Alex Knight piše o poznatoj knjizi Silvije Federici “Kaliban i vještica: Žene, tijelo i primitivna akumulacija” (Autonomedia, 2004.) i mračnoj priči o lovu na vještice u Europi tijekom više od dva stoljeća.
“U razotkrivanju zaboravljene povijesti, Federici prikazuje korijene kapitalizma u vremenu povećane opresije radnika i radnica (koje predstavlja Shakespearov lik Kalibana) te brutalnog podčinjavanja žena. Federici opisuje i brojne i raznolike seljačke pokrete u Europi koji su se borili protiv nepravdi svoga vremena, povezujući njihov neuspjeh s uvođenjem novoga patrijarhalnog poretka koji je razdvojio radnike i radnice. Danas, kada sve više ljudi propituje beskorisnost kapitalističkog sistema koji je svijet odvukao u krizu, “Kaliban i vještica” je esencijalno štivo u razotkrivanju ogromnog nasilja i nejednakosti s kojima je kapitalizam povezan od samih početaka.“
Tko su bile vještice?
Na Noć vještica roditelji stavljaju šiljate šešire na glave svoje djece, a možda si nikada nisu postavili ovo pitanje, već vještice vide kao najobičniji lik poput Frankensteiovog čudovišta ili Drakule. No, u dubini tog rituala leži skrivena povijest koja nam može ispričati važne istine o našem svijetu, o tome kako nasljeđe prošlosti utječe na nas i nakon 500 godina. U ovoj knjizi, Silvia Federici nas vodi u to davno doba i pokazuje nam kako je misteriozni lik vještice ključan za razumijevanje nastanka kapitalizma, profitom motiviranog ekonomskog sustava koji danas vlada čitavim planetom.
U razdoblju od 15. do 17. stoljeća, strah od vještica bio je sveprisutan u Europi i kolonijalnoj Americi, a žena optužena za vještičarstvo mogla se suočiti s najokrutnijim mučenjem dok ne bi “priznala” ili bi bila pogubljena zbog same sumnje, često bez ikakvih dokaza. Federici piše: “Kroz više od dva stoljeća, u brojnim europskim zemljama, stotine tisuća žena bile su progonjene, mučene, žive spaljivane ili vješane pod optužbom da su prodale tijelo i dušu vragu te pomoću magije ubijale djecu, sisale njihovu krv, radile otrovne napitke od njihovih tijela, ubijale svoje susjede, uništavale usjeve i ubijale stoku, uzrokovale oluje i radile brojne druge opačine”. Drugim riječima, za sve loše što se dogodilo ili bi se moglo dogoditi bile su optuživane vještice. Dakle, iz čega je nastao taj plimni val histerije koji je oduzeo živote brojnim ženama?
Knjiga objašnjava da progon vještica nije bio uzrokovan samo neukošću seljaka, već je bio svjesna politika crkve i države – vladajućih društvenih klasa. U današnjem kontekstu, vještičarstvo više nije “zvono na uzbunu”, no posvuda je raširen strah od terorista koji bi nas mogli napasti u svakom trenutku zato što “mrze našu slobodu”. To ne čudi, budući da političari i mediji već godinama šire ovu poruku zastrašivanja, premda je terorizam mnogo manji uzrok smrti od, recimo, nedostupnosti zdravstvene skrbi. I baš kao što panika oko terorizma danas omogućava moćnima da pokušaju rekonstruirati Bliski Istok, ova knjiga govori o tome kako su moćnici u srednjovjekovnoj Europi iskorištavali ili stvarali strah od vještica kako bi rekonstruirali europsko društvo prema paradigmi koja je odgovarala njihovim interesima.
Zanimljivo, velik dio obaju ovih križarskih ratova koristio je i koristi takozvanu taktiku “šoka i straha” kako bi zastrašili stanovništvo “spektakularnim prikazima sile” što je pomoglo smanjivanju otpora prema drastičnim ili nepopularnim reformama. U slučaju lova na vještice, šok-terapija je bila primijenjena kroz spaljivanje vještica – spektakle nevjerojatnog nasilja što je paraliziralo čitava sela i regije kako bi prihvatili fundamentalne promjene srednjovjekovnog društva. Federici opisuje tipično spaljivanje vještica kao “važan javni događaj, kojem su morali nazočiti svi članovi zajednice uključujući djecu vještica, posebno kćeri koje su, u nekim slučajevima, tjerali bičem da stoje ispred lomače na kojoj je njihova majka živa gorjela”.
{slika}
Knjiga govori o tome kako užasne egzekucije nisu bile namijenjene samo “vješticama”, već su demonstrirale posljedice bilo kakvog pružanja otpora kleru i plemstvu. Spaljivanje vještica posebno je bilo namijenjeno zastrašivanju žena kako bi prihvatile “novi patrijarhalni poredak u kojemu su ženska tijela, njihov rad i seksualna i reproduktivna moć bile stavljene pod kontrolu države i transformirane u ekonomske resurse“.
Sve do 16. stoljeća žene u Europi, premda su živjele u seksističkom društvu, zadržale su značajan dio ekonomske neovisnosti od muškaraca. “U srednjovjekovnom društvu kolektivni odnosi su dominirali nad obiteljskim odnosima, a većinu poslova koje su obavljale kmetkinje (čišćenje, vršidba, sjetva i briga za domaće životinje) radile su u suradnji s drugim ženama, i onda su gospodari shvatili da je to izvor moći i zaštite žena. To je bila osnova ženske socijalizacije i solidarnosti koja im je omogućavala da se suprotstave muškarcima.”
Lov na vještice je započeo razdoblje u kojemu su žene bile prisiljene da postanu “ropkinje muške radne snage” – nisu dobivale nadnice, zarobljene u neplaćenom radu podizanja djece, brige za starije i bolesne, brige za svoje muževe i roditelje i održavanja kućanstva. Riječima Federici, to je bilo “pretvaranje žena u kućanice i supruge” (“housewifization of women”), reduciranje žena na status druge klase u kojemu su žene postale potpuno ovisne o zaradi muškaraca.
Federici, nadalje, piše kako je ženska seksualnost, viđena kao izvor potencijalne ženske moći nad muškarcima, postala objekt sumnje i došla na žestok udar vlasti. Taj se napad manifestirao u novim zakonima koji su ženama oduzeli kontrolu nad procesom reprodukcije, kao što je bila zabrana mjera sprječavanja trudnoće, zamjena primalja muškim doktorima, kažnjavanje abortusa i infanticida. Federici to naziva pretvaranjem ženskog tijela u “stroj za reprodukciju rada”, budući da je jedina svrha žena bila proizvodnja djece.
No, znamo također da je to bila samo jedna komponenta šireg pokreta crkve i države da zabrani sve oblike seksualnosti koji su bili smatrani “neproduktivnima”. Primjerice, “homoseksualnost, seks između starijih i mlađih, seks između ljudi različitih klasa, analni seks, golotinja i ples. Također je bilo propisano kakve se seksualne aktivnosti smiju upražnjavati kolektivno, primjerice tijekom paganskih proljetnih svečanosti koje su se u 16. stoljeću još uvijek održavale diljem Europe.” Do kraja 16. stoljeća, lov na vještice se proširio i na homoseksualnost i rodnu nenormativnost i tako su oblikovane patrijarhalne seksualne granice koje sve do danas definiraju naše društvo.
Kapitalizam – rođen u plamenu
Ono po čemu se “Kaliban” razlikuje od ostalih tekstova o fenomenu “vještica” je stavljanje progona vještica u kontekst razvoja kapitalizma. Za Federici, nije slučajno što se “progon vještica pojavio istovremeno kad i kolonizacija i istrebljivanje naroda Novoga svijeta [ili] početka trgovine robljem”. Kaže kako je sve te naizgled nepovezane tragedije inicirala ista vladajuća europska elita upravo u trenutku stvaranja kapitalizma, od kasnog 15. sve do kraja 17. stoljeća. Nasuprot “laissez-faire” doktrini, koja smatra da kapitalizam najbolje funkcionira bez intervencija države, Federici tvrdi da je upravo nasilje koje je država provodila ovim kampanjama dovelo do utemeljenja kapitalističke ekonomije.
Federici opisuje ove događaje jasnim i pristupačnim jezikom. Posebno se fokusira na “ograđivanje zemlje” (Land Enclosures[1] ). U srednjovjekovnoj Europi, prije procesa “ograđivanja zemlje”, čak su i najniži robovi imali vlastiti komad zemlje koji su mogli koristiti u bilo koje svrhe. “S korištenjem zemlje išlo je i korištenje ‘zajedničkih dobara’ – livada, šuma, jezera, divljih lovišta – što je predstavljalo glavne resurse seoske ekonomije (drvo za ogrjev i gradnju, ribnjaci, pašnjaci) i jačalo koheziju i kooperaciju zajednice”. Pristup zemlji je osiguravao sigurnost seljacima koji uglavnom bili objekti hirova svoga “Gospodara”. Ne samo da su mogli uzgajati hranu za sebe ili loviti u šumama, već im je i povezanost sa zajedničkim prirodnim dobrima dala “prostor” za organiziranje pokreta otpora i alternativnih ekonomija izvan kontrole gospodara.
Proces “ograđivanja” seljacima je oduzeo zemlju i proslijedio je “poduzetnicima” koji su onda zarađivali na krdima ovaca ili krava ili na većim poljoprivrednim dobrima. Umjesto da zemlja bude iskorištena kao resurs, bila je prodavana na nacionalnim i internacionalnim tržištima. Pojavila se nova klasa profitom motiviranih zemljoposjednika, poznatih kao “gospoda” (“gentry”), no s druge strane tog procesa postojala je trauma koju su doživjeli protjerani seljaci. Čim su izgubili pristup zemlji, radnici su bili uvučeni u ovisnost koja je bila nepoznata u Srednjem vijeku, jer je njihov status “bez zemlje” veleposjednicima dao moć da im smanjuju nadnice i produžuju radno vrijeme. Tako je nastala radnička klasa bez vlasništva, bez zemlje, proletarijat koji nije imao izbora osim raditi za nadnicu kako bi preživio; plaćeni rad je jedna od definirajućih značajki kapitalizma.
Mnoge zajednice su počele lutati u potrazi za novim domovima. A Država je opet intervenirala takozvanim “Krvavim zakonima” (“Bloody Laws”) koji su odobrili lov na lutajuće “vagabunde” i prisilni rad ili smrtnu kaznu. Ono što je slijedilo, bilo je apsolutno osiromašenje europske radničke klase… Postoje dokazi o promjeni načina prehrane radnika. Meso je nestalo s njihovih stolova, osim nešto malo masti, nestalo je i pivo i vino, sol i maslinovo ulje. Premda su europski radnici imali uglavnom duže radno vrijeme, životni standard je drastično pao tijekom 16. stoljeća, i tako je bilo sve do sredine 19. stoljeća kada se plaća vratila na razinu prije “ograđivanja zemlje”.
Prema Federici, lov na vještice je imao ključnu ulogu u provođenju tog procesa osiromašivanja uvodeći seksizam u nadnicama u radničku klasu, što je “potkopavalo klasnu solidarnost” i otežalo zajednicama otpor zbog oduzimanja zemlje. Dok su se žene suočavale s prijetnjom užasnog mučenja i smrti ukoliko se nisu prilagodile novim submisivnim rodnim ulogama, muškarce se podmitilo obećanjem o poslušnim ženama i novim pristupom ženskim tijelima. “Drugi aspekt razdvajajuće seksualne politike u svrhu razbijanja radničkih prosvjeda bila je institucionalizacija prostitucije, implementirana kroz otvaranje gradskih bordela što se vrlo brzo proširilo diljem Europe.” Uz prostituciju, omogućena je i legalizacija seksualnog nasilja. Federici objašnjava: “U Francuskoj su gradske vlasti praktički dekriminalizirale silovanje, nudeći kao žrtve žene iz niže klase.”
Suđenja vještica bila su konačni napad, što je uništilo integritet seoskih zajednica širenjem sumnje i straha. Svaka uvreda ili uznemirenost postala je temelj za optužbu za vještičarenje. Dok se teror širio, u plamenu u kojem su gorile vještice, iskovana je nova era. Federici zaključuje: “Za stvaranje kapitalizma, progon vještica u Europi i Novom svijetu bio je važan poput kolonizacije i eksproprijacije zemlje europskom seljaštvu.”
Zaboravljena revolucija
Federici tvrdi da nije moralo biti tako. “Kapitalizam nije bio jedini mogući odgovor na krizu feudalne moći. Diljem Europe su brojni komunalistički društveni pokreti i pobune protiv feudalizma ponudili obećanje novog egalitarnog društva izgrađenog na društvenoj jednakosti i suradnji”.
Najinspirativnija poglavlja u “Kalibanu” su ona koja opisuju niz pokreta otpora siromašnih koji su gotovo svrgnuli crkvu i državu na kraju Srednjega vijeka. Ti seljački pokreti od 13. do 16. stoljeća često su bili obilježeni kao “heretički” zbog otpora religijskoj sili Vatikana, no kao što se objašnjava u knjizi, ti su pokreti imali za cilj mnogo širu transformaciju feudalnog društva. Takozvani “heretici” često su “prozivali društvene hijerarhije, privatno vlasništvo i akumulaciju bogatstva te širili među ljudima novu, revolucionarnu ideju društva koja će po prvi puta u Srednjem vijeku redefinirati svaki aspekt svakodnevnog života (rad, vlasništvo. seksualnu reprodukciju i položaj žena), postavljajući pitanje emancipacije u istinski univerzalnom smislu.
Federici nam pokazuje kako su heretički pokreti imali brojne oblike. Od vegetarijanskih i antiratnih Katara u Južnoj Francuskoj do komunističkih Taborita u Bohemiji, koji su se borili protiv plemstva, no svi su bili ujedinjeni u borbi protiv društvene nejednakosti. Mnogi su optuživali kler zbog njihovog antikršćanstva i luksuznog života dok mnogi pate zbog nedostatka hrane, domova i zdravstvene skrbi.
Još jedan uobičajeni pokret europskog seljaštva bio je pod vodstvom žena. Federici piše kako su “[heretkinje] imale ista prava kao muškarci i mogle su uživati u društvenom životu i slobodno se kretati, što inače nije bilo moguće za žene u Srednjem vijeku…”. Neke heretičke sekte, poput Katara, nisu ohrabrivale brak i naglašavale su “kontrolu rađanja” [tj. kontracepciju], te su zagovarali seksualno oslobođenje koje je izravno prkosilo moralnom autoritetu Crkve.
Rodna politika seljačkih pokreta bila je snažna, i privukla je brojne sljedbenike i sljedbenice što je dovelo do smanjene moći feudalnog sistema koji je već bio u krizi. Federici objašnjava kako su ti pokreti rasli i postajali sve revolucionarniji. “Tijekom tog procesa, politički horizont i organizacijske dimenzije borbe seljaka i obrtnika su se proširile. Pobunile su se cijele regije formirajući skupštine i regrutirajući vojsku. Seljaci su se organizirali u ‘bande’, napadali dvorce u kojima su živjeli gospodari i uništavali arhive u kojima je bilo zabilježeno njihovo ropstvo”.
Nešto što je započelo kao religijski pokret, postalo je iznimno revolucionarno. Primjerice. 1420-ih i 1430-ih, Taboriti su se borili za oslobođenje cijele Bohemije, othrvali se u nekoliko Križarskih ratova u kojima je sudjelovalo preko 100 000 muškaraca koje organizirao Vatikan. Pobuna se proširila čitavom Europom, a u ključnom razdoblju od 1350. do 1500. ostvareni su “ustupci” (koncesije) bez presedana – od podvostručenja plaća, smanjenja cijena i renti do kraćeg radnog vremena. Riječima Silvije Federici “feudalna ekonomija je propala”.
Autorica dokumentira kako je početna reakcija elita bila institucija “Svete inkvizicije”, brutalne kampanje državne represije koja je uključivala mučenje i spaljivanje heretika. No s vremenom se strategija vladajuće klase pomaknula od progona heretika općenito prema progonu ženskih vođa u zajednicama. Inkvizicija se preoblikovala u lov na vještice. Obična sastajanja seljanki bila su stigmatizirana kao “sabati” na kojima su žene navodno, zavedene vragom postajale vješticama, no Federici objašnjava kako se na tim demoniziranim okupljanjima radilo o buntovnoj politici i ne-konformirajućim rodnim odnosima. Snažne, prkosne žene bile su ubijane – desetine tisuća njih – a lov na žene je uništio “čitav svijet ženskih praksi, kolektivnih odnosa i sistema znanja koji su bili temelj ženske moći u pretkapitalističkoj Europi”.
Za elitno europsko plemstvo i kler, lov na vještice je uspio u gušenju revolucije radničke klase koja je zaprijetila njihovoj vladavini. Federici objašnjava da je lov na vještice omogućio uspon nove, kapitalističke društvene paradigme – zasnovane na ekonomskoj proizvodnji “na veliko” u svrhu stvaranja profita i izmještanje seljaka s njihove zemlje pretvorivši ih u urbanu radničku snagu.
S vremenom je kapitalistički sistem zadobio prevlast u čitavoj Europi te su ga konkvistadori “oružjem, pšenicom i čelikom” doveli u svaki kutak zemaljske kugle, uništivši brojne drevne civilizacije i kulture u tom procesu. “Kapitalizam je bio kontrarevolucija koje je uništila mogućnosti koje su proizišle iz anti-feudalne borbe, koje su nas mogle poštedjeti ogromnog uništavanja života i okoliša koji su obilježili kapitalističke odnose diljem svijeta“.
Zaključak – Ponovno otkrivanje magije govorenja istine
“Kaliban i vještica” je knjiga koja izaziva brojne važne mitove o svijetu u kojemu živimo. Ponajprije, to se odnosi na rašireno uvjerenje da je kapitalizam započeo kao “progresivni” razvoj koji je oslobodio radništvo i unaprijedio položaj žena, ne-bijelih ljudi i drugih opresiranih skupina. Federici je obavila impresivan posao kako bi nas vratila do samih temelja kapitalističkog sistema u Europi kasnog Srednjeg vijeka te razotkrila tajnu povijest o otimanju zemlje i osiromašivanju, rodnom i seksualnom teroru i brutalnoj kolonizaciji ne-Europljana. To užasno nasljeđe dovelo ju je do čvrstog zaključka kako taj sistem [kapitalistički] “nužno počiva na rasizmu i seksizmu.
{slika}
Federici piše: “Nemoguće je povezati kapitalizam s bilo kojim oblikom oslobođenja ili njegovu dugovječnost pripisati kapacitetu da zadovolji ljudske potrebe. Ako kapitalizam može reproducirati sam sebe. To je zbog mreže nejednakosti koja je ugrađena u ‘tijelo’ svjetskog proletarijata, te zbog njegovog kapaciteta da globalizira izrabljivanje. Taj proces se još uvijek odvija pred našim očima, i tako je već više od 500 godina”.
Ova knjiga donosi neporecivu dokumentaciju koja nam govori da kapitalizam je i uvijek je bio sistem kojim dominiraju muškarci, koji smanjuje mogućnosti i ugrožava sigurnost žena i svih drugih marginaliziranih skupina koje se ne uklapaju u sužene rodne granice. Federici koristi priču o lovu na vještice kako bi osvijetlila unutrašnje funkcioniranje kapitalizma i pokazala kako je u njega ugrađeno suzbijanje, ušutkivanje i demoniziranje ženske seksualne moći. Odgovarajući na pitanje kojim započinje ovaj esej, Federici piše: “Vještica nije bila samo primalja, žena koja je izbjegavala majčinstvo ili prosjakinja koja preživljava kradući nešto drva ili maslaca od susjeda. Vještica je bila i “promiskuitetna” žena – prostitutka ili preljubnica, i općenito, žena koja je izražavala svoju seksualnost izvan granica braka i prokreacije… Vještica je bila i buntovnica koja je odgovarala, svađala se, psovala i koja nije plakala dok su je mučili”.
Drugim riječima, vještice su bile žene koje su se na bilo koji način opirale etabliranju nepravednog društvenog poretka – mehaničkoj kapitalističkoj eksploataciji. Vještice su predstavljale čitav svijet koji su europski svjetski gospodari silno htjeli uništiti: svijet snažnog ženskog vodstva. Svijet ukorijenjen u lokalnim zajednicama i znanju, svijet koji je živio s magičnim mogućnostima, svijet koji se buni.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
[1] [veleposjednici su zamjenom, kupnjom ili silom još od kraja 15. st. uzimali općinsku zemlju i seljačke oranice i pretvarali ih u pašnjake, što je stvorilo klasu bezemljaša]
