Slučaj časne sestre pokazao je svu snagu dezinformacija

Vijest o napadu na časnu sestru na zagrebačkoj Malešnici, 28. studenoga, obilježila je protekli tjedan (1,2,3). Netom nakon navodnog napada društvenim mrežama i nekolicinom manjih/rubnih medija su krenule kolati informacije da je za napad počinio migrant te da je pritom uzvikivao „Allahu ekber“, što znači „Allah je najveći“ (1,2,3,4,5).

Dezinformacijska histerija

Pisalo se da je napadnuta u ulici Ivane Brlić Mažuranić te da ju je „manijakalni terorist“ pokušao ubosti još dva ili tri puta. Ili da je izbodena „od strane jednog od onih koji su nam došli satirati kulturu i tradiciju“. Pisalo se i da je kriva jer je časna i jer je nosila križ oko vrata te da je s njom u trenutku napada bila još jedna ženska osoba. Uz to, medijima i društvenim mrežama se širio i navodni specijalistički nalaz.

Istovremeno, većina mainstream medija izvještavala je o stanju časne sestre, o tome da su joj ozljede lakše te da policija provodi kriminalističko istraživanje kako bi se ustvrdile sve činjenice. Također, naglašavali su da nije potvrđeno je li došlo do napada ili je časna sestra ozlijeđena na neki drugi način. Uz to, pisali su da je sama došla do samostana nakon ozlijede i/ili napada te da su iz samostana zvali/išli u bolnicu (1,2,3).  

I dok se po mrežama prozivalo gore navedene medije da zataškavaju pravu istinu, izašla je vijest na slovenskom mediju nova24tv o tome da se za napad sumnjiči 26-godišnji ilegalni migrant iz Afganistana. Uz to, naveli su da je navodni napadač poznat policiji zbog nasilničkog ponašanja i krađi. I oni su naveli da je tijekom napada urlao „Allahu ekber“ te mu je zasmetao križ koji je časna nosila oko vrata. U ovom trenutku je poveznica na taj članak izmijenjena.

Takvo neutemeljeno izvještavanje rezultiralo je bijesom kod osoba koje su komentirale te članke i statuse. Neki od komentara su: „nakaze“; „trebamo li još više žrtava kako bismo zaustavili idiotsku imigraciju ljudi iz drugih kulturnih sredina?“; „Još malo pa će nam migranti paliti crkve..“ (1,2,3). Uz to prozivalo se i udruge za ženska prava, vlast grada Zagreba, aktivistkinje, feministkinje i ine da nisu reagirali, pri čemu su neki insinuirali da je to zato što se radi o časnoj sestri (1,2,3).

 „Kao prvo, želim ozlijeđenoj časnoj sestri što brži oporavak, to je najbitnije. A kao drugo, naravno, uvijek najoštrije osuđujem nasilje. I u ovom konkretnom slučaju, ono što je najbitnije i što očekujem od policije je da se što prije istraže sve okolnosti. Znači, od koga je došlo do ozljeđivanja časne sestre i kako i da se što prije informacije iz istrage objave u javnosti jer je ovaj događaj uznemirio brojne građane. I doista svi žele znati kako je došlo do ozljeđivanja časne sestre“, kazao je Tomislav Tomašević, gradonačelnik Zagreba za Novu TV.

A napad kao sam čin nasilja osudili_e su i drugi javni akteri_ice, koji_e su prozivani_e da šute (1,2).

Kako se oglasila policija?

Službeno priopćenje na svojim stranicama Policijska uprava zagrebačka objavila je 2. prosinca. Naveli su da je provedeno opsežno kriminalističko istraživanje radi utvrđivanja svih činjenica i okolnosti navedenog događaja te da je 1. prosinca, po otpuštanju iz bolnice 35-godišnjakinja podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja zbog kaznenog dijela teške tjelesne ozljede u pokušaju. Navela je da joj je prišao nepoznati počinitelj koji ju je ozlijedio nožem.

„Tijekom daljnjeg kriminalističkog istraživanja, nakon prikupljenih operativnih saznanja koja su upućivala na moguću neistinitost prijave, policijski službenici nastavili su s intenzivnim provjerama te su utvrdili kako je žena lažno prijavila kazneno djelo s ciljem dovođenja policije u zabludu, iako je bila upoznata da lažnim prijavljivanjem čini kazneno djelo. Istraživanjem je utvrđeno da je sama sebi nanijela ozljedu nožem koji je prethodno kupila u trgovini na području Zagreba, što je tijekom postupanja i potvrđeno“, stoji u priopćenju.

Potom navode da su u obvezi podnijeti kaznenu prijavu protiv 35-godišnjakinje. Uz to, u napomeni dodanoj priopćenju, navode da su se neprovjereni i netočni napisi u pojedinim medijima kriminalističkim istraživanjem pokazali netočnima te da ih demantiraju.

Naznake da bi se slučaj tako mogao rasplesti neki su mediji objavili i prije službene objave policije (1,2). Nakon službenog priopćenja i ostali mediji su objavili što je utvrđeno kriminalističkim istraživanjem (1,2). Nekolicina se upitala slijede li sankcije i širiteljima lažnih informacija na društvenim mrežama (1,2).

Nakon završetka kriminalističkog istraživanja, priopćenjem se oglasila i družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog – Zagreb te su zahvalile svim uključenim službama, osobito medicinskom osoblju i policiji na pomoći i suradnji.

„Ukazujući na važnost zaštite dostojanstva i integriteta svake osobe Provincija i Družba iskazuju svoju blizinu i podršku te spremnost na svaku daljnju pomoć sestri Mariji i pozivaju na razumijevanje i zajedništvo u molitvi“, stoji u priopćenju.

Senzacionalizma nije nedostajalo ni ovaj put

Unatoč prilično pristojnom praćenju situacije od strane većine medija, u smislu da nisu dodatno širene netočne i/ili neprovjerene informacije, nije nedostajalo senzacionalizma i senzacionalističkih naslova.

Pisalo se o „stravi u Zagrebu“, a naslovi su govorili da je „časna sestra lagala, kupila nož i ozlijedila samu sebe“ ili “Užas u Zagrebu! Izbodena časna sestra, prebacili je u bolnicu” (1,2,3,4). To označava jezične konstrukcije uobičajene za senzacionalističko medijsko izvještavanje o nasilju, posebice kada je vezano uz žene i/ili migracije.

Negativna reprezentacija migranata u medijima i narativ o ugrozi potiču ksenofobiju

Narativ o migrantima kao ugrozi za žene (i djecu) kreirao se kroz brojne izborne kampanje koje smo pratile u protekle dvije godine (1,2,3).Oni su imali za cilj stvaranje atmosfere straha, ugroze i širenje ksenofobije. Ponavljale su se informacije o tome da granice prelaze isključivo vojno sposobni muškarci te da je riječ o osobama muslimanske vjeroispovijesti. Time su se stvarale asocijacije na militaristički kontekst, kao i na prijetnje ženama zbog potencijalnih (seksualnih) napada i/ili silovanja (1,2).

Također, kroz naše analize smo ustanovile da rodne dezinformacije vezane za pitanje migracija u najvećoj mjeri plasiraju predstavnici_e konzervativnih i radikalno desnih stranaka, uz poneke iznimke. Osim toga pisale smo i o negativnoj reprezentaciji migranata u medijima koja se pokazuje kao kontinuirana praksa već dulje vrijeme u Hrvatskoj, a nije vezana isključivo uz izborne procese.

„Takav i politički i medijski narativ stvara plodno tlo za kontinuirano plasiranje dezinformacija o migracijama. Kad se one isprepletu s navedenim rodnim aspektom, otvara se prostor njihovu pooštravanju i postaju moćno oruđe za ostvarenje ksenofobnog sentimenta među građanima_kama“, pisale smo u izvještaju vezanom za parlamentarne izbore.

Godinu i pol kasnije, u slučaju časne sestre, upravo su se ovi narativi pokazali kao plodno tlo za brzinu širenja ovakvog tipa dezinformacija. Širili su ih, u velikoj mjeri, akteri koje smo već prepoznale u našim izvještajima. Oslanjali su se na stereotipizaciju i narativ o tome da ugroza dolazi od muškaraca muslimanske vjeroispovijesti te su se oslanjale na narativ o ugrozi žena od navedenih aktera. Sve to dodatno je pridonijelo ksenofobnim reakcijama našeg društva povodom ovog napada.

Nadalje, iako je policija demantirala netočne i neprovjerene napise te je kazala da se nije radilo o napadu migranta i da nije bilo nikakvih povika koji se mogu povezati s Islamom, s obzirom na već duboku ukorijenjenost navedenih narativa – nekolicini ni to nije dovoljno uvjerljivo. Kako piše Lupa u svojoj analizi „zaključak policijske istrage uzrokovao je kampanju kojoj ovog puta nisu na meti migranti, nego državne institucije, konkretno policija“. Tako je nekolicina javnih osoba/profila na društvenim mrežama krenula objavljivati da ne vjeruje policijskom iskazu (1,2,3).

Dezinformacijske kampanje pridonose uznemiravanju i nasilju u online i offline prostoru

U Smjernicama za praćenje rodnih dezinformacija pisale smo da rodne dezinformacije pridonose rodno uvjetovanom online nasilju i/ili uznemiravanju koje često dovodi do nasilja izvan interneta. U svom najekstremnijem obliku, rodne dezinformacije mogu dovesti do nasilja prema osobama na koje su usmjerene – javno istaknutih žena (najčešće novinarki, političarki i aktivistkinja) te LGBTIQ+ osoba i aktivista_kinja.

U kontekstu ovoga slučaja, može se reći da svakako doprinose i uznemiravanju te nasilju prema migrantima_kinjama kao i drugim osobama na temelju njihove etničnosti, nacionalnosti, rase ili vjere, o čemu se također zadnjih dana izvještavalo u medijima (1,2).

Treća feministička konferencija: mi smo glas koji ostaje

Udruga Domino od 4. do 6. prosinca organizira treću feminističku konferenciju u Zagrebu pod sloganom “Mi smo glas koji ostaje”. Konferencija se održava u Centru Doživi Europu, na adresu Tome Bakača 3.

Konferencija okuplja stručnjakinje, umjetnice, aktivistkinje, novinarke i predstavnike_ce institucija s ciljem otvaranja rasprave o ključnim društvenim, političkim i kulturnim pitanjima vezanima uz položaj žena i razvoj feminističkih politika u suvremenom kontekstu.

“Program pruža interdisciplinarni uvid u feminističku teoriju, umjetničke prakse, institucionalne reforme i globalne izazove”, poručuju organizatori_ice.

Prvi dan – 4. prosinca:

10:00 – 11:00: Otvaranje/Keynote 1 – Lana BobićMy voice, my choice – zajednica gradi pokret”

11:15 – 12:30: Panel: O čemu govorimo kad govorimo o feminističkoj umjetnosti?

Na njemu sudjeluju Monika Herceg (pjesnikinja i dramatičarka), Sonja Leboš (etnologinja i kulturna antropologinja), Aleksandra Berberih‐Slana (ravnateljica Muzeja Grada Zagreba), a moderira ga Arijana Lekić‐Fridrih.

12:45 – 14:00: Keynote 2 – Anna Potyomkina “Land – body – community. Feminist art practices in wartime Ukraine”

14:15 – 15:30: Panel: Geopolitički feminizmi i međunarodna politika: feministička vanjska politika u novom razdoblju

Na njemu sudjeluju Marko Vešligaj (Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta), Mirna Jurić (Veleposlanstvo Švedske), Sarah Held (Institut za umjetnički nastavnički studij u Beču), a moderira ga Lana Bobić.

Navečer je na rasporedu kazališni program koji otvara predstava “Sva moja tijela”, u kazalištu KNAP, od 20:00 sati, a u dodatnom programu možete vidjeti novu instalaciju Vlaste Delimar, u Dominovom izlogu na adresi Petrinjska 38.

Drugi dan – 5. prosinca

10:00 – 11:30: Panel Nasilje nad ženama nakon izmjena zakona – što se promijenilo?

Na njemu sudjeluju Ana Mudrovčić (psihologinja), Nevenka Lastrić‐Đurić (MUP), Sanja Kastratović (Udruga Adela), Marija Trcol (Pariter), a moderira ga Dunja Bonacci‐Skenderović.

11:45 – 13:15: Panel Protiv retorike nasilja: žene, mediji i javni prostor

Na njemu sudjeluju Kristina Turčin (Jutarnji list), Ana Brakus (Faktograf), Maja Štrbac (N1), a moderira ga Milena Zajović (Večernji list).

13:30 – 15:00 Panel Umjetnički otpori

Na njemu sudjeluju Lydia Hayder, Maimar Abrodos, Arijana Lekić‐Fridrih, a moderira ga Zvonimir Dobrović.

Treći dan, 6. prosinca, održat će se Tiha misa Arijane Lekić‐Fridrih na Trgu bana Josipa Jelačića.

Mitologija nekad i danas: Alfa mužjaci

Davno su stari Grci usmenom predajom prenosili još starije priče. Jedna od takvih bila je ona o Minotauru i Tezeju. Opaki čovjek s glavom bika, zatočen u Dedalovom labirintu na Kreti, svakih par godina tražio je žrtvu, sve dok mu se atenski mladić nije odlučio suprotstaviti. S klupkom vune i čarobnim mačem, Tezej se zaputio u nepregledni labirint kako bi 14 svojih sugrađana spasio od čovjeka s životinjskim instinktima.

Zvijer je ubijena, a legenda pretvorena u mit. Danas, oko 3000 godina kasnije, u grčku mitologiju ne vjeruje nitko. Civilizacijski korak naprijed u prošlosti je ostavio Zeuse, Meduze, Orfeje i Minotaure, a onda smo izmislili nove bajke i mitove.

Koliko je čudna bila ta opsesija Grka s fetišizacijom seksualnosti, toliko je čudna i današnja potreba određenih zajednica da od muško-ženske interakcije stvaraju znanost.

Razno razni alt-right pokreti poput incela, pick-up umjetnika i anti-feminističkih, odnosno mizoginih, grupacija počeli su dodjeljivati grčka slova osobnostima muškaraca kako bi si objasnili zašto već neko vrijeme nisu otišli na dejt. Tako je izmišljen termin alpha male ili alfa mužjak, na naški.

Od vukova do ljudi – povijest terminologije

No, o čemu se tu radi? Za detaljno objašnjenje treba krenuti od početka, a to je sredina prošloga stoljeća. Još 1947. godine znanstvenik Rudolf Schenkel u Baselu je promatrao zatočene vukove, a zatim došao do zaključka da se vidi hijerarhija u zajednici. Na istom principu istraživanje je radio i Dr. L. David Mech, istraživač specijaliziran za promatranje vukova, koji je u svojoj knjizi The Wolf: Ecology and Behavior of an Endangered Species popularizirao termin alfa mužjaka, još 1970. godine.

Narednih desetak godina, malo tko je pokušavao takvu terminologiju preslikati na ljude, a onda je Frans de Wall 1982. godine napisao knjigu Chimpanzee Politics: Power and Sex Among Apes. Komentari na tu knjigu, a i u njoj, ustvrdili su da bi se neke stvari mogle preslikati i na ljudske zajednice, a onda je uslijedila lavina.

Toksična pop kultura 2000-tih godina odlučila je muškarcima dodati predznake grčkog alfabeta. Knjiga The Game iz 2005. godine, autora Neila Straussa, po prvi put je povezala dominaciju vukova i čimpanzi s romantičnim odnosima. Strauss kao samoprozvani „pick-up umjetnik“ s diplomom iz psihologije, u svojoj je knjizi odlučio objasniti da su alfa muškarci privlačniji ženama, zbog dominacije, isticanja u društvu i osobina koje žene prirodno vole.

„Najvažnija karakteristika alfa mužjaka je osmijeh. Osmjehnite se kada uđete u prostoriju. Čim uđete u klub, igra je počela. A osmijehom izgledate kao da ste zajedno, zabavni i da ste netko,“ kaže Strauss u svojoj knjizi. „Osim samopouzdanja i osmijeha, naučili smo da su ostale karakteristike alfa mužjaka bile dotjeranost, smisao za humor, povezivanje s ljudima i to što ga se doživljava kao društveno središte prostorije.“

Nakon što je u cijelu priču ušao Internet, ova terminologija je dobila na važnosti. Nevina djeca dok ne uđu u pubertet ne razmišljaju o vukovima u zatočeništvu, a zatim kao grom iz vedra neba suočeni s vlastitom seksualnošću, odgovore traže kod prijatelja, po forumima i na društvenim mrežama. U formativnim godinama, izlažu se dezinformacijama, a onda iz kuće izlaze kao samoprozvani inceli ili anti-feministi.

Toksična muškost

Alfa mužjak među vukovima u zatočeništvu možda i predstavlja najistaknutijeg člana čopora. Kod Straussa, u knjizi o zavođenju, idealan muškarac je Tom Cruise, ali kad se u sve to umiješa toksična muškost, nastaju očita neslaganja s originalnim terminom.

Manosfera je zajednica na internetu, kod nas popularizirana nakon izlaska Netflixove serije Adolescencija, u kojoj sudjeluje nebrojeno puno influencera, foruma i grupacija koji imaju samo jedan cilj – muška dominacija u svim sferama društva.

Radi se o mizoginoj zajednici koja odašilje nedvosmislene poruke – muškarci su alfe, oni lošiji su bete, a žene su objekt. Oni koji su uspješni kod žena bit će alfa mužjaci, vodit će zajednicu, oni koji su neuspješni nazvat će se beta i sakriti se od tuđih pogleda.

Zašto to tako funkcionira? Radi se o složenom društvenom i psihološkom problemu koji manosfera objašnjava na krajnje jednostavan način. Odnosno, prema njima, u ljudima navodno i dalje postoji onaj životinjski nagon, iskonski gen, od kojeg se teško bježi i svi funkcioniraju na isti način. U tom vjerovanju, žene kao fizički slabiji spol, traže dominantnog i pouzdanog partnera, nekoga tko ih može zaštititi. Tako su alfa mužjaci muževni, moćni i seksualno privlačni, samopouzdani pojedinci s kontrolom, nad sobom i nad drugima.

Beta mužjaci su im suprotnost. Radi se o slabijim jedinkama, što fizički, što mentalno. Najčešće su seksualno neprivlačni, plašljivi, „pokorni“, krotki i općenito im nedostaju kvalitete potrebne za postizanje „prave muževnosti“.

No, ako je stvarno tako, ako su alfe gromade od ljudi, koje podsjećaju na „Planinu“ iz Igri prijestolja, zašto je onda Strauss rekao da je prototip alfa mužjaka Tom Cruise, visok 170 centimetara? Pa, zato što alfa i beta terminologija nema nikakvo uporište u znanosti.

Otac termina zbog pogreške povukao knjigu iz tiskanja

Ništa se ne slaže jedno s drugim, alfa mužjaci su ovo, alfa mužjaci su ono, možda postoje, možda ne postoje. Pa ako ima toliko krivih informacija, tko je pogriješio? Za odgovor na ovo pitanje možemo se vratiti na početak kad je spomenut Dr. L. David Mech i njegova knjiga o vukovima, koja je izašla 1970. godine i prva popularizirala terminologiju.

Naime, iako se radi o knjizi u kojoj su pravila ponašanja viđena, a zatim i opisana, ono što Mech nije uzeo u obzir od samog početka jest da je promatrao vukove u zatočeništvu. Promjenom tisućljeća mijenja se i ideja koju je dotada promicao. Vukovi u zatočeništvu i vukovi u prirodi nemaju previše veze, otprilike kao što i čovjek u zatvoru i van zatvora nije ista osoba.

 Milo Weiler (unsplash.com)

Čopor vukova funkcionira kao obitelj, a u zatočeništvu se nalaze vukovi koji nemaju nikakve obiteljske odnose. Kao što zatvoren čovjek osjeća strah i ugrozu, tako se osjećaju i vukovi, nakon čega onaj najveći i najjači pokušava uspostaviti dominaciju, kako bi si osigurao egzistenciju.

Mech je pregrizao svoj ponos, priznao da je pogriješio, pa je 2003. godine objavio novu knjigu – Wolves: Behavior, Ecology, and Conservation koja sadrži ažuriran prikaz, nakon promatranja vukova u prirodi. Tada je započeo i bitku, kako bi svoju nepotpunu knjigu iz 1970. godine povukao iz tiskanja. To je i uspio, 2022. godine, pa samim time Knjiga Postanka alfa mužjaka više nikada neće biti isprintana.

 „U osnovi, alfa mužjak za njih je nasilnik,“ rekao je i drugi znanstvenik koji je popularizirao termin alfa mužjaka – Frans de Waal – taman prije nego što će reći kako mu je žao što se taj naziv, koji je i on popularizirao, krivo shvaća u međuljudskim odnosima.

U nastupu na TEDMED, de Waal, je na temelju čimpanzi i Georgea W. Busha, objasnio što njemu znači alfa mužjak. „Na primjer, najmanji mužjak u grupi može biti alfa mužjak. Ne trebate biti najveći i najjači mužjak. Najmanji mužjak, ako ima prave prijatelje i pazi na njih, ili ako ima podršku ženki, može biti alfa mužjak,“ rekao je u jednom trenutku.

Mit o alfa mužjacima

Još jedno istraživanje, simbolično nazvano The Myth of the Alpha Male, autorice Patricije H. Hawley i autora Todda D. Littlea, iz 2008. godine, dodatno pojašnjava problem tog izraza. Istraživanje je provedeno na 1.723 adolescentice i adolescenta, a od njih je traženo da sami procjene svoja svojstva, koja su ih kasnije svrstavala u pet različitih kategorija, a zatim su ih ocjenjivali i njihovi kolege.

Kategorije su se doticale socijalnih strategija od suradnje, dobrote, pa sve do nasilnih i manipulativnih taktika koje učenici_e ponekad koriste u svojim odnosima, a ključno pitanje u istraživanju je bilo „Je li alfa dominantno muška osobina?“.

Istraživanje je na kraju pokazalo više različitih otkrića. Najvažnije je ono da u najvišoj kategoriji, koja se smatra dominantnom i najuspješnijom kategorijom u održavanju odnosa, i muškarci i žene se pojavljuju jednako često. “Bistrateški kontrolori – skupina s najvećom dominacijom – jednako su vjerojatno žene kao i muškarci,” piše u istraživanju.

Druga bitna stvar je da istraživanje pokazuje da su agresija i dominacija dva odvojena koncepta, odnosno da netko može biti alfa i kada nije agresivan. Tako, prema istraživanju, alfa ženke vrlo često koriste druge strategije poput kooperacije ili prisile, što je učinkovitije od samog nasilja.

Zanimljivo je i da od pet kategorija, najmanje voljena je „prisilni kontrolori“, odnosno grupa koja koristi isključivo nasilne strategije i odlikuje ih agresija i manipulacija.

Što ustvari žene žele?

Zašto je bitno to što nitko ne voli nasilnike u istraživanju P.H. Hawley i Todd D. Littlea? Zato što istraživanje koje su napravili Jerry M. Burger i Mica Cosby na dva sveučilišta u SAD-u, objašnjava upravo razliku između dominacije i prestiža.

U istraživanju su studentice dobile niz scenarija koji su opisivali muškarce različitih osobina, a zatim su morale ocijeniti što im je privlačno kod tih muškaraca, za kratkoročnu vezu, za dugoročnu vezu i općenito koje osobine smatraju poželjnima.

Prestiž je označavao muškarca koji je sposoban, ima više kompetencija, ima postignuća, ljubazan je i inteligentan te mu je bitna dobrobit zajednice. S druge strane, dominacija je označavala nekog tko je agresivan prema rivalima, nasilan, zastrašujući i koji koristi ponižavanje i prisilu kao način kontrole nad drugima.

Prvo pitanje se doticalo sporta. Tu su žene odlučile da im je privlačniji muškarac koji koristi dominacijske taktike nad svojim rivalima u sportu. No, to je otprilike to od privlačnosti dominacijskih strategija. Drugo pitanje doticalo se društvenih situacija, a tu su žene odlučile da su im dominacijske taktike – neprivlačne.

„Ovi nalazi izravno proturječe savjetima o vezama nekih popularnih psihologa koji muškarcima savjetuju da budu agresivni u svojim društvenim interakcijama. Žene najvjerojatnije izbjegavaju dominantne muškarce kao dugoročne romantične partnere jer dominantan muškarac može biti i dominantan u kućanstvu,“ piše u istraživanju.

Zbog toga se dominacija pokazala privlačnom samo u kratkoročnom kontekstu. Kod dugoročnih veza, prestiž postaje daleko privlačniji, a dominacija ispada iz igre.

Alfa mužjaci imaju neke sasvim druge ciljeve

Navedena istraživanja pokazuju da je alfa mužjak mit. Biološki je pogrešan, jer su Hawley i Little, a i Mech zaključili da i žene mogu biti alfe. Psihološki je neprivlačan, jer ta agresija i dominacija ne predstavljaju osobine koje žene traže u dugoročnim vezama. Na kraju, može se reći i da je zastario, jer prestiž, a on podrazumijeva i brigu jest kvaliteta koja se traži kod muškaraca.

Dotaknimo se opet Grka i tog Minotaura. Vrlo je simbolično da kretski bik ima glavu bika i tijelo čovjeka. Ako se već dijelio na pola, mogao je imati i tijelo bika, a glavu čovjeka. Izgledalo bi čudno, još čudnije nego ovako, ali bio bi bliže homo sapiensu.

Ono ljudski u nama ponajviše je ta ideja da svoje instinkte možemo kontrolirati, da razum može prevladati. Minotaur je bio zvijer zato što je bio čovjek s mozgom životinje. Ideja alfa mužjaka ponajprije je životinjska.

Rekao bi Carl Jung da Minotaur predstavlja mračni dio nas, pun zavisti, ljutnje, sebičnosti, straha i odbijanja, a labirint predstavlja hrabro suočavanje s dijelovima podsvijesti koje smo ignorirali i zatomili.

Junak Tezej u toj priči predstavlja sukob sa samim sobom. Tek kad ubijemo Minotaura, to čudovište u nama, tek tada ćemo u potpunosti postati nešto više od životinje, više od de Waalovih čimpanzi.

Alfa mužjak na kraju krajeva je samo laž, samo prepreka koju si neki sami postave, samo opravdanje za vlastite nesigurnosti, jer kad se ne preuzme krivica, za vlastite neuspjehe najlakše je okriviti nekog drugog. Ne treba muškarac biti alfa, da bi našao svoju partnericu. Ne treba biti snažan i lijep, dovoljno je da joj pokloni cvijet.

 *Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sve države članice moraju priznati brak istospolnih parova sklopljen u drugoj članici EU

Početkom tjedna Sud Europske unije u predmetu C-713/23 je zaključio da je odbijanje priznavanja zakonito sklopljenog istospolnog braka suprotno pravu EU te da krši pravo na slobodu kretanja i pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života.

Presuda se temelji na situaciji u kojoj su poljske vlasti odbile transkript vjenčanog lista istospolnog para vjenčanog u Njemačkoj upisati u nacionalne registre, uz obrazloženje da poljski ustav brak definira kao zajednicu muškarca i žene.

Sud je naglasio da države članice nisu obvezne uvesti bračnu jednakost u svojim nacionalnim zakonima, ali moraju poštivati status koji su građani EU stekli u drugoj državi. Ako država koristi jedan postupak za priznavanje stranih brakova, taj se postupak mora primjenjivati jednako i na istospolne parove, bez diskriminacije.

Zaštita ljudskih prava je temelj stabilnog i pravednog društva

“Ova presuda potvrđuje ono što godinama ponavljamo. Istospolne obitelji su obitelji, i njihova prava ne smiju nestati prelaskom granice. Odluka Suda EU jasna je uputa i hrvatskim sudovima, na kojima i dalje vodimo postupke zbog posvojenja, priznavanja stranih rodnih listova i drugih slučajeva. Ona je i jasna poruka državi da mora osigurati jednaka prava za sve svoje građane, bez iznimke.“ poručio je predsjednik udruge Dugine obitelji, Daniel Martinović.

Dugine obitelji kazuju da se u istospolne obitelji u Hrvatskoj i dalje suočavaju s preprekama pri priznavanju stranih rodnih listova, posvojenja djeteta u drugim članicama unije ili bračnog statusa, koje vode često prema dugotrajnim sudskim postupcima.

„U trenutku kada diljem svijeta svjedočimo rastu autokratskih režima, napada na demokratske institucije i povratku fašističkih politika, često zapakiranih u napade na LGBTIQ osobe, ova presuda pokazuje da Europa može ići u suprotnom smjeru. Ona pokazuje da zaštita ljudskih prava svih građana i građanki nije teret nego temelj stabilnog i pravednog društva. Dok neke zemlje grade moć na mržnji, progonu i strahu, ova odluka predstavlja put suosjećanja, solidarnosti i poštovanja. Ovakve presude pokazuju da je naš rad usmjeren u pravom smjeru i da Europa ide naprijed, a Hrvatska to više ne smije zaustavljati.” zaključuje Martinović i poručuje da Dugine obitelji nastavljaju zagovarati jednaka prava i pravnu sigurnost za sve obitelji u Hrvatskoj.

Čekaonica iza ograde: život žena u Prihvatilištu za tražitelje_ce azila Porin

Na samom rubu Zagrebu, vrlo blizu pruge i odlagališta Jakuševec, nalazi se Hotel Porin, višekatna zgrada koju su u različitim trenucima ljudi iz cijeloga svijeta nazivali svojim domom. Toplinu privremenog doma Porin daje od 2011. kad je iz usputne stanice turistima postao Prihvatilište za tražitelje/ce azila.

Sivo pročelje zgrade s čokoladno smeđim ciglama na samom vrhu za mnoge je postao sinonim za čekaonicu u kojoj provode dane dok im konačno, na nekom drugom kraju glavnog grada, osoba za pultom u Ministarstvu unutarnjih poslova rutinski stavi pečat na dokument kojim su dobili status azilanata_kinje.

Prihvatilište za tražitelje_ce azila Porin jedno je od dvaju takvih u Hrvatskoj, međutim daleko je najveće s kapacitetom 600 osoba. Drugo prihvatilište nalazi se u Kutini, a tamo može istovremeno biti smješteno 302 osobe. Porin je prihvatilište otvorenog tipa što znači da korisnici_ce u njega mogu ulaziti i izlaziti u razdoblju između šest ujutro i 23 sata. Iako su u počecima u Porinu djelovale mnoge udruge koje su pomagale izbjeglicama, ulaz im je, kao i javnosti, trenutno zabranjen, a u Porinu borave samo trupe Ministarstva unutarnjih poslova, Crveni križ i Liječnici svijeta.

Između katova Porina, rješenje svog slučaja čekaju i mnoge žene. Iako brojeva o ženama koje trenutno borave u Porinu ili su bile u njemu nema, broj muškaraca i žena koji (na globalnoj razini) migriraju otprilike je jednak, pa je moguće da je situacija u prihvatilištu slična. Porin tako predstavlja mjesto na kojem se miješaju različite kulture, izbjegličke priče, strahovi, ali i nadanja.

Kako preživjeti Porin?

O Prihvatilištu se malo zna. Naime, nakon što je ulaz zabranjen udrugama, iz Porina informacije cure isključivo preko njegovih stanara_ka, a fotografije unutrašnjosti otkad je zatvoren gotovo je nemoguće pronaći. Na tek rijetkim fotografijama vidi se da su zidovi isprani i iscrtani, ogledala u kupaonici slomljena, a spavaonice pune madraca koji su posloženi jedan uz drugoga. Prema informacijama dostupnima na internetu, između katova na stubištu nalaze se željezne rešetke, koje su u pravilu otvorene, a njihovo zatvaranje predviđeno je ako izbiju nemiri. Ulazak i izlazak iz Prihvatilišta evidentira se očitavanjem magnetskih kartica. Korisnici_ce Prihvatilišta imaju pravo urediti svoje sobe, obojati zidove, reorganizirati prostor, donijeti svoj namještaj i učiniti ga svojim ugodnim kutkom.

Prihvatilište je u jednom trenutku bio dom dviju naših sugovornica, Nour* i Samire*. Nour je dvadesetogodišnja studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu koja je u Porinu bila smještena tijekom 2018. godine, nakon što je godinu i pol dana živjela u Kutini. Bila je trinaestogodišnja djevojčica kad je živjela u Prihvatilištu.

“Dolazak u Porin bio mi je šok jer sam se u Kutini već naviknula na manji broj ljudi i isključivo obiteljsko okruženje. Porin je bio puno veći, s mnogo više smještajnih jedinica, ljudi i gužve. Iako mi je bilo drago da u sobi imamo vlastitu kupaonicu, sve ostalo bilo je jako intenzivno i preplavljujuće”, započinje razgovor.

S druge strane, Samira je iz Sirije najprije došla u Švedsku, da bi deportacijom ona i njezina obitelj bili vraćeni u Hrvatsku. U Porinu je boravila tijekom 2016. godine. Imala je četrnaest godina. Odmah u početku govori mi da život u Porinu nije bajan, ističe raširenost bolesti.

“Kad sam došla tu, Porin nije bio dobar za obitelj. Možda je bio dobar za muškarce, ali za obitelj nikako. Bilo je jako puno bolesnih. Svaki dan su se pojavljivali novi, bolesni ljudi. Kreveti su bili loši, madraci nisu bili čisti, nije se čistilo uopće. Porin nije dobro mjesto za djecu zato što ima puno bolesnih”, opisuje. “Ja znam da Hrvatska nema toliko novaca za strance koji tu trebaju živjeti ili čekaju azil, ali kad su u pitanju djeca ili osjetljive skupine, trebaju biti organiziraniji”, nastavlja.

Strah od zaraza i bolesti ostavio je velik trag na Samiru. Daje mi primjer bolesti s kojima se susrela: “Kad sam živjela u Porinu, bilo je jako puno komaraca. Kad te vani ubode komarac, nakon uboda imaš crveni trag, u Porinu kad te ubode komarac, cijela noga ti je zelena, pojavi ti se kao alergija na nešto. Kad smo otišli doktoru, koji se nalazi u prizemlju Porina i pitali smo ga što je to, on je rekao da je to normalan ubod komaraca. Tako ne izgleda ubod komarca u Siriji, a ni van Porina. Zeleno-plavi trag uboda komarca nije normalan. Nismo ni sigurni da su to bili tipični komarci, bili su jako veliki”, govori.

Osim raširenost bolesti, problem u Porinu stvara gužva i galama. Nour govori da je Porin bio prenapučen i bučan što je često stvaralo nelagodu u njima. “Mi smo bile sve djevojke u obitelji, mama, moje dvije sestre i ja, pa smo se često osjećale manje sigurno. Hranu smo dobivale u velikom restoranu, ali moje sestre nikada nisu išle tamo zbog straha i neugode. Mama i ja bismo im donijele hranu u posudama u sobu”, govori. Objašnjava da im je najveći problem predstavljao boravak u zajedničkim prostorijama. “Najveći izazov bio je pristup restoranima i zajedničkim prostorima, gdje su se djevojčice često osjećale neugodno gledane ili izložene. Iako smo imale vlastitu kupaonicu, sve izvan sobe predstavljalo je stres. Često smo se organizirale da se krećemo u grupi jer je tako bilo sigurnije”, nastavlja Nour.

Samira se slaže s tvrdnjama koje je iznijela Nour. Govori da je u njihovoj obitelji praksa bila zatvarati vrata sobe uvijek kad u njoj borave te izlaziti samo u slučaju nužde. Iako nije spomenula osjećaj nelagode, Samira navodi da je izlazak iz sobe praktički značio zaraziti se. “Ako si boravio u prostoriji gdje je bilo puno ljudi, velika je šansa da budeš bolestan nakon toga. Ljudi koji su došli nekoliko mjeseci ranije bili su zaraženi nekim bolestima. Teško je živjeti u takvim uvjetima. U Porinu bi trebalo biti više doktora. Kad sam ja bila u Porinu, većinom su tamo bili medicinski tehničari. Doktora nema, ponekad kasne. To su stvari na koje treba paziti. Čula sam da trenutno ima doktora i da je češće tamo. Sad su riješeni neki problemi koji nisu bili riješeni u vrijeme kad sam ja tamo bila”, rekla je Samira. Osim toga, džeparac koji se dobiva u Porinu doista je malen što također mnogima predstavlja problem. “Teško je biti u Porinu jer nemaš novac. Po informacijama koje sam dobila, trenutno ljudima daju 20 eura. Kao obitelj dobivali smo 100 kuna, a pojedinci su dobivali 50 kuna. Brat i ja nismo dobivali novce, nego su roditelji dobivali za nas kao cijelu obitelj”, govori.

Ženska solidarnost u Porinu

Iako se djevojke slažu da im to što su žene u Porinu nije išlo u prilog, bilo je i trenutaka ženske solidarnosti.

“Tada nisam znala prepoznati to kao „žensku solidarnost“, ali se ona svakodnevno događala. Moja mama je imala sirijske prijateljice, a njihove djevojčice bile su moje prijateljice. Išli bismo svuda zajedno i pazile smo jedne na druge. Postojale su i organizacije poput Crvenog križa i drugih koje su pružale mnogo podrške svim izbjeglicama kroz psihosocijalnu pomoć i različite aktivnosti što nam je svima puno značilo”, kaže Nour.

Samira ima slično iskustvo: “Svaki petak mi žene smo se zajedno družile u Porinu. Većina žena bila je iz arapskih zemalja ili iz Afganistana. Nismo mogle biti vani navečer, tako da smo se družile unutar hotela. Navečer je u Porinu mirno”.

U kontekstu boravka u Porinu, djevojke ističu važnost udruga civilnog društva koje su u vrijeme njihovog boravka mogle djelovati unutar prihvatilišta. “Živjele smo u strahu i nesigurnosti, ali smo u isto vrijeme imale podršku mnogih volontera i djelatnika koji su nastojali olakšati našu svakodnevicu. Porin jest bio mjesto puno nelagode, neizvjesnosti i ponekad opasnosti, ali i mjesto gdje su se ljudi trudili učiniti naš život ljepšim i manje traumatičnim”, govori Nour.

Samira se slaže i dodaje da život u Porinu doista jest jako loš, međutim udruge koje su djelovale unutar njega činile su ga boljim. Zaključuje da se u Porinu ljudi, otkad nema udruga, manje druže što im dodatno otežava boravak tamo. Djevojke su se složile da bi udruge i dalje trebale djelovati u Porinu zato što to pomaže ljudima u ionako stresnom i traumatičnom iskustvu.

Sigurnost iza ograde

Iako je Porin od ožujka 2020. ograđen žičanom ogradom uvedenom kao sigurnosna mjera, otvoreno ostaje pitanje koliko su žene u Prihvatilištu uistinu zaštićene. Labavost sustava zaštite pokazala se i u rujnu ove godine kad je u javnost izašla vijest da je zaštitar u Porinu silovao državljanku Kirgistana koja je u Porinu smještena. Spomenutom zaštitaru bio je određen istražni pritvor. O sigurnosti žena i rodno uvjetovanom nasilju u prihvatilištima za Libelu je progovorila pravnica i stručnjakinja za rod i migracije, Martina Bosak.

Bosak ističe da postoje mehanizmi zaštite od rodno uvjetovanog nasilja. “Standardni operativni postupak za prevenciju i odgovor na seksualno i rodno uvjetovano nasilje u prihvatilištima za tražitelje međunarodne zaštite uspostavljen je 2021. godine s ciljem osiguravanja učinkovitog sustava upućivanja žrtava/osoba preživjelih rodno uvjetovano nasilje smještenih u prihvatilištima na relevantne nacionalne mehanizme. Dokument definira temeljna načela postupanja u slučajevima rodno uvjetovanog nasilja, način pružanja podrške te jasno određuje uloge i odgovornosti svih uključenih pružatelja usluga u području prevencije i odgovora. Po identifikaciji, žrtve/preživjeli upućuju se stručnom osoblju Hrvatskog Crvenog križa (HCK) i Médecins du Monde – Belgique (Liječnici svijeta), koje provodi daljnji tretman, a prema potrebi i u sigurne kuće. Obje organizacije imaju urede u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Porin te u komunikaciji sa žrtvama/preživjelima redovito koriste prevoditelje. U Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Kutina pristup prevoditeljima znatnije je otežan, budući da je većina prevoditelja smještena u Zagrebu”, govori.

Rodno uvjetovano nasilje stvarnost je u prihvatilištima za tražitelje azila. “Prema podacima MUP-a dostavljenih Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova za 2023. i 2024. godinu, godišnje se identificira oko 60 osoba kao žrtava/osoba preživjelih rodno uvjetovano nasilje u Prihvatilištima za tražitelje međunarodne zaštite Porin i Kutina, pri čemu su žene nerazmjerno više pogođene od muškaraca. Najčešće vrste nasilja obuhvaćaju psihičko, tjelesno i seksualno nasilje, koje je u najvećem broju slučajeva počinjeno u zemlji podrijetla, a znatno rjeđe u zemljama tranzita ili u zemlji u kojoj se podnosi zahtjev za azil”, nastavlja.

Iako postoje mehanizmi zaštite, Bosak tvrdi da oni ponekad nisu učinkoviti, poput slučaja žene iz Kirgistana. Napominje da bi, prema njenom mišljenju, svi koji dolaze u kontakt tražiteljima_cama azila trebali proći obavezan trening koji uključuju i temu rodno uvjetovanog nasilja. Na taj bi se način osigurala veća sigurnost žena u prihvatilištima.

Bosak ističe da problem često stvara nedostatak prevoditelja.

“Što se tiče nedostatka prevoditelja u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Kutina, problem proizlazi iz udaljenosti – većina prevoditelja živi u Zagrebu i nije im praktično dolaziti u Kutinu, dok je lokalni fond vrlo ograničen. Telefonsko prevođenje, iako dostupno, često nije dovoljno za osiguranje kvalitetne komunikacije sa žrtvama/osobama preživjelim rodno uvjetovano nasilje. Stoga kao praktično rješenje za osiguranje stalne dostupnosti prevoditelja, posebno u hitnim slučajevima, vidim uvođenje rotacijskog sustava prevoditelja iz Zagreba, s unaprijed planiranim dolascima u Kutinu”, zaključuje.

Skrivena svakodnevica Porina

Iskustva Nour i Samire dokazuju da Porin, unatoč velikoj organizaciji koja stoji iza njega, često ostaje mjesto gdje svakodnevica tražitelja i tražiteljica azila ovisi o njihovoj spretnosti, improvizaciji, volji i spremnosti da prihvate način života koji nitko ne bira dobrovoljno. Priče iz Porina moraju biti poziv na uređenje prostora, zdravstvene skrbi, sigurnosnih protokola i sustavne podrške, kako bi se ljudima omogućio dostojanstveniji život u najtraumatičnijem i najstresnijem razdoblju njihovih života.

Istovremeno, ta svjedočanstva pokazuju da se sigurnost i dobrobit ne mogu oslanjati isključivo na otpornost samih stanovnika Porina, nego na funkcionalan i odgovoran sustav koji prepoznaje njihove potrebe. Bez nadzora, dovoljnog broja stručnog osoblja i jasnih procedura, prihvatilište postaje prostor preživljavanja, a ne oporavka.

*Identiteti osoba su zbog osjetljive pozicije u kojoj se nalaze poznati novinarki, a u tekstu su navedeni anonimno.

*Prvi tekst serijala nalazi se ovdje, drugi ovdje, treći ovdje, četvrti ovdje, a peti ovdje.

*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

Koliko je osoba dosad dobilo stručno mišljenje o životu u drugom rodnom identitetu?

U posljednjih godinu dana različite_i političarke_i izlazile_i su u javnost s podacima o broju osoba koje su promijenile rodni identitet ili su uputile zahtjev za tom promjenom, pri čemu su se često u tom kontekstu isticali različiti netočni podaci vezani uz broj maloljetnika_ca (1,2). Najnoviju izjavu vezanu uz ovu temu dala je Dalija Orešković, zastupnica u Hrvatskom saboru iz stranke DOSIP.

Ona je 29. listopada na svom Facebook profilu objavila govor iz Sabora u kojem je poručila građanima Grada Zagreba da ne povjeruju da „prijetnja bilo čijem obiteljskom životu ili bilo čijim kršćanskim vrijednostima, kad smo već kod toga, prijeti od ajmo reći 200, jer ih nema više, ima ih svega 200 navodno u Hrvatskoj pojedinaca koji su promijenili svoj osobni izgled, identitet ili spol“ (1,2).

Imajući u vidu da se podacima o promjeni rodnog identiteta nerijetko manipulira te da i sama Orešković daje procjene u svom govoru, odlučile smo provjeriti kakvi su najrecentniji podaci. U tu smo svrhu poslale upit Ministarstvu zdravstva o tome koliko je Nacionalno zdravstveno vijeće do sada dobilo i odobrilo zahtjeva za život u drugom rodnom identitetu, posebice zatraživši podatke o tome koliko je maloljetnih osoba zahtijevalo i dobilo pozitivno mišljenje.

Što nam govore dosadašnji podaci?

O broju osoba koje su zatražile i dobile pozitivno mišljenje već smo pisale na Libeli, a o istom je, s posebnim naglaskom na maloljetne osobe, izvještavao i Faktograf prošle godine. Potonji, na temelju podataka dostavljenih od Ministarstva zdravstva, tada je pisao da su promjenu rodnog identiteta u razdoblju od 2015. do 2023. zatražile ukupno 183 osobe, od čega je maloljetnih bilo 23, odnosno nekih 12 posto. Ranije ove godine Libela je od nekolicine bolnica dobila odgovore da ne rade operacijske zahvate maloljetnim osobama u svrhu promjene rodnog identiteta. 

Također, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova svake godine u svom Izvješću o radu daje podatke o zaprimljenim zahtjevima i izdanim mišljenjima Nacionalnog zdravstvenog vijeća o promjeni rodnog identiteta, i to na temelju statistika koje joj dostavlja Ministarstvo zdravstva. Posljednji podaci iz Izvješća o radu Pravobraniteljice za 2024. godinu pokazuju da je NZV „u razdoblju od 2015. do 2024. godine ukupno zaprimilo 229 zahtjeva za izdavanjem mišljenja o promjeni spola ili odabira života u drugom rodnom identitetu (194 do 2023.), od čega je ukupno pozitivno riješeno 216 (94 posto), jedna osoba je odustala od svog zahtjeva (0,4 posto), dok je 12 zahtjeva još u postupku rješavanja ili ih podnositelji_ice zahtjeva nisu kompletirali_le (5,5 posto) svoje zahtjeve“.

Iz navedenih podataka može se zaključiti da u Hrvatskoj prosječno 23 osobe godišnje zatraže i dobiju pozitivno mišljenje za promjenu rodnog identiteta te da od 2023. godine broj upućenih zahtjeva na godišnjoj razini prelazi 30. Pritom valja istaknuti da je, značajno veći broj podnesenih i odobrenih zahtjeva za život u muškom rodnom identitetu, nego za život u ženskom rodnom identitetu s izuzetkom 2017., kada je bilo više zahtjeva za život u ženskom rodnom identitetu (1,2).

Najnoviji podaci potvrđuju dosadašnje trendove i omjere

Ministarstvo nam je tijekom studenog odgovorilo na poslani upit i dostavilo tražene podatke.

Oni govore da je u razdoblju od 2015. do 2025. godine podneseno „ukupno 238 zahtjeva punoljetnih osoba za promjenom rodnog identiteta, te 28 zahtjeva maloljetnih osoba zastupanih po roditeljima“. Napomenuli su i da su svi zahtjevi administrativno pozitivno riješeni.

Iako 2025. još nije završila, može se reći da najnoviji podaci potvrđuju već uočene trendove i omjere. Naime, u razdoblju od 11 godina ukupno je 266 osoba (238 punoljetnih i 28 maloljetnih) zatražilo i dobilo rješenje za život u drugom rodnom identitetu, što čini prosjek od 24 osobe godišnje. Pritom udio maloljetnih osoba u ukupnom broju upućenih i odobrenih zahtjeva iznosi 10,5 posto. Uspoređujući dosadašnje dostupne podatke, može se reći da je u ovoj godini NZV dosad zaprimio novih 37 zahtjeva te da je u 2023. i 2024. godini ukupno pet maloljetnih osoba zatražilo i dobilo pozitivno rješenje.

Potonje je posebno važno jer govori o tome koliko su manipulativne bile izjave nekih političara_ki, dane tijekom proteklih izbornih kampanja u 2024. i 2025., o velikom broju maloljetnih osoba koje čekaju ili su prošle proces „promjene spola“ (1,2).

Mali brojevi bez drastičnih promjena

Službeni podaci potvrđuju da je iznesena procjena Dalije Orešković točna. Riječ je o malom broju osoba – 266 – koje su se u razdoblju od 11 godina odlučile na promjenu rodnog identiteta. Otprilike desetinu toga broja – njih 28 – čine maloljetne osobe koje u zahtjevima za promjenom rodnog identiteta zastupaju njihovi roditelji.

Brojevi i maloljetnih i punoljetnih osoba koje upućuju zahtjev NZV-u relativno su stabilni na godišnjoj razini, posebice posljednjih godina, i ne pokazuju nikakve drastične promjene. Stoga se može reći da postoji dovoljno velik vremenski uzorak prema kojem se može zaključiti da promjena rodnog identiteta u Hrvatskoj ne predstavlja “društveni trend ili hir”, posebice ne kod maloljetnih osoba. Kao što smo već pisale, riječ je o dugotrajnom i složenom procesu, koji se zbog svojih karakteristika ne može banalizirati kao pomodarstvo.