info@libela.org

“Izaberi život – i majku i dijete.”

“Život je zakon!”

“Za život, obitelj i Hrvatsku.”

“Život je lijep i dragocjen.”

Da, uistinu, život jest lijep i dragocjen kada imamo pravo na izbor. Nešto što ovi slogani, iako njihova retorika to vrlo dobro skriva, ne podrazumijevaju.

Nemoguće je ne primijetiti vatromete radosti, gotovo uvijek pozitivno formirane slogane, upečatljive transparente, ukrašene nevinim dječjim crtežima, balone, majice upečatljivih boja, šarenilo, smijeh, slavlje. Slavlje dok se pod egidom pravde, upravo ona oduzima ženama.

Pokret Hod za život u Hrvatskoj se deklarira kao „hod građana u znak potpore svakom rođenom i nerođenom djetetu, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji“.

Na prvi pogled, zaista se čini kao poziv na slavlje života, pokret vođen humanim, kršćanskim, empatičkim vrijednostima, koji želi zaštiti svaki ljudski život. Ako je to zaista tako, pitam se zašto je upravo ovaj pokret najveći zagovornik anti-rodnih i anti-ženskih politika?

Tako i izvješće Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, u osvrtu na okupljanja muškaraca u formi religijskih obreda na gradskim trgovima, navodi medijski napis i osvrt na događaj „Hod za život – u Zadru 300 sudionika – Krpina: ‘Želimo zabranu pobačaja’. Navodi da se takve inicijative zalažu za retradicionalizaciju društva i ograničavanje reproduktivnih prava žena i zabranu pobačaja.

Slavimo (naše) žene!

Da sve skupa pojednostavimo – unutar duboke kršćanske empatije i brige za svaki ljudski život, nema mjesta za život žene. Dapače ovaj anti-rodni lobi ima velik problem s definicijom žene, što se vidi iz slučaja Željke Markić koja je napala zagrebačku školu jer je, zamislite, poštovala transrodni identitet učenice. „Njihova žena“ postoji samo dok rađa, šuti i ne prelazi zadane granice biološkog spola. Sve izvan toga za njih jednostavno prestaje biti „žensko“. Tako dolazimo do lukave, opasne i, usudim se reći, podmukle, retorike Hoda za život. Retorike u službi pozitivnosti. Retorike koja slavi ženu isključivo u ulozi majke.

Slogani koje navodim na početku teksta nisu slučajni. Oni koriste emocionalno intenzivne poruke koje potiču identifikaciju s takvim porukama. „Izaberi život“, „majka i dijete“, „za obitelj“. Sve su to pomno osmišljene, uvijek afirmativne (“za život’, “za obitelj”) i dobro promišljene riječi. Odabrane kako bi gotovo svatko tko u sebi ima imalo srca, mogao suosjećati pa i razviti određenu privrženost, a onda se za njih i zalagati. Izravna negacija ili priznanje da se zapravo protive pravu na izbor se izbjegava.

U pozadini svega skriva se vrlo jasna ideološka pozicija: pravo na izbor žene, ili bolje rečeno, autonomija žene, pod svaku se cijenu želi zabraniti. Retorika ovog pokreta nezamisliva je bez spominjanja majke u glavnoj ulozi, ali se u njoj ne spominje žena. Žena kao subjekt koji donosi odluku, žena koja ima pravo na autonomiju svoga tijela, žena koja ima pravo birati.

Umjesto toga, žena je svedena na patrijarhalnu ulogu majke, one u kojoj nema pravo na svoje tijelo ili svoju odluku, pa ni onda kada je u smrtnoj opasnosti, što nam potvrđuje slučaj Mirele Čavajde, zatim trudnice čiji je fetusom imao malformacije, kojoj je također uskraćena usluga prekida trudnoće, anonimne trudnice iz Rijeke čiji je prekid trudnoće zbog dijagnoze „nespojive sa životom“ odobren od strane etičkog povjerenstva, no obitelj je bila upućena da „pričeka porođaj“ ili ide privatno u Sloveniju, kao i slučaj Suzane Rešetar, Zagrepčanke koja je javno opisala traumatično iskustvo prekida trudnoće u bolnici, koji podcrtava sistemski problem dostupnosti usluge i postupanja zdravstvenih ustanova u slučajevima prekida trudnoće. Možete i nastaviti niz…

„Za život“ kao slogan diktature, a ne plemenite borbe za ljudska prava

Retorika „za život“ stvara moralnu poziciju koju je teško opovrgnuti. I to ne zato što nema dokaza koji ukazuju na to da je prekid trudnoće pravo svake žene, medicinska usluga zakonom zajamčena Člankom 15. (u zadanim okvirima), nego upravo zbog moralne panike i emocionalne manipulacije. To se, možda, najbolje manifestira u znanstveno nepriznatom pojmu, tzv. postabortivnog sindroma, koji u suštini, ne postoji, ali je savršen alat za zastrašivanje ranjivih skupina. U prvom redu žena koje se odlučuju na prekid trudnoće, a onda i prosječnih građana_ki koji_e neće napraviti deep dive, osobito kada se navedeni sindrom prezentira kao javnozdravstveni problem. Ono što se hoće desiti jest rast pripadnika_ica alt-right desnice koja će upravo ovaj argument iskoristiti za daljnje poticanje razvoja anti-ženskih i anti-rodnih politika.

Tako se u javnom diskursu pro-life pokreta, često koristi jezična manipulacija kojom se stvara lažna moralna dihotomija: ako je netko “za život”, onda su oni koji podržavaju pravo na izbor – „protiv života”.

Dakle, imamo dihotomiju “za-protiv”, što neupitno, uz spomenuto zastrašivanje netočnim informacijama, potiče grupni identitet “mi-oni”. Tako dolazimo do važnosti identiteta pripadnosti grupi, koji se dijeli na tzv. „ingroup vs. outgroup“ identitet, pri čemu se zagovornici pro-life pokreta pozicioniraju kao moralno ispravna skupina („mi“), dok se zagovaratelji prava na izbor predstavljaju kao prijetnja i oni protiv kojih se treba boriti („oni“), što postaje strateški alat političke mobilizacije.

Pokreti poput Hoda za život svjesno biraju jezik koji nosi pozitivnu konotaciju i toga itekako moramo biti svjesni_e. Stvaranje grupnog identiteta, emocionalno nabijene poruke borbe za svaki život sjajna su motivacija za izaći na ulice i slaviti “pravo na život”, a abortus opisati kao kulturu smrti. Kulturu smrti!

Zagovaranje „smrti i zla“ naspram „života“

U istom članku koji govori o kulturi smrti, pobačaj se povezuje s pojmovima poput „dehumanizacija svijeta“ i “djelovanje zloduha“. Pojednostavljeno – oni_e koji_e podržavaju pravo na izbor postaju zagovornici_e „smrti“ i „zla“, dok se protivnici_e pobačaja predstavljaju kao branitelji_ice „života“ i „duhovnih vrijednosti“. Time jezik oblikuje percepciju i unaprijed diskvalificira svaku racionalnu raspravu jer se protivnička strana prikazuje kao moralno pogrešna, a ne samo drugačijeg stajališta.

Iz javno dostupnih propovijedi i crkvenih materijala, može se vidjeti da retorika koja poziva na“krštenje Ognjem i vatru Duha Svetog” ili govori o “Božjem gnjevu” stvara emocionalni naboj i u praksi, nerijetko, pretvara pasivnu vjeru u aktivno djelovanje. U publikacijama i materijalima koje koriste organizatori i simpatizeri pokreta protiv prava na pobačaj može se vidjeti isti obrazac: duhovni vokabular (“duhovna borba”, “obrana Božjeg poretka”) kombinira se s moralnim vrednovanjem žena i manjinskih skupina.

Primjerice, u časopisu Riječ Života (2017., br. 12, str 9), pobačaj se opisuje „ubojstvom“, homoseksualnost “pederastijom”, a zagovaranje prava žena i LGBTQ+ osoba prikazuje se kao znak moralnog raspada društva. Nadalje, u istom tekstu se Hod za život konstruira kao “odgovor” na taj moralni kaos: vjernici_e se prikazuju kao oni_e koji_e „brane život“, dok se protivnici_e diskurzivno predstavljaju kao „primitivni“ ili „izopačeni”, što je još jedan primjer identitetske polarizacije mi–oni.

Slavlje života ne smije biti maska za kontrolu tijela žena!

Iz vlastitog iskustva govorim – dio ljudi koji doista vjeruju u ove pojmove, neće biti pasivni. Dapače, ovakva retorika u njima pali “žar Duha Svetoga”, “sveti gnjev Božji”, na temelju kojeg i djeluju. Duhovna histerija i religijska psihoza su stvarne. I aktivno nam oduzimaju prava.

Na kraju, može biti lijepo slaviti život, ali pravo na izbor, pravo na autonomiju, pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu i životu sastavni su dio zdravstvene skrbi na koju sve imamo pravo.

Retorika koja koristi pozitivne slogane, slavlje, obitelj, majku i dijete, a pritom ne uključuje izbor, ne uključuje raznolikost, ne uključuje rodnu autonomiju – ne radi ništa drugo doli demoniziranja žena koje žele pravo na svoje tijelo i svoj izbor, žena koje ne žele biti izjednačene s pojmom majka, mladih djevojaka koje žele biti više od patrijarhalnih uloga koje trebaju ispuniti. Slavlje života ne smije biti maska za kontrolu tijela žene, za marginalizaciju onih koji_e se ne uklapaju u patrijarhalni model.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.