Nedavno sam sa susjedom tračala zajedničkog prijatelja čija se supruga odselila, ostavivši ga samog s dvoje djece (stari 2 i 4 godine). “On je zaista sjajan”, rekla sam. “Ona je uzela čak i auto, pa on klince vodi u vrtić autobusom. Poslije toga vlakom putuje na posao. Sretan je ako uspije jednom tjedno zaigrati košarku – a znaš kako on voli svoju ligu”. Kasnije sam se u mislima vratila na taj razgovor.
Iako sam i sama samohrani roditelj bez automobila koji koristi javni prijevoz i ne može se sjetiti kada se zadnji puta bavio rekreativnom aktivnošću koja nije vezana uz osmogodišnje dijete, zatekla sam se kako se divim žrtvama spomenutog prijatelja. Onda sam se naljutila na samu sebe jer sam upala u zamku tako tipičnog načina razmišljanja. A ako je vjerovati istraživanjima, ne samo da je uobičajeno pretpostaviti da je ono što čine samohrani očevi pravo junaštvo, već je podjednako uobičajeno o samohranim majkama razmišljati na posve suprotan način.
Što kažu istraživanja
Dvije odvojene studije proveden 2012. godine i objavljene u časopisu Journal of Feminist Family Therapy potvrdile su da mnogi ljudi samohrane očeve postavljaju na pijedestal, dok su prema samohranim majkama izrazito strogi. Prva studija – Negative Perceptions of Never-Married Custodial Single Mothers and Fathers: Applications of a Gender Analysis for Family Therapists – autorica Amande Haire i Christi McGeorge, pokazala je da velik dio predrasuda o samohranim roditeljima potječe od pretpostavke da su samohrani očevi sami odabrali tu zahtjevnu ulogu, dok su samohrane majke na to prisiljene zbog loših odluka, neplanirane trudnoće ili neuspjeha u održavanju veza. Istraživačice su također utvrdile da negativni stavovi prema samohranim majkama proizlaze iz uvjerenja da je samohrana majka na neki način oštećena kao osoba, odnosno da s njom nešto nije u redu. Znakovito je da se na temelju opisa koje su ponudili/e sudionici/e istraživanja dobiva slika o samohranoj majci kao nemarnoj, neodgovornoj, nezreloj, pod stresom, depresivnoj, sklonoj donošenju loših odluka, promiskuitetnoj, beznadnoj i/ili nesigurnoj. Nasuprot tome, samohrane očeve doživljava se kao pojedince u teškim situacijama koji su suočeni s boljkama kao što su plaćanje alimentacije, smještanje djeteta u vrtić i usklađivanje ljubavnog života s odgojem djece. Ni traga karakternim manama kakve se pripisuju samohranim majkama.
U drugoj studiji – Attitudes Toward Never-Married Single Mothers and Fathers: Does Gender Matter? – istraživačica Sarah DeJean i njeni/e koleg(ic)e otkrili/e su da su sudionici/e kojima su ponuđena dva identična teksta o samohranim roditeljima od kojih jedan govori o samohranom ocu, a drugi o samohranoj majci, skloniji osuđivati majke nego očeve. Štoviše, sudionici/e su samohrane majke ocijenili/e kao “nesigurnije, nesretnije, neodgovornije, nezadovoljnije životom, nemoralnije, manjeg ugleda, kao lošije roditelje slabijeg ekonomskog stanja” u usporedbi sa samohranim očevima, usprkos činjenici da se ponuđene priče razlikuju jedino u imenima i zamjenicama.
Negativni stavovi znače stvarne rizike za majke
Posljedice gore opisanih stavova ne očituju se samo kao sklonost glorificiranju samohranih očeva i demoniziranju samohranih majki. Ono čemu i prečesto svjedočimo slučajevi su u kojima samohrane završavaju u zatvoru, suočavaju se sa sudskim tužbama zbog ugrožavanja djece ili čak gube skrbništvo nad vlastitom djecom zbog navodnog zanemarivanja.
Samo u posljednjih nekoliko mjeseci velik broj samohranih majki našao se u takvim situacijama. Shanesha Taylor, samohrana majka iz Arizone, izgubila je skrbništvo nad svoje dvoje djece jer ih je, ne uspjevši pronaći dadilju, bila prisiljena ostaviti u automobilu na 45 minuta kako bi otišla na prijeko potreban razgovor za posao. Zaposlena samohrana majka Debra Harrell provela je noć u zatvoru, izgubila skrbništvo nad svojim dvjema djevojčicama na dva tjedna, a prijeti joj i zatvorska kazna od deset godina jer se uspostavilo da je svojoj devetogodišnjakinji dopustila da se igra u parku s drugom djecom dok je ona odrađivala svoju smjenu u McDonaldsu. U jednome od najstrašnijih slučajeva iz proteklih nekoliko godina, samohrana majka Raquel Nelson godinama se borila protiv optužbi da je skrivila tragičnu smrt svoga sina. Dječaka je ubio pijani vozač nakon što je Nelson povela svoje troje djece preko ulice na neoznačenom mjestu jer je najbliža zebra bila petstotinjak metara udaljena od mjesta gdje se obitelj (koja je prethodno bila u kupovini) iskrcala iz gradskog autobusa.
U središtu svih nabrojanih slučajeva (a oni su tek vrh ledenoga brijega!) nalaze se siromašne, afro-američke samohrane majke koje pokušavaju brinuti za svoju djecu s vrlo ograničenim sredstvima. Iako ne možemo ustvrditi da su samohrane majke u ovakvim slučajevima uvijek Afro-Amerikanke (npr. nedavni slučaj na Floridi), nesrazmjerno velik broj njih ipak jest. Osim negativnih stereotipa koji vrijede za sve samohrane majke, one se dodatno nose s mitom o promiskuitetnoj, samohranoj crnkinji koja živi od socijalne pomoći, što ih smješta u još uže definirane kategorije nego samohrane bjelkinje. To je ono što nazivamo intersekcionalnom opresijom.
Problem siromaštva
Zašto nikada ne čitamo vijesti o očajnim samohranim očevima koji svoju djecu stavljaju u gore opisane situacije? Nije da samohrani očevi nemaju problema sa zakonom, međutim, ako proguglate “samohrani otac optužbe za zanemarivanje djece” dobit ćete zapanjujuć broj priča o tjelesnom zlostavljanju djece, a ne o gubitku skrbništva ili podizanju optužnica za (nerijetko problematično definirano) zanemarivanje.
Često se ističe da je istinski problem u takvim situacijama siromaštvo, a siromaštvo češće pogađa samohrane majke. Anketa provedena 2013. godine pokazala je da gotovo dvostruko više samohranih majka (43 posto) živi u siromaštvu od samohranih očeva (24 posto). Dodajte tome činjenicu da je naprosto manje samohranih očeva (druga anketa iz 2013. godine pokazuje da je u 76 posto slučajeva majka ta koja je samohrani roditelj) te da je njima mnogo lakše zahvaljujući našoj vjeri u njihovu inherentnu vrijednost. Posljedica svega toga činjenica je da su upravo samohrane majke te koje su u najvećem broju slučajeva gurnute u nemoguće situacije.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
