sdadmin

Sara Morić: ‘Otpor je nužan, trebamo širiti područje borbe’

Posted on by sdadmin

Sara Morić poznato je ime na zagrebačkoj LGBTIQ i feminističkoj sceni, ali i sve afirmiranije u marketinškom svijetu. Prije nego što je diplomirala antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, svestrana Sara je svoj kruh zarađivala i zanat brusila u marketinškom svijetu, radeći za jednu etabliranu agenciju. Nedugo nakon diplomiranja, odlučila je postati sama svoja šefica te hrabro zakuhala vlastiti biznis. Naime, ova 27-godišnjakinja pokrenula je mali obrt za promidžbu – Digitalna Kužina, koji od svog osnutka nezaustavljivo raste. Međutim, ne radi Sara samo na karijeri, ona je dugogodišnja LGBTIQ aktivistkinja, članica ZbeLeTrona, tattoo majstorica, izrađivačica unikatnih vezova, kreatorica trendova i ljubiteljica ekscentrične estetike. Sara je osoba s tisuću talenata, stoga ima dar da svaki svoj hobi pretvori u poslovnu priliku.

Zašto je nastala Digitalna Kužina? Iz koje ideje je izrasla?

Nakon završetka fakulteta, završila je dostupnost ugovora student servisa. Tad sam radila paralelno u dvije marketinške agencije i imala nekoliko svojih klijenata pa sam morala donijeti odluku što dalje. Odlučila sam izbjeći opciju koja je bila najsigurnija, a to je ostanak u agenciji. Takva vrsta posla mi nije donosila sreću, a imala sam ideju što hoće. Tako sam se odlučila uputiti u samostalne poslovne vode, gdje imam slobodu odlučivanja kad i gdje ću raditi. Tako je nastala Digitalna Kužina.

Kakav je bio proces osnivanja vlastitog obrta? S kakvim si se izazovima i preprekama susretala prilikom osnivanja Kužine?

Kako sam upravo završila faks, prvo što sam napravila je prijava na HZZ, kao tradicionalni hrvatski obred odrastanja. Obzirom da sam do tad odlučila otvoriti svoj obrt i okušati se u poduzetništvu, odmah sam se odlučila prijaviti za dobivanje poticaja za samozapošljavanje. Proces je u teoriji dosta jednostavan, iako na početku boli glava od svih pitanja na koje ne možeš dobiti odgovor i svih sitnica na koje trebaš paziti. Pozitivan odgovor u vezi poticaja mi je stigao kroz 20ak dana, nakon čega sam otvorila obrt. Ne mogu reći da sam imala ikakvu ozbiljniju prepreku u otvaranju obrta, imam privilegiju i sreću da se znam odlično koristiti resursima online i nije mi problem potezati za rukave. Imala sam knjigovotkinju prvih par mjeseci dok se nisam snašla sa svim davanjima državi, postotcima, poreznama i slično. Ima puno nelogičnosti i nepotrebne birokracije, no to već i vrapci na grani znaju. Najveći izazov je opstati, pogotovo kad uračunaš činjenicu da se davanja državi povećavaju iz godinu u godinu.

Kada se konačno sagradila Digitalna kužina, što si prvo počela kuhati u njoj? Jesi li odmah bila zadovoljna s prvim jelima?

Nastavila sam kuhati suradnju s jednom slovenskom agencijom, s kojom sam radila i prije otvaranja obrta. Osim toga, nastavila sam suradnju i s nekoliko klijenata od prije, samo sam im umjesto studentskog ugovora slala račun. U ovih godinu i pol što radim samostalno, mogu reći da žalim jedino za tim što nisam dovoljno puta rekla “ne”. Pogotovo klijentima koji ne razumiju točno zašto i kako trebaju izgraditi svoju digitalnu prisutnost, ali znaju da je potrebno i klijentima koji ni sami ne znaju zapravo što im treba od mene. To vodi gubljenju vremena i osjećaju da ništa nisi kako treba odradila. Ali, mislim da sam sad pametnija. Nadam se!

{slika}

Prošlo je gotovo dvije godine otkako si zaplivala samostalnim vodama. Kako danas ocjenjuješ tu odluku?

Najbolja odluka u životu. Unatoč tome što svake godine rastu davanja državi, a količina nepotrebne birokracije se ne smanjuje mogu reći da mi je ovakav način zaposlenja dao ono što mi je bilo prijeko potrebno, upravljanje svojim vlastitim vremenom. Raditi se mora, ali ako mogu birati radije ću raditi na Braču, okružena predivnom prirodom. Žao mi je što veliki poslodavci ne daju jednaku slobodu radnicima kakvu daju sebi.

Kako se osjeća mali obrt u surovoj tržišnoj utakmici s robusnim agencijama i marketinškim divovima? Kako pronalaziš nove klijente?

Osjeća se odlično. Ja kao samozaposlena osoba ne želim imati više od dva-tri zahtjevna klijenta, jer im se želim što kvalitetnije posvetiti. Velike agencije imaju velike timove i idu na kvantitetu. Što se tiče pronalaska klijenta, do sada se nekako dogodilo da su one ili oni uvijek došli meni, putem preporuke. To mi je osobito drago, jer mi je to istovremeno znak da radim dobar posao.

Kakva je pozicija žena u oglašavačkoj industriji danas?

Zanimljiva je činjenica da je žena u oglašavačkoj industriji više nego muškaraca. No još zanimljivije je da su te pozicije rijetko u upravama i direktorskim pozicijama. To dovoljno govori o poziciji moći i kulturi kakva postoji unutar tvrtki. Kad bi se ženama dalo više mjesta na kreativnim pozicijama, manje bi imali užasnih seksističkih reklama. U ovoj godini baš iz frustracije koja mi se pojavljuje gledajući sve te mizogine reklame planiram osmisliti radionicu “Ne budi šupak, propitaj se ipak” za sve brend direktore i kreativce u agencijama. Pitanje je bili itko od njih htio istoj prisustvovati. 😉 Pisala sam o ovoj temi članak koji je jednako aktualan i danas. Čitajte o tome OVDJE.

{slika}

Budući da si članica muzičkog kolektiva ZbeLeTron, koji se od 2009. godine najvećim dijelom bavi promoviranjem žena u glazbi na različite načine, da se nadovežem na prethodno pitanje, što ti misliš o poziciji žena unutar glazbene industrije? Koje su razlike, ako ih ima, u bivanju ženom u marketingu i bivanjem ženom u glazbenoj industriji?

Obzirom da nisam žena u glazbenoj industriji ne mogu ti puno toga reći iz osobnog iskustva. Cilj Zbeletrona je osnaživanje i promoviranje žena u bavljenju glazbom i davanje im prostora u javnosti i medijima. Mišljenja sam da nije nimalo lako biti žena u bilo kojoj industriji, a glazbena je jedna od njih. Dovoljno je pogledati line-upove poznatih festivala i eliminirati muške izvođače. Neće puno imena ostati, ako uopće.

Vratimo se na ZbeLeTron. Prema mom dojmu, djelovanje, interes i fokusi samog kolektiva su se vidno promijenili zadnjih nekoliko godina.  ZbeLeTronke više nisu fokusirane isključivo na organiziranje partija, nego su realizirale i niz drugih aktivnosti. Možeš li nam reći nešto o tome?

Dobro si primijetila. Iako su naše zabave nešto što nikad nećemo prestati raditi, pokrenule smo nekoliko novih projekata. Radionice DJanja i dizajna nešto su što je kronično nedostajalo u našoj zajednici, što se može vidjeti brzim popunjavanjem mjesta na njima. Tim radionicama samo htjele osigurati siguran prostor u kojem osobe mogu naučiti neke nove vještine i koristiti se nekim novim alatima. Radionice su besplatne što omogućuje svima da ih pohađaju. Također smo pokrenule i večeri društvenih igara kako bi omogućile zajednici druženje u neke normalne ure, izvan konteksta klubova. Ideja nam je uvijek stvoriti prostor u kojem se ljudi mogu družiti, razgovarati, upoznavati se i biti slobodnima da budu ono što jesu, bez straha da će ih netko pokraj osuđivati ili preispitivati. Osim toga, 11.5. po treći put održavamo našu Lezbijadu kojom svake godine podsjećamo na užasnu poziciju žena u sportu.

{slika}

Lezbijadom ZbeLeTron također želi ukazati na položaj žena u sportu. Kako su se izrodile ženske olimpijske igre u gradu, koje su kategorije, koliko timova sudjeluje, tko uvijek pobijedi?

Sasvim sigurno, diskriminatorna ponašanja se protežu cjelokupnim društvenim životom, pa tako i profesionalnom i rekreativnom obliku sporta. Zato smo odlučile napraviti Lezbijadu koja unatoč tome što ne pretendira biti ozbiljan sportski event, ipak biva prostor i događaj u kojem se osobe bez obzira na fizičku spremu i iskustvo mogu zabaviti i nasmijati. Iskustva i potrebe žena ili općenito LGBTIQ osoba u sportu uglavnom su ignorirana ili stišavana. Ovakav društveni diskurs implicitno utječe na diskriminaciju i percepciju javnosti o ženskom sportu. Sport je u Hrvatskoj ‘prva najvažnija sporedna stvar na svijetu’, ali samo muški sport.

Kada i gdje će se ove godine održati Lezbijada?

11. 5 na Mirogoju.

Hoće li ove godine na Lezbijadi biti promjena u odnosu na prethodne godine? Priča se o nekim novim disciplinama…

Imamo prelude discipline ove godine. Ponavljamo neke stare koje su bile osobito zabavne, ali smo dodali discipline poput Pičkada, Menge Jenge, Mirogojske alke i Natezanja majmuna. Ne mogu baš sve odati, ali smo napisale teaser opise disciplina na našem Facebook eventu, pa preporučam čitateljicama da skoknu do tamo i provjere same.

{slika}

Nakon Lezbijade, premaju li nam ZbeLeTronke neki dobar event u skoroj budućnosti?

Ne znaju ni same Zbeletronke. Nedavno smo proširile Zbeletron sa tri na gotovo deset osoba, tako da imamo neke nove ideje koje trebamo razviti. Veselimo se novom razdoblju i rastu Zbeletrona.

Samoučena si tattoo majstorica? Kako si i kada počela tetovirati?

Počela sam tetovirati kad sam otvorila svoj obrt i napokon mogla upravljati slobodnim vremenom. Obožavam tetovaže, volim ih u svim oblicima, a osobito volim one ishitrene, degutantne i smiješne. Proučavala sam stick’n’poke dugo vremena i bila fascinirana njihovom jednostavnošću i malim ritualnim iskustvom koje dolazi u paketu. Tako da sam u jednom trenutku odlučila nabaviti svu opremu i probati sama. 

Zašto stick’n’poke? Imaš li ambiciju tetovirati i mašinicom?

Osobnije je, ne predstavlja mi posao. Nikad neću nabaviti mašinicu, prvenstveno jer nisam umjetnica i to nije moj životni poziv. Ručni rad je za mene terapija i način da moje misli, koje lete dok radim, suzim na jedan zadatak. Dok tetoviram i bokam jednu po jednu točkicu, razgovaram s ljudima koji su mi najčešće prijatelji i poznanici, družimo se i dijelimo stvari, ogovaramo i smijemo se. Spontano je i slatko. Radim tetovaže samo kad se meni da i ljudima koje znam. Tako da veće ambicije od toga nemam.

{slika}

Koje su ti dosad najdraže tetovaže koje si utintala u tuđe kože?

Ovo će zvučati kao klišej, ali nemam zaista najdražu jer sve su nekako posebne. Naravno da sam ponosna na neke koje su bile vremenski, količinski i tehnički zahtjevnije, no sve tetovaže su jednako vrijedne!

I sama si vlasnica brojnih tetovaža. Opiši nam svoje najdraže tattoo iskustvo.

Počelo je u srednjoj školu, kad sam sa 16 godina otišla u najsumnjiviji salon u Zadru tetovirati malenu Hello Kitty na boku. Sad ih imam valjda preko 15, prestala sam brojati iskreno. Svako iskustvo je jako različito, jer idem kod različitih umjetnica i umjetnika koji imaju svoj način rada. Volim ići doma kod ljudi, i ta iskustva su obično najbolja jer je opušteno i rijetko kad netko drugi čeka da završim. Ne volim žurbu kod takvih stvari i osjećaj da se “odrađuje” što sam srećom jako rijetko doživjela.

{slika}

Sara ima dar da svaki hobi pretvori u potencijalnu poslovnu priliku, pa tko izrađuje i old school vezove, ali s modernim, najčešće aktivističkim motivima. Vezovi su najčešće personalizirani i izrađeni po narudžbi. Kao vjerna mušterija, vezove toplo preporučujem kao idealan dar za sve prilike. Reci nam kako je to počelo!

Sviđa mi se ova prva rečenica. Obzirom da sam završila etnologiju, jasno je da volim sve te tradicionalne vještine koje su naše bake imale i jako sam sklona da se u njima sama okušam. Tako sam otišla na radionicu vezenja i naučila neke osnove iz kojih sam gradila kasnije. Unatoč tome što se to smatra tradicionalnim, starinskim zanatom, živimo u kompletno drugačijem svijetu i ja svoj vez uvijek radim promišljajući što se događa sad. Rijetko radim ukrasne vezove koji služe samo dekoru. Volim izvezivati svoje frustracije. Drago mi je da mi se javljaju ljudi koji su to prepoznali i super je što imam narudžbe da si mogu pokriti materijal i vrijeme. Vezenje također ide jedan po jedan ubod, nema žurbe i nekad mi treba 4-5 sati da izvezem nešto. Uskoro ću i sama voditi radionicu vezenja za jedan festival tako da se nadam to prenijeti dalje, bilo kao terapiju ili način zarađivanja dodatnog prihoda.

{slika}

Kakav je proces izrade veza, koji su ti najdraži vezovi koje si do sada izradila?

Jednostavno je: trebaš drveni okvir koji napne tkaninu na kojoj radiš, ideju što želiš, konac i iglu. To je sve što ti treba, osim puno strpljenja i vremena. Najdraži vezovi su mi dva portreta likova iz serije Parks i Recreations, Ron Swanson i April Ludgate koji su mi apsolutni uzori. Mnogi su pokušali otkupiti ih, ali ne dam! Volim kombinirati ženstvenost i motive koji se ne smatraju ženstveni, poput pištolja i dlakavih nogu uz jasnu feminističku osnažujuću poruku!

{slika}

Gdje naše čitateljstvo može naručiti tvoj vez?

Instagram, bebo. @mjeseceva.ratnica

S obzirom na sve već navedeno, kako bi ti sebe opisala?

Osoba s previše slobodnog vremena? Šalu na stranu, nekako se smatram snalažljivom osobom s puno interesa koje se ne boji ganjati.

Na različite načine se opireš diskriminaciji i mržnji. Zašto smatraš da je otpor nužan?

Diskriminaciji i mržnji se opirem neumornim aktivizmom već od srednjoškolskih dana. Otpor je nužan, povijest nam jasno govorti što pasivnost radi i kakvim interesima daje prednost. To sigurno nisu interesi obične male osobe. Bez otpora nema promjene, a promjena je nužna.

Kako se boriti u aktualnim društveno-političkim okolnostima?

I sama to pokušavam dokučiti. Možda užasno jednostavno i naivno zvuči, ali mislim da je bitno ne odustajati. Također trebamo širiti područje borbe, radnici uz lezbe i pedere, pederi uz izbjeglice, izbjeglice uz žene, žene uz druge žene. Mislim da svi imamo jednog “neprijatelja”, a to je grozan kapitalistički sistem u kojem živimo i iz kojeg izlaze osnovni egzistencijalni problemi. Izlaze i mnogi drugi problemi koji rezultiraju u tome da je društvo u strahu, da se bori za vlastito postojanje i nema vremena misliti na druge ili širu sliku. Super su mi društvene mreže kao način mobiliziranja i širenja informacija.

{slika}

Što i/ili tko te najviše inspirira?

Osobe kojima sam okružena, njihova borba i želja za promjenom.

Što i/ili tko te najviše frustrira?

Političari, sporost sistema, korupcija i gledanje na svoje guzice. Mržnja i nerazumijevanje.

Osim mira u svijetu, što želiš za društvo u kojem živimo?

Empatiju, puno empatije. Smatram da je to osobina koju je potrebno razvijati kako bismo postali bolje društvo. Vjerujem da smo rođeni empatični, samo s vremenom “oguglamo” na puno toga. Kad razvijemo osjećaj empatije, osjećamo i bol diskriminacije ili bivstvovanja na marginama društva.

Poruka za kraj?

Vidimo se na prosvjedima.{slika}

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Trnjanski kresovi plamtili su u spomen na oslobođenje Zagreba od fašista

Posted on by sdadmin

Petu godinu zaredom u organizaciji Mreže antifašistkinja Zagreba na Savskom nasipu, kod Mosta slobode, zapaljeni su Trnjanski kresovi u znak obilježavanja i sjećanja na Dan oslobođenja Zagreba od fašističke okupacije.

Are you Syrious?, fAKTIV, Slackline Zagreb, Zagreb Pride i Antifa Šibenik samo su neke od više od 20 organizacija i partnera Mreže antifašistkinja Zagreba koje su ove godine sudjelovale u organizaciji radionica i ostalog kulturno-umjetničkog programa na Trnjanskim kresovima.

Održana je i tribina o nužnosti povezivanja radnika/ca i lokalne zajednice kod pokretanja industrijskih akcija. Nakon paljenja kresova, večer je bila obilježena borbenom pjesmom i poezijom.

{slika}

{slika}

Crveni feminizam u postmodernizmu

Posted on by sdadmin

Ovo je osmi tekst iz serije Crveni feminizam u doba neoliberalizma. Podsjetimo se prethodnih: Radikalni feminizam u neoliberalno doba, Pogreške postmodernog feminizma, Zašto feminizam mora biti antikapitalistički , Odbacivanje anarhizma: Liberalni anarhizam i Odbacivanje anarhizma 2: Buntovni i crnački anarhizam, Maksizam protiv roda i O anarho-primitivizmu. 

“Dogodio se masovan prijelaz bogatstva iz ruku radničke klase u ruke vladajuće klase… ideja da je progresivna politika jednostavno pitanje promjene reprezentacije… postala je previše šuplja da bi bila uvjerljiva.”

(Teresa Ebert, “(Untimely) critiques for Red Feminism”)[1]

“Ne smijemo biti poput nekih kršćana koji su grešni šest dana, a onda sedmoga dana odu u crkvu, već moramo zagovarati cilj svakodnevno, i pridobiti muškarce, a posebno žene koje srećemo da nam se pridruže i pomognu nam.”

(Eleanor Marx, “Prvomajski govor”/”Speech on the first May Day”)[2]

Do sada smo vidjeli kako liberalni feminizam, postmoderni feminizam i anarho-feminizam ne mogu ukinuti kapitalizam i spolnu podjelu rada, te stoga ne mogu uništiti eksploataciju i podređenost žena. Liberalni feminizam ne propituje kapitalistički način proizvodnje. Ne uzima u obzir da postojeći društveni sistem (kapitalizam) može funkcionirati zbog akumulacije kapitala koja je rezultat prisvajanja rada od mnogih u ruke nekolicine… Čak i kada ove teorije koriste koncept klase… one teoretiziraju klasu više kao pokazatelja političkih, kulturalnih i psiholoških praksi nego kao ekonomskih i materijalnih.[3]

Liberalni feminizam naglašava agency i individualan izbor što za posljedicu ima potpunu fobiju od radikalnog feminizma kao od sistemske analize materijalne opresije koja utječe na  izbore mnogih žena. Liberalni feminizam, poput političkog liberalizma općenito, počiva na principima voluntarizma (retorike izbora), transformacijske snage ideja te na ideji slobodnog tržišta. To se očituje u njegovom nekritičnom prihvaćanju prostitucije, femininosti, standarda ljepote, ženskih kapitalista i poduzetnica, itd. Bez ikakve kritike kako potrošački izbori žena na Zapadu utječu na žene na globalnom jugu, liberalni feminizam odbija kritizirati čak i da su ti izbori proizvod kapitalističkog patrijarhata.

S druge strane, postmoderna filozofija i postmoderna kultura na Zapadu iznikle su iz pepela organiziranog radničkog pokreta, iz osloboditeljskih nada antikolonijalnih pokreta na globalnom Jugu, iz brojnih marksizmom inspiriranih pokreta 1906-ih i 1970-ih, te iz zapadnog radikalnog feminističkog pokreta. Ovaj amalgam postmoderne misli, nazvan “post-ality”, odbacuje marksizam svojim pozivom za decentraliziranom, nehijerarhijskom, konzumerističkom, lokaliziranom, razigranom alternativom neoliberalnom kapitalizmu. “Post-ality” kao objava “novog društva koje je post-proizvodno, post-radno, post-ideološko, post-bijelo i post-kapitalističko”, zamagljuje marksističko poimanje totaliteta globalnog neoliberalnog imperijalističkog kapitalizma, pa tako i razumijevanje da je akumulacija [kapitala] u korijenu potlačenosti žena.[4]

Obje ove teorije pomiču teorijski fokus s proizvođača, koji je danas smješten daleko izvan vidika u izrabljivaonice (sweatshops) diljem globalnoga Juga – na potrošača. Progresivni zapadni subjekt je onaj koji “neustrašivo konzumira objekte/stvari” i koristi svoje tijelo i jezik kako bi “[dekonstruirao] binarnost” klase, spola, itd. kao “otpor kapitalu”.[5]

Međutim, i liberalna i postmoderna ideologija “predstavljaju dominantnu ideološku zadaću buržoaskog znanja, a to je konstrukcija koncepata koji uklanjaju (ili barem reduciraju) klasne antagonizme” , a dodala bih i spolne antagonizme “od društvenih odnosa vlasništva”, proizvodnje i reprodukcije.[6]

Spolna podjela rada, ključna za kapitalističko obezvrjeđivanje i posljedičnu super-eksploataciju ženskog rada ne može biti ukinuta “dok ne izbrišemo rodne razlike koje su nam nametnute”.[7] Trebamo konceptualizirati klasni antagonizam i odnose prema sredstvima za proizvodnju kao središnje u našem sadašnjem društvu kako bismo u potpunosti kritizirali rod, spolnu podjelu rada i ulogu muškog seksualnog terorizma u podupiranju materijalne muške supremacije.

Tendencija nekih radikalnih feministkinja da tretira mušku supremaciju kao posljedicu neke prirođene maskuline suštine dominacije, te stav da su sve žene, uključujući i bijele pripadnice buržujske klase jednako opresirane, čini pokret nesposobnim i privući i osloboditi žene radnice diljem svijeta. Combahee River Collective je u svom znamenitom proglasu iz 1977. napisao da lezbijski separatizam koji je popularan kod bijelih radikalnih feministkinja, “previše izostavlja previše ljudi, posebno crne muškarce, žene i djecu. Snažno kritiziramo ono u što su muškarci socijalizirani da budu u ovom društvu… ali nemamo pogrešnu ideju da je ono što ih čini takvima njihova biološka muškost. Kao crne žene smatramo da je biološki determinizam posebno opasna i reakcionarna baza za izgradnju politike.”[8]

Naravno, ne radi se o tome da cjelokupan radikalni feminizam “poriče sve osim spolnih izvora opresije žena, negirajući klasu i rasu.”[9] Kada radikalni feminizam postane svjestan središnje uloge akumulacije, proizvodnje i spolne podjele rada kao korijena podčinjenosti žena, te vidi oslobođenje radništva od jarma kapitalizma kao nužnost feminističkog oslobođenja – suočava se s dvije mogućnosti. Jedna je da se svrsta uz neku od struja radikalnog antikapitalizma kao što su anarhizam, primitivizam ili utopijski socijalizam, ili da koristi historijski materijalizam i marksističku teoriju kako bi fundamentalno odbacio liberalizam i sve što on obuhvaća.

Anarhizam je, kao što sam već objasnila, pod snažnim utjecajem liberalne političke teorije i postmoderne ideologije. Naglašava individualističke ideje slobode i antiautoritarizma – što je samo po sebi reakcija protiv koncepata koju se stvorile zapadne antikomunističke propagandne kampanje kako bi uzdigle društvene odnose liberalnog kapitalizma.

Premda je njegova [anarhizma] nejasnost i nestrukturiranost privlačna mnogim mladim ljudima na Zapadu u pobuni protiv nasilja koje doživljavaju njihove zajednice od strane neoliberalne države, nepostojanje diferencijacije između tiranije buržoaske države i nužnosti proleterske države predstavlja teorijski nedostatak.

Potraga za radikalnim antikapitalističkim feminizmom koji će ponuditi strukturalnu analizu ženske opresije i plan za oslobađajući društveni sistem vodi nas do marksističkog feminizma. S obzirom na snažan utjecaj postmodernizma na suvremenu akademiju, feminizam, filozofiju pa čak i na državne politike, doći do nemilosrdnog odbacivanja svih tih “pomo” stvari na Zapadu neće biti lako. Srećom, svatko uvijek može početi od samoga sebe i od značajke feminističkog organiziranja: podizanja svijesti. Kada se netko radikalizira i upozna s marksističkim/feminističkim idejama putem literature, medija ili prijatelja, potreban je samo običan razgovor ili neformalan sastanak s prijateljima kao bismo počeli diskutirati o osobnim iskustvima i sadašnjim događanjima u relaciji s marksističkim feminističkim idejama. Grupe za podizanje svijesti među prijateljima i članovima zajednice su instrument uvođenja i pojednostavljivanja marksističko-feminističke teorije za radnice.

Prostor za revolucionarno organiziranje, međutim, nije u strankama, na internetu ili u predavaonicama fakulteta, premda su to sve korisni alati. Revolucionarni prostor je na radnom mjestu, kod kuće, u komunalnim centrima, u ženskom skloništu. Organiziranje na radnom mjestu, u susjedstvu ili u zajednici prema kolektivnoj akciji je oružje proletarijata – i muškog i ženskog. Domaćice i kućanske radnice su historijski bile izostavljene iz sindikalnog organiziranja zbog izolirane prirode njihovog rada. To ne znači da njihova kolektivna akcija i sindikalno organiziranje nisu mogući, to znači samo da su povijesno bile zanemarene.[10] Vjerujem da će organiziranje žena na temelju njihova rada, gdje god se on odvija, dati ekonomsku snagu ženskom pokretu u 21. stoljeću. Društveni pokret koji se fokusira na periferne simptome bijelog supremacističkog kapitalističkog patrijarhalnog svijeta može postići samo reforme; reforme koje nikada neće moći iskorijeniti izvor te nepravde. To ne znači da ove nepravde nisu od kritične važnosti, već da snaga radnice proizlazi iz njezinog rada i da je njeno ekonomsko oružje štrajk. Na Islandu su feminističke ciljeve ostvarili ženski pokreti čija je odskočna daska bio opći štrajk žena 24. listopada 1975. godine. Toga je dana 90 posto ženske populacije svih zanimanja izašlo na štrajk kako bi naglasile neophodnost ženskog rada za funkcioniranje društva. Svake godine na isti dan žene Islanda štrajkaju. Unatoč njihovom internacionalnom reorganiziranju feminističke kulture, prosvjedi Islanđanki protiv ustrajne ekonomske nejednakosti traju i danas.[11] Island danas nije komunistička zemlja, niti ima potpuno implementirane marksističko-feminističke politike i politike ukidanja roda kako bi u potpunosti bila iskorijenjena spolna podjela rada. Međutim, ovaj primjer nudi uvid u potencijal ženskog generalnog štrajka.

U današnje doba neoliberalne ekonomije i pravnog poretka takve akcije i organiziranje neće biti lako i brzo provesti, pa čak možda ni moguće. S ogromnim porastom desničarskog populizma i ekoloških posljedica nemilosrdne kapitalističke potrošnje, vjerojatno nikada nije bilo tako opasno, teško li neočekivano promovirati i organizirati revolucionarnu akciju. U svakom razgovoru, podijeljenoj knjizi i na neformalnom sastanku rađaju se moćni pokreti. Nije dovoljno gledati kako se desničarsku propagandu i njihovo organiziranje pred našim očima dok kukamo kao je doba radikalnih pokreta završilo. Postmoderni zaokret u fokusu s proizvodnje na potrošnju učinio je da Zapad zaboravi snagu naših prstiju, 40, 50, 60, 70 sati tjedno. Rad je još uvijek izvor naše vrijednosti, a žene stvaraju više od polovice tog rada. Ono što radnice svijeta trebaju nije postmoderna alternativa marksizmu, “nešto drugo”.[12] Potreban nam je marksizam koji je naučen i razvijen iz prošlosti, marksizam koji razumije povijest i koji je rođen iz nje. Vrijeme je da napustimo postmodernizam i liberalizam u ženskom pokretu.

Čeka nas crveni feminizam.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

[1] Ebert, Teresa. “(Untimely) Critiques for a Red Feminism.” 119.

[2] Marx, Eleanor. “Speech on the first May Day,” (1890) Eleanor Marx. Vol 2, ed. Yvonne Kapp. Pantheon, 1976.

[3] Zavarzadeh, Mas’ud, “Post-ality: The (Dis)simulations of Cybercapitalism.” 47.

[4] Ibid. 3.

[5]  Ibid. 46.

[6]  Ibid.

[7] Hartmann, Heidi. “Capitalism, Patriarchy, and Job Segregation by Sex,” 232.

[8] Combahee River Collective, “Statement.” Capitalist Patriarchy and the Case for Socialist Feminism, Monthly Review Press, 1979. 367.

[9]  Ibid.

[10] Zajedno da svim ostalim feminiziranim zanimanjima i radnicama u rodno mješovitim sektorima

[11] Johns, Steven. “The Iceland women’s strike, 1975.” Libcom.org. 24 October 2016.

[12] Zavarzadeh, Mas’ud. “Post-Ality: The (Dis)simulations of Cybercapitalism.”

Vatre naših kresova za proslavu 74. obljetnice oslobođenja Zagreba od fašističke okupacije

Posted on by sdadmin

Tradicionalna proslava Dana oslobođenja Zagreba, Trnjanski kresovi, održat će se ovu subotu, 4. svibnja na savskom nasipu pored Mosta slobode.

Prenosimo priopćenje Mreže antifašistkinja Zagreb:

Nekoliko tisuća posjetitelja i posjetiteljica i ove godine će sudjelovati u bogatom kulturno-umjetničkom sadržaju i radionicama za sve uzrastem te će uz brojna druga iznenađenja i nezaobilazno paljenje kresova, glasno, borbeno i radosno proslaviti 74. obljetnicu oslobođenja Zagreba od fašističke okupacije i odati počast svima onima koji su za slobodu borili, ali se bore i danas.

Are you Syrious?, fAKTIV, Slackline Zagreb, Zagreb Pride i Antifa Šibenik samo su neke od više od 20 organizacija i partnera Mreže antifašistkinja Zagreba koje ove godine sudjeluju u organizaciji radionica i ostalog kulturno-umjetničkog programa na Trnjanskim kresovima. Tako će oni najmlađi između ostalog učiti izrađivati finske ukrase himmelije od reciklirajućeg materijala, crtati ruske Babuške, hodati po slackline-u i bubnjati uz grupu Drum’n’bijes. Odrasli će pak moći sudjelovati na radionicama pjevanja feminističkih i borbenih pjesama, učiti bubnjati djembe te plesati West African dance i Vogue, ili pak popraviti svoj bicikl uz pomoć volontera i volonterki Biciklopopravljaone Zelene akcije.

U poslijepodnevnim satima održat će se i tribina o nužnosti povezivanja radnika i lokalne zajednice kod pokretanja industrijskih akcija, dok će se po prvi put na Trnjanskim kresovima u suradnji s klubom Booksa okupiti i neformalni književni kružok otvoren svima, čitateljicama i čitateljima, proizvođačicama i proizvođačima pjesničkih tekstova svih generacija i (ne)profesionalnih pozadina. Kružok će okupiti zainteresirane u međusobnom čitanju i razgovoru o stihovima uokvirenima temom Pjesme slobode.

Večer će biti obilježena borbenom pjesmom i poezijom kao uvod u paljenje Trnjanskih kresova. Na vanjskoj pozornici, u suradnji s pjesničkom manifestacijom Goranovo proljeće, poeziju Ivana Gorana Kovačića između ostalih čitat će Vilim Matula, Milivoj Beader i Ivana Bodrožić, te će nastupiti brojni zborovi – Zbor Domaćigosti, ZborXop, Partizanski zbor i Le Zbor.

Satnice radionica pronađite OVDJE.

Sudjelujte u inicijativi mladih INCORE

Posted on by sdadmin

Udruga PaRiter traži mlade od 18 do 30 godina koji/e žele razbiti tabue o seksualnosti i dobiti znanstveno utemeljene informacije te informirati svoje vršnjake o ovoj temi.

Prenosimo njihov poziv:

Postat ćeš dio transnacionalne inicijative mladih zajedno s mladima iz Španjolske i Italije.

Sudjelovat ćeš na treningu u Rijeci (5 dana + 2 dana za putovanje) koji će se održati od 01.07. do 07.07.2019. godine, gdje ćeš učiti o odnosima u vezama, rodnim identitetima, seksualnoj orijentaciji, rodnoj ravnopravnosti, prevenciji nasilja u vezama, prevenciji spolno prenosivih bolesti i sličnim temama u internacionalnom okruženju i povezati se s mladim ljudima. Svi troškovi su pokriveni.

Sudjelovat ćeš u 4 kratke online edukacije o sastavljanju manjeg istraživanja/ispitivanja, izradi infografika i dijeljenju informacija o seksualnosti iz provjerenih, znanstveno utemeljenih izvora.

Provest ćeš manje istraživanje/ispitivanje koliko su mladi informirani o seksualnosti (spolno prenosive bolesti, kontracepcija, rodna ravnopravnost u vezama, seksualna orijentacija, itd.).

Izrađivat ćeš infografike koje obuhvaćaju temu seksualnosti kako bi informirali mlade ljude.

Pripremit ćeš završni događaj uz pomoć tima i mentora/ice.

Za prijavu pošalji kratki CV i kratko motivacijsko pismo u kojem ćeš objasniti zašto želiš sudjelovati na ovom projektu. Svoju prijavu pošalji na adresu udruga@pariter.hr s naznakom “INCORE – Prijava za sudjelovanje”. Rok za prijavu je 10.05.2019.

Više informacija o inicijativi i aktivnostima potraži u Info paketu.

Projekt je sufinanciran sredstvima programa Europske unije Erasmus+.

‘Plavo za dječake, rozo za djevojčice’ utječe na kasnije životne izbore djece

Posted on by sdadmin

Istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji pokazalo je većina roditelja smatra da marketing dječjih igrača pod parolom ‘rozo za djevojčice, plavo za dječake” potiče stereotipe u najranijoj dobi. 

Stručnjaci/inje iz područja obrazovanja smatraju da je takav marketing pomaže širenju poruka što je prikladno za djevojčice, a što za dječake, što kasnije utječe na izbore što studirati i koju karijeru razmatrati. 

The Fawcett Society, zaklada koja provodi jednogodišnju kampanju vezano za taj problem, želi primorati trgovce/kinje i proizvođače/ice da odbace lijene stereotipe i odgovorno koriste moć koju imaju. Prema njihovoj studiji šest od deset roditelja suglasni su da način na koji marketinška industrija prikazuje dječje proizvode – potiče stereotipe. 

“Poruka koju šaljemo djeci, doma, u školi i u zajednici, ima velik utjecaj na njihovu percepciju izbora koji su im dostupni, vještina i interesa koje razvijaju ili će razviti te na njihovu budućnost. Moramo otvoriti izbore za našu djecu, umjesto sužavati ih”, kazala je direktorica Instituta za obrazovanje na sveučilištu u Londonu, Becky Francis.

Istraživanje je obuhvatilo 1,018 osobu koje smatraju da takav marketing ima utjecaj i na dječake, u vidu toga da je prihvatljivije da djevojčica bude ‘muškobanjasta’ nego li dječak ‘ženskast’. Gotovo 70 posto mlađih muškaraca smatra da takvi stereotipi imaju negativan efekt na percepciju što znači biti muškarac ili žena. 

Zastupnik opozicijske Laburističke stranke, David Lammy kazao je da su nepravedni stereotipi ‘masivno štetni’ za društvo. “Takvi stereotipi postavljaju prepreke za djevojke i žene, ali i šalju štetne poruke o tome što znači biti muškarac – posebice kad je u pitanju pokazivanje emocija ili jednaka uloga u odgoju djece”, kazao je. 

Londonska prodavaonica igračaka Hamleys, 2011. godine reorganizirala je prodaju prema kategorijama umjesto spolu nakon protesta u vezi stereotipiziranja dječjih igračaka. U 2017. godini, robna kuća John Lewis uklonila je rodne oznake na etiketama odjeće za djecu.

Šefica Fawcett zaklade, Sam Smethers kazala je da su rodni stereotipi ukorijenili trajne nejednakosti, utječući tako na samopoštovanje djece i njihova očekivanja. “Dokazi pokazuju da ne postoji muški ili ženski mozak ali trgovci/kinje ustraju u stvaranju i održavanju rodnih razlika samo da bi bolje podavali proizvode”, dodala je Smethers. 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org