sdadmin, Author at Libela - Page 133 of 1806

Moja majka nije poput mene

Posted on December 27, 2018 by sdadmin

“Kad padne Badnja noć, kad skupimo se svi, mali i veliki, kompletna family”, čuje se iz dnevnog boravka dok mama kiti bor. Kiti ga novim i starim kuglicama, kaže da su te stare iz devedesetih i dalje kvalitetnije od ovih ‘naših’ novih. Zazvoni joj mobitel i prestane ukrašavati bor. Čujem da se počela smijati zvonkim smijehom, što znači da ju je nazvao netko od rodbine. Mama ih veselo zove na ručak nakon Božića, kaže da je božićno vrijeme obiteljsko vrijeme i da bismo ga trebali svi skupa provesti. “Nema ništa bolje od obiteljskih druženja”, sretno zaključuje promatrajući napola ukrašeni bor. Već sada zna da će (zbog rodbine) skinuti dio novih, šljokastih kuglica.

Rođena u malom selu u Dalmaciji, znala je od malena da želi biti medicinska sestra. Oduvijek intrinzično motivirana da bude najbolja (jer ako nije, što će selo reć’?), u Zagrebu je došla do pozicije glavne sestre odjela. Briga za ljudske živote nije mala stvar, no nju to ne plaši – ostale sestre, doktorice, doktori pa čak i ravnatelj se dive njezinoj sposobnosti i brzini djelovanja. Mnogi ljudi su zahvalni mojoj majci, mnogima je moja majka spasila život. Kada joj ponekad navratim jer sam u blizini, sve njezine kolegice i kolege mi govore kako mogu biti sretna što mi je baš ona majka. Kažu mi: “E Mia, ti si poput svoje mame”. To, međutim, ne može biti dalje od istine. Moja majka nije poput mene.

Kako često biva u malim dalmatinskim selima, patrijarhat je svetinja u koju se ne dira. Žene, a pogotovo muškarci, nikad ne propitkuju zašto je očeva zadnja, zašto će se prvo poslušati susjeda umjesto susjede, zašto se vjeruje svemu što muškarci prezentiraju, no sumnja u ono što žene kažu, zašto se potiče dječake riječima ‘možeš postati sve što želiš’ ili ‘ti ćeš biti uspješan doktor/odvjetnik’, dok se djevojčicama puni glava o ljepotama trudnoće i ostajanju doma s čoporom djece. Ne postavljaju se pitanja o rodnim ulogama (one su normalne i prirodne stvari, ‘tako to treba biti, tako nas je Bog stvorio’) niti pitanja o povezanosti hegemonije muškaraca s crkvom, koja upravlja i najmanjim aspektima ljudskih života.

Najveća, najpodlija i najtužnija zamka koju patrijarhat postavlja ženama je internalizirana mizoginija – nusprodukt patrijarhata zbog kojeg žene sumnjaju u sebe, ne vjeruju same sebi i međusobno se posramljuju, čime produljuju opresiju nad vlastitim rodom. Jedna od gadosti internalizirane mizoginije, koju je moja majka od malena naučila, jest da sve što ti se desi zapravo tvoja krivica.

Ne znajući bolje, tako je odgajala mene i brata. Svaki puta kada bismo se kao djeca potukli ili kada bi me gurnuo ili ugrizao, povukao za kosu ili stao na nogu, mama bi uletjela u sobu i počela vikati na mene. Iako sam ja bila ta koja je gurnuta, povrijeđena ili udarena, mama nikad ne bi zaboravila napomenuti da sam si “sama kriva”. Ne kontrolirajući bratove negativne obrasce agresivnog i manipulatorskog ponašanja, već moje reakcije na isto, postalo mi je jasno da mi vlastita majka ne može biti sigurna i pravedna luka, da me nikad neće zapravo utješiti, već okriviti za nešto što nije moja krivica. Loše ponašanje brata, bratića, susjeda, dječaka iz vrtića, kasnije i škole, naučila sam prepisivati sebi – “Ja sam bila preglasna… rekla sam ono što zapravo mislim o njemu, a nisam smjela… pa zapravo sam ja počela prva i to ga je zasmetalo… iziritirala sam ga svojom pojavom”.

Mamino zlatno životno pravilo “sama si kriva” nije bilo, nažalost, primjenjivano samo na moje razmirice s bratom. Kada bi čitala novine ili gledala vijesti na televiziji te vidjela neki slučaj o ubojstvu, silovanju ili prebijanju djevojaka, moja majka bi znala što reći na takve gnjusne zločine: “Pa što je išla s njim kad je vidjela da mu nisu sve na broju… ona je znala da je on luđak, ali je svejedno bila s njim. Zašto je mislila da će se prema njoj dobro ponašati? Kada je vidjela da nije normalan, zašto se nastavila dopisivati i viđati s njim? Gdje je bila djevojčina majka i što joj ona nije nešto rekla?”

Na iznimno rijetke slučajeve u kojima žena, nakon godina fizičkog, psihičkog, a nekad i seksualnog nasilja, ubije muža, moja majka bi se zapitala zašto je “ona toliko dugo bila s njim. Zašto nije JEDNOSTAVNO otišla?”

Slučaj o nesretnoj djevojci Loreni iz Zadra koju je brutalno premlatio Darko Kovačević, zaokupio je svačiju, pa tako i maminu pozornost. Ona misli da je Kovačević zločinac, odvratna osoba i nasilnik te da zaslužuje biti kažnjen i provesti godine u zatvoru, ali…

Majci nije jasno zašto se Lorena ‘išla petljati’ s grubijanom, osobom za koju se ‘znalo kakav je’. Smatra da ono što je Kovačević napravio nije u redu, ali da je Lorena bila pametnija, ne bi se petljala s njim, ne bi bila s njim i ne bi bila u toj poziciji. “Istina je da je on zločinac, ali si je ona sama kriva”, bio je zadnji komentar.

Kao mlada žena, kao feministkinja, kao njezina kćer nisam mogla vjerovati što čujem od vlastite majke, od jedne žene. U jeku svađe, koja je uslijedila, ona je skoro pobjedonosno zavrištala da nije jedina koja tako misli – njezine prijateljice i kolegice se slažu s njom. Sve su one završile s dobrim muškarcima jer su bile pametnije, znale su bolje i nisu bile ‘lude da se spetljaju s luđakom’. “Joj Mia sada se cijela zemlja zgražava nad ovakvim slučajem, kao da se premlaćivanja nikad prije nisu desila. Prave se svi da im je stalo, a da im je zapravo stalo, nešto bi se odavno poduzelo. Ja sam barem iskrena i kažem što mislim, nisam u lažnom šoku prijetvorna kao mnogi“.

O feminizmu također nema pozitivnih stvari za reći. Moja majka ne shvaća žene koje se priklanjaju feminizmu, ne shvaća te feministICE, to su one koje samo kukaju, one koje se konstantno žale na nešto, organiziraju svakakve prosvjede i blokade, samo su glasne i smetaju drugima, zar zbilja misle da će promijeniti sistem star tisućama godina, što će joj one, takvih se treba okanit’, kao da su ikad nešto korisno napravile.

Tužno je i jezivo pomisliti kako postoji velik broj žena koje se slažu s mojoj mamom, koje, čitajući o slučajima nasilja nad ženama vrte glavom, koje skrolaju dalje od priča o nepravednosti i neravnopravnosti, koje misle da je feminizam nepotrebna budalaština (“pa što ćete s time dobiti?”), koje ne shvaćaju važnost konvencija za jednakost i ravnopravnost rodova i spolova, koje se nikad ne uvrijede na seksističke ‘šale’, ‘šale’ o silovanju, o glupim plavušama ili ukratko o glupim ženama. Postoji velik broj žena koje će stati u obranu svog dečka, muža, prijatelja, kolege, oca, bratića, susjeda te hrabro i ponosno dati svoju podršku u borbi protiv zlih feministICA, ne shvaćajući opasnost svog doprinosa. Taj velik broj žena, koji misli da su pametnije ili sretnije od one koja je bila silovana, prebijena ili ubijena. To su žene koje ne bi pomogle drugim ženama u slučaju nevolje, već okrenule glavu i pravile se da ne vide ili ne čuju. Teško je shvatiti tu ravnodušnost, nezainteresiranost, neosjetljivost, apatiju, taj nedostatak suosjećanja za druge žene, tu mržnju prema vlastitom rodu.

Umjesto zaključka

Iako nam se božićno vrijeme servira kao vrijeme sreće i šarenila, realnost je ipak drugačija. Mnogo ljudi ne obožava provoditi vrijeme s vlastitom obitelji. Šanse su velike da u obitelji imate nekoga sa seksističkim, rasističkim, homofobnim ili transfobnim tendencijama. Provođenje vremena s njima i ignoriranje njihovih zajedljivih opaski zvuči gore od trčanja maratona ili gledanja Laudato TVa.
Savjeti na internetu o ‘preživljavanju Božića’ su razni – od započinjanja diskursa s članovima obitelji koji nisu progresivni, traženja saveznica_ka u mlađim članovima obitelji do umjerene konzumacije alkohola ili preuranjenog odlaska s obiteljskog događanja.

Moj savjet za sve one koje_i bi rađe doma ostale_i, nego slušale_i priče o prošlim, boljim vremenima kad se “znalo tko je muško, a tko žensko” i kad se “žene nisu ponašale kao danas”: nemojte započinjati diskusije, argumentacije, prepirke, diskurse s članicama_ovima obitelji. One_i neće čuti ništa novo što im prije niste rekle_i, neće prihvatiti da su u krivu, neće razmisliti, neće se promijeniti. Njima kroz jedno uho uđe unutra, kroz drugo izađe van. Upast ćete u njihovu podlu zamku da vam svojom ignorancijom upropaste dan.

Ne možemo, nažalost, mijenjati ljude, ali zato možemo biti naoružane_i spoznajom da božićno druženje s obitelji ne traje vječno. Nema ničeg boljeg od mirnog uživanja u jelu i piću te promatranja zajapurenog zbunjenog lica kojem, nakon hejterskog monologa, jednostavno ne odgovarate.

Zaštita žena i manjina na hrvatski način

Posted on December 24, 2018 by sdadmin

Kao i na kraju svake godine, i ove vam godine donosimo mali pregled najznačajnih događanja kroz godinu, borba koje smo vodili/e i koje još uvijek vodimo. Ove smo se godine odlučile osvrnuti na događanja u našoj zemlji i načine na koje su žene i manjinske skupine u društvu, ušutkivane/i, (ne)zaštićene/i, diskriminirane/i te gažene/i (neke/i doslovno). Bez puno duljenja, prelazimo na listu:

Imamo Istanbulsku konvenciju, a imamo i nasilnike koji nekažnjeno mlate

Po pitanju Istanbulske konvencije godina je počela burno i opet se dobra stara klapa okupila da nas sve educira koje se teorije zavjere kriju iza konvencije, tj. da nam kažu ‘pravu istinu’ o njoj. Ipak, ovaj put nije prošlo tako glatko kao s homofobnom definicijom braka u Ustavu Republike Hrvatske (nedovoljan broj važećih potpisa), pa je konvencija 13. travnja ratificirana. No, kako to u nas u politici biva bitno je ostati u dobrim odnosima sa svim uključenim stranama pa se u nju unijela i ‘ograda’ (iliti homofobija i transfobija ponovno i iznova), koja je nazvana interpretativnom izjavom. Tako je premjer naše zemlje rekao da će konvencija osnažiti pravni, institucionalni i financijski okvir za rješavanje problema nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. O interpretativnoj izjavi je pojasnio: ‘Nema pravne obveze za priznavanje trećeg ili neutralnog spola, pravne obveze za redefiniciju braka, nema pravne obveze za uvođenje u nastavne programe sadržaja za koje možda smatramo da nisu u skladu s našim vrijednostima, i razjašnjavamo na taj način dileme onih koji imaju rezerve. Nema skrivenih namjera’.

Kako je vrijeme odmicalo, čini se da ne da nije bilo skrivenih namjera, već jednostavno nije bilo namjera. Barem onih kada je riječ o zaštiti žena. Počnimo od same politike, redova HDZ-a. Početkom godine Mara Tomašević je podigla optužnicu protiv svog supruga, požeško – slavonskog župana i HDZ-ovca Alojza Tomaševića za obiteljsko nasilje. U cijeloj priči, za ženu nikog zapravo nije bilo briga, već se više razglabalo o političkoj budućnosti sirotog Tomaševića. Finalno zakucavanje postigla je ministrica Nada Murganić izjavom: ‘To vam je tako u braku. U tim bračnim, osobnih i obiteljskim odnosima, to je dinamika u koju ne mogu ulaziti’. Iako je kasnije rekla da je njena izjava krivo protumačena, ostavimo je ovdje da se ne zaboravi da je nasilje u obitelji privatna stvar te obitelji. Na početak suđenja čekalo se gotovo godinu dana.

Nadalje, polovicom godine završila je rasprava o nacrtu prijedloga Kaznenog zakona, no u njega nije uključeno usklađivanje s konvencijom. Na to je reagirala Ženska mreže Hrvatske, no kao i obično ništa se nije dogodilo. Manjkavosti zakona najznačajnije svjedoči slučaj Darka Kovačevića – Daruvarca koji je u Zadru toliko pretukao 18-godišnju Lorenu Gurlica da (nazovimo stvari stvarnim imenom) to slobodno možemo smatrati pokušajem ubojstva. Zbog činjenice da je u zakonu ovaj postupak deklariran kao nanošenje teških tjelesnih ozljeda za njega je određeno ‘maksimalno trajanje istražnog zatvora od šest mjeseci, Kovačević je, nakon isteka šest mjeseci, pušten na slobodu. Nakon nesposobnosti sustava da obradi slučaj u tom periodu, organiziran mu je i svečani doček u kafiću u kojem je prebio djevojku. U Zadru je prošli tjedan organiziran mirni prosvjed kao podrška obitelji koja i dalje prima prijetnje te je zahtjevana pravda. Prosvjed podrške i zahtjev implementacije konvencije najavljen je i ovaj tjedan, u četvrtak u Rijeci.

Zaključno, kako bi dobili 30 godina zatvora, ženu morate izbosti 88 puta. No, kako ni ta presuda nije pravomoćna, najgore još uvijek možemo očekivati.

Žene ne znaju ništa, pa tako ni da su dobile anesteziju za vrijeme kiretaže

Posebnu razinu nelagode izazvala je izjava MOST-ove zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić koja je u Hrvatskom Saboru (Gospe, nedoličnosti) progovorila o tome što je doživjela u splitskom KBC-u nakon spontanog pobačaja: ‘Svezali su mi ruke i noge i započeli proces kiretaže na živo bez anestezije. Strugali su mi maternicu bez anestezije. To je bilo mojih 30 najmučnijih minuta u mom životu.’ Nakon toga ju je predsjednik Sabora Gordan Jandroković upozorio da iznosi ‘jednu vrlo intimnu stvari i dovodi ga u neugodnu situaciju’. Osim dovođenja u nelagodnu situaciju zastupnika, kasnije je Lesandrić optuživana i da laže, a govorilo se i o tužbi KBC-a Split. Vrhunac (ne)sposobnosti resornog ministra Milana Kujundžića je bila izjava da neke pacijentice ne osjete ubod prilikom lokalne anestezije pa im se čini da ju nisu dobile. Sve to potaknulo je kampanje koje je pokrenula Udruga RODA pod nazivom #PrekinimoŠutnju i #OstavimoTrag. Tijekom kampanje prikupili/e su oko 400 svjedočanstva žena koje su podvrgnute kiretaži na živo (onome što se po ministru u RH bolnicama ne događa) te su ista čitana na javnim površinama zahtijevajući izradu Akcijskog plana za zdravlje žena. Saga se nastavila izjavom ministra da se sve nepravilnosti trebaju istražiti i sankcionirati, pa i one ‘koji su prijavljivali ljude koji nisu počinili pogreške‘. Time je poruka svim ženama bila prilično jasna – tvoja iskustva su privatna stvar, nedolično ih je iznositi u javnost i bolje je šutiti kako ne bi bile sankcionirane. Ipak, žene su odlučile da je dosta skrivanja nelagodnih iskustva pa su o njima progovorile i na Libeli. Tajana je pisala o propuštenom pobačaju i svojim iskustvima rađanja, Nataša je naglasila da nismo šutjele, samo nas nisu htjeli čuti, a Hristina je objasnila zašto nam je ‘neprijatno’.

Činjenicu da su pacijentice sve manje spremne šutjeti, trpjeti poniženje i različite suptilne i manje suptilne oblike verbalnog i fizičkog nasilja koje je duboko ukorijenjeno u sustav i struka ga smatra dijelom standardne procedure potvrdile su i Rode. Također, Roda je naručila istraživanje kojim je htjela ustvrditi dostupnost anestezije u ginekološkim zahvatima, no ni to nije bilo dovoljno da se zatvoreni i kruti javnozdravstveni sustav pokrene i počne mariti za reproduktivna prava žena.

I dalje svatko misli da polaže pravo na odluke o ženskim tijelima

Napadi na reproduktivna prava, posebice pravo na pobačaj, već su tradicionalno dio godišnjih pregleda Libele. Ipak, iako su žene i dalje pod stalnim napadom, ove godine imamo razloga za slavlje. Bar što se tiče aktivacije žene u borbi za siguran i dostupan pobačaj. Tako su ove godine uz Zagreb, održani prvi noćni marševi na 8. mart u Rijeci i Splitu. U Rijeci se marširalo za dostupan pobačaj, za ratifikaciju Istanbulske konvencije i implementaciju onog što ona potiče te obitelj koju zakon ne definira. Nekoliko tisuća ljudi i ove se godine okupilo u Zagrebu te su uz ratifikaciju Istanbulske konvencije tražili/e ostavku Nade Murganić. Okupljeni/e su izrazili/e ljutnju zbog ugroze radničkih prava, sve nedostupnijih zdravstvenih usluga, obrazovanja i socijalnih servisa te ljutnju što i dalje moramo braniti davno izborena reproduktivna prava.

I ove je godine famozni ‘Hod za život’ održan u Zagrebu, Splitu i Rijeci. Naravno, nismo ga mirno dočekale, pa je u Splitu provedena gerilska akcija nezadovoljnih građanka i građana koji/e su krvavim gazama i vješalicama poručili/e da njihovi sugrađani/e ne hodaju za život već protiv života i slobode. Sama ideja da se u Rijeci održi hod koji zadire prava sugrađanki, moglo se pretpostaviti da je osuđen na propast. Naime, Rijeka je organizirala ‘Hod za slobodu’ u isto vrijeme kad je najavljeno održavanje ‘Hoda za život’ te je on okupio znatno veći broj ljudi. Time je poručila još jednom da je grad ljubavi i tolerancije. U Zagrebu je, pak, održana noćna akcija na kojoj su nevidljiva iskustva žena koje su željele pobaciti ispisana u javni prostor grada. Istom akcijom najavljen je i Marš solidarnosti krajem rujna čija je ovogodišnja parola (i posveta) bila ‘Glasno o pobačaju’ čime se željelo potaknuti društvo da pitanje abortusa izađe iz okvira tabu teme već da se o njemu govori bez stigme, jasno i glasno.

{slika}

Osim standardnih aktera u borbi za zatiranje ženskih reproduktivnih prava, ove godine je u Zagrebu održan 25. jubilarni kongres Svjetskog saveza liječnika katolika. Uz don Damira Stojića i Stjepu Bartulicu na njemu je govorilo oko 70 predavača. Kažem predavača, jer -ica nije bilo. Time opet dolazimo do dobre stare činjenice da su muškarci kompetentniji kada je riječ o donošenju odluka o ženskom tijelu. Skup je uz Grad Zagreb sufinanciralo 28 sponzora i donatora, među kojima su neki bili liječničke strukovne i druge javne udruge i institucije, ali i predsjednica RH. Na ovom okupljanju se raspravljalo i o prizivu savjesti liječnika/ica, a krajem godina na isto se pozvala i zaposlenica jedne ljekarne koja je odbila izdati kontracepcijske pilule. Na ovakav apsurd, dakako, nismo ostali/e mirni pa su na vratima ljekarne u maloj noćnoj akciji osvanuli crveni otisci dlana.

Svim tim akcijama tijekom godine poručili/e smo da nećemo mirno i tiho gledati i slušati kršenje ženskih prava, posebice reproduktivnih koja smo davno i teško izborile. Ne bojimo se i u 2019. možete očekivati još veću borbu i otpor.

Bolje da su djeca sama nego s dvije mame ili tate

Nakon višemjesečnih rasprava, ovaj je mjesec izglasan Zakon o udomiteljstvu koji je, nažalost očekivano, isključio životne partnere i partnerice. Ovim je zakonom ponovno pokazano da su isti građani i građanke drugog reda te su Dugine obitelji najavile da će tražiti mišljenje Ustavnog suda. Usprkos rezultatima dugogodišnjih i sveobuhvatnih istraživanja kojima se nije pokazalo da su LGBT osobe manje sposobne biti roditelji od osoba heteroseksualne orijentacije i javnom apelu preko 200 hrvatskih znanstvenika/ica i stručnjaka/inja, u Hrvata i dalje je to protivno moralnim, katoličkim i inim poželjnim vrijednostima. U duhu istih je bit će moralnije dijete ostaviti nezbrinuto, nego li ga, ne daj Bože, dati na brigu partnerima istog spola.

Iz istog je razloga prije izglasavanja zakona, jedan par tužio Republiku Hrvatsku zbog diskriminacije na temelju seksualne orijentacije kod izdavanja dozvole za obavljanje udomiteljstva. Nije trebalo dugo da se (naizgled nešto pritajenija ove godine) udruga ‘U ime obitelji’ ne umiješa u tu tužbu. Naime, udruga je tražila uvid u privatnu tužbu smatrajući da ima legitimno pravo očitovati se o ovom pitanju, sukladno ciljevima djelovanja. Činjenica da nisu ni tužitelj, ni tuženik niti zainteresirana osoba ih nije zaustavila da se i dalje upliću u privatnost domova onih koji nisu po njihovoj volji. Ipak, sudi ih je zaustavio.

Na kraju ovog pregleda donosimo jednu dobru vijest koja se dogodila ove godine. Naime, Dugine obitelji su izdale slikovnicu ‘Moja dugina obitelj’ o LGBT roditeljstvu. Cilj slikovnice je educirati o različitim obiteljima i potaknuti na poštivanje različitosti. Prvih 500 primjeraka je razgrabljeno, pa su pokrenuli crowdfunding kampanju za tiskanje još 1000 komada. Cilj kampanje dosegnut je (pa i 200%) u nešto više od 24 sata! Tako nešto nije dočekano kao uspjeh u Kaštelima, gdje su na karnevalu spalili slikovnicu o LGBT roditeljstvu. Nakon spaljivanja gej djeteta iz epruvete, na fašnicima su se sad obračunali i sa slikovnicom. Lov na vještice je možda davno (u smislu doslovnog spaljivanja) završio, no ritualnom ‘spaljivanju’ svega drugačijeg još se uvijek ne nadzire kraj.

Neka nam sigurne nacije i blagostanja. Kad se obračunamo s najvažnijim problemom – izbjeglicama

Kako se godina bližila kraju opet su top problem države postale izbjeglice. Naime, krajem listopada izbjeglice koji/e su u Bosni i Hercegovini zaustavljeni došli su na službene granične prijelaze prema Hrvatskoj i započeli prosvjed kojim su tražili da ih se, neke nakon godina i desetljeća, pusti da stignu do odredišta kako bi si mogli graditi budućnost. Njihove su težnje dočekane podizanjem ograde i policijskih kordonima, a kasnije i nasiljem. O tome se vrlo malo pričalo u javnom prostoru, a izvještaji su uglavnom bazirani na policijskim priopćenjima, čime se druga strana – glasovi izbjeglica – uglavnom nisu čuli. Sve to pogodovalo je širenju predrasuda, netrpeljivosti i mržnje. Kako bi omogućili/e da se ti glasovi čuju aktivisti/inje Inicijative Dobrodošli! napravi/e su noćnu akciju kojom su projicirali/e svjedočanstva izbjeglica u javnom prostoru grada Zagreba u kojima je upozoravano na nasilje i progon kojima su svakodnevno izloženi.

Svi oni koji su se okuražili govoriti o položaju izbjeglica, posebice o nezakonitim postupcima djelatnika MUP-a spram izbjeglica, kažnjeni su. Tako je Centru za mirovne studije onemogućen ulazak u prihvatilišta za tražitelje azila i odbijeno produživanje sporazuma o suradnji (radi se o organizaciji koja podršku izbjeglicama pruža 15 godina). Izgovor je bilo da nema dovoljno fizičkog prostora za aktivnosti jer ima dovoljno drugih angažiranih organizacija u prihvatilištima. Ipak, borba nije stala. Nakon što je Border Violence Monitoring objavio snimke u kojima hrvatski policajci prekoračuju svoje ovlasti i organizirano, nasilno i ilegalno protjeruju izbjeglice, CMS je podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja zbog sumnje na nezakonito postupanje na granici RH i BIH. Osim prijave, objavljene su i zidne novine te reakcija na medijsku i opće društvenu erupciju mržnje koju je u nekoliko dana supotpisalo više od 1000 osoba iz aktivističkih, medijskih, akademskih, umjetničkih i drugih krugova te podržalo više od 70 kolektiva, organizacija, inicijativa i uredništva, među kojima i Libela.

Sve navedeno osnažilo nas je da i dalje nastavimo dizati svoj glas i tipkati svoje misli i riječi u 2019. godini. Fer je reći da nas čeka jedna neizvjesna i teška godina, no kao i do sada, to nas neće zaustaviti. A nadamo se da ćete nam se u otporu i borbi pridružiti još jednu godinu!

P.S. Ovim se uredništvo Libele odjavljuje, čitamo se ponovno od 07. siječnja!

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kreativni rad u zatvorima smanjuje stigmu i humanizira situaciju u njima

Posted on December 21, 2018 by sdadmin

Našim čitateljicama i čitateljima udruga Skribonauti je možda najpoznatija po organizaciji festivala ‘Zgodne žene spašavaju stvar’, no uz tu vrijednu inicijativu oni/e su inicijatori/ice mnogih zanimljivih aktivnosti. Primarni cilj njihova djelovanje je promocija i poticanje kulture, umjetničke produkcije, kao i neformalno učenje među marginaliziranim skupinama. Tako su ovih blagdana odlučili/e svoje pratitelje i pratiteljice darovati pričama koje su inspirirane fragmentima koje su napisale zatvorenice Ženske kaznionice u Požegi.

Skribonauti već sedam godina dovode umjetnost u zatvore kroz različite kreativne radionice, gledanje filmova, gostovanje autora i autorica te kroz kupovinu i opskrbu knjigama. Ovog puta, umjetnost može doći i na vaš e-mail putem newslettera. U razgovoru s Luizom Bouharaouaom i Paulom Zore doznajte kako je došlo do inicijative pisanja priča, koje su prepreke rada u zatvorima, s kakvim se stereotipima zatvorenice susreću te kako i vi možete dobiti priče, pa i one na koje ste malo zakasnili/e.

U ovo predblagdansko i blagdansko vrijeme vi ste odlučili/e naše newslettere ispuniti zanimljivim pričama inspiriranim fragmentima koje su tijekom ove godine na radionici kreativnog pisanja napisale zatvorenice Ženske kaznionice u Požegi. Možete li nam reći više o samoj inicijativi radionica kreativnog pisanja za zatvorenice?

Sama inicijativa dio je književnog kluba koja Paula i ja vodimo u ženskoj kaznionici od jeseni 2016. Sam književni klub odvija se u klasičnom “book club” formatu – s polaznicama se nalazimo jednom svaka dva ili tri tjedna i razgovaramo o unaprijed dogovorenom naslovu. S vremenom se pokazalo da taj naš književnih klub pohađaju žene koje su bile ili su u procesu postale strastvene čitateljice, već i žene koje pišu, imaju ambiciju pisati i pokazuju talent. Iz te spoznaje književni klub počeo je uključivati i vježbe kreativnog pisanja čiji su rezultat fragmenti korišteni u kampanji.

Zašto ste se baš odlučili/e ovu kampanju lansirati u vrijeme blagdana?

Kraj godine nam se činio kao idealno vrijeme za lansiranje kampanje iz vrlo praktičnog razloga: omogućio nam je da posvetimo dovoljnu količinu vremena radu s polaznicama književnog kluba i s autoricama koje u kampanji sudjeluju.

Glasovi zatvorenika se jako rijetko čuju, a još ih rjeđe i vidimo. Oni su ljudi iza zidova. O zatvorenicama, još se manje zna. Čak im je i zakonski zabranjeno bilo kakvo istupanje u sredstvima javnog priopćavanja. Kao udruga koja godinama radi s njima, recite nam kakva je situacija i položaj zatvorenica u hrvatskim zatvorima?

U Hrvatskoj žene čine tri do četiri posto zatvorske populacije, i sve žene koje služe neku zatvorsku kaznu smještene su u kaznionici u Požegi. Stoga jedna od najvećih poteškoća je za veliki broj žena udaljenost od mjesta stanovanja, što ograničava mogućnost posjete članova obitelji ili njihov odlazak ako su na otvorenom odjelu i imaju mogućnost izlaska. Drugi problemi su često materijalni uvjeti, broj osoba u sobama, neadekvatni prostori za provođenje slobodnog vremena i slično. Zatim je pitanje psihološke podrške, sam odlazak u instituciju i boravak tamo, može i za osobe koje nemaju poteškoća s mentalnim zdravljem biti izuzetno težak, a posebice je težak za one koji takve probleme imaju.

Činjenica je da služenje zatvorske kazne nerijetko sa sobom nosi i prekidanje socijalnih veza koje su zatvorenici/e imali/e prije služenja kazne, poteškoće s nalaskom posla i generalno težu resocijalizaciju, posebice u manjim sredinama. S kojim se sve stereotipima susreću žene za vrijeme i nakon služenja kazne?

Teško je reći s kojim se stereotipovima susreću žene, međutim čini da je kada je u pitanju povratak u društvo, najveći problem je što će uspješnost tog povratka, ovisiti prije svega o toj osobi i njenoj obitelji.

Vratimo se još malo na samu inicijativu ‘Nastavi priču’. Autorstvo nad pričama potpisuju autorice Marija Andrijašević, Marija Rakić Mimica i Jasna Jasna Žmak. Zašto baš one? Kako je došlo do te suradnje?

Newsletter kampanja Nastavi priču dio je većeg plana koji uključuje kolaborativnu knjigu kratkih priča koja istovremeno otvara prostor da se čuje glas zatvorenica (makar posredno) i mapira autorice književnoj sceni – a trenutak u kojem se nalazimo prepun je zanimljivih spisateljica. Jasna Jasna Žmak, Marija Rakić Mimica i Marija Andrijašević bile su dio tog popisa, a pozvala sam ih jer mi se činilo da svojim stilovima, senzibilitetom i tematskim preokupacijama pokrivaju široki spektar iskustava o kojim su zatvorenice progovorile u fragmentima.

Koliko se ljudi do sada ‘pretplatilo na priče’? Kakvi su prvi utisci?

U prvih osam do deset dana na priče se pretplatilo oko 350 osoba, a prijave su i dalje moguće. Utisci su mahom pozitivni, mene su posebno obradovale pohvale na format u kojem priče dolaze – ravno u inbox u jako kratkim nastavcima – jer je moja najveća želja za taj format bila to da pretplatnici/ice zaista priče i čitaju neovisno o životnim okolnostima. Odnosno, da netko poput mene ili Paule, koji ovisi o projektnim ciklusima, čak i na kraju godine (koji je redovito jako zahtjevan) stigne priču pročitat.

Osim radionica kreativnog pisanja, koje još aktivnosti provodite u zatvorima? Jeste li nailazili/e na veće prepreke u svom djelovanju i kakvi su utisci zatvorenika/ica s kojima radite?

Prepreke od strane sustava bile su nesnalaženje u suradnji s nekim tko odlazi izvan sustava, ponekad i nepovjerenje i nerazumijevanje oko toga kako aktivnosti poput Književnog kluba, kreativnih radionica ili filmskih projekcija doprinose radu sustava. Naši programi su dobrovoljni i na njih osobe dolaze po vlastitom izboru, prvi utisci su često da oni nisu dovoljno kompetentni/e za sudjelovanje i sl., ali s vremenom kada se grupa poveže i svi pronađu svoje mjesto i mogućnost sudjelovanja, pokaže se da kreativni rad čak i za one koji nemaju nikakvog prethodnom iskustva u tom mediju ili području, donosi zadovoljstvo, zabavu, poticaj za razmišljanje i učenje, povezanost s drugima. Jako je važan i dolazak gostiju, autora i autorica književnog teksta ili filma, općenito dolazak osoba “izvana” koji smanjuje stigmu i humanizira situaciju u zatvoru.

I za kraj, s obzirom da priče dolaze u dijelovima, od 10. prosinca do 29. prosinca, možemo li naknadno dobiti dijelove koje smo propustile i kako do njih?

Svi/e koji su se prijavili/e za newsletter imaju priliku pristupiti prethodnim nastavcima aktualne priče putem linka u samom newsletteru. Svi/e koji/e su propustili/e priču Jasne Jasne Žmak nemaju razloga za brigu – početkom iduće godine svi pretplatnici/ice dobit će u svoj inbox sve tri priče i s njima originalnu verziju fragmenata na temelju kojih su nastale.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sve po zakonu

Posted on December 21, 2018 by sdadmin

Nasilnik Darko Kovačević pušten je da se brani sa slobode nakon isteka šestomjesečnog pritvora radi brutalnog premlaćivanja 18-godišnje Lorene Gurlica. Pušten je isključivo zbog toga što država kroz svoje zakone nema osigurane i razrađene funkcionalne mehanizme zaštite žrtava od njihovih nasilnika. Prema stručnoj analizi pravomoćnh sudskih presuda slučajeva nasilja počinjenih na štetu žena u razdoblju od 2012.-2016. godine, koje je provela Pravobraniteljica za ravnopravnost poslova, rezultati su pokazali sljedeće: kao olakotne okolnosti po počinitelja, uzete u obzir u 58% slučajeva bili su prethodno neosuđivanje, priznanje ili djelomično priznanje, osobne ili imovinske prilike te kajanje, žaljenje i isprika. Otegotne okolnosti koje su zanemarene u 78% slučajeva bili su recidivizam (ponavljanje zločina) te način počinjenja zločina (brutalnost). Ovaj obrazac pravosudnog postupanja vidimo i u slučaju Darka Kovačevića kojem se sudi za teško nanošenje tjelesnih ozljeda umjesto pokušaj ubojstva, unatoč tome što njegov slučaj zadovoljava sve kriterije pokušaja ubojstva: duljina napada, ugroženost vitalnih organa i nesrazmjerna snaga napadača u odnosu na žrtvu.

Radi svega navedenog, Udruga PaRiter organizira mirno okupljanje 27. prosinca u 18:00 sati na Jadranskom trgu u Rijeci kako bi pružile podršku pretučenoj djevojci, ali i zatražile od vladajućih da implementiraju istanbulsku konvenciju.

“Smatramo da je ključno okupiti se i u javnom prostoru i ukazati na apsurdnost pravosudnog sustava i nužnost implementacije Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koji je temeljni dokument za zaštitu žena od nasilja. Pozivamo Vladu da se konačno odluči na ovaj korak dok ne postane prekasno za mnogobrojne žene koje u privatnosti svojih domova trpe nasilje jer im nitko ne može, ne zna ili ne želi pomoći“, poručuju organizatorice.

Filmovi sa ženama u glavnim ulogama zarađuju više od onih s muškarcima

Posted on December 20, 2018 by sdadmin

Pokreti #MeToo i Time’s Up u Hollywoodu su izazvali zahtjeve za promjenom u industriji koja je obilježena seksizmom, rasizmom i nejednakostima. Dok mnogi od tih problema i dalje postoje, nova studija donosi obećavajuću vijest: publika uživa u filmovima sa ženama u glavnim ulogama – diljem svijeta takvi filmovi zarađuju više od onih u kojima su glavne uloge muškarci. Agencija za kreativne umjetnice_ke i tehnološka tvrtka Shift7 udružile su snage u studiji, koja je proučila 350 američkih filmova, koji su imali najveću box office zaradu, objavljenih između siječnja 2014. i prosinca 2017. godine. Studija je pokazala da su filmovi (blockbusteri i low budget filmovi) s glavnim glumicama zaradili više novaca, prenosi The Lily.

“Žene čine polovicu gledateljstva, ali u industriji se pretpostavlja da su filmovi vođeni ženama općenito manje uspješni”, rekla je zastupnica Agencije za kreativne umjetnice_ke Chrissy Haubegger, koja je pomogla u studiji.

Istraživanje je također pokazalo da filmovi, koji su prošli Bechdel test – populariziran prema stripu Alison Bechdel iz 1985. “Dykes to Watch Out For“, koji se odnosi na film u kojem dvije žene razgovaraju o nečemu drugom osim o muškarcu – zaradili su više od onih koji ga nisu prošli. Iako se test može činiti kao nešto što je lako prolazno, 40 posto filmova u studiji ga nije prošlo. Nedavni hitovi koji su pali na Bechdel testu su “Bohemian Rhapsody“, “Burning” i “Deadpool 2“. S druge strane, svaki film u studiji, koji je globalno zaradio više od milijardu dolara, prošao je Bechdel test. Većina tih filmova bili su obiteljski blockbusteri, uključujući “Jurassic World“, “Finding Dory“, “Beauty and the Beast“, “Star Wars Rogue One“, “The Force Awakens” i “The Last Jedi“.

Partnerstvo za studiju došlo je preko organizacije Time’s Up, koja se bori protiv seksualnog uznemiravanja i nejednakosti u Hollywoodu. Istraživači_ce su pregledali_e proračunske podatke za filmove putem tvrtke Gracenote, softverske tvrtke koja sastavlja podatke o industriji. Studija je uključivala filmove s proračunima manjim od 10 milijuna dolara do onih s više od 100 milijuna dolara. Filmovi su se kvalificirali kao vođeni ženama ako je ženino ime na prvom mjestu na promotivnim materijalima. Od 350 filmova u studiji, 105 filmova su vodile žene.

Posla i dalje ima

Unatoč javnim obećanjima o poboljšanju zastupljenosti i uspjehu filmova kao što su “Black Panther” i “Crazy Rich Asians“, koji su dosegli nove rekorde, status quo ostaje. Studija sa Sveučilišta u San Diegu otkrila je da se broj protagonistkinja u 2017. godini u 100 najboljih filmova smanjio za 5 posto. U srpnju su istraživačice_či sa Sveučilišta Southern California Annenberg School objavile_i studiju o 1100 popularnih filmova u proteklih 10 godina i otkrile_i da je postignut samo mali napredak unatoč pritisku javnosti. Popularnim filmovima su nedostajale žene i manjine, kako na velikom platnu, tako i iza kamere. U proučavanju jedanaestogodišnjeg perioda, ženski likovi koji su imali govorne uloge sastavili su samo 30 posto uloga – u prvih 100 filmova u tom vremenskom okviru manje od 30 posto uloga popunjavale su manjine. Nakon što je izvješće objavljeno, Stacy Smith, osnivačica Annenberg inicijative za uključivanje i vodeća istraživačica na studiji, rekla je: “Hollywood se treba pomaknuti od pričanja o uključivanju na značajno povećanje reprezentacije za žene, osobe drugih rasa, LGBTQ zajednicu ili osobe s invaliditetom”.

Prošle godine, Agencija za kreativne umjetnice_ke objavila je studiju, koja je pokazala da filmovi s raznolikom glumačkom postavom imaju uspješnija otvaranja od onih bez diverziteta. Istraživačice i istraživači Agencije za kreativne umjetnice_ke i tvrtke Shift7 su rekle_i da je poruka jasna: neuspjehom da postane inkluzivniji, Hollywood šteti samo sebi. “Ovo je moćan dokaz da publika želi vidjeti sve predstavnice_ke na velikom platnu”, izjavila je direktorica Pascal Pictures Amy Pascal, koja je pomogla u vođenju studije. “Donositelji odluka u Hollywoodu moraju obratiti pozornost na ovo”.

Prevela i prilagodila: Mia Vodopija

Filmovi sa ženama u glavnim ulogama zarađuju više od onih s muškarcima

Posted on December 20, 2018 by sdadmin

Partnerstvo za studiju došlo je preko organizacije Time’s Up, koja se bori protiv seksualnog uznemiravanja i nejednakosti u Hollywoodu. Istraživači_ce su pregledali_e proračunske podatke za filmove putem tvrtke Gracenote, softverske tvrtke koja sastavlja podatke o industriji. Studija je uključivala filmove s proračunima manjim od 10 milijuna dolara do onih s više od 100 milijuna dolara. Filmovi su se kvalificirali kao vođeni ženama ako je ženino ime na prvom mjestu na promotivnim materijalima, billing blocks i credits. Od 350 filmova u studiji, 105 filmova su vodile žene.