‘Treba zaustaviti porast nasilja u obitelji u jeku primjene izvanrednih mjera’

Predsjednica Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost, Evelyn Regnery, pozvala je EU članice na snažniju potporu žrtvama obiteljskog nasilja, u vrijeme krize COVID-19.

Prenosimo priopćenje:

·         Broj slučajeva nasilja u obitelji u nekim EU članicama porastao za trećinu

·         Države članice trebale bi žrtvama omogućiti jednostavan način prijave nasilja

·         Potrebno je više mjesta u skloništima za žrtve nasilja

I u svijetu i u nekim zemljama EU-a zabilježen je porast broja slučajeva nasilja u obitelji za trećinu, u tjednu nakon uvođenja ograničenja kretanja. Žene u nasilnim vezama ostaju kod kuće i na dulje vrijeme izložene su samovolji zlostavljača. Zbog toga im je vrlo teško nazvati službe za pomoć, jer je počinitelj uvijek u blizini.

Reagirajući na ovakvo stanje, Evelyn Regner (S&D, Austrija), predsjedateljica Odbora Europskog parlamenta za prava žena i rodnu ravnopravnost, izjavila je: ” Ovi su dani i tjedni posebno opasni za žene. Zbog izolacije i karantene, svi se suočavamo s velikim psihološkim izazovima, ali žene, a ponekad i djeca, u nesigurnim domovima izloženi su posebno okrutnim okolnostima. Stoga sada moramo posvetiti posebnu pozornost ovom pitanju i proširiti naše djelovanje kako bismo zaustavili nasilje nad ženama”.

“Pozivam sve države članice EU-a na odlučno suočavanje s ovim problemom te na aktivno informiranje gdje i na koji način pogođeni mogu dobiti pomoć. To mora uključivati i jednostavne načine kontaktiranja i upozoravanja policije, poput tekstualnih poruka ili internetskih chatova, te upotrebu kodnih riječi s liječnicima ili ljekarnicima. Osim toga, mora biti dostupno više mjesta u ustanovama za zaštitu od nasilja i skloništima za žene. Kad god je to moguće, EU mora financijski podržati mjere država članica i pomoći im u komunikaciji o tim mjerama”, dodala je Regner.

“Pandemija COVID-19 grubo razotkriva rodnu nejednakost, u svim svojim oblicima. Kao što pokazuju podaci OECD-a, 70% radne snage u zdravstvu čine žene, velik dio neplaćene njege osoba obavljaju žene, a nadolazeća ekonomska kriza puno će jače pogoditi žene. Naš je posao da osnažujemo fizičko i psihičko zdravlje žena i njihovu ekonomsku neovisnost, na održiv način, i bez obzira na krizu COVID-19. Sigurno nećemo ostaviti žene Europe same”, zaključila je.

Privid privilegija u doba korone

Odavno je poznato da na društvenim mrežama živimo živote bolje od onih u stvarnosti. Finije jedemo, izlazimo na atraktivna mjesta, svjedočimo spektakularnim zalascima sunca a i kosa nam je uvijek nekako za nijansu sjajnija. #blessed Čak i u doba pandemije (i potresa), društvene mreže i dalje propisuju način na koji bismo trebale_i provoditi vrijeme, voljeti bližnje, baviti se sobom. #wokeuplikethis

2020. godina i pandemija koju je donijela svima su nam pomrsile planove. Neke_i su tako zatvorene_i kod kuće, izbjegavajući zarazu, a neke_i su na prvoj crti, svakodnevno izložene_i kontaktu s golemim brojem ljudi. Prve se dijele na one koje su dobile otkaze ili su otprije nezaposlene, i one koje rade od kuće. Nemali broj potonjih otpada pak na radnice u uslužnim zanimanjima – prodavačice, medicinske sestre, njegovateljice, koje si jednostavno ne mogu priuštiti ostati kod kuće i koje – kako sve više uviđamo – na svojim leđima nose funkcioniranje čitavih zajednica.

Ipak, nije ni svaka samoizolacija ista. Upravo nam, naime, rečene društvene mreže propisuju što bismo i kako mogle_i i trebale_i u samoizolaciji, grubo zanemarujući prvenstveno klasne razlike kao odrednicu dostupnosti sadržaja i aktivnosti.

Za početak, internet u doba korone nudi pregršt kulturnih sadržaja, virtualnih izložbi, koncerata, kazališnih predstava i tečajeva. Neki od sadržaja su, dakako, manje zahtjevni od drugih, ali svima je zajedničko da traže vrijeme – slobodno vrijeme – za konzumaciju. Osobe koje rade od kuće, a istovremeno brinu o kućanstvu i djeci teško će naći vremena i energije za pretraživanje i konzumaciju kulturnih sadržaja, ma koliko oni “dostupni” bili.

Osim toga, vjerojatno za istu publiku gorenavedenih sadržaja, nude se razne ideje za provođenje vremena s djecom – od igara do kreativnih zadataka. No, uz nedostatak brige za djecu u vidu vrtića, ta se skrb prebacuje na roditelje – prvenstveno majke – koji, ako imaju sreće da nisu dobili otkaz, moraju raditi od kuće i poštovati radno vrijeme poslodavca. I teško je. Emocionalno je i psihički iscrpljujuće za roditelja biti u dvije uloge istovremeno i biti “na poslu” dok pokušava objasniti zašto se baš sad ne može igrati i zašto baš treba da ga se pusti na miru. Zašto, iako je kod kuće, ne može biti prisutan. Osobito se teško taj teret sručio na žene, koje su i ranije radile dvostruko, na poslu i kod kuće. Žene koje imaju djecu sada rade dvostruko – istovremeno. Ubrojimo li u jednadžbu očekivani porast pojave obiteljskog nasilja, možemo zaključiti da izolacija za mnoge nije tek prilika za opuštanje i povezivanje s bližnjima; dapače.

Nadalje, društvene nas mreže uče da je sada pravo vrijeme započeti ili dovršiti projekt: knjigu, goblen, online tečaj. Kuhati. Meditirati. Baviti se jogom, fitnessom, otpuhati prašinu s one vješalice za odjeću s pedalama. #whatsyourexcuse Ono što ovdje ostaje van fokusa su, osim svega već navedenog, i razne psihičke posljedice i mehanizmi suočavanja sa stresom. Uza svo vrijeme na svijetu – ne uzimajući u obzir otežavajuće faktore, poput (prijetećeg) otkaza, skrbi o djeci i/ili drugim članicama_ovima obitelji, (potencijalnog) gubitka krova nad glavom kao posljedice potresa, brige za udaljene članice_ove obitelji koje_i možda spadaju u rizičnu skupinu – stresne situacije mogu uzrokovati pojavu ili pogoršanje otprije postojećih simptoma i stanja poput depresije, anksioznosti, opsesivnih misli i sl. “Izlike” poput depresivnog raspoloženja, lupanja srca, kompulzivnog praćenja vijesti, pranja ruku ili prejedanja itekako su realne i validne i posramljivanje preko društvenih mreža neće djelovati motivacijski niti će doprinijeti psihičkoj dobrobiti. Drugim riječima, moći se baviti zapostavljenim aktivnostima i započeti nove hobije stvar je privilegije i dostupnosti materijalnih, socijalnih i mentalnih resursa, a ne želje i truda.

Moći iskoristiti samoizolaciju kao priliku za osobni rast, obrazovanje i povezivanje s drugima privilegija je čak i ako osnovne životne uvjete – poput krova nad glavom, podmirenih režija, nenasilne obiteljske situacije i Netflix korisničkog računa – uzmemo kao samopodrazumijevajuće. Uz destabilizaciju ekonomske situacije i potres(e) na širem zagrebačkom području, te predstojeću potencijalnu preplavljenost zdravstvenog sustava, niz privilegija mogao bi se proširiti na ono što danas mnoge_i smatraju normalnim životom.

Ova nas je pandemija u mnogočemu ujedinila i izjednačila. Doista se svatko može zaraziti virusom i imati ozbiljne zdravstvene posljedice. No ova nam je situacija pokazala koliko je doista nejednakosti – ne samo globalno, u svijetu, nego i u relativno malim i povezanim zajednicama. Govoreći o nezdravstvenim – prvenstveno socioekonomskim – posljedicama virusa, rizične su skupine različite od onih zdravstvenih.

Licemjerno bi bilo govoriti protiv društvenih mreža ili pozivati na bojkot; u konačnici, one doista služe kao platforma za informiranje (ako provjerimo točnost informacija, naravno) i virtualno druženje. Ono o čemu bismo sve_i mogle_i razmisliti jest koliko su one čak i u ovom izvanrednom stanju ostale poligon za natjecanje i uspoređivanje, uzrokujući iste osjećaje izoliranosti, inferiornosti i nedovoljnosti kao i obično, elegantno prešućujući činjenicu da daju iskrivljen prikaz stvarnosti i postavljaju za stvarni, svakodnevni život, nedostižne standarde.

Ilustracija, uz dopuštenje stranice, preuzeta OVDJE.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Uz neljudske uvjete u izbjegličkom kampu Moria, jedina opcija u borbi protiv koronavirusa je samoorganizacija

Kako održavati socijalnu distancu u potpuno preopterećenom prostoru gdje mjesta za udaljavanje od drugih naprosto nema? Kako redovito prati ruke na mjestu gdje voda i sapun predstavljaju luksuz? Kako održavati čistoću prostora koji naprosto ‘pliva’ u smeću? Za stanovnike/ce Morije, ovo nisu hipotetička pitanja, već dio okrutne svakodnevice kojoj su izloženi/e u najozloglašenijem grčkom izbjegličkom kampu.

U jeku pandemije koronavirusa, restriktivnih mjera ograničavanja društvenih kontakata kao i konstantnog naglašavanja potrebe za održavanjem visoke razine higijene te što češćeg pranja/dezinficiranja odjeće i predmeta koje svakodnevno upotrebljavamo, unutar Morije zarobljene su tisuće ljudi kojima je onemogućen daljnji prolaz u Europu.

Osim pravnog limba koji predstavlja sustav azila, zbog uvjeta koji vladaju unutar kampa, oko 20 000 stanovnika/ca Morije sada je prepušteno iščekivanju katastrofalnih posljedica koje bi izbijanje zaraze neupitno prouzrokovalo.

Izbjeglički kamp Moria otvoren je na otoku Lezbosu 2015. godine na mjestu bivših vojnih baraka kao privremeni odgovor na nagli priljev tražitelja/ica azila uzrokovan ratom u Siriji. Iako je prvotno namijenjen za najviše 3000 stanovnika/ca, protok izbjeglica gotovo je odmah prerastao njegove kapacitete uzrokujući niz problema vezanih uz distribuciju hrane, pružanje smještaja te održavanje higijenskih uvjeta. Navedene probleme dodatno je naglasilo zatvaranje Balkanske rute u proljeće 2016. godine, onemogućivši novopristiglim izbjeglicama daljnji put u Europu, a broj ‘zaglavljenih’ u kampu Moria dovelo do trenutnih, vrtoglavih 20 000 muškaraca, žena i djece.

{slika}

Da kamp od samih početaka nije bio u stanju osigurati dostojne životne uvjete, govori i iskustvo Ahmada Zubaira [identitet poznat redakciji] koji je iz sigurnosnih razloga zatražio da ga predstavimo pod pseudonimom. Ahmad Zubair mladi je Afganistanac koji trenutno čeka na rješenje zahtjeva za azilom u jednoj od zemalja Europske Unije. Jedan je od ‘sretnika’ koji su Moriju uspjeli napustiti netom prije zatvaranja Balkanske rute.

“Kada vidim što se sada događa na Lezbosu, sretan sam što sam uspio otići dok su granice još bile otvorene. U Moriju sam stigao gumenim čamcem iz Turske na zimu 2016. Dok smo prilazili Grčkoj obali opkolila nas je obalna straža i pokušala nas natjerati da se vratimo u Tursku. Bila je noć i čuo sam nekakav pucanj. Ne znam je li obalna straža gađala čamac dok smo ih pokušavali izbjeći i nastaviti prema kopnu ili je sam pukao i prouzročio tu buku. Kako god da bilo, voda je počela gutati čamac. Srećom, uspjeli smo doći bliže obali gdje su nam u pomoć priskočili volonteri/ke koje su izvukli/e ljude iz mora. Svi smo bili ozbiljno pothlađeni budući da nam je odjeća bila mokra, a neki su gubili svijest i bili u stvarno lošem stanju.” za Libelu se prisjeća Zubair.

Zubairova priča slična je pričama mnogih izbjeglica pristiglih na Lezbos, a zajedničko im je i to da im u pomoć nisu priskočile grčke vlasti već volonteri iz raznih nevladinih organizacija. Za njih, Zubair ima samo riječi hvale: “Kada smo stigli na obalu situacija mi se činila odlična. Volonteri su nas stvarno srdačno primili. Dobio sam nešto kruha i limenku tune, a dali su nam i suhu odjeću. Bilo je dovoljno za svih.” nastavlja.

Usprkos srdačnoj dobrodošlici volontera, dolazak u Moriju ubrzo je pokazao drugo lice grčkog sustava azila.

Dolazak u kamp bio je zastrašujuć. Sve je vrvjelo policijom. Oni nas nisu ljubazno dočekali. Izgledali su kao da se pripremaju na treći svjetski rat, a ne na prijem grupe izbjeglica. Smješten sam u baraku koju sam dijelio s 20-ak drugih ljudi. Zbog velikog protoka ljudi kroz kamp, dobili smo nečije već korištene plahte koje su bile vrlo prljave. WC je bio u groznom stanju, a svugdje oko nas bila je gomila smeća. Uz sve to, smrzavali smo se od hladnoće. Prvi put kada sam pokušao otići po hranu uspio sam dobiti jedan obrok, ali sljedeća dva dana nisam jeo ništa. Na hranu se čekalo u dugačkim redovima.” govori nam Zubair.

Iz priče Ahmada Zubaira sasvim je vidljivo da još prije nekoliko godina (kada se broj ljudi u kampu kretao između 3000-5000) Moria nije bila u stanju odgovoriti na osnovne ljudske potrebe njezinih stanovnika/ca, zbog čega je sasvim lako zaključiti da je danas situacija samo još gora budući da u sustavu opskrbe vodom i hranom, kao ni po pitanju smještajnih kapaciteta i druge infrastrukture kampa, nije bilo većih promjena, dok je broj stanovnika/ca porastao za čak 15 000.

Od 20 000 tisuća ljudi koji trenutno obitavaju u kampu, oko dvije trećine njih živi u maslinicima koji se nalaze oko kampa, a grčka vlada i dalje nastavlja s ignoriranjem njihovih potreba te u kamp ulaže minimalno, prepuštajući izbjeglice ili same sebi ili nekolicini nevladinih organizacija koje djeluju unutar kampa. Iako navedeno predstavlja značajan problem po sebi, u jeku pandemije koronavirusa, osim ugroze životnog standarda, stav države prema Moriji predstavlja i životnu ugrozu za sve njezine stanovnike/ce.

Na život u kampu za vrijeme epidemije za Libelu se osvrnula Afganistanka Fereshte Ebrahimi, izbjeglica u kampu, ali i volonterka nedavno oformljene grassroots organizacije Moria Corona Awareness Team. MCAT kao svoj glavni cilj navodi prevenciju COVID-19 unutar kampa kao i podizanje svijesti o koronavirusu među stanovnicima/ama putem primjerice podizanja plakata s informacijama o zaštiti od koronavirusa na raznim jezicima. Rad MCAT-a podijeljen je na dva dijela – jedan uključuje liječnike/ce i ljekarnike/ce koji na terenu surađuju s organizacijama poput Liječnika bez granica i KITRIONIS-a, dok drugi uključuje upravo rad na podizanju svijesti i informiranje medija o situaciji u Moriji.

Na podizanju svijesti o prevenciji COVID-19 radi i Fereshte Ebrahimi. Svega joj je 17 godina, a u kamp je pristigla prije 6 mjeseci.

{slika}

“Podizanje svijesti ne odnosi se isključivo na ljude u Moriji. Svijest moramo podići i kod lokalnog, grčkog stanovništva jer ne možemo očekivati da će virus ostati ograničen samo na područje van ili unutar kampa. Očekujemo kaos, tako da smo s djelovanjem nastojali započeti što prije. Nedostaje nam maski barem za ugrožene skupine pa smo ih sami počeli proizvoditi u suradnji s Afganistankama iz organizacije Stand by me Lesvos. Nedavno sam prisustvovala sastanku s UNHCR-om i drugim organizacijama koje ovdje djeluju gdje su me informirali da smo s radom počeli prije od bilo koje druge nevladine organizacije te da smo time postali veliki izvor inspiracije i drugim organizacijama. Ako želimo spasiti ljudske živote s radom smo morali početi sada kako poslije ne bi bilo prekasno.” govori nam Ebrahimi.

Kao i mnoge druge izbjeglice u Moriji, ni Fereshte nije propustila osvrnuti se na nehumane uvjete u kojima žive, kao ni činjenicu da bi isti pospješili katastrofu u slučaju izbijanja zaraze koronavirusom unutar kampa, što postaje realna mogućnost budući da su na Lezbosu već potvrđena tri slučaja zaraze koronavirusom kod lokalnog stanovništva.

“Srećom, koronavirusa unutar Morije još nema, ali u slučaju njegovog širenja izbjeglice su posebno ugrožene. Nedostaje nam medicinske opreme, ali i osnovnih higijenskih potrepština pa očekujemo i veću smrtnost. Također, i Liječnici bez granica navode da bi sredstva koja su dostupna, u slučaju sumnje na koronavirus, bila dovoljna tek za izrazito teške slučajeve. Dakle, za većinu nas ne bi se imao tko pobrinuti. Ovdašnji uvjeti svakog dana su sve lošiji. Međunarodni NGO-ovi rade na tome da nam omoguće čistu vodu, što je projekt u koji se i mi iz MCAT-a planiramo uključiti. Osim toga, vlada nam je nametnula stroge policijske kontrole i tjeraju nas na socijalno distanciranje što je u ovim uvjetima izvan naših mogućnosti.” Navodi Ebrahimi.

Ebrahimi također ističe nedostatke mjera grčke vlade koje su stupile na snagu krajem ožujka, a koje uz izliku prevencije zaraze koronavirusom brane nevladinim organizacijama i volonterima/kama (osim onih od životne važnosti poput liječnika/ca) da obavljaju dosadašnje dužnosti poput npr. odvoza smeća ili pranja rublja unutar kampa. Nadalje, kako i sama navodi, dok volonterima brani djelovanje, grčka vlada nije u stanju sama kvalitetno odgovoriti na pandemiju COVID-19 budući da poboljšanje higijenskih uvjeta nije osigurano, medicinske opreme nedostaje, nije moguće izgraditi privremene bolničke objekte, tako da mjera zaštite osim policijskog nadzora i teško izvedivog socijalnog distanciranja de facto nema.

Zabranu djelovanja nametnutu nevladinim organizacijama, kao i neučinkovitost vlade po pitanju upravljanja kampom, za Libelu je potvrdila te komentirala i Alison Terry-Evans iz organizacije Dirty Girls of Lesvos Island, ekološke i humanitarne organizacije koja je dosad u kampu prala deke, vreće za spavanje, odjeću i druge materijale prema bolničkim standardima kako bi se mogle ponovo upotrijebiti, dok materijale koji nisu za ponovnu upotrebu, u suradnji s dizajnericama i šveljama izbjeglicama prenamjenjuje u predmete poput torbi.

{slika}

Prema smatranju Terry-Evans, prisutnost NGO-ova i drugih volontera/ki u kampu je i dalje ključna budući da “su volonteri/ke ti/e koji/e snose troškove i održavaju područja unutar kampa i u maslinicima van njega. Dok vlada pruža tek malo hrane, ona je niske nutritivne vrijednosti, a istovremeno je bezukusna i repetitivna. Nevladine organizacije pomažu u pružanju dodatne hrane, uključujući specijaliziranu hranu za trudnice i bebe. Svakodnevno se distribuiraju naranče i vitaminski dodaci svima za jačanje imunološkog sustava, što je pogotovo u ovom trenu ključno. NGO-ovi su također ti koji distribuiraju toaletne potrepštine, sapun i sredstva za dezinfekciju.”

Bez volonterskih organizacija ne bi bilo zdravstvene zaštite, pravne pomoći, velik broj ljudi bio bi bez skloništa ili čak cipela i ne bi imao mogućnosti učenja engleskog i grčkog. Popis je opsežniji, a još mnoštvo stvari na popisu uključuje ono što su doista osnovne potrebe koje vlada godinama zanemaruje i zaboravlja.” konstatira Terry-Evans.

Dirty girls of Lesvos Island nadaju se skorom nastavku rada na pranju posteljine i odjeće, kako zbog higijenskih uvjeta u svrhu sprječavanja zaraze koronavirusom, tako i zbog narušenog ljudskog dostojanstva izbjeglica u Moriji. Također, apeliraju i na što skoriju evakuaciju kampa te premještaj i raspoređivanje izbjeglica u druge zemlje EU budući da u Grčkoj izbjeglice uglavnom žive u substandardnim kampovima i na otocima i na kopnu, a ukupni broj od 60 000 (dok je 20 000 samo u Moriji) nije i ne može predstavljati veliki teret za druge zemlje Unije.

Afganistanka Fereshte Ebrahimi također naglašava evakuaciju kampa (ili barem ranjivih i starijih stanovnika/ca) kao jednu od krucijalnih potreba izbjeglica u ovom trenutku, ali navodi i da je u zadnjih tjedan dana posvjedočila premještaju nekolicine ljudi što bi moglo ukazivati na to da grčka vlada ipak daje naznake prepoznavanja težine ove krizne situacije.

{slika}

No, u iščekivanju učinkovite vladine reakcije i potencijalne evakuacije kampa Moria, od neopisive je važnosti da “i jedna i druga strana, i vlada i stanovnici/e kampa, budu ozbiljni u svom pristupu epidemiji i shvate težinu situacije. Bitno je pridržavati se mjera koliko to možemo. Dakle, možemo barem nastojati ne bacati smeće po kampu van propisanih mjesta jer je već samo smeće dovoljan faktor rizika. Najbolje što možemo učiniti u ovom trenutku jest da si međusobno pomažemo, brinemo za starije i učimo jedni od drugih.” nastavlja Fereshte.

“Također, važno je da se podsjetimo da ovo što trenutno radimo za druge, zapravo radimo i za sebe. Nije bitno jesi li ti bacio smeće ili je ono tuđe – pokupi ga. Ljudski životi sada ovise o djelovanju, ne o samosažaljevanju. Ako se virus proširi po kampu samosažaljevanje nam neće pomoći. Moramo pokazati drugima, ali i sami sebi da smo kao izbjeglice sposobni organizirati se i doprinijeti rješavanju ove krize. Svi smo mi ljudi, a djelovanje prema mjerama koje bi mogle spasiti ljudske živote, trenutno je najveći iskaz čovječnosti.” zaključuje Fereshte.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zbog porasta nasilja nad ženama, Francuska će žrtve smještati u hotele

Francuska je u ponedjeljak priopćila kako će platiti hotelske sobe za žrtve obiteljskog nasilja i otvoriti pop-up savjetovališta nakon što su brojke pokazale da je broj slučajeva zlostavljanja porastao tijekom prvog tjedna karantene kako bi se suzbilo širenje koronavirusa.

Ministrica za ravnopravnost spolova Marlene Schiappa rekla je da će se otprilike 20 centara otvoriti u trgovinama diljem zemlje kako bi žene mogle doći po pomoć dok nabavljaju namirnice.

Vlada je također najavila dodatnih milijun eura za organizacije koje se bore protiv nasilja u obitelji kako bi im pomogle da odgovore na povećanu potražnju za uslugama.

Inicijative su pokrenute nakon što je vlada krajem prošlog tjedna rekla da su prijave o zlostavljanju u obitelji policiji skočile za 36% u Parizu i 32% drugdje u Francuskoj nakon što su ograničenja stupila na snagu. Slučajevi su uključivali dva ubojstva.

Francuska je započela karantenu 17. ožujka, a tako će ostati najmanje do 15. travnja. Nitko ne smije napustiti svoj dom osim kako bi kupio/la hranu ili lijekove, posjetio/la liječnika, vježbao/la ili šetao/la kućnog ljubimca.

Aktivisti/kinje navode kako će karantenske mjere dovesti do porasta nasilja i otežati žrtvama da potraže pomoć.

Schiappa, koja je ranije upozoravala na to da će karantena stvoriti “plodno tlo za nasilje”, rekla je da će Francuska platiti do 20.000 noćenja u hotelu kako bi žrtve mogle pobjeći od partnera koji ih zlostavljaju.

Pop-up centri za početak će se otvoriti širom Pariza i u Lilleu na sjeveru Francuske.

“Prioritet je umnožiti kontaktne točke kojima mogu pristupiti žene. Kako je ženama teško izaći, želimo se pobrinuti da sustavi podrške mogu doći do žena “, izjavila je Schiappa za francuski list Le Parisien u nedjelju.

Prvi pop-up centri otvorit će se u trgovačkim centrima u vlasništvu tvrtke za komercijalne nekretnine Unibail-Rodamco-Westfield (URW).

“Hipermarketi su među rijetkim trgovinama koje su i danas otvorene. Mislili smo da bi bilo dobro kada bi se žrtve obiteljskog nasilja ili ljudi koji poznaju žrtvu mogli susresti s udrugama u blizini ovih mjesta “, rekao je glasnogovornik URW-a Pierre Hausswalt za Fondaciju Thomson Reuters.

Francuska je prošlog tjedna uvela zasebnu inicijativu kako bi potaknula žene da prijavljuju partnersko nasilje u ljekarnama.

Potez slijedi sličan postupak u Španjolskoj, gdje žene mogu otići do svojih ljekarni i zatražiti ‘masku-19’ – što je šifra koja će upozoriti ljekarnika/cu da se obrati vlastima.

UK: Abortus pilulom postaje dostupan iz vlastitog doma

Britanski državni tajnik za zdravstvo i socijalnu skrb odobrio je 30. ožujka mjeru osiguravanja stalnog pristupa uslugama ranog medikamentoznog pobačaja u vlastitom domu.

Prema navedenoj mjeri, žene i djevojke moći će uzeti Mifepriston i Misoprostol, lijekove za rani medikamentozni pobačaj, do 10 tjedana u vlastitim domovima, bez potrebe da prvo otiđu u bolnicu.

Ovlašteni/e liječnici/e moći će propisati obje tablete također će biti u mogućnosti prepisati iz vlastitih domova uz uvjet da se postupak provede slijedeći navedene korake:

  1. trudnica se nalazi na odobrenom mjestu (koje je u ovom slučaju njezin dom);
  2.  trudnica se s ovlaštenim/om medicinskim/om djelatnikom/com konzultirala putem video poziva, telefonom ili drugim elektroničkim vidom komunikacije
  3. trudnici se propisuje  Mifepriston i Misoprostol koje treba uzeti u svrhu prekida trudnoće uz uvjet da ona nije premašila devet tjedana i šest dana u vrijeme uzimanja Mifepristona.

Navedene mjere uvedene su u sklopu olakšanja pristupa pobačaju na zahtjev za vrijeme pandemije COVID-19, a prestaju biti na snazi na dan isteka privremenih odredbi Zakona o koronavirusu 2020., ili krajem isteka razdoblja od dvije godine od stupanja na snagu.

Uz takve saveznice, protivnici nam nisu ni potrebni — Zamke TERF ideologije

Nedal Tamer doselio je u Sjedinjene Američke Države 1997 godine kao emigrant iz Libanona. Nedal je Arapin i Musliman koji ujedno podržava Donalda Trumpa i poziva na “totalno i potpuno zatvaranje granica SAD-a za strane Muslimane”. Ovakve političke i osobne kontradiktornosti možda su rijetkost u javnom prostoru, ali povijest ih je prepuna. Kada se neka manjinska grupa osjeća relativno prihvaćeno u svojoj okolini nakon što se izborila za svoje mjesto pod suncem, u potpunom nedostatku solidarnosti, dio njih će vrata inkluzije bez treptaja zatvoriti svojim sestrama i braći na drugoj strani. Povijest prava trans osoba nažalost je dobrim dijelom povijest upravo takvih izdaja. Američki bijeli, srednjeklasni pokret za prava lezbijka i gejeva tako je primjerice u svojim počecima sustavno okretao leđa transrodnim osobama izostavljajući u svojem zagovaranju rodni identitet i izražavanje iz anti-diskriminacijskih odredbi kao ekstremizam koji ne bi prošao. Nešto recentnije, u Londonu je osnovan transfoban ‘LGB Savez’ koji je najavio borbu protiv ‘rodnog ekstremizma’. Budući da živimo u političkim zajednicama koje se i dalje uvelike temelje na hijerarhiji, dominaciji i isključivanju određenih skupina, takvi primjeri ne bi nas trebali čuditi. Laički rečeno, kada jednom postanete dio sustava, postajete i nositelji određenih privilegija. Teško izborenih i tim više ljubomorno čuvanih privilegija.

 

Ograničenost binarnog pogleda na svijet patrijarhalne opresije

Radikalne feministkinje koje isključuju trans osobe (TERF) uglavnom su pobornice i pripadnice drugog vala feminizma, a svoju ideologiju patrijarhalne opresije utemeljile su u muškoj kontroli i nasilju nad ženskim tijelima. Pripadnice ovog pokreta izborile su mnoge važne feminističke pobjede u borbi protiv nasilja nad ženama, otvaranju sigurnih ženskih prostora i osnaživanju žena. Profesionalizacija i institucionalizacija ženskog pokreta u liberalnim demokracijama djelomično im je omogućila pristup pozicijama moći, što je neke od njih nažalost oslijepilo prema potrebama trans žena. Onih žena koje se ne uklapaju u njihovu ideologiju, njihove sigurne prostore i njihove zatvorene zajednice. TERFovke su doduše velikim dijelom i proizvod vlastitog ograničenog poimanja patrijarhalne opresije, što im je zajedničko i s dijelom marksističkih feministkinja koje trans prava isključuju kao kapitalističku i konzumerističku izmišljotinu. Gnijezdo domaće TERF ideologije, Femrevolt, tako primjerice tvrdi da “postmoderni pojmovi ‘rodnog identiteta’ i ‘rodnog izražavanja’ ugađaju individualnoj percepciji selfa, i mogu uspijevati samo u zapadnim konzumerističkim društvima u kojima caruje narcizam.” Na istom tragu, susjedni portal i organizacija Marks21 proziva “postmoderni transhumanizam” za legitimaciju “industrije promene pola”, napadajući zdravstvene usluge neophodne mnogim trans osobama s argumentacijom koja je sablasno slična radikalno desnoj kritici ‘industrije pobačaja’.

Ono što je zajedničko TERFovskim varijantama radikalnog i marksističkog feminizma je rigidno binarno poimanje opresije na linijama muški spol – ženski spol; kapital – rad, bez bez osjetljivosti na cijeli spektar subjektiviteta koji se u tu sliku ne uklapaju. Dio radikalnih lezbijskih feministkinja povijesno je, primjerice, negirao biseksualnost žena kao anti-feminističku ‘lažnu svijest’, odbacujući žene koje ulaze u romantične i seksualne odnose s muškarcima. Ovaj autoritarni impuls isključive, kolektivne i uniformne definicije (cis)žene, ženskih potreba i ženskih iskustava briše i oduzima djelovanje velikom broju žena koje se ne uklapaju u njihovu ideologiju. Zbog istog tog impulsa, u maniri desničarskih teoretičara zavjere, TERFovke odbacuju kvir teoriju kao kontraudar “seksualnih liberala, muškaraca i muškog gej pokreta”, pri čemu je svaki pokušaj feministkinja trećeg vala da oslobode žensku seksualnost iz ralja moralizatorskih ideologija proglašen novom zavjerom muškaraca. Odbacujući nekonvencionalne seksualne prakse poput BDSM-a kao dio sustava muške dominacije, radikalno-feministički argumenti postaju dijelom mainstream moralizatorskog sankcioniranja nenormativnih varijatni seksualnosti.

 

Transfobija i moralna panika

Kritizirati teoriju roda samo po sebi nije ništa problematično. Povijest feminizma povijest je različitih, nerijetko suprotstavljenih pozicija i plodonosnih razilaženja koja su djelomično i odraz različitih intersekcija opresije i životnih iskustava žena. Međutim, kao i u slučaju klerikalne desnice koja vodi svoj križarski rat protiv “rodne ideologije”, TERFovska “rodna kritičnost” nažalost je samo pokušaj teorijskog opravdanja transfobnog i isključujućeg impulsa da se trans osobama oduzme pravo na samoodređenje i tjelesnu autonomiju. U Femrevoltovom intervjuu s Carol Hanisch, ova radikalna TERFovka u jednoj izjavi najbolje sažima transfobiju, negiranje trans identiteta i strah od gubitka stečenih privilegija:

“Suočene smo s toliko mnogo prepreka. Mnoge su tu odavno, ali je naš pokret uspio neke od njih držati podalje neko vrijeme.  Druge su rezultat razvoja o kojem nikada nismo ni sanjale, poput transaktivističkih muškaraca koji se pretvaraju da su žene, te nam postavljaju prepreke na putu i sišu nam energiju, vrijeme i novac – neki čak i fizički prijete ili uzrokuju da žene izgube posao. Oni uzimaju plodove teško stečenih kompenzacija za žene kao svoje vlastite.”

Nakon ovakvog citata ne iznenađuje nas što TERFovke svoju “rodnu kritičnost” prakticiraju i politički, surađujući s radikalnom, klerikalnom desnicom na oduzimanju prava trans osobama. Nastavljajući na paralele između TERF diskursa i ultrakonzervativaca iz članka Jane Kujundžić, u ostatku članka se osvrćem na domaće repertoare transfobnih feministkinja. Čitajući Deklaraciju o spolno utemeljenim pravima žena i ostale argumente koje nam servira Femrevolt ponekad je teško oteti se dojmu da čitamo Željku Markić. Deklaracija tako ističe da se “uključivanjem muškaraca koji tvrde da imaju ženski ‘rodni identitet’ u pravnu kategoriju majki narušava se društveni značaj majčinstva i potkopavaju prava majki”. Ovaj argument gotovo je identičan argumentima radikalne desnice o tome kako će istospolni brakovi uništiti brak kao takav ili umanjiti njegov značaj, iako je on potpuno neutemeljen u realnosti. Nadalje, svođenje žena na njezine biološke odrednice i reproduktivnu ulogu u potpunosti odgovara crkvenom tumačenju spola kao prirodne, biološke odrednice koja je utemeljena u prirodnom pravu.

Međutim, možda najopasniji, najpodmukliji i najtransfobniji argument je onaj o ugrozi koja prijeti cisženama i djevojčicama od strane “muškaraca koji se oblače u žene”. Femrevolt tako kritizira rodnu ideologiju koja tjera cisžene da “prihvate rizik ugrožavanja privatnosti i sigurnosti” u javnim zahodima i krši “prava žena da koriste javne zahode neometane od prisutnosti muškaraca”. John Vice Batarelo u jednom od govora na splitskoj rivi, prosvjedujući protiv Istanbulske konvencije, također je svojedobno upozorio na opasnost od muškaraca koji će moći urinirati na istom mjestu gdje i njihove maloljetne kćeri. Kao što je nekada dio radikalnih feministkinja uz desničare i Crkvu potpirivao moralnu paniku o prostituciji, ‘bijelom roblju’, ubojstvima žena za “snuff filmove”, pa čak i tvrdnje o sotonističkim ubojstivma i zlostavljanjima djece u Britaniji (Ben-Yehuda & Goode, 2009: 27), danas šire paniku o trans osobama koje prijete ženama i djevojčicama u javnim zahodima. Dramatiziranje, pretjerivanje i skandaliziranje javnosti tipično je za populistički diskurs i širenje moralne panike koja u pravilu kao žrtve konstruira ranjive segmente populacije poput žene i djece.

TERF aktivistkinje sklone su, slično radikalnoj desnici i populistima, kritizirati kulturu ‘političke korektnosti’ koja je navodno nametnuta od strane trans aktivista i koja služi ušutkavanju (cis)žena. Gotovo je nevjerojatna TERF pretpostavka da je pokret za trans prava, dakle za prava jedne od najugroženijih i najmarginaliziranijih skupina u društvu, postao dio mainstreama i došao na pozicije moći te da je u stanju propisivati društvene norme. Kao što domaći ultrakonzervativci plaču zbog navodne kršćanofobije u društvu prožetom kršćanskim moralnim normama te tradicionalnim, patrijarhalnim vrijednostima, tako i TERFovke rado posežu za samoviktimizacijom i izokretanjem vlastite pozicije moći u odnosu na trans populaciju u skupinu ugroženih žena kojima trans “muškarci” prijete i nad kojima ponovno pokušavaju uspostaviti dominaciju prisvajanjem ženskog iskustva i identiteta. Poticanje osjećaja straha i ugroze praćeno je proliferacijom fake news primjera napada trans osoba nad ženama na sličan način kao što radikalna desnica koristi pojedine slučajeve nasilja nad ženama kako bi konstruirala barbarskog i nasilnog muslimanskog Drugog.

 

Isključivanje jedne od najranjivijih skupina u društvu

Budući da su vlastitim esencijalističkim poimanjem žene kao biološki definirane kategorije ograničene gledati na patrijarhat kroz prizmu dualističke i vječne borbe na relaciji muškarci — žene, ne preostaje im drugo nego trans žene ubaciti u skupinu opresora. Pojava i vidljivost TERFovskog diskursa u Hrvatskoj i regiji posebno je zabrinjavajuća i štetna s obzirom na relativnu slabosti, nevidljivost i potkapacitiranost lokalnih trans pokreta. S obzirom da osjetljivost na prava trans osoba, odgovarajuća zakonska rješenja, terminologija te sveopća svijest javnosti i dalje nisu ni blizu poželjne razine, još uvijek postoji opasnost da se, uz dominaciju klerikalne ideologije, TERF terminologija nametne i izbori za dominantno mjesto u domaćem feminizmu kada je riječ o pristupu trans pravima. Njihovi esencijalistički i transfobni stavovi mnogo su bliži i razumljiviji hrvatskom političkom mainstreamu nego što je, primjerice, kvir feminizam.

A ako nas je kvir feminizam išta naučio onda je to da je esencijalizacija identiteta nužno i put ka isključenju drugoga. Riječima Judith Butler, “ako subjekt proizvodi koherentnost na štetu vlastite kompleksnosti i intersekcije identiteta od kojih se sastoji, tada taj subjekt zatvara različite osporavajuće veze koje bi mogle demokratizirati polje njegova djelovanja.” (Butler 2011, 77). Drugim riječima, TERFovski feminizam zaključan je u vlastiti fiksirani identitet biološki definirane žene koji inherentno zatvara vrata uključivanju drugih podčinjenih grupa. Različite tradicije radikalnog feminizma poput lezbijskog separatizma logično su izvedene upravo iz takve pozicije političke i djelatne nemoći da se razbiju okovi vlastitog samoograničenog subjektiviteta. U tragičnom i ironičnom obratu, TERFovska ideologija naturalizacije žene, ženskog iskustva i ženske solidarnosti priklanja se upravo onoj filozofskoj struji racionalističke i objektivističke dogme o biološkim i materijalnim datostima protiv koje se feministički pokret bori desetljećima kao jednoj od izvora moći i dominacije nad ženama. Time princip feminističke etike brige, empatije i inkluzije selektivno primjenjuje na biološkoj osnovi, isključujući trans osobe i ostale ranjive skupine u ime “rodnog abolicionizma” koji u pravilu ostaje samo teorijska izlika za transfobiju, za jezično i diskurzivno nasilje koje je direktna posljedica nepriznavanja trans identiteta te prava na tjelesnu autonomiju i samoodređenje trans osoba.

 

Regresivnost banalne kritike kapitalizma

Napokon, TERF varijante marksističkog feminizma koje inzistiraju na materijalističkim osnovama spolne opresije nisu ništa manje promašene iako možda manje eksplicitno transfobne od onih radikalno-feminističkih. Već spomenute kritike individualizma i konzumerizma postmodernih ili “posthumanističkih” i identitetskih politika razočaravajuća su bastardizacija ozbiljne marksističke kritike i polaze od simplificiranih vapaja za kolektivizmom i determinizmom svih opresija u klasnim osnovama.  Umjesto da svoju kritičku oštricu usmjere ka borbi za javno zdravstvo i javno financirane medicinske usluge potrebne mnogim trans osobama, borbi za prava trans seksualnih radnica i beskućnica kao nekih od socijalno i radno najugroženijih skupina, njihov antikapitalizam zaostaje na površinskoj razini sličnoj antikapitalizmu klerikalne desnice. Podsjetimo, upravo je Katolička crkva ta koja proziva industrije pobačaja, seksa, umjetne oplodnje te destruktivni individualizam i moralni relativizam suvremenog kapitalističkog društva u ime prirodnih moralnih zakona i objektivne materijalne realnosti. Banalni kolektivizam i vizija uniformnog društva oslobođenog lažnih ideologija i “lažne svijesti” još su jedna u nizu sličnosti klerikalnih i TERFovskih diskursa.

TERFovke nažalost nisu jedine “progresivne” i “lijeve” akterice koje su se pridružile esencijalističkoj kritici “rodne ideologije” koju promovira klerikalna desnica. Socijaldemokratska stranka u Rumunjskoj tako je podržala homofobni referendum o braku, Socijalisti u Bugarskoj su se usprotivili ratifikaciji Istanbulske konvencije zbog “rodne ideologije”, a demokratski socijalist i bivši predsjednik Ekvadora, Rafael Correa u nekoliko je navrata javno progovarao protiv “rodne ideologije”, pobačaja i istospolnih brakova. U vremenu jačanja i mainstreamizacije radikalno desnih stranaka i pokreta, zadatak nam je budno pratiti različite pojave i u feminističkom pokretu budući da postoji opasnost od kooptacije TERFovskog esencijalizma od strane radikalne desnice kako bi se prikazala prividna potpora žena i feministkinja njihovim politika, kao što se već događa u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu.  Ako želimo promišljati i djelovati u smjeru emancipatorskih politika, priznavanje pluralizma i intersekcije različitih opresija jedina je osnova za progresivnu solidarnost i inkluziju svih marginaliziranih skupina u društvu.

 

Izvori

Butler, Judith. Bodies That Matter: On the Discursive Limits of “Sex,” 2015.

Goode, Erich, and Nachman Ben-Yehuda. Moral Panics: The Social Construction of Deviance. 2nd ed. Chichester, U.K. ; Malden, MA: Wiley-Blackwell, 2009.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.