije i održivost. Zapravo ga lokalni Greenpeace uredi iskorištavaju za lokalne priče. U Hrvatskoj se, očito, radi o problemu nedovoljnog iskorištavanja solarne energije”, rekao je Marko Gregović, volonter Greenpeacea.

{slika}

Hrvatska je zemlja koja godišnje ima cca 2.700 sunčanih sati. No, bez obzira na potencijal obnovljivih izvora energije, na samom je kraju liste zemalja koje iskorištavaju takve mogućnosti. Solarnu energiju iskorištavamo gotovo deset puta manje od Slovenije, koja je manje sunčana, te dvadeset puta manje nego Slovačka. Trendovi ulaganja u obnovljive izvore energije su u porastu. Greenepace  Hrvatska je pokrenuo i peticiju koja je namijenjena hrvatskoj Vladi. Poziva se Vladu da ukloni administrativne barijere ulaganjima u obnovljive izvore energije, kako bi se više ljudi usudilo investirati i osigurati si vlastite izvore energije neovisno od HEP-a.

Ispred samog broda se nalazi Solarna radionica, gdje se može napuniti mobitel preko solarnih panela i saznati kako još koristiti sunčevu energiju.

{slika}

Rainbow Warrior III je u samom vrhu u pogledu zaštite okoliša i smanjenog ekološkog otiska. Proizveden je 2011. godine, kao velika jedrilica – dizajniran je da može ploviti na energiju vjetra, te 70 posto vremena to i čini. U trupu je smješten i električni motor s dizel agretom koji brod napaja strujom i pokreće ga u slučaju izostanka vjetra. To je jedina jedrilica takve vrste u svijetu i konstruiran je isključivo za potrebe Greenpeaca. Trup broda je dugačak 58 metara, dok su jarboli visoki 55 metara, što je prvi primjer takve konstrukcije na brodu veličine Rainbow Warriora III.

Današnji Rainbow Warrior treće je izdanje izvornog broda. Prvi Rainbow je miniran od strane francuskih specijalaca 1985. godine jer su aktivisti njime nastojali (i uspjeli) zaustaviti nuklearne pokuse na Pacifiku, blokirati dovoz ugljena i spriječiti destruktivno koćarenje. Njegov nasljednik, Rainbow Warrior II je otišao u zasluženu mirovinu nakon 22 godine.

Izgradnja broda i funkcioniranje Greenpeacea je financirana isključivo od strane privatnih osoba. Naime, do sada je Greenpeaceu doniralo otprilike 80.000 ljudi.

{slika}{slika}

U Gazi najmanje 400 poginulih, više od 3.000 osoba ranjeno

Samo u nedjelju ujutro ubijeno je najmanje 40 osoba u Području Gaze, prenose svjetski mediji.

U 13 dana izraelske vojne ofenzive protiv palestinskog pokreta Hamas ukupno je smrtno stradalo gotovo 400 Palestinaca i Palestinki, prema podacima medicinskih službi.

Glasnogovornik palestinskih hitnih službi strahuje da će broj stradalih u nedjelju još rasti jer traje intenzivno bombardiranje četvrti Zeitoun, na istoku Gaze i Javalija na sjeveru Pojasa Gaze.

“Velika većina do sada ubijenih i ranjenih su civili”, rekao je i procijenio da je u 13 dana ranjeno više od 3.000 ljudi.

Međunarodna zajednica ne radi ništa više od apeliranja na smirenje situaciji, čime daje Izraelu prešutnu dozvolu da nastavi ubijati nedužne civile bez ikakvih sankcija i odgovornosti.

Obiteljsko nasilje u Ugandi

Uganda je rangirana kao zemlja s najviše zabilježenih slučajeva nasilja nad ženama od strane njihovih partnera. Istraživanje koje je UN proveo u 37 zemalja u Africi pokazalo je visokih 60 posto muške populacije između 15-49 godina koji smatraju kako je udaranje i premlaćivanje njihovih žena jedan od načina kojima štite svoje odnose. Više od dvije trećine žena u Ugandi doživjelo je nasilje do strane svojih partnera, a 68 posto je bilo maltretirano ili premlaćivano u posljednjih godinu dana u kojem je istraživanje provedeno. Metode zlostavljanja uključivale su odgurivanje, prisiljavanje na seksualne odnose, uvrede, gušenje i premlaćivanje.

Žene iz ruralnih područja, u regijama istočnog i zapadnog Nila, manje obrazovane i nezaposlene ugroženije su od žena u urbanim dijelovima poput Kampale, s višim ili srednjim obrazovanjem. Većina još uvijek vjeruje kako je zlostavljanje žena opravdano što ukazuje na poražavajući podatak Ugande koja u suštini prihvaća nasilje kao normalan muško-ženski odnos. Iako to nije nimalo iznenađujuće s obzirom na tradicionalne norme koje su duboko ukorijenjene u njihovu kulturu u kojoj žene uče prihvaćanju i toleranciji onoga što se događa u braku, prihvaćanje zlostavljanja kao ‘normalno’ ostavlja negativne posljedice u borbi za ljudska prava, ravnopravnost spolova, edukaciju žena i mogućnost da pridonesu društvenom i ekonomskom razvitku.

Neimaština, neobrazovanje i siromaštvo glavni su razlozi zbog kojih se žene ne odupiru obiteljskom nasilju i smatraju to opravdanim. Većina žena ekonomski ovisi o svojim partnerima, a dolaskom djece odluku da napuste bračnu zajednicu u kojoj su ponižavana i zlostavljane gotovo nikada ne provede do kraja jer nema uvjete za preživljavanje. Stavovi žena u Ugandi opći su nedostatak svijesti o njihovim pravima i kulturna uvjerenja kojima se tolerira dominacija muškaraca. Upravo zbog tog razloga, proaktivne mjere su nužne za promjenu takvog načina života i opravdavanje zlostavljanja u bilo kojem obliku. Iako je proces dugotrajan i spor, istraživanje je pokazalo da obrazovanje, gospodarski rast i osvještavanje društva mogu dovesti do smanjivanja prihvaćanja zlostavljanja žena i napraviti neke značajne pomake u bliskoj budućnosti.