Je li Cyber bordel novo doba erotskih inovacija ili novo mjesto nasilja nad ženama?

Čitateljica nam je poslala isječak intervjua s podcasta @Should I Delete This (objavljenog na Instagramu) s Laurom Bates, spisateljicom koja stoji iza projekta Everyday Sexism. U njemu Bates govori o postojanju Cyber bordela u Berlinu u kojem se mogu koristi seks roboti koji će te čekati po dolasku, a kojeg je osobno posjetila za potrebe pisanja svoje nove knjige.

„Možeš naručiti da bude prekriven/na krvlju, možeš zatražiti prilagođene stvari. Ja sam tražila da poderu i razrežu njenu odjeću prije mog dolaska, samo kako bih vidjela hoće li to napraviti. I napravili su, bez ikakvih dodatnih pitanja“, kazala je Bates.

Reakcije voditeljica, kao i naše čitateljice, su bile da ne mogu vjerovati da tako što postoji. Provjerile smo o čemu se točno radi.

Cybrothel Berlin – novo doba erotskih inovacija

Ovo je opis bordela na njihovoj službenoj stranici. Naši mediji su oskudno popratili otvaranje (1,2), no brojni mediji izvan naših granica su pisali o prvom europskom bordelu u kojem posjetitelji/ice mogu unajmiti AI seksualne lutke i sudjelovati u interaktivnom iskustvu koje uključuje verbalnu i fizičku interakciju, a koji se nalazi u Berlinu (1,2,3,4). Iako se lutke ne mogu zapravo micati i govoriti, pomoću AI i VR tehnologije posjetiteljima je omogućeno puno iskustvo. Na raspolaganju su im VR naočale, pornografski filmovi i različite igračke. S lutkom se može ostvariti i interakcija putem glasovne glumice koja posjetitelje može vidjeti i čuti te koja s njima komunicira iz vanjske kontrolne sobe.

„Ima li nešto što ste oduvijek htjeli probati, no bojali ste se pitati? Možda ste u dugoj monogamnoj vezi i želite promjenu koja ne uključuje varanje? Ili želite seks bez kondoma? A možda ste samo znatiželjni i zanima vas kako je voditi ljubav s lutkom za seks?“, piše na stranicama bordela.

Možete birati između 21 lutke, od kojih je jedna muška. Svaka ima opis svoje „osobnosti“, a gotovo sve imaju mjere – visinu, težinu, košaricu, širinu prsa, struka i kukova. Uz to, imate i izbor na kojem jeziku želite da govori – njemačkom, engleskom ili španjolskom. A ako želite vidjeti više od opisa, neke lutke možete naći i na OnlyFans stranici bordela.

Primjerice, Red je „zapovjednica, navikla kontrolirati i disciplinirana. No, negdje u njenom glatkom i toplom tijelu živi dublja čežnja: biti vođena. Oslobođena. Dodirivana bez svrhe. Želi biti uzeta – mokra, meka, oblivena željom.“ 

S druge strane, Oxana „nije klišej dominantne lutke. Ona je moćna, iskusna žena koja dominaciju tretira kao umjetnost – senzualno, dominantno i temeljeno na međusobnom poštovanju. Njene sesije nadilaze samu kontrolu, to su osmišljena iskustva koja istražuju moć, identitet i istinu.“

Jedina muška lutka – Guy Reader – je biseksualna. Njegovo silikonsko tijelo „prihvaća i intenzivne strastvene trenutke sa ženama i nježne, intimne veze – uvijek poštujući želje i tempo partnerice.“

S navedenim lutkama možete provesti jedan sat, mogu biti bazične ili imati glas, a možete provesti i cijeli dan. Postoji nekoliko opcija. Kako piše na stranicama: „U sigurnom, anonimnom prostoru, možete istraživati svoje fantazije pod vlastitim uvjetima – slobodno, bez srama i vlastitim tempom.“

Uključuje li to krv i razderanu odjeću?

Uz priču o prekrivenosti krvlju i razderanoj odjeći, o čemu je Bates govorila u Instagram podcastu, Independent piše da im je u intervjuu kazala da je lutka uz poderanu odjeću (kako je i tražila), imala i jednu od usana otkinutu. Isti medij razgovarao je i Philippom Fusseneggerom, filmskim producentom i fotografom, koji je vlasnik i osnivač Cybrothela. On je kazao da se oštećene lutke brzo zamjenjuju i da se to ne događa često. Kazao je da se u posljednje četiri godine dogodio samo jedan incident u kojem je klijent rastrgao lutku. O tome su pisali i njemački mediji. Dodao je i da njihov bordel nije mjesto na kojem ljudi mogu zlostavljati lutke te da se trude uložiti što više ljubavi u pripremu lutaka. I u intervju za BBC je rekao da nisu mjesto za prilagođavanje mračnim fantazijama“.

Tvrdnje koje je Bates iznijela vezane za krv i poderanu odjeću Fussenegger je djelomično demantirao na službenom TikTok profilu bordela. Pritom se obraćao kreatoricama podcasta @Should I Delete that, na kojem je Bates pričala o svom iskustvu u bordelu. 

To nije istina. Mi ne nudimo takvu uslugu, niti scenarije povezane s krvlju i nasiljem. To je u našim pravilima, u uvjetima korištenja naših usluga, kao i u svakodnevnoj komunikaciji s gostima. Na web stranici, na primjer, ili u e-mailovima koje razmjenjujemo s klijentima. Gošća koja to tvrdi je bila kod nas prije godinu dana i zatražila je „vampirsku“ igru uloga koja uključuje poderanu odjeću. S estetskog aspekta, udovoljili smo njenom zahtjevu, no nije bilo ničega vezano za krv i sl. Ova je priča ispričana na potpuno drugačiji način, kako bi ona promovirala svoju knjigu. I to što ona čini nije novinarstvo, to je vađenje iz konteksta. Mi granice shvaćamo ozbiljno. Poštujemo želje svojih klijenata, ali postoje jasne granice.“, kazao je.

Jesu li Cyber bordeli sigurni prostori za sve?

Dok jedni govore da bi ovakva iskustva (ne samo bordeli, već generalno AI seksualna iskustva) mogla pružati siguran prostor za istraživanje vlastite seksualnosti, da mogu pridonijeti tomu da se smanji broj osoba koji će u budućnosti biti eksplicitno seksualizirani/e te da mogu “osloboditi” žene prostitucije i smanjiti seksualno nasilje, drugi problematiziraju rizik od ovisnosti, danje poticanje stereotipizacije i nerealna očekivanja od stvarnih odnosa (1,2,3,4).

Za BBC je dr. Kerry McInerney, viša znanstvena suradnica na Sveučilištu Cambridge, upozorila da postoji rizik da se retrogradni rodni stereotipi o seksu i užitku kodiraju u chatbotove za seks. „Ključno je da razumijemo koje se vrste skupova podataka koriste za obuku takvih sustava, jer u suprotnom riskiramo repliciranje ideja o seksu koje omalovažavaju ženski užitak i ignoriraju seks koji postoji izvan heteroseksualnog odnosa“, kazala je.

Daria J. Kuss, izvanredna profesorica psihologije na Sveučilištu Nottingham Trent, kazala je da seksualna iskustva s umjetnom inteligencijom mogu dovesti do neusklađenosti između korisničkih očekivanja o stvarnim vezama kao i ograničenjima stvarnih ljudi. I ona smatra da su „podaci koji se koriste za obuku AI inherentno pristrani prema ženama, a to se odnosi i na online prostore osim kibernetičkih bordela“. Dodaje da ovi prostori riskiraju održavanje mizoginih stavova, ugrožavajući prava žena i drugih manjinskih skupina.

Osim navedenog posebno se problematizira pitanje pristanka i normalizacija nerecipročnih odnosa (1,2,3). Laura Bates smatra da je naivno pretpostaviti da pružanje prilika muškarcima za anonimno seksualno iskustvo sa silikonskim lutkama neće imati nikakve posljedice.

„Već živimo u svijetu u kojem će svaka treća žena na planeti biti silovana ili pretučena tijekom života. Mislimo li doista da je dobra ideja učiniti hiperrealističku ‘ženu’ dostupnu muškarcu 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, da je prilagodi, dizajnira i kontrolira potpuno bez ikakve mogućnosti da ona pristane?“, kazala je za Independent.

S druge strane, za isti medij, glasnogovornik bordela je kazao: „Iako radimo s neživim lutkama, čvrsto vjerujemo da bi poštovanje trebalo ostati u središtu iskustva. Ne prihvaćamo sadržaj ili ponašanje koje uključuje nasilje, prisilu ili fantazije ili sugestije maloljetnika. Imamo temeljno poštovanje prema konceptima pristanka, dostojanstva i odgovornosti.

Cyber bordel u Belinu otvara brojna pitanja

Cyber bordel o kojem Bates govori u podcastu već godinama postoji u Berlinu. S obzirom na izjave vlasnika a i Bates – možemo zaključiti da je doista lutka koju je naručila imala poderanu odjeću. Ipak, s obzirom na različite izjave dionika i našu nemogućnost da samostalno odemo u bordel – ne možemo sa sigurnošću utvrditi može li se u Cybrothelu naručiti lutka prekrivena krvlju.

Što se tiče samog koncepta nove ere AI bordela, prate ih brojne kontroverze. Dok jedni/e ističu da može pridonijeti sigurnom istraživanju seksualnosti, smanjenju eksploatacije i seksualizacije žena, drugi/e problematiziraju posljedice koje odnos bez jasnog koncepta pristanka i stvarne interakcije može imati na naše živote i sigurnost – prvenstveno na živote i sigurnost žena.

Dodatno, ova tema otvara i niz drugih pitanja – poput pravne regulative i kulturnih razlika u percepciji AI seksualnosti – što ostavlja prostor za daljnje analize.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Pokrivene i isključene: gdje prestaje sekularnost, a počinje diskriminacija?

U Zapadnoj kulturi nije neobično izaći u trgovinu, školu ili pak otići liječniku i vidjeti ženu u dugoj crnoj haljini s crno-bijelim pokrivalom za glavu. Časne sestre viđaju se redovito, a gotovo da nitko ne obraća posebnu pažnju na njihovo odijevanje. Žive svoj uobičajeni život u odjeći koju su same odabrale, odjeći koja iskazuje njihovo vjersko opredjeljenje, odjeći koja ne uzrokuje začuđene poglede u javnosti. S druge strane, vidjeti ženu u dugoj haljini, s pokrivalom koje prekriva njeno lice i otkriva tek oči, prava je rijetkost. Iako ih nema puno, u Hrvatskoj postoje žene koje svoju pripadnost islamu iskazuju kroz odijevanje. Žene u Hrvatskoj još mogu izabrati hoće li u svojoj, odabranoj, vjerskoj odjeći ljudima iskazivati sebe. 

Zgroženost drugačijim i uskraćivanjem prava na biranje, susreću se mnoge muslimanke diljem Europe. Naime, 2010. Francuski parlament je izglasao zakon kojim se zabranjuje nošenje odjeće koja prekriva lice na javnim mjestima, što uključuje burke i nikabe. Francuski primjer slijedile su i druge europske zemlje poput Austrije, Belgije, Latvije i Švicarske. Zabrana se često odnosi na izrazito mali broj žena što izaziva rasprave o stvarnim motivima i učincima takvih zabrana. Na raskrižju između vjerske slobode i državnih zakona, postavlja se pitanje ulaze li ovakvi zakoni u spektar ljudskih prava propisanih u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i Općoj deklaraciji o ljudskim pravima.

Zabrana nošenja burki i nikaba često pogađa muslimanske žene u pokretu koje se u europskim društvima suočavaju s dvostrukom diskriminacijom, zbog svog spola i vjere. Svaki novi sloj zabrane nije tek pitanje tkanine, već postaje simbol prepreka s kojima se susreću dolaskom u Europu. Žene su te koje su često uhvaćene u sivoj zoni između prava na izbor i države regulative koje zadire u njihove osobne slobode. Ovaj tekst upravo zato otvara vrata serijalu “Ženska lica migracija”, postavljajući pitanja o mjestu vjerskog, kulturnog i rodnog identiteta u migracijskom iskustvu.

Jednako pokrivene, različito shvaćene

Islam razlikuje nekoliko vrsta pokrivala, a za razumijevanje problema diskriminacijskih zakona važno je objasniti razlike između nikaba i burke kao najzatvorenijih tipova islamskih pokrivala. Nikab, prozvan spomenutim zakonima spada u pokrivala za glavu i podrazumijeva pokrivanje lica. Osim tipičnog nikaba, postoji i verzija u kojoj se uz lice, prekrivaju i oči, a obično se uz potpuni nikab nose i rukavice. Nošenje nikaba se uobičajeno povezuje uz Saudijsku Arabiju. Burka, s druge strane, osim lica, zastire i tijelo. Ona prekriva cijelo tijelo, od glave do pete, dok se kod očiju nalazi sloj tanke tkanine koja omogućuje da osoba vidi. Prema tradiciji, važno je da odjeća bude komotna i prekriva sve što se u Kur’anu opisuje kao „ženski ukras/ljepota“ – odnosno, ono što se tumači kao grudi, kosa, noga i ruka. 

U današnjem svijetu, nošenje burke tipično se povezuje uz talibanski režim u Afganistanu gdje je njeno odijevanje u javnosti propisano zakonom. Iako je spomenuti talibanski zakon izazvao međunarodne kontroverze, burke se također nose u dijelovima Indije i Pakistana, stoga se ne mogu promatrati isključivo kroz talibanski režim. Odluke o vrsti pokrivala koju (ne) će osoba nositi ovisi o različitim faktorima poput interpretacije Kur’ana i drugih religijskih tekstova, kulturnog konteksta, vlastitih uvjerenja, društvenih i političkih razloga te normama zajednice u kojoj osoba živi. U suštini, izbor vrste pokrivala u nekim sredinama je ograničen obiteljskim, društvenim ili zakonskim pritiscima, no isto tako – u mnogim je slučajevima – vlastita odluka

0,003 posto žena dovoljno za zakon?

Priča oko zabrana pokrivala za lice započela je 2010. kad je Francuska donijela Zakon broj 2010-1192 kojim se zabranjuje nošenje odjeće koja prekriva lice na javnim mjestima. Zakon, koji je ubrzo postao poznat kao “zabrana burki” predviđa novčanu kaznu od 150 eura i tečaj o francuskim građanskim vrijednostima za sve one koji/e ga prekrše.

Iako sporan francuski zakon ne spominje eksplicitno burke i nikaba, da se uglavnom na to misli, potvrđuju i izjave tadašnjega predsjednika Nicolasa Sarkozyja koji je rekao: “U Francuskoj nema mjesta za burke, za podčinjavanje žena”.

Posebno je zanimljivo da burke ili nikabe nosi tek 0,003 posto populacije, što je oko 2000 žena. Razlozi donošenja zakona su višestruki, poput njegovanja sekularizma, sigurnosti, identifikacije i integracije. Francuski primjer slijedila je Belgija koja zabranjuje nošenje odjeće koja potpuno ili djelomično pokriva lice i tako se maskira da ga se više ne bi moglo prepoznati. Kazne za nošenje pokrivala u Belgiji iznose od 15 do 25 eura ili sedam dana zatvora. Slične zakone koji ograničavaju nošenje burki i nikaba također imaju Austrija, Danska, Nizozemska, Bugarska, Latvija i neke pokrajine Njemačke.

Posebno je zanimljivo da je Švicarska također usvojila spomenuti zakon nakon što je referendumom izglasana zabrana nošenja burki. U trenutku donošenja zakona, u Švicarskoj je nikabe nosilo samo 30 žena. Iako je brojka od 30 žena doista mala, za donošenje takvog zakona u Latviji su bile dovoljne samo tri žene. S obzirom na skroman uzorak žena koje nose spomenuti tip pokrivala u većini ovih zemalja, ovi zakoni otkrivaju dublje društvene probleme povezane sa ksenofobijom, islamofobijom i erozijom vjerskih sloboda (s naglaskom na zakone koji – iako rodno neutralni – u stvarnosti pogađaju žene) u europskim društvima.

Kad tkanina postane političko pitanje 

Još od njihovog donošenja, zakoni izazivaju kontroverze, a preispitivanje istih uvijek kreće iz jedne točke – ljudskih prava koja nalažu slobodu vjeroispovijesti. Kao ključni dokumenti u tom kontekstu, mogu se promatrati Opća deklaracija o ljudskim pravima i Europska konvencija o ljudskim pravima koja definira temeljna prava koja nam pripadaju na temelju naše ljudskosti, neovisno o državljanstvu. 

Opća deklaracija o ljudskim pravima kao jedan od ključnih dokumenata o ljudskim pravima već u svom prvom članku navodi da se ljudi rađaju slobodni i jednaki u dostojanstvu i pravima. Nekoliko članaka dalje, pod brojem 18. Deklaracija jamči slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti navodeći da “to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje poučavanjem, bogoslužjem, praktičnim vršenjem i obredima”.

U tom kontekstu, zakonske zabrane nošenja burki mogu se tumačiti kao ograničavanje temeljnih načela jednakosti, budući da muslimanske žene stavljaju u podređeni položaj zbog njihovih vjerskih praksi. Također, članak 18. štiti slobodu iskazivanja vjere zbog čega se postavlja pitanje krši li se zabranom burki i nikaba, posebice kada se nose zbog vjerskih razloga (a ne politički i ino nametnutih razloga) temeljno ljudsko pravo na slobodu iskazivanja vjere. 

Da je sloboda vjeroispovijesti ljudsko pravo, potvrđuje i Europska konvencija o ljudskim pravima, koju su, između ostalih, potpisale Francuska, Austrija, Belgija i Latvija. U članku 9. piše da svi imaju pravo na “slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi”. Nadalje piše da se vjera može poučavati i praktično vršiti. Ipak, u drugom dijelu istoga članka stoji da će se sloboda iskazivanja vjeroispovijesti podvrgnuti samo onim nacionalnim zakonima koji su nužni u demokratskim društvima, zbog javne sigurnosti, zaštite reda, zdravlja, prava i sloboda drugih.

Zanimljivo je da se nerijetko odredbe koje se donose zbog ranije navedenih razloga odnose na žene. Iako su na papiru „jednake za sve“, njihova stvarna primjena nerazmjerno pogađa žene (uglavnom muslimanske vjere), dok na muškarce gotovo da i nemaju utjecaja. Odredbe poput ove zahtijevaju pažljivo balansiranje između individualnih sloboda i javnoga interesa što se pokazuje kao jedan od najvećih izazova suvremene Europe.

Dvostruko nevidljive žene muslimanke 

Zakoni koji zabranjuju nikab i burku postali su predmet sudskih preispitivanja njihove usklađenosti s ljudskim pravima. Nekoliko sudskih slučajeva, u kojima su žene pokušale ostvariti svoja prava, analizirala je Tena Čupić, magistrica prava. Kako govori Čupić, jedna je francuska državljanka podnijela tužbu protiv vlastite države na Europskom sudu za ljudska prava zato što joj je zabranjeno da nosi burku i nikab. Tužiteljica je tvrdila da pokrivala nosi u skladu sa svojom vjeroispovijesti i kulturom, a na nošenje istoga je nitko nije natjerao. 

Ipak, Čupić ističe da je Europski sud za ljudska prava utvrdio da je zabrana nošenja određene odjeće regulirana zakonom te da ona ima objektivno i razumno opravdanje jer se odnosi na zaštitu javne sigurnosti i promicanje (pomalo kontroverznog) koncepta “živjeti zajedno“ što se prema sudu uklapa u okvir društvene kohezije. Europski sud za ljudska prava također je naveo da zabrana nije utemeljena na vjerskim razlozima zato što je dozvoljeno nositi ostala pokrivala za glavu, koja ne prekrivaju lice.  

Iako je presuda donesena većinom glasova, Čupić smatra da je sud propustio prepoznati postojanje intersekcijske diskriminacije, odnosno situacije u kojoj je tužiteljica bila istodobno diskriminirana na temelji vjerske pripadnosti i spola.

Tkanina slobode: kad pravo biranja staje na vratima Europe

Zabrana nošenja burke i nikaba u europskim zemljama odražava mnogo više od deklarirane borbe za sekularnost ili javnu sigurnost. Ona otvara složena pitanja o granicama slobode, identiteta i prava na izbor u suvremenom društvu. I dok se sekularizam koristi kao paravan za opravdanje ovih zakona, brojna istraživanja i izvještaji organizacija za ljudska prava ukazuju da se iza njih krije duboko ukorijenjena nepravda.

Paradoksalno, u istoj Europi gdje redovnice slobodno nose vjerske habite i muškarci slobodno obavljaju molitve na trgovima (za – u najmanju ruku – kontroverzne nakane), muslimankama se pravo na izražavanje vjere putem odijevanja ograničava, često pod krinkom emancipacije i zaštite, koje se u praksi pretvaraju u instrumente ograničavanja sloboda pojedinki.

Kad se tkanina koja prekriva lice zabranila, prestali smo govoriti isključivo o komadu materijala i počeli preispitivati temeljne slobode, ljudska i ženska prava. Upravo zato, ovakve zabrane ne pogađaju samo malen broj muslimanskih žena, već šalju poruku o tome kakvu Europu gradimo. U svijetu u kojem su različitosti sve vidljivije, odgovor na njih ne smije biti zakonska zabrana, već dijalog, razumijevanje i zaštita prava svakog pojedinca/ke, bez obzira na to nosi li hidžab, burku ili ništa od toga.

*U idućem tekstu serijala, zakonske zabrane i društvena diskriminacija iz sfere teorije spustit će se u živote stvarnih žena koje ih proživljavaju. Njihove osobne priče i iskustva pomoći će pri razumijevanju izazova s kojima se susreću žene migrantkinje pri ostvarivanju vlastitih vjerskih sloboda.

*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

Beograd Prajd: Za porodicu

Ovogodišnja Beograd Prajd će se održati 6. rujna, od 16 sati. Ove godine, s obzirom na situaciju u Srbiji, Prajd je više no ikada protest. Tako će tijekom ovogodišnje protestne šetnje fokus umjesto na glazbi, biti na buci. Uz to, program u Prajd Parku će biti prilagođen, a tradicionalni koncert će zamijeniti govori LGBTIQ+ aktivista/kinja, studenata/ica i ostalih žrtava policijske brutalnosti.

“6. septembra u protestnoj šetnji pravimo buku – za pravdu, za institucije, za sve dugine porodice nevidljive pred zakonom, za sve trans i nebinarne ljude koji godinama trpe sistemsku i društvenu diskriminaciju, kao i za studente, od kojih su mnogi kvir, a koji se 9 mjeseci na blokadama bore za bolju budućnost”, poručuju organizatori Beograd Pride.

Nedelja ponosa

Uoči protestnog marša održava se Nedelja ponosa, koja će trajati od 1. do 7. rujna. Program se sastoji od 34 događaja – predavanja, radionica, predstava, performansa, izložba, akcija, sportskih događanja. Detaljni program po danima provjerite ovdje. Kao i prethodnih godina, poziv za organiziranje tih događanja je bio javan.

„Važno nam je da Prajd bude prostor koji ne pripada samo aktivistima i LGBTI+ organizacijama, već celoj kvir zajednici u Srbiji – da ga sve LGBTI+ osobe osećaju kao svoj, i da u Prajdu može da učestvuje i doprinese svako ko to želi. Prajd je naše zajedničko nasleđe koje mora pripadati celoj LGBTI+ zajednici“, kaže Matija Stefanović iz Beograd Prajda.

Svi događaji otvoreni su za sve koji/e žele u sigurnom okruženju raspravljati o važnim i aktualnim temama koje se tiču LGBTIQ+ zajednice.

„Želimo da podsetimo da događaji, kao ni sam Prajd marš, nisu namenjeni isključivo LGBTI+ osobama, već i saveznicima i široj javnosti koja želi da nauči nešto novo, poseti umetnički program ili se uključi u razgovore o temama važnim za LGBTI+ zajednicu“, kaže Filip Vulović iz Beograd Prajda.

Zahtjevi Beograd Prajda

Napominju da im se zahtjevi nisu mijenjali godinama. Prvenstveno zato što država nije ispunila ni jedan od njih. Oni su:

  1. Usvajanje Zakona o istopolnim zajednicama
  2. Usvajanje Zakona o rodnom identitetu i poboljšanje zdravstvenih usluga za trans osobe
  3. Brza i adekvatna reakcija državnih organa i javna osuda predstavnika vlasti na govor mržnje i zločine motivisane mržnjom prema LGBT+ zajednici
  4. Eksplicitno prepoznavanje LGBT+ u lokalnim akcionim planovima, kao jednu od posebno osetljivih društvenih populacija
  5. Izvinjenje svim građanima Srbije koji su pre 1994. godine bili sudski i na druge načine progonjeni zbog svoje seksualne orijentacije i rodnog identiteta
  6. Obrazovanje i edukacija mladih o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu
  7. Besplatna i lako dostupna preekspoziciona i postekspoziciona profilaksa (PrEP i PEP)
  8. Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja da po hitnom postupku izvrši standardizaciju usluge Terenski saradnik

Traže se lica Beograd prajda

Kako bi se doprinijelo vidljivosti i reprezentaciji LGBTIQ+ zajednice, kao i njenom razumijevanju i društvenoj integraciji, organizatori/ice traže lica Beograd Prajda. Traže se parovi, prijatelji i prijateljice, saveznici i saveznice, obitelji, kvir ljudi i svi/e koji/e mogu i žele da svojom transparentnošću na društvenim mrežama organizatora doprinesu gore navedenim ciljevima. Ako želite biti jedno od lica Prajda ispunite OVAJ FORMULAR. Organizatori/ice će vas nakon toga kontaktirati.

Nacionalno istraživanje o digitalnom nasilju nad ženama

Udruga Domine je pokrenula prvo nacionalno istraživanje “Siguran klik” s ciljem prikupljanja podataka o učestalosti, oblicima i prepoznavanju digitalnog nasilja nad ženama u Hrvatskoj.

“Digitalno nasilje nad ženama sve je prisutnije, no i dalje ostaje nedovoljno prepoznato i sustavno zanemareno – kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini. Institucionalni odgovori često su spori, nedovoljno dostupni ili neučinkoviti, što ukazuje na značajne praznine u sustavu podrške i prevencije“, poručuju Domine.

S obzirom na to da u Hrvatskoj ne postoje sveobuhvatni podaci o ovom obliku nasilja, rezultate istraživanja planiraju koristiti kao temelj za zagovaranje promjena javnih politika, jačanje institucionalne zaštite i osiguravanje sigurnih digitalnih prostora za žene.

Istraživanje o digitalnom nasilju nad ženama je namijenjeno ženama starijim od 18 godina, a provodi se na području cijele Hrvatske. Pristupiti mu možete OVDJE.

U potpunosti je anonimno, a projekt sufinancira organizacija WAVE – Women Against Violence Europe.

Lokalni izbori u RH i rodne dezinformacije

Lokalnim izborima u Republici Hrvatskoj, koji su se održavali u svibnju i lipnju ove godine, završio je „super izborni“ ciklus u našoj zemlji. Za razliku od ostalih kampanja koje smo pratile (1,2,3,4), u predizbornoj kampanji za lokalne izbore nismo uočile sustavno i raznovrsno korištenje rodnih dezinformacija ili drugih aspekata rodno uvjetovanog informacijskog poremećaja koji bi služili izgradnji različitih narativnih okvira.

Najzastupljeniji narativ bio je problematiziranje prikladnosti žena – kandidatkinja na različitim pozicijama – za obavljanje visokih političkih funkcija na lokalnoj razini. Kontinuirana izgradnja narativa rodne ideologije i migranata kao društvene ugroze te propitivanje politika rodne ravnopravnosti – izostali su. Dezinformacije vezane za te narative sporadično su objavljivane na društvenim mrežama i/ili prije početka službene predizborne kampanje.

Neprikladnost žena za obnašanje visokih funkcija na lokalnoj razini

U prethodnom periodu već smo analizirale dezinformacijske narative usmjerene ka politički istaknutim ženama tijekom kampanje za lokalne izbore. Ti su narativi uglavnom bili usmjereni prema kandidatkinjama koje su se natjecale za najviše političke funkcije poput gradonačelnice ili županice. Prikazivane su kao nedorasle za obavljanje funkcija za koje su se natjecale, kontinuirano se propitkivala njihova sposobnost te ih se opisivalo kao marionete, nestabilne, netransparentne i/ili politički naivne.

Najveća meta tih narativa bila je Sanja Radolović, kandidatkinja SDP-a za županicu Istre. Pisale smo o narativima koji su bili usmjereni ka seksualizaciji nje kao političarke, kao i da su utemeljeni na rodnim stereotipima i seksizmu. Izgradnja seksualizirajućeg narativa o Radolović krenula je prije početka službene kampanje pojavom snimke na društvenim mrežama na kojoj se ona navodno šeće u bikiniju kroz neki bar (1,2,3). Iako se na početku smatralo da je riječ o korištenju AI generiranog sadržaja, koji se često koristi u građenju ovakvog dezinformacijskog narativa prema ženama, Faktograf je u svojoj provjeri analizom videa utvrdio veliku vjerojatnost da snimka nije generirana korištenjem umjetne inteligencije ili deepfake tehnologije. Ustvrdili su da se na njoj ne nalazi SDP-ova političarka, već djevojka koja svoje profile ima i na OnlyFansu – Autumn Renae. Nakon pojave spomenute snimke, Radolović je (uz poneki narativ marionete) kontinuirano bila izložena rodnim stereotipima i seksizmu (“saborska barbika”) i u ostatku kampanje (1,2).

Uz nju, rodno dezinformacijskim narativima bile su izložene i nova gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić i nova dogradonačelnica Splita Matea Dorčić. Dobri rezultati Ive Rinčić u prvom krugu izbora rezultirali su stvaranjem narativa o njoj kao „igračici HDZ-a“ te „političkim projektom svog partnera“ (1,2,3). Taj je narativ dominirao u javnim istupima dotadašnjeg gradonačelnika Rijeke, Marka Filipovića, njenog protukandidata u drugom krugu izbora. Zanimljivo je da su upravo vijećnici/e s njegove liste u konačnici, unatoč tim narativima, omogućili/e konstruiranje Gradskog vijeća grada Rijeke. 

Kad je u pitanju Matea Dorčić, o njoj se počelo pisati nakon što je Tomislav Šuta, HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Splita pobijedio u izbornoj utrci (1,2,3).  Kroz senzacionalističke naslove (posebice o njenom radu u pekari) trivijaliziralo se njeno iskustvo i kompetencije za bavljenjem funkcije dogradonačelnice (1,2,3).  

Rodna ideologija, migranti kao opasnost za žene, reproduktivna prava

Iako je izostala sustavna izgradnja rodno dezinformacijskih narativa kakve smo primjećivale u prethodnim predizbornim kampanjama, bilo je nekoliko sporadičnih rodnih dezinformacija ili drugih aspekata rodno dezinformacijskog poremećaja.

Najveći dio uočenog bio je usmjeren prema platformi Možemo kao vladajućoj političkoj opciji u Gradu Zagrebu. Njihov je sadržaj najčešće bio reduciran na generičko korištenje sintagmi woke ideologija ili „rodna ideologija“ te njihovih izvedenica (1,2). Pri tome se najviše problematiziralo gradsko financiranje udruga te se insinuiralo da određene udruge kroz svoje projekte financirane od strane Grada Zagreba zbog interesnih, prijateljskih i/ili obiteljskih veza s vodećim članovima Možemo, promoviraju ideološku agendu platforme (1,2).

Slična teza o nametanju rodne ideologije kroz korištenje gradskih resursa provlačila se kroz dezinformaciju koju je plasirao Domovinski pokret Splitsko – dalmatinske županije. Naime, u svojoj su objavi oko Uskrsa tvrdili da su službe tadašnjeg gradonačelnika Ivice Puljka postavile uskrsne pisanice u duginim bojama, optuživši gradonačelnika da kroz uskrsne motive pokušava propagirati ideologije koje su suprotne učenju Isusa Krista i Katoličke crkve. Detaljno smo analizirale tu dezinformaciju i utvrdile smo da se radi o umjetno generiranoj uskrsnoj pisanici duginih boja te da se radi o instrumentaliziranju LGBTIQ+ zajednice u političkoj kampanji.

Iako se narativ o migrantima kao društvenoj ugrozi u rodnom ključu sporadično pojavljivao, uoči službene izborne kampanje na društvenim mrežama organizirano se vodila kampanja kriminalizacije izbjeglica, migranata i stranih radnika. Najčešće s ciljem nanošenja političke štete platformi Možemo, o čemu je opširno izvještavao Faktograf (1,2,3,4). Iako sporadično, neizostavni dio takve kampanje bila je i već ustanovljena praksa konstrukcije migranata kao seksualne prijetnje „našoj djeci i ženama“(1,2).

Od ostalih dezinformacija, važno je spomenuti i manipulativnu izjavu HDZ-ovog kandidata za gradonačelnika Zagreba u području reproduktivnog zdravlja. Naime, Mislav Herman je tijekom Hoda za život neutemeljeno izjavio da je najveći broj neplaniranih trudnoća prisutan kod mladih, o čemu smo pisale na Libeli.

AI i seksualizacija kao novine u kampanji

Kontinuirana prisutnost samo jednog narativnog okvira o neprimjerenosti žena za obavljanje političke funkcije te izostanak sustavne izgradnje drugih narativa govori o tome da je, čak i kad se kampanja usredotočuje na konkretne komunalne teme, diskreditacija žena u politici kroz korištenje rodnih dezinformacija ili drugih aspekata rodno dezinformacijskog poremećaja postala ustaljena praksa u hrvatskoj političkoj i medijskoj kulturi.

Ipak, seksualizacija političarki na način na koji je to bilo u slučaju Sanje Radolović predstavlja svojevrsnu novinu u našim analizama. U dosadašnjim analizama predizbornih kampanja nismo nailazili na primjere korištenja narativa koji je usmjeren na seksualizaciju, posebice ne primjere kada se za to koriste tuđe snimke s ciljem diskreditacije. Ipak, diskreditiranja i dezinformacije koje koriste AI i deepfake tehnologiju za nanošenje štete politički istaknutim ženama standardna je praksa u dezinformacijskim kampanjama (1,2,3).

A da je umjetna inteligencija došla i do naše male zemlje, pokazuje uskršnja pisanica. U skladu s navedenim, čini nam se da bi ova kampanja mogla označiti svojevrstan početak korištenja takvih sadržaja u političke svrhe.  

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije.  Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Što nam govori seksualizacija maskuliniteta u medijima?

Nekoliko nedavnih objava na internetskim portalima u kojima su predstavljene seksualizirane fotografije i konteksti maskulinih tijela (1,2,3) potaknule su nas na istraživanje uvida o ovom kulturnom fenomenu. Općenito, pojam seksualizacije najčešće se odnosi na pripisivanje seksualnih značajki osobama, a u medijskom i kulturnom kontekstu uključuje seksualizirane prikaze osoba, često uz naglašavanje njihovih tjelesnih karakteristika i zanemarivanje ostalih osobina i aspekata.

Proces seksualizacije reducira osobe na njihovu seksualnost, objektivizira ih i/ili neprimjereno seksualno kontekstualizira.

Problem seksualizacije u medijskim prikazima prvenstveno se raspravlja u odnosu na seksualnu objektivizaciju i prikaze djevojaka i žena (1,2,3) te štetan utjecaj takvih sveprisutnih seksualiziranih medijskih slika na tjelesno i mentalno zdravlje i stavove, naročito mladih osoba. Ipak, u posljednje vrijeme u medijima dolazi i do seksualne objektivizacije muškaraca.

Rodni stereotipi, objektivizacija i seksualizacija

Prije dvije godine objavljen je pregled i analiza 87 znanstvenih radova o rodnim stereotipima, objektivizaciji i seksualizaciji u medijskim prikazima. Prikupljeni i analizirani znanstveni dokazi ukazuju na mnoštvo štetnih posljedica povezanih s izloženošću stereotipnim,  objektivizirajućim i seksualiziranim medijskim prikazima (uglavnom, ali ne isključivo, onih koji se odnose na žene), a koji su i dalje sveprisutni i uobičajeni u mnogim kontekstima: TV programima, filmovima, glazbenim video spotovima, reklamama, video igrama, časopisima, i na društvenim mrežama.

Sažeto, i specifično u odnosu na seksualizirane medijske slike, analizirane studije pokazuju da je izloženost takvim prikazima povezana s usvajanjem kulturnih normi / ideala tjelesnog izgleda, koji pak utječu na povećanu razinu nezadovoljstva i srama zbog vlastitog tijela, te na poremećaje u prehrani (kod djevojaka). Također, rezultati istraživanja upućuju i na povezanost s odobravanjem seksističkih stavova (kod mladića), prihvaćanjem mitova o silovanju, toleriranjem seksualnog zlostavljanja, te nadziranjem tijela partnerice (kod muškaraca).

Izloženost seksualizirajućim medijskim prikazima negativno utječe i na mladiće

No, štetni utjecaji seksualizirajućih medijskih predstavljanja ne odnose se samo na djevojke i žene, o posljedicama izloženosti takvim sadržajima na mladiće eksplicitno govori belgijska studija objavljena prije desetak godina koja je istraživala utjecaj izloženosti seksualizirajućim prikazima muškaraca (u najgledanijim TV programima, glazbenim televizijskim programima, časopisima za muškarce, i na pornografskim internetskim stranicama) na adolescente od 12 do 18 godina.

Dobiveni rezultati prvi su empirijski potvrdili izravnu povezanost izloženosti seksualizirajućim sadržajima na televiziji i pornografskim internetskim stranicama s usvajanjem normi tjelesnog izgleda, te neizravnu povezanost sa samo objektivizacijom i nadziranjem tijela. Drugim riječima, kao i za djevojke, i za mladiće izloženost seksualizirajućim medijskim prikazima negativno utječe na njihovo samopouzdanje i sliku o vlastitom tijelu.

Muška tijela u medijskoj kulturi 21. stoljeća

Rastuća vidljivost seksualiziranih muških tijela u medijima i popularnoj kulturi potaknula je ovogodišnje objavljivanje publikacije pod naslovom “Seksualizirana muškost: Muška tijela u medijskoj kulturi 21. stoljeća” koja predstavlja aktualne i iscrpne uvide u ovaj društveni fenomen. Kroz sedam tematskih poglavlja autorski tim raspravlja konstrukcije, označivanja i medijske prikaze seksualiziranih muških tijela u kontekstu suvremene neoliberalne kapitalističke ekonomije i digitalizacije. U uvodnom poglavlju analiziraju se promjene u stvaranju modela i oblika seksualiziranih muškosti u posljednja četiri desetljeća na primjerima kulturno-medijskih motiva kao što su “kriza muškosti”, “novi muškarac” (rane 1980e), “metroseksualnost”, i “toksična muškost”. Sljedeća tri poglavlja sadrže rasprave o povijesti razvoja muških seks simbola holivudske kinematografije sve do tzv. “holivudskog tijela”; o diskursu zdravlja i fitness industriji kao okviru produkcije seksualiziranog muškog tijela u medijskoj online kulturi; te o upotrebi i vrijednosti seksualizirane muškosti u modnoj i kozmetičkoj industriji.

Naredno poglavlje razmatra poveznice i utjecaj queer kulture i queer maskuliniteta na seksualizaciju mainstream muškosti na primjerima iz popularne medijske kulture. U poglavlju u kojem se istražuju odnosi između starenja, seksualnosti i maskuliniteta analizira se kulturno-medijska figura tatice (“Daddy”) i usto fenomen tatinog tijela (“Dadbod”), a za koji se, kao jedan od primjera navodi  i hrvatski vaterpolista Josip Vrlić. Posljednje poglavlje razmatra seksualizirana muška tijela u kontekstu mehanizama digitalne popularne kulture, a kroz analize fenomena “selfie”-ja, “thirst trapping”-a, i OnlyFans platforme, te utjecaja umjetne inteligencije.

Seksualizacija muškog tijela relativno je nov fenomen

U zaključcima autori_ce ukazuju na procese transformacije muškog tijela od simbola moći do komercijaliziranog tijela, koji su potaknuti i održavani razvojem neoliberalne ekonomije, digitalne tehnologije i društvenih medija u posljednjih 40-ak godina. Tvrde da seksualizirano muško tijelo postaje ključno za razumijevanje muškosti u 21. stoljeću. Seksualizaciji muškog tijela pristupaju kao relativno novom fenomenu koji propituje prvenstvo tradicionalnih odrednica maskuliniteta kao što su moć, dominacija i racionalnost, i kroz koji se muškost sve više definira društvenim imperativima seksualne privlačnosti i fizičke ljepote. Također, naglašavaju i primarnost tjelesnosti, kroz tzv. “projekt tijela”, kao ključnog mjesta i medija stvaranja i izvođenja muškog identiteta.

Maskulinitet tako razumijevaju kao fluidan, višestruki fenomen koji je oblikovan, uz mnoge druge faktore, i medijskim diskursom i kulturnim praksama, a koje doprinose normalizaciji (mišićavog) seksualiziranog muškog tijela.

Usto, ističu i utjecajnost sveprisutne “kulture/društva tjelesnosti” (somatic culture/society) koja tijela pretvara u oblik kapitala, u mjesta ulaganja, stvaranja značenja i djelovanja unutar procesa suvremene kapitalističke (i digitalne) ekonomije.

Seksualizacija muškaraca vs. seksualizacija žena

No, potrebno je podcrtati da postoje značajne razlike u posljedicama seksualiziranih predstavljanja i kontekstualiziranja muških i ženskih tijela, a s obzirom na još uvijek postojeća dvostruka rodna mjerila vrednovanja seksualnog ponašanja i izražavanja seksualnosti.

Seksualizacija muškaraca kroz prikaze hipermaskuliziranih, snažnih, mišićavih tijela (poput onih u navedenim medijskim objavama) slijedi obrasce tradicionalnih rodnih uloga i očekivanja koja propisuju mušku seksualnu ulogu kao aktivnu, dominantnu, i promiskuitetnu.

S druge strane, pripisivanje seksualnih značajki i seksualnu kontekstualizaciju ženskih tijela nužno je sagledati u okviru društvene realnosti seksizma i mizoginije, u kojem se ženska seksualna aktivnost i izražavanje i dalje propituje i osuđuje, a počesto i sankcionira u rasponu od vrijeđanja i uznemiravanja do seksualnog nasilja.

Studije pokazuju negativne utjecaje izloženosti seksualizirajućim prikazima žena u kontekstima časopisa, televizije, glazbenih video spotova, društvenih mreža, i video igara (1,2,3,4,5). Rezultati provedenih istraživanja ustanovili su povezanost izloženosti takvim medijskim prikazima sa većom podrškom seksističkim uvjerenjima, većom tolerancijom prema seksualnom nasilju, većim prihvaćanjem nasilja u intimnim vezama, te većim online seksualnim uznemiravanjem.

Seksualizirajući medijski prikazi šteti su i za mladiće i za djevojke

Kroz prikaze nekoliko navedenih istraživačkih uvida u fenomen sve naglašenije seksualizacije muških tijela ukazujemo na promjenljivosti u označavanjima i dinamici rodnih kategorija. Posebice u kontekstu suvremenih (digitalnih) medija, ali i u širim društvenim okvirima oblikovanja, predstavljanja, i življenja maskuliniteta. Istraživanja pokazuju da su s obzirom na utjecaj na internalizaciju tjelesnih ideala i rodnih normi, seksualizirajući medijski prikazi podjednako štetni i za mladiće, kao i za djevojke. Usto, uz proces komercijalizacije / komodifikacije maskulinog tijela svjedočimo da rodne nijanse nisu prepreka tržišnom sustavu potrošnje i profita.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.