U svakom razredu u Srbiji četvero djece je preživjelo seksualno zlostavljanje

Incest Trauma Centar – Beograd predstavio je kratak preliminarni izvještaj prve Nacionalne studije o društvenom problemu seksualnog zlostavljanja djece u Republici Srbiji . U anketiranju je sudjelovalo 2.053 djece, iz 97 osnovnih i srednjih škola pedesetak gradova Srbije, te više od 500 roditelja. U izradi studije sudjelovali su i Ministarstvo prosvjete, Jedinica za prevenciju nasilja i Centar za promociju zdravlja žena kao i mnoge nevladine organizacije koje su se bavile anketiranjem.

Istraživanje se radilo s djecom u dobi od 10 do 18 godina. Prema prikupljenim podacima, u svakom školskom odsjeku u Srbiji postoji četvero djece koja su preživjela određeni vid seksualnog nasilja i još četiri djeteta koja poznaju nekoga kome se to dogodilo. U ovom trenutku, dvoje djece iz svakog školskog odsjeka izloženo je seksualnom nasilju. U osnovnoj školi, djeca najprije priznaju što im se događa obitelji, koja im po u najčešćem broju slučajeva isprva ne vjeruje. Mladi u srednjim školama najčešće kažu prijatelju ili prijateljici, koji su skloniji da im povjeruju. Od dvije trećine djece koja ispričaju što im se dogodilo, više od polovine osoba kojima su se povjerili ne poduzima ništa. Samo sedam posto njih prijavi slučaj nadležnim službama.

Od neophodne je važnosti da je Nacionalna studija kroz dugi niz rezultata jasno pokazala rodnu komponentu, odnosno na koji način seksualno nasilje pogađa djevojčice, a na koji dječake, i da je jasno potvrđeno pravilno razumijevanje seksualnog nasilja kao jednog od vidova rodno zasnovanog nasilja gdje su djevojčice češće žrtve. Od petoro djece koja su preživela seksualno zlostavljanje, četiri su djevojčice i jedan dječak.

Podaci ukazuju da je, od svih pitanja, djeci najteže bilo imenovati počinitelja/icu seksualnog nasilja. Čak 62.1 posto djece koja su preživjela nasilje, odlučila su ne identificirati nasilnike/nice. Ovo nije neobično, budući da iskustvo ITC-a u praktičnom radu koje pokazuje snažne osjećaje stida, straha, krivnje i niskog samopoštovanja.

U 50 posto slučajeva, nasilje se ponavljalo. Najčešće mjesto gdje se nasilje događa je kuća, u 32 posto, a svakako stvaraju zabrinutost i društvene mreže, s 22 posto, na kojima je dijete primilo i bilo izloženo eksplicitnom seksualnom sadržaju. Podaci pokazuju da je akutno seksualno nasilje (nasilje sada traje) češće kod djece u osnovnim školama. Također, skreće pažnju podatak da je u srednjim školama, u 7.4 posto, škola označena kao mjesto događaja, čime nas mladi alarmiraju da razvijamo mjere sprječavanja npr. silovanja na ljubavnom sastanku i drugih vidova seksualnog nasilja.

Prosječan uzrast kada se seksualno nasilje dogodilo je 14 godina i djeca su se odvažila da u prosječnom periodu do dvije godine nakon zlostavljanja priznaju da su preživjeli traumu. 

Kako je 50 godina legalne kontracepcije promijenilo američke živote

Estelle Griswold, aktivistkinja za građanska prava i feministkinja, u povijesti je ostala zapisana 1961. godine kada je u Connecticutu otvorila kliniku za planirano roditeljstvo čime je isprovocirala vlastito uhićenje. U pozadini takve odluke krila se želja da će se državni zakon iz 1879., kojim je kriminalizirano korištenje kontracepcije, suoči s novim izazovima.

Njen je slučaj tako dospio do Vrhovnog suda s obzirom da je Griswold bila optužena za raspančavanje informacija o kontroliranom rađanju parovima (koji su već bili u braku). Nakon ovakvog hrabrog čina, sud je odlučio kako je zabrana korištenja kontracepcijskih sredstava zapravo jedan od načina kršenja prava na privatnost. Riječ je o odluci koja je kasnije proširena i na nevjenčane parove. Slučaj Griswold v. Connecticut predstavlja presedan što se tiče reproduktivnih prava i privatnosti, a njegova 50. obljetnica podsjeća na koje su sve načine država i njeno pravno uređenje, odnosno dozvola korištenja kontracepcije, imali utjecaja na kvalitetu života u Americi.

Jedan od najčešće korištenih primjera koji se navode među pozitivnim učincima ovakve odluke svakako je povećanje broja obrazovanih u zemlji, posebice žena, koje su zbog mogućnosti odgađanja majčinstva imale više vremena posvetiti se sebi i završiti odabrani stupanj obrazovanja. Pristup kontracepciji, može se zaključiti, posljedično je transformirao žensko zdravlje, stupanj obrazovanja i ekonomski status brojnih žena.

Veliki broj istraživanja na temu korelacije kontracepcije i utjecaja na život pokazao je nebrojene značajne prednosti te pozitivne ishode. Zdravstveni stručnjaci/inje označili/e su dostupnost kontracepcije jednom od najvažnijih odluka u povijesti. Zapravo, riječ napredak možda je bolji izbor. Kontracepcija je smanjila broj neželjenih trudnoća, ostavila ženama mogućnost da prostorom fertilne dobi upravljaju kako misle da trebaju, što u konačnici dovodi do željene trudnoće i zdravijeg odnosa prema ideji zasnivanja obitelji. Kontrola rađanja postala je time ključnom komponentom u planiranju obitelji.

S druge su se strane počeli javljati glasovi grupa protiv pobačaja koji su ovakvu odluku nazivali pobačajem, dok je zapravo riječ o pristupu infomacijama, s obzirom da odgađanje začeća i sam pobačaj imaju nimalo veze jedan s drugim.

Pedeset godina kasnije, na američkoj se nacionalnoj pozornici vode sličini ratovi oko kontracepcijskih sredstava zahvaljujući glasnoći konzertvativnih glasova. Prošlog su se ljeta američki zakonodavci vratili nekoliko godina unatrag po pitanju ženskih reproduktivnih prava kada su, u korist dvaju poduzeća koji su dobavljači određenih kontracepcijskih sredstava, u javnost izašli sa znanstveno neutemeljenim činjenicama. Neke od najčešćih floskula koje se mogu čuti svakako je ona, već spomenuta, kako je kontracepcija jedna od abortivnih metoda, kao i stav prema kojem bi kontracepcijska sredstva trebala biti zaseban vid medicinske pomoći.

Potaknuta stanjem u državi, Sarah Brown, predsjednica Nacionalne kampanje za sprječavanje tinejdžerske i neplanirane trudnoće, izjavila je kako ne može vjerovati kako se o ovakvim stvarima još uvijek raspravlja, što je zapravo ponekad i obeshrabrujuće. Dugoročno gledano, napredak je vidljiv, ali se stječe dojam kako se na mirkorazinama ne radi dovoljno. Upravo zbog pritisaka u javnosti, 2013. godine pokrenula je nacionalnu kampanju #ThxBirthControl za prikupljanje pozitivnih priča o kontracepciji. Ovime se na površinu izvlače pozitivna iskustva koje je dostupnost kontracepcije omogućila ženama i tako posvjedočiti iskustvima iz prve ruke.

S obzirom da gotovo 95 do 99 posto žena koje su seksualno aktivne koristi neki od oblika kontracepcije, dokazuje kako kontracepcija nije nimalo sporna i povećava snagu javne rasprave. S pozitivnim ishodom, naravno. Dodala je kako se u javnom diskursu čuje premalo onih koji su imali koristi od kontracepcije.

Kontrola rađanja zadire u osobno možda više nego ijedno drugo političko pitanje. Ovdje je riječ o povezanosti sa seksualnim ponašanjem i osudom, intimnim dijelom života i općenitim kulturnim stavovima o braku i obitelji.

Ususret 50. godišnjici obilježavanja Griswoldine pobjede, postoje indicije kako se u Americi ipak stvorilo javno mnijenje o osobnoj i političkoj prirodi korištenja kontracepcije. Anketa koju je provela Nacionalna asocijacija za planiranje obitelji i reproduktivno zdravlje pokazla je kako većina ispitanih uviđa važnost kontracepcije u poboljšanju zdravlja zajednice. U istoj su se anketi birači, a posebice biračice, izglasili/e kako su spremniji na izborima svoj glas dati kandidatu/kinji koji/a  pogoduje jačanju potpore za planiranje obitelji. Posljednje je zapravo vrlo dobra vijest za zagovornike reporoduktivnih prava i društvo pomiče na razinu otvorenog razgovora o planiranju obitelji. 

Prevela i prilagodila Ana Maria Filipović Grčić

Haljine u znak prisjećanja na žrtve silovanja

“Ova suknja ima jednu skrivenu povijest iz proljeća 1998. godine”, napisano je kemijskom na plavoj suknji, izloženoj na umjetničkoj izložbi “Mislim na tebe” na gradskom stadionu u Prištini. Autorica izložbe je Aljketa Džafa Mripa iz Peći, koja trenutno živi u Londonu.

Izložba je dio kampanje za podizanje svijesti i poziv na solidarnost sa žrtvama seksualnog nasilja tijekom rata na Kosovu. Podršku ovoj izložbi pružio je Nacionalni savet za preživele žrtve seksualnog nasilja tokom rata koji funkcionira pod patronatom kosovske predsjednice, Atifete Jahjage.

Ideja umjetnice bila je da se širom Kosova sakupe haljine za izložbu kojoj je cilj predstavljanje figure seksualno zlostavljane žene s Kosova koja je pronašla snagu da preživi rat, i koja sada ima potrebu biti prihvaćena i podržana od strane društva.

Građani i građanke Kosova su tijekom proteklih mjesec dana poklonili više od 5000 suknji i haljina koje su postale dio izložbe otvorene u petak. Od svih sakupljenih haljina autorica će napraviti skulpturu koja će biti postavljena u centru Prištine.

“Kada sam prije tri godine posjetila Prištinu, čula sam na televiziji žrtve seksualnog zlostavljanja koje su rekle da se njihov glas uopće ne čuje, da nemaju institucionalnu, društvenu, a ni podršku vlastitih obitelji. Bilo mi je čudno kako je to, 13 godina nakon rata, i dalje problem. Društvo ih još uvijek gleda lošim okom i nemaju nikakav status. Počela sam razmišljati kako bih na umjetnički mogla tome doprinijeti, podići svijest institucija, ali i društva”, rekla je Aljketa.

Predsjednica Kosova, Atifete Jahjaga, rekla je otvaranju izložbe da je kampanja dokazala da Kosovo nema građane/ke za gubljenje i da te žrtve nisu ostavljene same. “Naš mir nikada neće bit potpun bez njihovog mira. Nadam se da preživjeli osjećaju olakšanje jer evo gdje smo. Nema nas i njih. Mi smo i jedno smo. Danas me ovaj nogometni teren, ispunjen haljinama, ovaj prizor, ostavlja bez daha. S jedne strane zbog veličine pitanja koje se prešućivalo ovoliko dugo. S druge strane, zbog nade koja se rađa iz ove solidarnosti i podrške”, navela je.

Na Kosovu smatraju da je oko 20.000 osoba preživjelo seksualno nasilje tijekom rata. Skupština Kosova je prošle godine odlučila kategoriju silovanih osoba tijekom rata na Kosovu uvrstiti u zakon o statusu i pravima palih boraca, invalida, veterana, pripadnika OVK i civilnih žrtava rata i njihovih obitelji. Time se reguliraju status i prava silovanih osoba, kao i mirovina u iznosu od 300 eura. Međutim, zakon još nije implementiran.

‘Budućnost žene je budućnost čovječanstva’

U utorak, 16. lipnja, u 19:30 sati, u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, predstavljena je knjiga dr. sc. Ane Maskalan,Budućnost žene: filozofska rasprava o utopiji i feminizmu“.

Ono što je intrigantno i subverzivno kod knjige je sam naslov, što je naglasila dr. sc. Gordana Bosanac u svom zanimljivom osvrtu. Sam je naslov “udarac patrijarhatu” i cjelokupnoj dominantnoj ideologiji koja ne pretpostavlja niti se pita o budućnosti žene. Kako kaže dr. sc. Bosanac, ideologija svijeta u kojem živimo nikad nije pretpostavljala mogućnost govorenja, razmišljanja i promišljanja o ženi po sebi i o ženi o sebi jer se na ženu gleda kao na “dekorativni privjesak” svijetu u kojem postoji. Kroz povijest, prvenstveno filozofsku, o ženi se promišljalo isključivo kao o “nužnom zlu”. Veliki filozofi kao što su Aristotel i Nietzsche ženama su pripisivali sve ono što je i dan-danas ukorijenjeno u patrijarhalnom svjetskom pogledu, a to je ženina manja intelektualna vrijednost, prevelika emotivnost i nemogućnost razboritog promišljanja.

Glavna tema ove nesvakidašnje knjige je promišljanje o budućnosti žene u svijetu kojim raspolažemo. Dr. sc. Eva Dolar Bahovec istaknula je kontrast između današnjeg svijeta koji je nihilističan, u kojem naizgled sve nestaje, pa tako i utopija i feminizam, i knjige koja nudi nadu, budućnost s velikim B i uopće ne daje prostora ideji da svijet, ideje, utopija i feminizam mogu nestati.

Bosanac primjećuje kako se, suprotno naslućivanju koje naslov izaziva, ne govori o “budućnosti žene same”, već o budućnosti svijeta i ideja općenito. Način na koji se Maskalan bavi ovim dvama diskursima, utopijskim i feminističkim, i način na koji ih spaja, nova je pojava u filozofskim i općenito društvenim i humanističkim promišljanjima o vezi feminizma i utopije. Feminizam izlazi iz same utopije i na taj je način spoj ove dvije vrste diskursa prirodan i upotpunosti kompatibilan, smatra dr. sc. Hrvoje Jurić. Jurić također napominje kako bi trebali, potaknuti ovom knjigom, kritički razmisliti o mainstreamu u koji je upao feminizam i feministička praksa. To je ujedno i jedno od dva pitanja koja je Jurić istaknuo kao važna koje ova knjiga postavlja. Drugo pitanje se odnosi na razmišljanje o utopiji u postutopijskom svijetu.

Ova je knjiga, kako se moglo čuti na predstavljanju, nepoznat spoj feminističkog diskursa u utopiji. Istaknuto je i to kako knjiga daje kvalitetan pregled jednog i drugog pogleda na svijet, te kako vrlo inteligentno uvodi čitatelja/čitateljicu u novo promišljanje o feminizmu i utopiji kao povezanim i neodvojivim diskursima.

Osim triju spomenutih recenzenta i recenzentica te autorice koja se na kraju zahvalila svima, predstavljanju knjige prisustvovali su i Ilija Ranić kao urednik, te dr. sc. Mladen Labus ispred Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.

Problematiziranje budućnosti svijeta kroz prizmu feminizma, a sve to gledano iz utopijskog rakursa potiče da posegnete za tom knjigom, te se iz prve ruke uvjerite u mogućnost ili nemogućnost promišljanja o svijetu kroz spoj ova dva diskursa. Jer, kako je rekla dr. sc. Bahovec: “Budućnost žene je budućnost čovječanstva”.

Prijavite se na ljetnu školu za mlade feministkinje u Bruxsellesu!

Od 3. do 6. rujna ove godine, European Women’s Lobby (EWL) organizira AGORA-u, ljetnu školu za mlade feministkinje u Bruxellesu u Belgiji.

Iz EWL-a navode kako je sve veći broj mladih feministkinja koje prepoznaju borbu za rodnu ravnopravnost, ustaju za jednakost spolova i bore se za bolji položaj žena u svijetu. Puno je novih organizacija, inicijativa i kampanja niknulo u čitavoj Europi, u čemu vide prilike za osnaživanje povezanosti između aktivistkinja diljem Europe i sa samim EWL-om.

Ako ste feministkinja između 18 i 30 godina starosti, imate iskustva u aktivizmu vezanom uz ženska prava i ravnopravnost, želite osnažiti svoje znanje i vještine i saznati što druge mlade feministkinje rade u ostatku Europe, ovo je prava prilika za vas!

Iz EWL-a naglašavaju kako na prijavu posebno potiču mlade žene koje se suočavaju s nekim oblikom diskriminacije, bilo da se radi o etničkoj, seksualnoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugoj.

Rok za prijavu je 29. lipnja 2015. godine, a prijaviti se možete ovdje, gdje se nalaze i sve dodatne informacije.

Ako vas nešto posebno zanima, možete kontaktirati Julie, koja koordinira projekt, na chretiennot@womenlobby.org

Dvostruki standardi o samohranim roditeljima

Nedavno sam sa susjedom tračala zajedničkog prijatelja čija se supruga odselila, ostavivši ga samog s dvoje djece (stari 2 i 4 godine). “On je zaista sjajan”, rekla sam. “Ona je uzela čak i auto, pa on klince vodi u vrtić autobusom. Poslije toga vlakom putuje na posao. Sretan je ako uspije jednom tjedno zaigrati košarku – a znaš kako on voli svoju ligu”. Kasnije sam se u mislima vratila na taj razgovor.

Iako sam i sama samohrani roditelj bez automobila koji koristi javni prijevoz i ne može se sjetiti kada se zadnji puta bavio rekreativnom aktivnošću koja nije vezana uz osmogodišnje dijete, zatekla sam se kako se divim žrtvama spomenutog prijatelja. Onda sam se naljutila na samu sebe jer sam upala u zamku tako tipičnog načina razmišljanja. A ako je vjerovati istraživanjima, ne samo da je uobičajeno pretpostaviti da je ono što čine samohrani očevi pravo junaštvo, već je podjednako uobičajeno o samohranim majkama razmišljati na posve suprotan način.

Što kažu istraživanja           

Dvije odvojene studije proveden 2012. godine i objavljene u časopisu Journal of Feminist Family Therapy potvrdile su da mnogi ljudi samohrane očeve postavljaju na pijedestal, dok su prema samohranim majkama izrazito strogi. Prva studija – Negative Perceptions of Never-Married Custodial Single Mothers and Fathers: Applications of a Gender Analysis for Family Therapists – autorica Amande Haire i Christi McGeorge, pokazala je da velik dio predrasuda o samohranim roditeljima potječe od pretpostavke da su samohrani očevi sami odabrali tu zahtjevnu ulogu, dok su samohrane majke na to prisiljene zbog loših odluka, neplanirane trudnoće ili neuspjeha u održavanju veza. Istraživačice su također utvrdile da negativni stavovi prema samohranim majkama proizlaze iz uvjerenja da je samohrana majka na neki način oštećena kao osoba, odnosno da s njom nešto nije u redu. Znakovito je da se na temelju opisa koje su ponudili/e sudionici/e istraživanja dobiva slika o samohranoj majci kao nemarnoj, neodgovornoj, nezreloj, pod stresom, depresivnoj, sklonoj donošenju loših odluka, promiskuitetnoj, beznadnoj i/ili nesigurnoj. Nasuprot tome, samohrane očeve doživljava se kao pojedince u teškim situacijama koji su suočeni s boljkama kao što su plaćanje alimentacije, smještanje djeteta u vrtić i usklađivanje ljubavnog života s odgojem djece. Ni traga karakternim manama kakve se pripisuju samohranim majkama.

U drugoj studiji – Attitudes Toward Never-Married Single Mothers and Fathers: Does Gender Matter? – istraživačica Sarah DeJean i njeni/e koleg(ic)e otkrili/e su da su sudionici/e kojima su ponuđena dva identična teksta o samohranim roditeljima od kojih jedan govori o samohranom ocu, a drugi o samohranoj majci, skloniji osuđivati majke nego očeve. Štoviše, sudionici/e su samohrane majke ocijenili/e kao “nesigurnije, nesretnije, neodgovornije, nezadovoljnije životom, nemoralnije, manjeg ugleda, kao lošije roditelje slabijeg ekonomskog stanja” u usporedbi sa samohranim očevima, usprkos činjenici da se ponuđene priče razlikuju jedino u imenima i zamjenicama.

Negativni stavovi znače stvarne rizike za majke

Posljedice gore opisanih stavova ne očituju se samo kao sklonost glorificiranju samohranih očeva i demoniziranju samohranih majki. Ono čemu i prečesto svjedočimo slučajevi su u kojima samohrane završavaju u zatvoru, suočavaju se sa sudskim tužbama zbog ugrožavanja djece ili čak gube skrbništvo nad vlastitom djecom zbog navodnog zanemarivanja.

Samo u posljednjih nekoliko mjeseci velik broj samohranih majki našao se u takvim situacijama. Shanesha Taylor, samohrana majka iz Arizone, izgubila je skrbništvo nad svoje dvoje djece jer ih je, ne uspjevši pronaći dadilju, bila prisiljena ostaviti u automobilu na 45 minuta kako bi otišla na prijeko potreban razgovor za posao. Zaposlena samohrana majka Debra Harrell provela je noć u zatvoru, izgubila skrbništvo nad svojim dvjema djevojčicama na dva tjedna, a prijeti joj i zatvorska kazna od deset godina jer se uspostavilo da je svojoj devetogodišnjakinji dopustila da se igra u parku s drugom djecom dok je ona odrađivala svoju smjenu u McDonaldsu. U jednome od najstrašnijih slučajeva iz proteklih nekoliko godina, samohrana majka Raquel Nelson godinama se borila protiv optužbi da je skrivila tragičnu smrt svoga sina. Dječaka je ubio pijani vozač nakon što je Nelson povela svoje troje djece preko ulice na neoznačenom mjestu jer je najbliža zebra bila petstotinjak metara udaljena od mjesta gdje se obitelj (koja je prethodno bila u kupovini) iskrcala iz gradskog autobusa.  

U središtu svih nabrojanih slučajeva (a oni su tek vrh ledenoga brijega!) nalaze se siromašne, afro-američke samohrane majke koje pokušavaju brinuti za svoju djecu s vrlo ograničenim sredstvima. Iako ne možemo ustvrditi da su samohrane majke u ovakvim slučajevima uvijek Afro-Amerikanke (npr. nedavni slučaj na Floridi), nesrazmjerno velik broj njih ipak jest. Osim negativnih stereotipa koji vrijede za sve samohrane majke, one se dodatno nose s mitom o promiskuitetnoj, samohranoj crnkinji koja živi od socijalne pomoći, što ih smješta u još uže definirane kategorije nego samohrane bjelkinje. To je ono što nazivamo intersekcionalnom opresijom.

Problem siromaštva

Zašto nikada ne čitamo vijesti o očajnim samohranim očevima koji svoju djecu stavljaju u gore opisane situacije? Nije da samohrani očevi nemaju problema sa zakonom, međutim, ako proguglate “samohrani otac optužbe za zanemarivanje djece” dobit ćete zapanjujuć broj priča o tjelesnom zlostavljanju djece, a ne o gubitku skrbništva ili podizanju optužnica za (nerijetko problematično definirano) zanemarivanje.

Često se ističe da je istinski problem u takvim situacijama siromaštvo, a siromaštvo češće pogađa samohrane majke. Anketa provedena 2013. godine pokazala je da gotovo dvostruko više samohranih majka (43 posto) živi u siromaštvu od samohranih očeva (24 posto). Dodajte tome činjenicu da je naprosto manje samohranih očeva (druga anketa iz 2013. godine pokazuje da je u 76 posto slučajeva majka ta koja je samohrani roditelj) te da je njima mnogo lakše zahvaljujući našoj vjeri u njihovu inherentnu vrijednost. Posljedica svega toga činjenica je da su upravo samohrane majke te koje su u najvećem broju slučajeva gurnute u nemoguće situacije.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić