Kao i na kraju svake godine, i ove vam godine donosimo mali pregled najznačajnih događanja kroz godinu, borba koje smo vodili/e i koje još uvijek vodimo. Ove smo se godine odlučile osvrnuti na događanja u našoj zemlji i načine na koje su žene i manjinske skupine u društvu, ušutkivane/i, (ne)zaštićene/i, diskriminirane/i te gažene/i (neke/i doslovno). Bez puno duljenja, prelazimo na listu:
Imamo Istanbulsku konvenciju, a imamo i nasilnike koji nekažnjeno mlate
Po pitanju Istanbulske konvencije godina je počela burno i opet se dobra stara klapa okupila da nas sve educira koje se teorije zavjere kriju iza konvencije, tj. da nam kažu ‘pravu istinu’ o njoj. Ipak, ovaj put nije prošlo tako glatko kao s homofobnom definicijom braka u Ustavu Republike Hrvatske (nedovoljan broj važećih potpisa), pa je konvencija 13. travnja ratificirana. No, kako to u nas u politici biva bitno je ostati u dobrim odnosima sa svim uključenim stranama pa se u nju unijela i ‘ograda’ (iliti homofobija i transfobija ponovno i iznova), koja je nazvana interpretativnom izjavom. Tako je premjer naše zemlje rekao da će konvencija osnažiti pravni, institucionalni i financijski okvir za rješavanje problema nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. O interpretativnoj izjavi je pojasnio: ‘Nema pravne obveze za priznavanje trećeg ili neutralnog spola, pravne obveze za redefiniciju braka, nema pravne obveze za uvođenje u nastavne programe sadržaja za koje možda smatramo da nisu u skladu s našim vrijednostima, i razjašnjavamo na taj način dileme onih koji imaju rezerve. Nema skrivenih namjera’.
Kako je vrijeme odmicalo, čini se da ne da nije bilo skrivenih namjera, već jednostavno nije bilo namjera. Barem onih kada je riječ o zaštiti žena. Počnimo od same politike, redova HDZ-a. Početkom godine Mara Tomašević je podigla optužnicu protiv svog supruga, požeško – slavonskog župana i HDZ-ovca Alojza Tomaševića za obiteljsko nasilje. U cijeloj priči, za ženu nikog zapravo nije bilo briga, već se više razglabalo o političkoj budućnosti sirotog Tomaševića. Finalno zakucavanje postigla je ministrica Nada Murganić izjavom: ‘To vam je tako u braku. U tim bračnim, osobnih i obiteljskim odnosima, to je dinamika u koju ne mogu ulaziti’. Iako je kasnije rekla da je njena izjava krivo protumačena, ostavimo je ovdje da se ne zaboravi da je nasilje u obitelji privatna stvar te obitelji. Na početak suđenja čekalo se gotovo godinu dana.
Nadalje, polovicom godine završila je rasprava o nacrtu prijedloga Kaznenog zakona, no u njega nije uključeno usklađivanje s konvencijom. Na to je reagirala Ženska mreže Hrvatske, no kao i obično ništa se nije dogodilo. Manjkavosti zakona najznačajnije svjedoči slučaj Darka Kovačevića – Daruvarca koji je u Zadru toliko pretukao 18-godišnju Lorenu Gurlica da (nazovimo stvari stvarnim imenom) to slobodno možemo smatrati pokušajem ubojstva. Zbog činjenice da je u zakonu ovaj postupak deklariran kao nanošenje teških tjelesnih ozljeda za njega je određeno ‘maksimalno trajanje istražnog zatvora od šest mjeseci, Kovačević je, nakon isteka šest mjeseci, pušten na slobodu. Nakon nesposobnosti sustava da obradi slučaj u tom periodu, organiziran mu je i svečani doček u kafiću u kojem je prebio djevojku. U Zadru je prošli tjedan organiziran mirni prosvjed kao podrška obitelji koja i dalje prima prijetnje te je zahtjevana pravda. Prosvjed podrške i zahtjev implementacije konvencije najavljen je i ovaj tjedan, u četvrtak u Rijeci.
Zaključno, kako bi dobili 30 godina zatvora, ženu morate izbosti 88 puta. No, kako ni ta presuda nije pravomoćna, najgore još uvijek možemo očekivati.
Žene ne znaju ništa, pa tako ni da su dobile anesteziju za vrijeme kiretaže
Posebnu razinu nelagode izazvala je izjava MOST-ove zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić koja je u Hrvatskom Saboru (Gospe, nedoličnosti) progovorila o tome što je doživjela u splitskom KBC-u nakon spontanog pobačaja: ‘Svezali su mi ruke i noge i započeli proces kiretaže na živo bez anestezije. Strugali su mi maternicu bez anestezije. To je bilo mojih 30 najmučnijih minuta u mom životu.’ Nakon toga ju je predsjednik Sabora Gordan Jandroković upozorio da iznosi ‘jednu vrlo intimnu stvari i dovodi ga u neugodnu situaciju’. Osim dovođenja u nelagodnu situaciju zastupnika, kasnije je Lesandrić optuživana i da laže, a govorilo se i o tužbi KBC-a Split. Vrhunac (ne)sposobnosti resornog ministra Milana Kujundžića je bila izjava da neke pacijentice ne osjete ubod prilikom lokalne anestezije pa im se čini da ju nisu dobile. Sve to potaknulo je kampanje koje je pokrenula Udruga RODA pod nazivom #PrekinimoŠutnju i #OstavimoTrag. Tijekom kampanje prikupili/e su oko 400 svjedočanstva žena koje su podvrgnute kiretaži na živo (onome što se po ministru u RH bolnicama ne događa) te su ista čitana na javnim površinama zahtijevajući izradu Akcijskog plana za zdravlje žena. Saga se nastavila izjavom ministra da se sve nepravilnosti trebaju istražiti i sankcionirati, pa i one ‘koji su prijavljivali ljude koji nisu počinili pogreške‘. Time je poruka svim ženama bila prilično jasna – tvoja iskustva su privatna stvar, nedolično ih je iznositi u javnost i bolje je šutiti kako ne bi bile sankcionirane. Ipak, žene su odlučile da je dosta skrivanja nelagodnih iskustva pa su o njima progovorile i na Libeli. Tajana je pisala o propuštenom pobačaju i svojim iskustvima rađanja, Nataša je naglasila da nismo šutjele, samo nas nisu htjeli čuti, a Hristina je objasnila zašto nam je ‘neprijatno’.
Činjenicu da su pacijentice sve manje spremne šutjeti, trpjeti poniženje i različite suptilne i manje suptilne oblike verbalnog i fizičkog nasilja koje je duboko ukorijenjeno u sustav i struka ga smatra dijelom standardne procedure potvrdile su i Rode. Također, Roda je naručila istraživanje kojim je htjela ustvrditi dostupnost anestezije u ginekološkim zahvatima, no ni to nije bilo dovoljno da se zatvoreni i kruti javnozdravstveni sustav pokrene i počne mariti za reproduktivna prava žena.
I dalje svatko misli da polaže pravo na odluke o ženskim tijelima
Napadi na reproduktivna prava, posebice pravo na pobačaj, već su tradicionalno dio godišnjih pregleda Libele. Ipak, iako su žene i dalje pod stalnim napadom, ove godine imamo razloga za slavlje. Bar što se tiče aktivacije žene u borbi za siguran i dostupan pobačaj. Tako su ove godine uz Zagreb, održani prvi noćni marševi na 8. mart u Rijeci i Splitu. U Rijeci se marširalo za dostupan pobačaj, za ratifikaciju Istanbulske konvencije i implementaciju onog što ona potiče te obitelj koju zakon ne definira. Nekoliko tisuća ljudi i ove se godine okupilo u Zagrebu te su uz ratifikaciju Istanbulske konvencije tražili/e ostavku Nade Murganić. Okupljeni/e su izrazili/e ljutnju zbog ugroze radničkih prava, sve nedostupnijih zdravstvenih usluga, obrazovanja i socijalnih servisa te ljutnju što i dalje moramo braniti davno izborena reproduktivna prava.
I ove je godine famozni ‘Hod za život’ održan u Zagrebu, Splitu i Rijeci. Naravno, nismo ga mirno dočekale, pa je u Splitu provedena gerilska akcija nezadovoljnih građanka i građana koji/e su krvavim gazama i vješalicama poručili/e da njihovi sugrađani/e ne hodaju za život već protiv života i slobode. Sama ideja da se u Rijeci održi hod koji zadire prava sugrađanki, moglo se pretpostaviti da je osuđen na propast. Naime, Rijeka je organizirala ‘Hod za slobodu’ u isto vrijeme kad je najavljeno održavanje ‘Hoda za život’ te je on okupio znatno veći broj ljudi. Time je poručila još jednom da je grad ljubavi i tolerancije. U Zagrebu je, pak, održana noćna akcija na kojoj su nevidljiva iskustva žena koje su željele pobaciti ispisana u javni prostor grada. Istom akcijom najavljen je i Marš solidarnosti krajem rujna čija je ovogodišnja parola (i posveta) bila ‘Glasno o pobačaju’ čime se željelo potaknuti društvo da pitanje abortusa izađe iz okvira tabu teme već da se o njemu govori bez stigme, jasno i glasno.
{slika}
Osim standardnih aktera u borbi za zatiranje ženskih reproduktivnih prava, ove godine je u Zagrebu održan 25. jubilarni kongres Svjetskog saveza liječnika katolika. Uz don Damira Stojića i Stjepu Bartulicu na njemu je govorilo oko 70 predavača. Kažem predavača, jer -ica nije bilo. Time opet dolazimo do dobre stare činjenice da su muškarci kompetentniji kada je riječ o donošenju odluka o ženskom tijelu. Skup je uz Grad Zagreb sufinanciralo 28 sponzora i donatora, među kojima su neki bili liječničke strukovne i druge javne udruge i institucije, ali i predsjednica RH. Na ovom okupljanju se raspravljalo i o prizivu savjesti liječnika/ica, a krajem godina na isto se pozvala i zaposlenica jedne ljekarne koja je odbila izdati kontracepcijske pilule. Na ovakav apsurd, dakako, nismo ostali/e mirni pa su na vratima ljekarne u maloj noćnoj akciji osvanuli crveni otisci dlana.
Svim tim akcijama tijekom godine poručili/e smo da nećemo mirno i tiho gledati i slušati kršenje ženskih prava, posebice reproduktivnih koja smo davno i teško izborile. Ne bojimo se i u 2019. možete očekivati još veću borbu i otpor.
Bolje da su djeca sama nego s dvije mame ili tate
Nakon višemjesečnih rasprava, ovaj je mjesec izglasan Zakon o udomiteljstvu koji je, nažalost očekivano, isključio životne partnere i partnerice. Ovim je zakonom ponovno pokazano da su isti građani i građanke drugog reda te su Dugine obitelji najavile da će tražiti mišljenje Ustavnog suda. Usprkos rezultatima dugogodišnjih i sveobuhvatnih istraživanja kojima se nije pokazalo da su LGBT osobe manje sposobne biti roditelji od osoba heteroseksualne orijentacije i javnom apelu preko 200 hrvatskih znanstvenika/ica i stručnjaka/inja, u Hrvata i dalje je to protivno moralnim, katoličkim i inim poželjnim vrijednostima. U duhu istih je bit će moralnije dijete ostaviti nezbrinuto, nego li ga, ne daj Bože, dati na brigu partnerima istog spola.
Iz istog je razloga prije izglasavanja zakona, jedan par tužio Republiku Hrvatsku zbog diskriminacije na temelju seksualne orijentacije kod izdavanja dozvole za obavljanje udomiteljstva. Nije trebalo dugo da se (naizgled nešto pritajenija ove godine) udruga ‘U ime obitelji’ ne umiješa u tu tužbu. Naime, udruga je tražila uvid u privatnu tužbu smatrajući da ima legitimno pravo očitovati se o ovom pitanju, sukladno ciljevima djelovanja. Činjenica da nisu ni tužitelj, ni tuženik niti zainteresirana osoba ih nije zaustavila da se i dalje upliću u privatnost domova onih koji nisu po njihovoj volji. Ipak, sudi ih je zaustavio.
Na kraju ovog pregleda donosimo jednu dobru vijest koja se dogodila ove godine. Naime, Dugine obitelji su izdale slikovnicu ‘Moja dugina obitelj’ o LGBT roditeljstvu. Cilj slikovnice je educirati o različitim obiteljima i potaknuti na poštivanje različitosti. Prvih 500 primjeraka je razgrabljeno, pa su pokrenuli crowdfunding kampanju za tiskanje još 1000 komada. Cilj kampanje dosegnut je (pa i 200%) u nešto više od 24 sata! Tako nešto nije dočekano kao uspjeh u Kaštelima, gdje su na karnevalu spalili slikovnicu o LGBT roditeljstvu. Nakon spaljivanja gej djeteta iz epruvete, na fašnicima su se sad obračunali i sa slikovnicom. Lov na vještice je možda davno (u smislu doslovnog spaljivanja) završio, no ritualnom ‘spaljivanju’ svega drugačijeg još se uvijek ne nadzire kraj.
Neka nam sigurne nacije i blagostanja. Kad se obračunamo s najvažnijim problemom – izbjeglicama
Kako se godina bližila kraju opet su top problem države postale izbjeglice. Naime, krajem listopada izbjeglice koji/e su u Bosni i Hercegovini zaustavljeni došli su na službene granične prijelaze prema Hrvatskoj i započeli prosvjed kojim su tražili da ih se, neke nakon godina i desetljeća, pusti da stignu do odredišta kako bi si mogli graditi budućnost. Njihove su težnje dočekane podizanjem ograde i policijskih kordonima, a kasnije i nasiljem. O tome se vrlo malo pričalo u javnom prostoru, a izvještaji su uglavnom bazirani na policijskim priopćenjima, čime se druga strana – glasovi izbjeglica – uglavnom nisu čuli. Sve to pogodovalo je širenju predrasuda, netrpeljivosti i mržnje. Kako bi omogućili/e da se ti glasovi čuju aktivisti/inje Inicijative Dobrodošli! napravi/e su noćnu akciju kojom su projicirali/e svjedočanstva izbjeglica u javnom prostoru grada Zagreba u kojima je upozoravano na nasilje i progon kojima su svakodnevno izloženi.
Svi oni koji su se okuražili govoriti o položaju izbjeglica, posebice o nezakonitim postupcima djelatnika MUP-a spram izbjeglica, kažnjeni su. Tako je Centru za mirovne studije onemogućen ulazak u prihvatilišta za tražitelje azila i odbijeno produživanje sporazuma o suradnji (radi se o organizaciji koja podršku izbjeglicama pruža 15 godina). Izgovor je bilo da nema dovoljno fizičkog prostora za aktivnosti jer ima dovoljno drugih angažiranih organizacija u prihvatilištima. Ipak, borba nije stala. Nakon što je Border Violence Monitoring objavio snimke u kojima hrvatski policajci prekoračuju svoje ovlasti i organizirano, nasilno i ilegalno protjeruju izbjeglice, CMS je podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja zbog sumnje na nezakonito postupanje na granici RH i BIH. Osim prijave, objavljene su i zidne novine te reakcija na medijsku i opće društvenu erupciju mržnje koju je u nekoliko dana supotpisalo više od 1000 osoba iz aktivističkih, medijskih, akademskih, umjetničkih i drugih krugova te podržalo više od 70 kolektiva, organizacija, inicijativa i uredništva, među kojima i Libela.
Sve navedeno osnažilo nas je da i dalje nastavimo dizati svoj glas i tipkati svoje misli i riječi u 2019. godini. Fer je reći da nas čeka jedna neizvjesna i teška godina, no kao i do sada, to nas neće zaustaviti. A nadamo se da ćete nam se u otporu i borbi pridružiti još jednu godinu!
P.S. Ovim se uredništvo Libele odjavljuje, čitamo se ponovno od 07. siječnja!
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
